Nakladnik: Matica hrvatska Subotica, Subotica, Ustanička 10, i

Méret: px
Mutatás kezdődik a ... oldaltól:

Download "Nakladnik: Matica hrvatska Subotica, Subotica, Ustanička 10, i"

Átírás

1 ČASOPIS ZA KNJIŽEVNOST, UMJETNOST I ZNANOST UTEMELJEN 1935., IZLAZI DO 1944., OBNOVLJEN GODINE Uredništvo: Lazar Merković, Milovan Miković (glavni urednik), Zvonko Sarić, Stipan Stantić (odgovorni urednik), predsjednik Matice hrvatske Subotica Nakladnik: Matica hrvatska Subotica, Subotica, Ustanička 10, i Za nakladnika: Stipan Stantić Tisak: PRINTEX, Subotica Za tisak odgovara: Davor Rudinski Računalna obrada: Studio SAM Tiskanje ovoga sveska omogućili su: Središnjica Matice hrvatske Zagreb, Grad Subotica, Pokrajinsko tajništvo za obrazovanje i kulturu AP Vojvodine i Ministarstvo kulture Srbije Ogranak Matice hrvatske u Subotici Cijena sveska 150 dinara Klasje naših ravni, novi tečaj, godište XVIII., broj 5. 8., Tekstovi pisani hrvatskim standardnim i književnim jezikom primaju se: E mailom (klasje@tippnet.rs), na disketi ili CD u. Tekstovi se ne vraćaju.

2 Kazalo OBLJETNICA STJEPAN BERETIĆ, Životni put Albe Vidakovića JASNA IVANČIĆ, Pogled na Albu Vidakovića iz obiteljskog kutka PROZA STJEPAN BARTOŠ, Tri kratke priče Odluka * Zaljubljena u priču * Uloga jednog Lazara u svjetskoj revoluciji MATIJA MOLCER, Šepava plesačica IGOR ŽIC, Skulptor * Žalosna priča o čovjeku kojeg je trebalo ubiti MILOVAN MIKOVIĆ, Očima što vide dalje, dublje, iza i ispod IZBOR ANDREA SLIŠKOVIĆ, PETRA SVETEC i MARTINA TUŠKAN, Doprinos «raseljene Hrvatske» očuvanju i širenju hrvatske književnosti, kulture i jezika na primjeru povratnika Drage Šaravanje i njegova književnoga stvaralaštva ANTE SEKULIĆ, Povijest toponim u Somboru PJESNIŠTVO MIKI BRATANIĆ, Putovima kriza LJILJANA ŽEGARAC-TENJOVIĆ, Pred pogledom snenim ĐONI BOŽIĆ, Izvori ideja STAJALIŠTA LJUBICA KOLARIĆ-DUMIĆ, Dvadeset godina od protjerivanja Hrvata iz Vojvodine Pabirci iz mučeničkog mjesta Kukujevci PRIKAZ VJEKOSLAVA JURDANA, Od valorizacije do afirmacije Slikovnica «Ja se mraka ne bojim» Ljubice Kolarić-Dumić. (Treće izmijenjeno i prošireno izdanje, naklada DHK-Ogranak Rijeka, 2013.) JÁNOS BÁNYAI, Prostori prepušteni sjećanju O romanu Tomislava Ketiga, Damin gambit, Matica hrvatska Subotica, Nevenka Nekić, Besa za života Dragan Muharem, Zvonik je usmjerio živote mnogih Tomislav Vuković, O mirnoći, opuštenosti i lepršavosti - Zvonika JASMINKA DULIĆ, O informaciji i formaciji na stranicama Zvonika RAZGOVOR DARKO KOVAČEVIĆ, Produbljivanje književnog iskaza o duhovnosti i kulturi TRAGOVI STEVAN MAČKOVIĆ, Gdje su u Subotici pokapani vojnici iz Hrvatske, a gdje Subotičani u Hrvatskoj za Velikog rata ( ) BAŠTINA ANTONIJA ČOTA-REKETTYE, Krleža na vojvođanskoj sceni

3 Stjepan Beretić, Životni put Albe Vidakovića 3-7 Životni put Albe Vidakovića STJEPAN BERETIĆ KNJIŽEVNA VEČER U POVODU DUŽIJAN- CE ODRŽANA 7. KOLOVOZA AMOR ET VOLUNTAS geslo je što sam ga čuo prije ovog predavanja za Dane Albe Vidakovća u Subotici. Ljubav i volja je ono što je obilježilo život Albe Vidakovića. Albe je volio i Albe je htio. «Vidaković je nesumnjivo jedan od najistaknutijih muzikologa i kompozitora crkvene muzike koji su do danas djelovali u Hrvatskoj 1». Zahvaljujući ljubavi i volji Albe je postao Albe. Albe Vidaković je rođen u kući broj 60 prvog kruga grada Subotice. Danas ta ulica nosi ime Albinog krsnog kuma Albe Malagurskog, jednog od subotičkih gradonačelnika. Matična knjiga krštenih današnje stolne župe svete Terezije Avilske u Subotici svjedoči, da je Albe rođen 1., a kršten pod imenom Albert 4. listopada godine. Albino je krštenje upisano pod brojem Otac mu je bio pravnik Ivan Vidaković, a mati Jelena Tumbas Loketić. Kumovao mu je Albert Malagurski, suprug Amalije Aradski. Krstio ga je tadašnji kapelan Franz Heitzmann. U rubrici opaske čitamo na latinskom jeziku: Albe Vidaković je dne 10. listopada primio svećenički red u Subotici. Ova je ubilježba provedena na zapovijed Bačkog ordinarijata 111/64 2. Dr. Marin Šemudvarac je zapisao: «Možda nije slučajno što se Albe rodio kraj Muzičke škole u Subotici u ulici Albe Malagurskog...». Tu u centru Subotice njegova je baka Terezija Tumbas Loketić vodila ugostiteljsku radnju do svršetka Prvog svjetskog rata, kad su njezini vinogradi povlačenjem trianonske granice ostali u Mađarskoj. Prve četiri godine života Albe je proveo pokraj glazbene škole, a onda se njegova obitelj preselila 3 u subotičku ulicu Dinka 1 Josip Andreis, Muzička enciklopedija, II. knjiga, Zagreb 1963, 762. str. 2 Tako u župnoj matici krštenih u kojoj su ubilježena krštenja od 27. lipnja do 31. prosinca Prema osobnom pismu Jasne Ivančić od 28. siječnja Zlatarića 5. Dr. Šemudvarac je zalazio u kuću Vidakovićevih i družio se s njima. Dobra obitelj, glazbena škola, dobra subotička gimnazija, izuzetna glazbena nadarenost, violina, bunjevački mentalitet, ljubav prema zemlji i prema ljepoti bunjevačke pjesme i folklora, sve je to utjecalo na veličinu duha Albe Vidakovića. Osnovnu je školu i prva četiri razreda gimnazije Albe završio u Subotici. Igrajući nogomet i stolni tenis sa subotičkim sjemeništarcima Albe je zavolio svećeničko zvanje. Bilo mu je 14 godina kad je i sam postao sjemeništarac Bačke apostolske administrature, te se priključio oduševljenoj skupini od stotinjak dječaka, koji su radost svoga života vidjeli u svećeništvu. Godine osnovana je Bačka apostolska administratura, a usporedo s njom i malo sjemenište u Subotici. Sjemeništarci su živjeli po vjerničkim kućama, a pohađali su gradsku gimnaziju. Dio je sjemeništaraca živio u župnom domu župe svetoga Stjepana u Senti, da bi se godine svi sjemeništarci nastanili u nekadašnjem nadbiskupskom sirotištu u Baču. Tamo su imali dvojicu profesora koji su ih pripravljali za ispite u subotičkoj gimnaziji 4. Kako Bačka apostolska administratura nije imala svoje sjemenište, 1928/29. školske godine bački apostolski administrator Lajčo Budanović je sve svoje sjemeništarce poslao u vrhbosansko nadbiskupsko sjemenište Travnik. Bilo je to baš kad su đakovački sjemeništarci iz Travnika premješteni u Zagreb, pa je Travnik ostao bez polovice svojih pitomaca. Tada je u Travnik stigla vojska od 100 subotičkih sjemeništaraca. Možemo samo predpostaviti ponos Bačvana, koji su Bačku preselili na Lašvu. Završna četiri razreda gimnazije i ispit zrelosti Albe Vidakovć je položio u travničkom sjemeništu 5. Lijepo je tada bilo biti bačkim godine. 4 Schematismus primus Dioecesis suboticanae, Subotica, 1968, 165. str. 5 (Kamilo Zabeo D.I, Pedeset godina nadbiskupskog 3

4 Stjepan Beretić, Životni put Albe Vidakovića 3-7 sjemeništarcem u Travniku. Ta svaki drugi je bio Bačvanin. Bili su to talentirani dječaci. Po pričanju naših starih svećenika, u sjemenište su se primali samo izvrsni đaci. Bačvani su se isticali ne samo u školi, već i u duhovnom i kulturnom, a napose u glazbenom životu. Nije bilo zbora, ni orkestra bez bačkih sjemeništaraca. Albe se pokazao kao vrstan matematičar. U đačkom orkestru je svirao prvu violinu, a po potrebi i violončelo, pa i kontrabas 6. Ležala mu je i matematika i glazba. Kao da je ostvario onaj antički ideal gdje je glazba tijesno povezana s aritmetikom. Kod Albe je glazba bila ozvučena matematika 7. Osim glazbe i matematike, dobro mu je ležalo crtanje, pa su neki mislili da će postati slikar 8. Od do godine Albe je završio teologiju na Bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Bogoslovske dane je osim studiju filozofije i teologije posvetio i glazbi. Učitelji su mu bili Franjo Dugan, Filip Hajduković i Matija Ivšić. Ti si mu veliki majstori crkvene glazbe bili dodatno nadahnuće, da se i sam posveti crkvenoj glazbi 9. Poslije svećeničkog ređenja biskup Lajčo Budanović ga je postavio za kapelana u Žedniku, gdje se zadržao vrlo kratko vrijeme. Dopuštenjem biskupa Albe je mogao studirati svetu glazbu u Rimu 10. O tome piše Tomo Vereš: «Albine izvanredne glazbene sposobnosti bile su svakome tako očigledne da ga je biskup Budanović nakon završenih teoloških studija i mlade mise poslao u Rim na specijalizaciju crkvene glazbe. Stanovao je u Zavodu svetoga Jeronima 11». Marin Šemudvarac pak piše: «Biskup Budanović je vodio posebnu kadrovsku politiku. Nije se zanosio studijem svojih bogoslova u inozemstvu. Od velikog sjemeništa i gimnazije, Travnička spomenica, Sarajevo 1932, str.). 6 (Marin Šemudvarac, Životni put Albe Vidakovća, Zbornik radova sa znanstvenog savjetovanja o Albi Vidakoviću, Sv. Cecilija br. 2-3 Zagreb ). 7 Tomo Vereš, Maestro iz Subotice, zagrebačka Danica za godinu, 91. str. 8 Mato Lešćan, In memoriam Albe Vidaković, Sveta Ceclija, Zagreb 1969, broj 1, 2-5. str.) 9 Mato Lešćan, In memoriam Albe Vidaković, Sveta Ceclija, Zagreb 1969, broj 1, 2-5. str. 10 Matija Zvekanović, Smrt Albe Vidakovića, Litterae Circulares pro clero Bačiensi dimissae, I. Subotica, str. 11 Tomo Vereš, navedeno mjesto broja bogoslova samo su trojica dospjela u inozemstvo, ali su se i oni morali vratiti u domovinu prije nego su stekli akademske graduse. Ovo iznosim zato da se shvati kako Albe nije na lak način dospio u Rim da nastavi usavršavanje u muzici. Zato je izazvao prilično iznenađenje. Biskup koji nije omogućivao u inozemstvu ni studij dogmatike, moralke ili crkvenog prava, dozvolio je jednom svom svećeniku da u Rimu studira crkvenu glazbu 12». Bio je prvi bački Hrvat u Zavodu svetoga Jeronima. Mato Lešćan tvrdi, da biskup Lajčo Budanović nije podržavao Albu Vidakovića u njegovoj namjeri da studira svetu glazbu, pa je Albe morao studirati o vlastitom trošku, i po preporuci zagrebačkog kanonika Krešimira Pećnjaka 13. Ipak stoji činjenica, da je biskup Lajčo Budanović osim Vidakovića poslao još šest svećenika Bačke apostolske administrature na studij u Zagreb zato što je namjeravao otvoriti sjemenište i gimnaziju, pa je mlade svećenike slao na studij, da bi kasnije preuzeli dužnost profesora u gimnaziji (Opći šematizam Katoličke crkve u Jugoslaviji, Sarajevo, 1939, str. ). U vrijeme kad je Albe slavio svoju mladu misu Bačka je apostolska administratura doživjela veliki procvat. Godine biskup Budanović je zaredio 18, a svećenika. Biskupija je brojala bezmalo vjernika u 92 župe i 17 vikarija. Imala je 209 svećenika. Redovnica je bilo 247 u 26 kuća. K tomu treba dodati i na desetine redovnika i redovnica u različitim redovima. Pravoslavnih vjernika je na području administrature bilo blizu , protestanata do , Židova i ostalih. Gradile su se nove crkve i osnivale župe. Izuzetno su jačale različite udruge vjernika 14. Za takvu poletnu biskupiju je zaređen Albe Vidaković. Kad je godine Albe završio svoju specijalizaciju, zbog ratnih prilika se nije mogao vratiti u Suboticu, pa se nastanio u Zagrebu, gdje je ostao do kraja života. «Njegova mno- 12 Marin Šemudvarac, Životni put Albe Vidakovća, Zbornik radova sa znanstvenog savjetovanja o Albi Vidakoviću, Sv. Cecilija br. 2-3 Zagreb Mato Lešćan, In memoriam Albe Vidaković, Sveta Ceclija, Zagreb 1969, broj 1, 2. str. 14 Opći šematizam Katoličke crkve u Jugoslaviji, Sarajevo, 1939, str. 4

5 Stjepan Beretić, Životni put Albe Vidakovića 3-7 gobrojna muzička djela, koja su istovremeno velike muzičke vrijednosti privukla su pažnju glazbenika, a po tom i visokih crkvenih dostojanstvenika, te jedno za drugim dobiva poziv iz Beča, Kölna i drugih metropola glazbe, da tamo preuzme koju katedru svoje struke. I njegov profesor u Rimu, Refice odmah nakon svršenih studija, ponudio mu je katedru na istom Papinskom institutu. Odbija sve, jer želi raditi u svojoj domovini 15». I taj podatak rječito govori o veličini Albe Vidakovića. Sve što je najljepše, najkreativnije, 18 godina najplodnijeg svećeničkog života, znanstveni i skladateljski rad, svoju umjetničku darovitost, sve je Albe darovao Zagrebu i Hrvatskoj. Poslije Drugog svjetskog rata današnja Subotička biskupija je izgubila gotovo vjernika njemačkoga jezika. Vjernici iz nekoliko župa mađarskog jezika su poslije rata završili na stratištima i u masovnim grobnicama. Brojni svećenici su napustili biskupiju i raspršili se po svijetu. Neki su svećenici ubijeni. Mnogi su bili u tamnicama. Opet je trebalo početi izgradnju i obnovu. Biskup Budanović i njegov nasljednik Matija Zvekanović su sve učinili, da opet podignu kler svoje biskupije. U godini osnutka subotičke biskupije (1968.) je u našem, tada novoosnovanom sjemeništu Paulinum bilo 60 sjemeništaraca samo iz Subotičke biskupije. Tada je biskupija imala 53 bogoslova, koji su studirali u Zagrebu, Đakovu, Rijeci, Rimu i Innsbrucku 16. Svjedok početka toga drugog procvata Subotičke biskupije je bio Albe Vidaković još godine kad je biskup Matiša Zvekanović osnovao sjemenšte Paulinum sa četrdeset sjemeništaraca u prva dva razreda gimnazije. Radovala se cijela biskupija, a radovao se i biskupov prijatelj Albe. Često je dolazio u Suboticu i svaki put bi posjetio našega biskupa. Te sam ga godine i ja upoznao. Upamtio sam ga kao živahnog svećenika. Biskup Matiša je zapisao da je Albe bio skroman, ali vedar svećenik. Ostao je isti, kao u dane svoje mladosti. U njegovu je držanju bilo ponešto od dječačkog nogometa i stolnog tenisa iz gimnazijskih dana. Svoj tem- 15 Matija Zvekanović, Smrt Albe Vidakovića, Litterae Circulares pro clero Bačiensi dimissae, I. Subotica, str. 16 Schematismus primus Dioecesis Suboticanae ad annum Domini Subotica perament Albe je sačuvao i onda kad je preko volje, više za volju svojim roditeljima svirao violinu, i kad je bio vješt crtač, i kad se družio s mladima. Albina se živahnost i skromnost vidi i po tome što je s nama đacima prvog i drugog razreda gimnazije znao pojuriti za loptom. Ozbiljnog i promišljenog biskupa Zvekanovića uhvatio bi za ruku, da i biskup s njime juri po dvorištu. I hod je Vidakovićev bio elegantan, živ. Oči su mu sijevale životnom snagom, vedrinom i optimizmom. Subotici je bio izuzetno privržen. Albe je volio svoje vršnjake svećenike. Radovao se svom, godinu dana starijem školskom drugu biskupu Matiši Zvekanoviću. Za svoga boravka u Subotici svaki ga je dan posjećivao. I biskup Zvekanović je bio ponosan na Albu. U tek osnovano sjemenište došao je Albe Vidaković, da osobno ispita glas sjemeništarcima. Albe Vidaković je tako udario temelje liturgijskog pjevanja u našem sjemeništu, pa je za osnutak sjemenišnog zbora i on zaslužan. Imao sam sreću, da mi Albe Vidaković osobno ispita glas i da me svrsta u sjemenišni zbor. Albe je znao sa školovanim pjevačima, ali znao je i s djecom. Subotičanin, dominikanac Tome Vereš piše: «Subotičko podrijetlo Vidakovića potrebno je jače naglasiti nego što se obično čini jer sve što je kasnije u životu bio i radio, primio je u začetku u rodnom gradu.» U subotičkoj glazbenoj školi je uz podršku roditelja u svojoj 12. godini započeo glazbenu naobrazbu. Prvi su mu učitelji bili Josip Hermann i Gabriella Vas. Prva je Albina skladba nadahnuta bunjevačkom pjesmom «Kolo igra». I Albe Vidaković je kao i svi Subotičani ljubomoran na najlipču varoš svita. Za svoga je prijatelja Aleksu Kokića uglazbio nekoliko pjesama. Dobro kaže Vereš: «Ono što je Vidaković kao Hrvat i katoliik primio od subotičkog zavičaja, to mu je kao umjetnik i znanstvenik i vratio 17. Vidakovićev voli Suboticu, pa je jedan od svojih prvih uradaka posvetio prvom zborovođi subotičke crkve svete Terezije Georgu Arnoldu ( ). Arnoldova obitelj se iz okolice austrijskog Sankt Pöltena nastanila u mađarskom Taksonyu, gdje su živjeli njemački doseljenici. Iz Taksonya je godine Georg 17 Tomo Vereš, Maestro iz Subotice, Zagrebačka Danica 1984,

6 Stjepan Beretić, Životni put Albe Vidakovića 3-7 došao u Suboticu na poziv gradskog magistrata. Tu je svirao orgulje, violinu, violončelo i puhačke instrumente. Osnovao je prvi zbor i uvježbao prvi orkestar u Subotici. Arnold je bio i skladatelj ali i sastavljač pjesmarice «Pismenik». Knjiga je tiskana godine u Osijeku. Svoj prvi muzikološki rad Albe Vidaković je objavio u godini svoga svećeničkog ređenja i to u 3. i 4. broju Svete Cecilije godine 18. O muzikološkom, pedagoškom, skladateljskom i umjetničkom djelu Albe Vidakovića su pisali i govorili najpozvaniji stručnjaci. Kad se godine iz Rima vratio u Zagreb, bio je profesor na Hrvatskom glazbenom konzervatoriju. Predavao je gregorijanski koral i povijest kantate, harmoniju, kontrapunkt, orgulje. Svoga učitelja Filipa Hajdukovića je zamijenio na mjestu regensa chori zagrebačke prvostolnice. Preuzeo je uređivanje Svete Cecilije. Osnovao je dječački zbor. Za dvadeset godina uvježbao je više od 30 misa. Na kor zagrebačke prvostolnice je privukao najveće zagrebačke i hrvatske umjetnike. Skladao je nekoliko misa koje spadaju u remek djela hrvatske sakralne glazbe. Osim toga što je vrstan skladatelj, Albe je vodio i radio emisije. Obradio je djelo Jurja Križanića kao glazbenog pisca i teoretičara. Uz sav svoj rad i kraj svoje bolesti, predposljednje godine svoga života ostvario i svoju veliku, upravo životnu želju, da osnuje institut za crkvenu glazbu 19. Dr. Bonaventura Duda je o Vidakoviću napisao: «Bio je uistinu divan prijatelj, visoko kvalificirani profesor i pedagog, darovit i plodan umjetnik-glazbenik, savjestan znanstvenjak, a u Crkvi Božjoj izvanredan radnik koji je svoj život shvatio ozbiljno i svoj talent odgovorno». Akademik Stjepan Šulek pak bilježi, da je Odjel za muziku Jugoslavenske adakemije znanosti i umjetnosti «izgubio svog dugogodišnjeg vrijednog i odličnog suradnika». Netko je u Beču zapisao, da je slavenska crkvena muzika izgubila jednoga nenadomjestivog poznavaoca. Albe Vidaković je umro 18. travnja godine u Zagrebu. Tijelo mu je bilo izloženo i zagrebačkoj prvostolnici, gdje je nadbiskup 18 Nela Skenderović, Đuro Arnold, Leksikon podunavskih Hrvata Bunjevaca i Šokaca, 1. Svezak, Mato Lešćan, In memoriam Albe Vidaković, Sveta Cecilija, 1/ str. Franjo Šeper 20. travnja služio rekvijem. Zagrebački kanonik dr. Stjepan Kožul piše, da je na zadušnici za Albu Vidakovića bilo gotovo tako puno svijeta kao na sprovodu blaženoga kardinala Stepinca. Istoga dana, kasno navečer Albini su posmrtni ostaci odveženi u Suboticu, gdje se u katedrali i pred katedralom okupilo veliko mnoštvo svijeta. Vjernici su čekali od 18 do 21 sat. Sutradan, 21. travnja se katedrala još jednom napunila svijetom. Biskup Zvekanović je služio svetu misu zadušnicu. Popodne u 3 sata su počeli pogrebni obredi na subotičkom Bajskom groblju, gdje je Albe sahranjen u obiteljsku grobnicu. Na zadušnici i na sprovodu je pjevao zbor zagrebačkih bogoslova. Albin sprovod je još jednom okupio nepregledno mnoštvo Subotičana. Nad Albinim grobom je govorio dr. Bonaventura Duda: «Maestro Albe bio je nadasve svećenik. U njemu se umjetnik nije borio sa svećenikom. On je intuitivno osjećao i teorijski zastupao a i u životu ostvarivao uvjerenje da se muzika i religija po svojoj naravi spajaju. Najljepši vanjski izraz religioznosti je pjesma. 6

7 Stjepan Beretić, Životni put Albe Vidakovića 3-7 Najjače poticaje muzici daje religija. Vidaković zato svojim umjetničkim talentom udvostručava svoje svećeničke mogućnosti, a svoju svećeničku službu Bogu ostvaruje kroz svoj umjetnički rad. I kad bismo ga danas upitali da nam iz groba odgovori gdje je bilo njegovo srce, on bi nam to posve sigurno odgoviro: s kora na oltaru 20». Više od 40 godina uspomenu na velikog čovjeka, vjernika i umjetnika nosi subotički katedralni zbor Albe Vidaković, kojemu je na čelu do predprošle godine bila časna sestra Mirjam Pandžić. Njezinu je službu tada preuzeo orguljaš i zborovođa Miroslav Stantić. Jednako tako Albino ime već više od 50 godina nosi i godine osnovani Institut za crkvenu glazbu Bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. A Albe Vidaković, «pronicav, neumoran i marljiv, pun znanstvene znatiželje, domišljat u pronalaženju putova da tu znatiželju zadovolji 21» 20 Marin Šemudvarac, Životni put Albe Vidakovća, Zbornik radova sa znanstvenog savjetovanja o Albi Vidakoviću, Sv. Cecilija br. 2-3 Zagreb Josip Andreis, Sjećanja na Albu Vidakovića, Zbornik radova sa znasnstvenog savjtovanja o Albi Vidakoviću, ostat će uvijek nadahnuće za sve one koji se raduju katoličkoj liturgiji. «Njegova velika inteligencija i glazbena kultura morale se duboko dojmiti svakoga tko je imao sreću da ga pobliže upozna 22». Rodna je naša bačka ravnica dala Bogu, Crkvi i hrvatskome narodu divove duha, duše, kulture i umjetnosti: iz ove su zemlje nikli vrhunski umjetnici pera, narodni preporoditelji, ljudi srca i duše kao što je sluga Božji Gerard Stantić. Dala je Bačka majstore tamburice, pera i vjere, majstore stiha u liku Alekse Kokića. Dala je ta bila Subotica ne jednog čovjeka duha i znanosti kao što je Tome Vereš, ali i ljude umjetnosti i znanosti kao što je Albe Vidaković veliki dar ravnice Crkvi, čovjeku, kulturi, srcu i ljepoti. I Albe čini Suboticu lijepom i velikom. Ovo vrijedi zapamtiti: SEMPER IN SPINIS NUMQUAM SINE ROSIS. Albe je svoj život živio uvijek u trnju rada i napora, ali nikada bez mirisne ruže lijepoga i plemenitoga. Sveta Cecilija 2-3, Zagreb, 1975, str. 22 Josip Andreis, navedeno mjesto 7

8 Jasna Ivančić, Pogled na Albu VIdakovića Pogled na Albu Vidakovića* iz obiteljskoga kutka** JASNA IVANČIĆ U ovome tekstu kanim progovoriti nekoliko riječi o Vidakovićevu obiteljskome odnosu prema ocu Ivanu, 1 majci Jeleni, 2 baki Tereziji 3 i polusestri Amaliji 4 kojoj je majka Julijana, učiteljica po obrazovanju, umrla ubrzo nakon porođaja pa se otac drugi put oženio budućom Albinom majkom. Progovorit ću i o njegovu odnosu prema široj obitelji; od sredine 1940-ih sa sestrinim suprugom, inženjerom Blaškom Kuleševićem, 5 a od 1950-ih i s nećakinjama: najstarijom Jasnom, 6 mojom malenkošću, sa srednjom po dobi Snježanom 7 i najmlađom Zlatom. 8 1 Ivan Vidaković, otac (Subotica, 12. XI Subotica, 23. XII. 1936). U Subotici djelovao u više činovničkih služba, a od do smrti bio predsjednik Siročadskoga stola. 2 Jelena Vidaković, rođena Tumbas Loketić, majka (Subotica, 25. V Subotica, 22. I. 1969). U Subotici završila Državnu žensku građansku školu, kućanica. 3 Terezija Tumbas Loketić, rođena Jaramazović, baka (1860 Subotica, 12. XI. 1929). 4 Amalija Vidaković, udana Kulešević, sestra (Budimpešta, 27. VII Subotica, 2. I. 1986). Diplomirala biologiju i kemiju na Filozofskome fakultetu u Zagrebu. U Subotici predavala na Gimnaziji do 1954., potom do umirovljenja radila u Gradskoj biblioteci. 5 Blaško Kulešević, zet (Pačir, 24. II Subotica, 4. VII. 1983). Diplomirao geodeziju u Pragu, u Subotici isprva radio kao inženjer s privatnom praksom, potom predavao stručne predmete u Srednjoj tehničkoj školi. 6 Jasna Ivančić, rođena Kulešević, nećakinja (Subotica, 20. V. 1947). Diplomirala komparativnu književnost i ruski jezik u Zagrebu na Filozofskome fakultetu. Isprva radila u Univerzitetnoj knjiženici u Mariboru, potom od do umirovljenja u Leksikografskome zavodu Miroslav Krleža u Zagrebu. 7 Snježana Souček, rođena Kulešević, nećakinja (Subotica, 21. I. 1949). Diplomirala njemački i španjolski na Filozofskome fakultetu u Zagrebu. Radila kao prevoditeljica, od živi u Bariju, objavljuje poeziju na hrvatskom i talijanskom jeziku. 8 Zlata Kulešević-Radić, nećakinja (Subotica, 15. Saznanja temeljim najviše na sjećanjima iz djetinjstva i posve rane mladosti, točnije iz bakinih i maminih pripovijedanja ili međusobnih razgovora o Albi, tj. Albušu, kako su ga one od milja zvale, ili o Uji, kako smo ga nas tri zvale. Temeljim svoja saznanja prisjećajući se i sadržaja dugih i vrlo lijepih Albinih pisama iz Zagreba koja su redovito stizala na bakino ime, a ona nam ih je čitala naglas u smiraju dana za stolom, najčešće poslije večere. Sjećanja na povremeni život s Ujom sežu mi od moje treće ili četvrte godine, tj. od ranih 1950-ih pa do mojega II. razreda gimnazije, travnja 1964., točnije do Ujine smrti koja nam je svima nanijela neizmjernu bol. Mogu slobodno reći da je njegova smrt u našoj obitelji izazvala toliki emotivni stres da je naša mama Amalija nakon nekoliko mjeseci iznenada morala na operaciju u Zagreb, tata Blaško na operaciju u Novi Sad, a naša baka Jelena koja je zbog svoje od Boga baštinjene majčinske ljubavi zasigurno bila od svih nas najžalosnija ostala je čvrsta, koliko joj je dopuštalo njezinih 76 godina. Žalost joj se tako nakon sinovljeve smrti umnožila brigom zbog kćerine i zetove bolesti, napose skrbi za nas djecu. Njezinu zadivljujuću snagu koju je tih mjeseci pokazivalala, danas tumačim isključivo dubokom povezanošću s Bogom, vjerom u općinstvo svetih, svakodnevnom ustrajnom molitvom krunice koja joj je ili isprepletala prste, ili za kućanskih poslova šuškala u džepu kućne haljine, te potpunim predanjem volji Božjoj. Albe je gradsko dijete rođeno i raslo u sjeni tornjeva subotičke Gradske kuće i katedra- III. 1954). Diplomirala I. stupanj odsjeka violine na Muzičkoj akademiji u Zagrebu. U Novom Sadu isprva svirala u orkestru Srpskog narodnog pozorišta, potom do umirovljenja predavala violinu u glazbenoj školi. 8

9 Jasna Ivančić, Pogled na Albu VIdakovića * Albe Vidaković, skladatelj, muzikolog i svećenik (Subotica, 2. X Zagreb, 18. IV. 1964). Prema Izvodu iz matične knjige rođenih, br iz 1914., dakle, prema matičnoj knjizi nastaloj u vrijeme države Kraljevine Mađarske, tj. Austrougarske Monarhije, mađarskom grafijom upisan je kao Albert Vidákovits. Nadnevak je rođenja 2. X., dok je u crkvenome dokumentu, Krsnom listu pod br koji potvrđuje da je kršten 4. X., upisan krivi nadnevak rođenja, tj. 1. X. Tu je pogrješku na nedovoljno jasan način interpretirao Marin Šemudvarac u tekstu Životni put Albe Vidakovića. (U: Albe Vidaković. Život i djelo. Priredio Lovro Županović. Zagreb 1989, str. 23). Od tada se povlači taj krivi nadnevak rođenja kojega je naveo i Ante Sekulić u opširnome članku, Albe Vidaković (1913 [1914!] 1965 [1964!]), u kojem su mu se i u podnaslovu potkrale pogrješne godine rođenja i smrti, a objavljen je u knjizi: A. Sekulić, Književnost podunavskih Hrvata u XX. st. Zagreb 1996, str Na žalost, krivi nadnevak rođenja navode i neki najnoviji autori, premda je sam Vidaković u svim svojim životopisima bilježio nadnevak rođenja 2. listopada, pa i u vjerojatno posljednjem, napisanom životopisu siječnja 1964., koji je priložio uz prijavu doktorata na Filozofskome fakultetu u Ljubljani. (O tome vidi: D. Cvetko, Neispolnjena misel Albe Vidakovića. Sveta Cecilija, 45 (1975), br. 2-3, str ). Pogrješan nadnevak Vidakovićeva rođenja bilježe neki autori i unatoč činjenici da je točan nadnevak rođenja (2. X) objavljen u više izdanja Jugoslavenskoga leksikografskoga zavoda (danas Leksikografskoga zavoda Miroslav Krleža) u Zagrebu: u Muzičkoj enciklopediji, 1963, I. izd., sv. 2; Isto, 1977, II. izd., sv. 3 u kojoj je Vidaković i sam surađivao od pa do smrti i u kojoj je objavljeno oko 200 njegovih članaka potom u Enciklopediji Jugoslavije, 1971, I. izd. sv. 8. i Leksikonu jugoslavenske muzike, 1984, sv. 2. ** Tekst pročitan na Međunarodnome znanstvenom simpoziju održanom od 15. do 18 svibnja u Subotici. le bio neosporni obiteljski mezimac. Dvije i pol godine mlađi od sestre Amalije osvajao je bistrinom, neobuzdanim veseljem, iznimnom zaigranošću i spremnošću na sve moguće fakinarije. Često se u obitelji prepričavalo kako ga je sestra jednom prilikom plačući došla tužiti majci i ocu jer je sa svih salenjaka ukrašenih pekmezom koji su u smočnici čekali da budu posluženi pojeo sav pekmez, osim s jednoga, koji im je ona povrijeđeno pokazivala. Dok su je roditelji tješili, a njega korili, on je spretno kao mačak, kažiprstom pokupio pekmez i s posljednjega salenjaka u njezinoj ruci, i strpao ga u usta. Uslijedile su potom roditeljske odgojne mjere o kojima se nije pripovijedalo, ali ih se tada još s ljubavlju i neopterećeno prakticiralo jer su bile provjereno djelotvorne u pretvaranju raznoraznih fakinčića u poštene ljude. Sreća i zaštićenost ranoga djetinjstva protegnula se i na Albinu školsku dob koja se odvijala u subotičkoj pučkoj i glazbenoj školi, u brzopoteznome učenju i vježbanju violine i klavira, te dugotrajnom igranju nogometa i stolnoga tenisa sa vršnjacima sjemeništarcima u sjemenišnome dvorištu ili igranju s djecom iz susjedstva «žmure i vije» kako se među bunjevačkim Hrvatima nazivaju igra skrivača i igra lovice u Zlararićevoj ulici punoj hlada od stabala gelegunja. Ljeta je s roditeljima i sestrom provodio na obližnjem jezeru Palić jer mu je otac, predstojnik siročadskoga stola u gradskoj upravi, bio i ravnatelj tamošnjega ljetovališta koje je na prijelomu stoljeća sagrađeno u stilu kitnjaste mađarske secesije. Uz nekoliko hotela i više vila uz jezero, u lijepo njegovanome parku punom cvijeća, s fontanom i stazama posutima bijelim tucanikom, nalazio se i ženski štrand, jedinstveno od drveta sagrađeno i u crveno obojeno kupališno zdanje s brojnim molovima za sunčanje i kabinama ukrašenima tornjićima. Nakon cjelodnevnoga plivanja, skakanja i veslanja, navečer bi slušao sviranje svojih profesora koje je dopiralo iz povišenoga natkrivenoga okrugloga paviljona, smještenoga u sredini parka. Gradski gudački orkestar izvodio je tzv. salonsku ili promenadnu glazbu, dok je publika šetala parkom ili sjedila na obližnjim terasama. Bio je to prvi Albin dodir s orkestralnom 9

10 Jasna Ivančić, Pogled na Albu VIdakovića glazbom uživo i poticaj za vježbanje violine, koje je do tada vješto izbjegavao. Tada još nije slutio da će nekoliko godina kasnije i sam svirati violinu, cello ili kontrabas u orkestru isusovačke Nadbiskupske gimnazije u Travniku, kamo je pošao s ostalih stotinjak subotičkih sjemeništaraca. Nemalo su se roditelji i baka iznenadili kad im je nakon završetka niže gimnazije Albe priopćio da će školovanje nastaviti u Travniku. Odgovarali su ga jer im je teško padala pomisao da će se njihov sin jedinac školovati i odgajati izvan obiteljskoga gnijezda, da će toplinu i udobnost roditeljskoga doma zamijeniti strogim isusovačkim internatskim životom te da će širinu pitomoga, sunčanoga rodnoga grada zamijeniti bosanskom kasabom uglavljenom između visokih planina na obalama rijeke Lašve. Otac je s Albom porazgovarao i ubrzo prihvatio sinovljeve argumente, a majka i baka potiho su tugovale, skrivećki plakale i tražile načine kako da Albuša, četrnaestogodišnjega pubertetliju, razuvjere.»tamo borme nećeš svako jutro na bilom damastanom čaršapu doručkovat bilu kafu iz porcelanske šoljice i frišku kiflu namazanu puterom«tumačila mu je ujutro baka, a majka mu je prije spavanja govorila:»neće te, dite moje drago, imati tamo ko pomilovat po kosi i poljubit u čelo prije spavanja«. I kad su ga prvi put iste godine u kasnu jesen njih dvije posjetile, vidjele su da je školom i profesorima oduševljen, ali i da pati za roditeljima, sestrom i za obiteljskim životom. Nagovarale su ga neka se vrati, govorile mu da je i subotička gimnazija vrlo solidna i da će mu pružiti odličnu naobrazbu kao i njegovoj sestri, no uzalud. I premda je posljedje jutro prije njihova odlaska iz Travnika osobito bio tužan tijekom zajedničkoga doručka, ostao je čvrst i kroz zube procijedio:»vidite da se mož doručkovat i čaj iz aluminijskog lončića i komad suvog kruva s pekmezom«, a potom mu je nekoliko suza kapnulo u čaj. Da je ta odluka doista bila najveća Albina životna prekretnica, vidi se i iz njegova odnosa prema obitelji koji se uglavnom sveo na brojna pisma i na po dva do tri boravka u Subotici godišnje. Od školovanja u Travniku, Zagrebu i Rimu te djelovanja sve do smrti u Zagrebu, Albe je bio najželjenija i najiščekivanija osoba u našoj obitelji; bilo da su se iščekivala njegova pisma ili njegovi dolasci kući koji su bili vezani uz školske i studentske ferije, a potom ovisili o profesorskim obvezama isprva na Muzičkoj akademiji, poslije na Teološkome fakultetu te dužnostima ravnatelja kora Zagrebačke prvostolnice. Po prilici jednom tjedno pisao je opširna duhovita pisma puna detalja iz svakodnevice, na koja mu je istom revnošću odgovarala najčešće majka, započinjući ih:»drago moje milo dite!«, ili»moj zlatni anđele!«, ili»zlatno moje srce!«. Vrlo lijepa pisma pisala mu je i sestra, ponekad i zet Blaško i nećakinje, a pisma oca Ivana nisu sačuvana, pretpostavljam zbog njegove prerane smrti u 54-oj godini od srčanoga udara, dan uoči Badnjaka 1936., kada je Albe bio na završnoj godini teologije. U obiteljski iščekivalački duh kuće glede svakotjednih Ujinih pisama, kao i njegovih dolazaka u Suboticu uključile smo se zdušno i nas tri djevojčice. Prepoznavale smo zvuk mjedenoga zvona u dvorištu, kada bi ga 3 puta energično povukao poštar, i onda bismo se utrkivale do kapije jer je svaka od nas htjela prva preuzeti pismo i odnijeti ga baki, koja bi nas onda blago pomilovala po kosi, učinila nam znak križa na čelu i poljubila nas. Kako je najmlađa sestra isprva uvijek trčala posljednja i shvaćajući svoju situaciju vikala»ja puva, ja puva«, baka bi je stavila na krilo, dala joj pismo, a ova bi ga svojim malim ručicama ponovo predala baki i bila sretna, jer se doista osjećala pobjednicom. Nas tri zdušno smo bile uključene i u iščekivanje Ujina dolaska svakoga proljeća i svake jeseni, a uzbuđenje bi započelo rasti po prilici dva tjedna prije toga događaja. Užurbano se čistila i spremala kuća od podruma do tavana, u dvorištu plijevili cvjetnjaci, uređivao travnjak, pekli se kolači i torte, smišljao meni za svečanije ručkove, ukratko, u našoj je kući vladalo pravo predblagdansko raspoloženje. Mlađa sestra i ja revnije smo vježbale glasovir, jer smo znale da će nas Ujo htjeti poslušati i da će neuvijeno komentirati naše sviranje, od čega smo pomalo i strahovale. Najmlađa Zlatka u našim je očima bila pravi srećković. Ništa još nije svirala, a pokazivala je izvanredan sluh pogađajući bez po- 10

11 Jasna Ivančić, Pogled na Albu VIdakovića grješke tražene tonove dok ju je Ujo testirao. Sluh ju je kasnije i odveo putem glazbe pa joj je violina postala životnim pozivom. Muziciranje s Ujom bilo je uvijek zanimljivo i poticajno. Kad bi sjeo za glasovir i nešto improvizirao, sestra i ja bismo odmah dojurile i s dubokim ga divljenjem slušale. Onda bi svirao iz naših nota iz kojih smo, ovisno o našoj dobi, vježbale od Beyerove klavirske škole, Czernijevih i Duvernoyaovih etida, Kuhlauovih sonatina pa do Bachovih dvoglasnih i troglasnih invencija i Beethovenovih sonata te nam govorio gdje se i na što u pojedinoj vježbi ili skladbi treba obratiti pozornost. Sve je bilo krasno dok nas nije zamolio da i mi njemu nešto odsviramo, a onda su uslijedile muke po jednoj od nas, ili po nama objema. Primjerice, kad smo mu odsvirale Schumanove skladbice Veseli seljak i Divlji jahač, pohvalio nas je što smo vježbale, ali i pridodao da moj seljak baš i ne zvuči veselo jer ga vjerojatno bole noge pa malo hramlje, što se čuje iz moje lijeve ruke, a sestri je za njezinoga jahača rekao da baš i nije divlji jer mu očito konj nije dobro potkovan pa se vuče kao staro kljuse, što se čuje iz njezinih staccata. On bi nam tada odsvirao te skladbe, naravno, puno su nam se više dopale u njegovoj interpretaciji, a potom smo i mi pokušavale bolje ih izvesti i bile osobito sretne kad bismo u njegovim riječima naslutile trunak pohvale. Sve su to iz prikrajka, ozarena lica slušali i gledali baka, mama i tata. Tih desetak dana, koliko je svaki put običavao boraviti u Subotici, svako je jutro u 9 služio sv. misu u katedrali. Redovito je odijevao reverendu, koju je nosio samo u toj prilici, a zbog njegova vječno užurbanoga hoda, višega stasa i vitke linije, vijorila je za njim kao barjak. Nakon mise, opet bi se pun energije i dobre volje uključio u naše živote, a radosno kućno ozračje nije prestajalo dok je god bio s nama. Rado nam je pričao o svom vrlo rano preminulom prijatelju suzavičajniku svećeniku i pjesniku Aleksi Kokiću kojega je nazivao pobratimom. Da je njihov odnos bio blizak, svjedoči i Aleksino pismo Albinoj majci Jeleni u kojemu je oslovljava (citiram) Draga moja pomajko! Ozarena bi nam lica čitao Aleksine pjesme, primjerice Cincokrt i Božur, govoreći pritom o (citiram) lipoj zvonkoj bunjevačkoj ikavici koja u Aleksinoj pismi miluje, razgaljuje, sida na dušu, piva i plače. Tada još nisam znala, da ih je kao mladić uglazbio. Posljednje zime i proljeća prije smrti bio je u Subotici samo jednom, jer je uz sve ostale obveze na Fakultetu, Institutu za crkvenu glazbu i u Katedrali, intenzivno radio na dovršenju svoje druge doktorske disertacije, ovaj put o Jurju Križaniću. 9 Prvu disertaciju, Sakramentar MR 126 Metropolitanske knjižnice u Zagrebu, 10 napisao je još u Rimu, ali je zbog izbijanja II. svetskog rata nije uspio obraniti pa je objavljena u RAD-u Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti u Zagrebu. Dakle, drugu disertaciju predao je 3. ožujka Odjelu za muzikologiju na Filozofskome fakultetu u Ljubljani i iščekivao da mu mentor prof. dr. Daragotin Cvetko 11 javi nadnevak obrane, no smrt je bila brža. U posljednjem pismu majci, napisanome 6. travnja 1964., 12 dana prije smrti pune dvije stranice posvetio je njezinu tlaku koji je oscilirao čak do 210, a o svojemu, također nestabilnomu samo je uzgred pripomenuo da je to normalno kad je prije Uskrsa imao:»mnogo proba i mnogo obreda u katedrali, sve dugo traje, a tamo je još uvijek veoma hladno, bilo je + 4«. Nadalje, priznao joj je:»ovaj sam se tjedan malo odmarao od uskršnjih napora, pa sad već sve ide svojim normalnijim tempom«, a nije zaboravio pisati ni o lijepim planovima:»fiću sam dao urediti i za koji dan će biti spreman za proljetno putovanje. Vrijeme se proljepšalo i zatoplilo pa kad 19. IV. krenemo ja i dr. Cvetan 12 bit će već pravo uživanje po Jadranskoj 9 Albe Vidaković, Asserta musicalia (1656) Jurja Križanića i njegovi ostali radovi s područja glazbe. U: Rad JAZU, Zagreb, 1965, str A. Vidaković, Sakramentar MR 126 Metropolitanske knjižnice u Zagrebu. Muzičko-paleografska analiza. Rad JAZU, Zagreb 1952, Knj. 287, str XXX tabla; rad je iste godine objavljen i kao posebni otisak. 11 Dragotin Cvetko, slovenski muzikolog i skladatelj (Vučja vas kraj Ljutomera, 19. IX Ljubljana, 2. IX. 1993). Profesor povijesti slovenske glazbe i novije svjetske glazbe te predstojnik Odjela za muzikologiju na Filozofskome fakultetu u Ljubljani bio je u razdoblju , a od i redoviti član Slovenske akademije znanosti i umjetnosti. Podatci iz članka: Vilko Ukmar (V. U.), Cvetko, Dragotin. U: Muzička enciklopedija, 1977, II. izd., sv Franjo Cvetan, profesor crkvenoga prava na Teo- 11

12 Jasna Ivančić, Pogled na Albu VIdakovića magistrali od sela do sela militi, razgledavati i odmarati se«. Namjeravao je otići u Makarsku, u franjevački samostan i nastaviti muzikološka istraživanja koja mu je omogućivala Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti. Nekoliko dana nakon toga pisma stigao nam je brzojav da je Uji pozlilo i da je u bolnici. Mama i ja smo iste večeri noćnim vlakom otputovale u Zagreb i posjetile ga drugo jutro u bolnici. Bio je priključen na infuziju, imao je masku za kisik, ali pri svijesti i radostan kad nas je ugleloškome fakultetu u Zagrebu ( ). dao. Rečeno nam je da je imao srčani udar od kojega se mora dulje oporavljati. Drugo jutro, 18. travnja, dok smo se u njegovoj kuriji, na Novoj Vesi 7, pripremale opet poći k njemu u bolnicu, zazvonila su sva katedralna zvona. Znale smo da zvone za Albu. Premda se baki nitko nije usudio reći da joj je sin umro, ona je kad su se o podnevu istoga dana oglasila zvona sa svih subotičkih crkava tiho rekla:»znam, zvone za mog Albu...«i briznula u plač. Zagrebačka katedrala s Lotrščaka 12

13 Stjepan Bartoš. Dvije kratke priče Tri kratke priče STJEPAN BARTOŠ ODLUKA U subotu, popodne, u doba kada se mrak uvelike počeo spuštati, u naše selo su ušli partizani. Ušli su brzo, ma prebrzo i za ovo vrijeme. Smjestivši se, krenu u osvetu. Bilo je među njima momaka, kivnih poput Avde Serhodžića, žustrih kao Pero Rudić, nesretnih kakav je Jasmin Nurić ili samih, bez ikog svog, kao što je Vojo Lazić. Nitko ih nije mogao zadržati. I pravda je, kako su mislili, bila na njihovoj strani. Trebalo je samo biti brz i pohvatati sve krivo. Došli su do mene. Rekli su mi: Čuli smo da si ti dobar čovjek. Kaži nam tko je kakav bio tijekom okupacije, kaži nam tko je među vama bio narodni izdajnik! Ja da im kažem?! A tko li sam to ja!? Običan seljak, gol k o crkveni miš! Rekli su: Kaži nam! Šutio sam. Dali su mi vremena za razmisliti. Da, rat je skoro gotov. Rusi su blizu, jako blizu. I saveznici su blizu. A Nijemci polako odlaze. Zašto da im baš ja to kažem?! Zar nemaju boljih? Tko je u našem selu bio njihov čovjek? Taj sigurno više nije živ. Tko je to u zadnje vrijeme, ovdje ubijen? Da je živ, njega bi pitali. Ja im ne bih trebao. Po čemu sam to ja bolji od drugih? Tko je to o meni mogao reći nešto tako lijepo, a da više nije živ? Tko bi, uostalom, mogao reći o nekom nešto toliko lijepoga da bi mu se moglo prepustiti odlučivati o ovome? Po čemu se to baš ja nisam stopio s ostalim ljudima? Kako li sam se to ja izdigao iznad njih? A, rat je te godine, došao k nama jedne srijede. Ušla je strana vojska, a mi smo samo gledali. I ja sam samo gledao. Bojao sam se kao i drugi. Bježao sam kao i drugi, trpio kao i drugi, ali nisam se prodao. Nisam bio kao braća Nogić. Milivoj i Slaviša su krenuli naprijed; bili su brži od drugih, bili su odlučniji od drugih. Ali, bili su i neljudi više od drugih. Rat im je došao kao poručen kako bi mogli ostvariti svoje ciljeve. Sjećam se; pošao ja tako u sječu drva. Kad vidim, trče oni i vijaju Saju Torbarića. Vijaju ga, stižu i obaraju. Vide oni, gledam ja, a ne mare za to. Nisu se skrivali, već su se pokazivali. Toliko su se osjećali jakima. Ali, oni nisu više ovdje, u selu. Nije ovdje više ni Janko Ratković. Ostala je samo puka raja, sitna gola, gladna, a tima ne bih mogao pripisati ništa veliko. Nogićima bih mogao pripisati svašta. I Janku Ratkoviću. A, recimo, ne bih ništa mogao pripisati Vlasti Vandukiću. A, da se Jovo Hajduković obogatio, ne može se nikako poreći. Otkrije se, jednog dana, velika količina krijumčarene soli. Otkrije se sve to i okriviše Vlada Kušljagića. A nije čovjek kriv; goljo kao ja ili Tošo Popović. Ubiše ga i nikom ništa. Mnogo se trsio i Mićo Sobić. Tri kuće je do mene, mogao bih prstom pokazati na njega. Tu je, živ, zdrav i zadovoljan. Trsio se prije rata, trsit će se i poslije, takav je. No, to čovjeka može stajati glave. Ali, zašto baš to traže od mene! Tko je, u stvari bio krijumčar? Kada je rat otpočeo, dosta robe je imao Mladen Vitković. Imao je dobru kuću, dosta sitne i nešto krupne stoke i fini dućan. Imao je nešto i zemlje, a imao je i glavu, a nije mu služila samo za ukras. Nije mu bila lijepa, ali ju je znao dobro upotrijebiti. Sigurno je imao više novca nego što je to svima nama vidno. Kao da se tolikog bogatstva stidio ili plašio! Plašio se, možda, onih ružnih vremena, ružnih i nesigurnih, koja su došla krajem te godine, kada se nije znalo hoćeš li sutra biti živ. Trebalo je biti tu, opstati, a opet, ostati neprimjetan. Trebalo je boriti se i raditi, trebalo je i stjecati, a i živ ostati. Ta, tko bi mogao znati koliko će rat potrajati! Bez hrane, tko je mogao opstati živ, a nije se opet, dobro bilo, ni previše padati drugima u oči. Jer, svima treba, tko ima više, može više i dati, pa mu se može i više uzeti, i tako opet ostane bez ičeg. Radiš, mučiš se, a 13

14 Stjepan Bartoš. Dvije kratke priče ništa. Puno znoja, ali malo loja. Ali, sve u svemu, lakše je preživjeti ako se u pričuvi ima nešto novca, a to je povrh svega, ipak najvažnije. Sjećam se, bilo je nekih njuškala koje je policija slala na Mladena Vitkovića. No, on je tih prvih mjeseci rata ostajao živ. Ništa mu se nije dogodilo. Jedno popodne, vraćajući se iz šume, nagazim na nešto tvrdo. Pogledam malo bolje, kad ono osovina od kola. Nekom pukla osovina. Pronjuškam lijevo-desno, pronađem jedan otvor u zemlji pokraj ceste. Zavirim. Kad ono, sve vrvi od soli. Znači, pukla im je osovina i nisu mogli dalje, pa ostavili sol. Vratit će se oni kasnije po nju, posve sigurno. Ne odolim i uzmem tako, jednu vreću soli, pa je uprtim na leđa. Jedna mi je dosta. Ne trebam izazivati sudbinu, pomislio sam. Ali, tu noć, ne da mi vrag mira. Htio bih uzeti sve, a bojim se. Glava mi je vrela, a ruke vezane. Izlajem se Vladi. Računam, sam će otići da je uzme, a i usput, dati će mi još nešto soli. No, njega uhvatiše u zamku. Tko i kako, sam Bog zna. Pritisnuše ga, a čovjek šuti. A i što bi i rekao, jadnik kada ništa ne zna. A isto tako bi bilo da su i mene uhvatili! Imao sam sreće. Tada sam izvukao živu glavu, i to tko bi ga znao, po koji put. Tako je to, rat nekog ošine ni krivog ni dužnog, a nekog samo pomiluje po glavi. No, ipak sam bio uvjeren da je tu koji prst umiješao i Mladen Vitković. Za ovakve trgovine treba novca; ta koja bi sirotinja to mogla! Koliko li je samo novca trebalo uložiti u toliku sol! Da se skupi nas desetero, bilo bi malo. Malo bi bilo da prodamo sve do gaća, čak i da se zadužimo do grla. Toliko je to bilo mnogo. Ali, taj Mladen Vitković, ma koliko mnogo da je imao, ipak nije ostao živ. Čuvao se čovjek; bio je s partizanima, a i protiv njih. Balansirao je. Znao je kada i što kome treba kasti, a bome i dati. A ipak, nije opstao. Jedno njuškalo je pronašlo oružje u njegovom dućanu. Netko, tko da je, jedva je dočekao da ga pritisnu. I pritisli su ga, bome. Šutio čovjek. Lomili nu ruke, lomili mu noge, čupali mu nokte, a on ništa. Bio je junak! Kada je rat počeo godine, svi predadoše oružje. Osta mi jedna puška. Nisam je htio dati. Tko zna! Trebat će mi. Sakrit ću je. Nitko neće znati da je imam, pomislio sam. Tko zna kakva vremena mogu doći. Sve što se zabranjuje, može nekada poslužiti za dobru zaradu. Tako je bilo svagda, tako je bilo i tada. Idem ja, tako jednom i vidim kako neki, meni nepoznati ljudi, prenose oružje preko Ravlića poljane. I to je dobro. Ništa ne znam, ništa ni ne mogu kasti. No, sirotinja kakav sam bio, (malo mi je bilo i prije rata, a kamoli tada kada nitko nema) ne bi mi dosta bilo ni da sam nešto imao. Imam pušku, a ne usudim se koristiti je. Imam blago, a ono rđa. A stomak prazan, crijeva krče, djeca ciče. I što sam mogao! Otišao sam do Mladena. On se pravi lud. Tko će je kupiti, ako ne on! Mogao je i Suljo Bujukić ili Jovo Hajduković, ali njih nisam smio ni pitati. Bojao sam se i pogledati im u oči pravi razbojnici! Izjadam se Vladi Stanišiću (kome ću ako ne njemu), povjerim se i on pristane nešto uraditi. Dam mu pušku, a on obeća da će do narednog petaka donijeti novce, a ako ne novce, ono bar nešto što je manje opasno za prodati. Kada dođe taj petak, on ništa. Češka se, vrpolji. Ni puške ni novca, ni robe, ništa. Samo se mršti. Ne pitaj! Ja se bunim: Ne može to tako... A opet, mislim si u sebi: Vrag da je nosi, možda je i bolje. Ne valja imati ništa suvišno, a kamoli ono što je opasno. A kada su za koji dan uhvatili Mladena, prođe me jeza. Mogli su i mene tako uhvatiti! Mogli su i mene mučiti, a ni ja ne bih imao što za reći. Izmuče te, zdrobe, a na kraju te ubiju. Ako dođeš u takvu situaciju, bolje je da taj odmah ubiju, da se ne mučiš ni ti ni oni. Uvijek sam se bojao Jova Hajdukovića. Evo ga, i sada šeće ulicom. Ne znam je li ikog ubio, ali bih u njega mogao pokazati prstom. Toliko bogatstvo, do njega se nije moglo doći tek tako! Ali, zašto se on uopće ne boji? Sada korača još više drčan nego ikad. Sada je još ko jači. Kako li samo može ni ne trepnuti dok ulazi u kavanu i biti miran za stolom pokraj partizanskog časnika. Sjećam ga se, nekada ga nigdje nije bilo. A iz godine u godinu, iz mjeseca u mjesec, iz dana u dan, sve se ljepše oblačio, bolje hranio. Da nije bio ortak s onim zelenašem Vojom? Viđao se u društvu s njim. Tko zna što su radili! No, ne mogu tek tako pokazati na nekog, nešto reći o njemu, nešto što bi ga moglo stajati glave. A da pouzdano znam tko je bio suradnik okupatora, ne znam. I tko je to uopće, mogao nešto tako lijepo reći o meni? Nisam ja nikom 14

15 Stjepan Bartoš. Dvije kratke priče držao svijeću. Ta, tko mi to hoće na savjest natovariti nečiju dušu!? Kada su partizani po prvi puta zauzeli naše selo, Duško Jović je odmah pokazao da je uz njih. Šepurio se tako deset dana, sve dok se Nijemci nisu po drugi put vratili. Jadni Duško! Nije pobjegao. Objesili su ga s još trojicom. Visjeli su oni tako dva mjeseca na drvetu, sve dok ih ptice nisu izjele. Tako je to kada čovjek trči naprijed, k o ždrijebe pred rudu. Da je šutio, bio bi još uvijek živ. Ali, čovjek je, nije izdržao. Ne ide mi iz glave taj Jovo Hajduković. Da nije on trgovao solju ili švercao oružje? Vojo Zelenaš je bio zelenaš i od prije; rat je dočekao spreman. Lijepo se prebacio na ovaj novi novac, pa mi za njega i nije ni čudno što je ostao bogat. Znao je doskočiti na noge. Ali, Jovo? Sjećam se, trebalo mi nešto novca, negdje godine. Što ću? Djeca gladuju, ja gladujem. Odem Voji. Neće ni da čuje da mi da novce. Ipak je to rat, glava može otići, i to brzo, jako brzo. I tko će mu onda dug vratiti? Nego, da mu ja prodam kuću! A što ću li ja onda?! Kamo ćemo? Novci će otići, a bez kuće ćemo ostati. Odem do Jova Hajdukovića. On me gleda, a ja skrećem pogled u zemlju. Toliko je jak. No, kaže da nema novaca. Odem opet Voji. On snizi prvu ponudu o cijeni kuće, i to napola. Gledam tamo-amo, od posla ništa. Ali, ako odem i treći put, ostat ću i bez te cijene. Pristanem na koncu, te prodam kuću. Odselimo se kod brata. Zbijemo se. Puna kuća. Što li ću?! Moralo se tako. Takvo je to vrijeme bilo. A i taj Vojo Zelenaš dolija! Nekako u to vrijeme, neko napao poštu i odnio silne novce. Našli neke novčanice kod njega i optužili ga. A u ratno vrijeme, milosti nema. Nitko ga više nije vidio. Jedini pravi partizan i dušom i tijelom, bio je Gvozden Jović. No, on je pobjegao u šumu. Od ovih ovdje, nitko nije smio ni pisnuti. Nešto su probali Marko i Slavo Ružić, ali brzo su strijeljani. Mnogi, ako su nešto i mislili, nisu to pokazivali. Da nije njihov bio Lazo Vukić? Nekada sam mislio da je Vito Lazić bio s partizanima. Siguran sam, njihov čovjek, kad ono, kada su partizani po drugi put ušli u selo, među ostalima, strijeljaše i njega. No, Lazo je živ. Tko je tek odskora mrtav? Mato Rakić? Ne, ni on sigurno nije. Pekar Mićo, isto tako, nije bio njihov. Nijemci mu ne bi dali peći kruh. To je sigurno, takve stvari su se držale pod kontrolom. Na tom poslu, moralo se imati pouzdanog. A to što su ga ubili, nije zato što je bio protiv njih, nego tek tako, slučajno. Kada sam se prije nekoliko mjeseci vraćao iz šume, sretoh ga. Zbunjen, zadihan, znojav, tražio je kozu. Rekao sam da ću mu pomoći, čim budem ostavio tovara. Odvedem tovara do kuće i vratim se. Mića nigdje. Idem lijevo, pa desno. Vrtim se u krug. Nigdje ni koze ni njega. Vratim se kući. Kad ono, do žene mi već došao glas da je Mićo viđen kako ga Nijemci vode svezanog. Prvo što sam pomislio je da je nekog trovao. No, poslije, čujem, sjekao je šumu. Uhvatim se za glavu. Pa mogli su i mene uhvatiti! Da su došli samo minutu ranije, vidjeli bi i mene. Ovako, uhvatili su njega. Kažu, branio se i govorio da nije kriv. No, ništa nije vrijedilo. Prišili su mu i krađu motorkotača. Prebili su ga, te na kraju i objesili. Mislim da ni Mitar Jozić nije njihov. I uopće, ne znam tko bi to mogao biti. Da nije Jovo Hajduković njihov? Nikako mi ne ide u glavu živ i zdrav, punih džepova! A, ne! Njemu ništa ne smijem prišiti. Baš zato što ga nitko ne dira, ne smijem ni ja. Što ako nekog prokažem, a Nijemci se ponovno vrate? Što raditi? Da jednostavno, pokažem na nekolicinu njih i riješim se bijede. Eto, na Vukašina, na primjer. Ili Vlastu Velića?! One koje bih htio, nemam za što. One za koje nešto znam, ne smijem. Takav je život! Što da im kažem? Što ako slučajno, ukažem na nekog njihovog? Možda me samo provociraju? Možda me samo hoće provjeriti? Sve ovo im može poslužiti kao dobar izgovor da me proglase narodnim neprijateljem, te ubiju, dakako! Preko ove moje odluke, mogu me zgaziti kao običnu muhu. Ali, ne, ne mogu ja, ne mogu tek tako, na živog čovjeka! To ću im i kazati. Jovo Hajduković je sigurno, njihov čovjek. Nisu ga dirali ni prije, a ni sada. Ali, ni ja nisam njihov, a pitaju me. Istina, nisam ni protiv njih, ali to baš nije neki razlog da mi baš toliko vjeruju. Znači, čekaju da pogriješim. Opasno, vrlo opasno! A da ipak, prokažem nekog, tek onako, da ne misle da ih bojkotiram? Ipak je Jovo njihov! Čim ga ne diraju, njihov je! Da, ipak, sve je ovo igra! Kako mi oni tek tako mogu vjerovati? Da, to je odgovor! To je rje- 15

16 Stjepan Bartoš. Dvije kratke priče šenje! Provociraju me. Ne može ni štetiti ako šutim, samo koristiti, ali, ipak... Da kažem da je Vlasto? No, baš tu bi me mogli uhvatiti. Da je njihov, on bi mi nešto ovako mogao smjestiti. A što ako malo riskiram? Da ipak kažem da je Vlasto? Ako nije njihov, dobro je. A, ako jeste... Metak mi ionako ne gine. Čim me provociraju, znači, sumnjiv sam, znači, gotov sam. Reći ću da je Vlasto, pa što bude. No, bitka ponovno počinje. Nijemci navaljuju. Ako dođu Nijemci, partizani me mogu povesti i tako me spasiti. Ostanem li, netko će reći da sam šurovao s partizanima. Ali, ako odem s partizanima, oni mogu nastaviti i dalje s tim upornim propitivanjem o tome tko je kakav bio. A, ako ostanu partizani, ostajem i ja. A ostaje i to da moram donijeti odluku. U svakom slučaju, nema mi spasa. * Ušli su Nijemci. Dobro je! Ako ništa drugo, neću morati raditi izbor, donositi odluku. Što će biti, biti će. Što mi se desi, biti će samo peh. Ništa više neće ovisiti o meni. Da, bila je to odluka koju nisam morao donijeti. ZALJUBLJENA U PRIČU Nela je još od najranijeg djetinjstva znala što želi od života. Znala je kakvog će muža imati, kakvu djecu, kakvu kuću, pa i kakvu karijeru. I pošto je znala što hoće,vrlo rano je usredotočila svu svoju snagu, a i volju kako bi sve to i ostvarila. I uspjela je. Nakon godina i godina punih truda i odricanja, pa i trenutaka bola, jer velike stvari to uvijek traže, došla je do jednog dana, u ranim četrdesetim godinama života, kada je mogla, napokon reći da je sve ono što je zacrtano i postignuto! Za većinu ljudi, tu nikako ne bi bio kraj. U dugim godinama života, javile bi se u njima neke druge, nove želje, novi nemiri, pa se borba i posvećenost dalje nastavljala. Kod Nele, međutim nije bilo tako. Zaustavila se samo na onim prvim željama određenim u najranijem djetinjstvu, samo na njima, ništa preko toga. Za nju, bio je to kraj svih borbi i daljem samopotvrđivanju. Dapače, nije iskoristila ni priliku bar malo uživati u blagodatima svog višegodišnjeg truda, kako bi to činila većina ljudi, već je uradila nešto nesvakidašnje, nešto svima nezamislivo. Gotovo preko noći, jednog dana je napustila i muža i djecu, i dom i karijeru, napustila je taj već osvojeni život i netragom nestala. Za njom je ostalo samo pismo koje je poručivalo da je nikako ne traže. Više godina nakon toga, nitko ju nije ni čuo ni vidio, sve do jednog kišovitog dana, kada su je neki svojedobno bliski prijatelji, pukim slučajem, susreli u jednom dalekom gradu. Iznenadili su se kada su vidjeli u kakvim uvjetima živi. Bila je u kući, vidno oronuloj, moglo se reći, u pravom svinjcu, prepunom vlage i žohara, uz dakako novog muškaraca, bez svake sumnje; barabu, pijanaca i grubijana. Ni blizu uvjetima onog nekadašnjeg života. Objasnila je da je napravila takav zaokret jer je shvatila da svog ranijeg supruga, a i raniji život, zapravo, nije ni voljela, nego da je bila zaljubljena u priču, u romantičnu predstavu o tome kakav se život treba voditi. Nikako joj nije bilo jasno tko joj je i kako nametnuo takvu priču, priču s taksativnim pojedinostima o tome što je to sve u životu važno i nužno. Toliko je ta predodžba u njoj bila jaka, da je mislila da ničega drugog izvan takvog života i nema, a i da ne može ni biti. Da, bila je zatočenicom te priče, nije mogla slobodno disati. Nakon što se suočila s takvim željama i potvrdila u toj borbi s njima, pojasnila je, nisu joj više ništa mogle. Prešla je sav taj teški put, izgleda, da bi otkrila što to, zapravo želi. Da, do tog zaokreta, sloboda joj je bila u okovima! A nakon toga, mogla je, konačno disati punim plućima! Život joj je mogao preći u novo polje, polje mira i slobode. Nasuprot njoj, njezina sestra Ema nije ostvarila niti jednu, jedinu želju iz djetinjstva. Na tom dugom putu kroz život, vremenom se odricala svake svoje želje pokazalo se iluzije, i to jedne za drugom, postajući time, svaki put, korak po korak, sve slobodnija i slobodnija. Dapače, vremenom je i zaboravila što je sve to nekad i zaželjela. Postala tako, na koncu, apsolutno slobodna i nesputana osoba, ničim opterećena. Tako su te dvije sestre, svaka za sebe, došle do kraja svih nemira, do tog prekrasnog osjećaja 16

17 Stjepan Bartoš. Dvije kratke priče apsolutne slobode i spokoja, ali svaka na posve različit način. Gledajući na tu stvar tako, na takav način, izgleda da je naš doživljaj, naše, vlastite slobode, uvijek samo priča o tome kako smo se obračunali s našim željama i očekivanjima. * ULOGA JEDNOG LAZARA U SVJETSKOJ RE- VOLUCIJI Lazar je često nevoljno morao slušati lovačke priče svojih prijatelja o tome kako je svaki od njih ponaosob oponirao prethodnoj vlasti. Tako je to uvijek; čim neka vlast padne i postane nešto daleko i potpuno bezopasno, ljudi se ohrabre i staju joj se podsmijevati i šutirati je kao mrtvo pseto. Te ovaj je radio ovo, te ovaj ih je nasamario ovako, a onaj onako. Nije bilo čovjeka koji joj nije, po njegovim vlastitim riječima, zadao neki udarac, možda mali i nejak, ali nikako bez značaja, kao u onoj basni od djedu, babi, malom mišu i repi i tako doprinio njenom konačnom krahu. Lazar se dugo opirao tim pričama. Suzdržavao se od toga da i sam ne podlegne općoj euforiji, jer je znao da je pravi junak mogao biti samo na vjetru, a ne u priči, u sigurnoj luci. Ali, na kraju se nije moglo, popustio je, paradoksalno, u strahu da ta njegova šutnja ne budi podozrenje u drugim ljudima, a i u novoj vlasti, da, ne daj bože, netko ne pomisli da on brani onu, prethodnu vlast. - Nekada davno sam pročitao priču čini mi se od Čehova, ili nekog komediografa, nisam siguran,.. što i nije važno U toj priči jedan čovjek je primijetio da cenzura otvara i dakako, čita pisma upućena njemu. Da bi se malo podsmjehnuo tim čitačima u jednom pismu koje je uputio sam sebi, napisao je da uz pismo prilaže i jednu mrtvu muhu. Kako zapravo, u pismu nije bilo mrtve muhe, čitač je u strahu da ne bude otkriven, da je otvarao i čitao pismo, stavio mrtvu muhu u omotnicu prije nego je odaslao to pismo na konačnu adresu Ta šaljiva priča me je jednog dana dovela do dobre ideje Pošto sam sumnjao da sam i ja sam žrtva tih čitanja, počeo sam pisati pisma sam sebi. Kako sam se zbog materijalne oskudice morao odricati odlazaka na pivu u Gradsku kavanu, odlučio sam tu priču iskoristiti ne bi li došao do, tako mi drage krigle piva. U pismu, koji mi je kao, pisao neki moj prijatelj, uz sijaset beznačajnih stvari i podataka, naveo sam i da mi se šalje sto dinara Vidjevši da novca u omotnici nema, moji čitači su redovito turili tu ubogu stoticu iz straha da netko ne pomisli da je netko otvarao pisma i ugrabio je. Da sam to češće radio i da su mi sume novca bile mnogo veće, brzo bi me otkrili, tako da bi sve palo u vodu. Ovako, svatko od čitača je mogao, bez velike štete po sebe, ubaciti stoticu, bez da pravi neku buku... E, tako sam ja prijatelji moji, rušio taj prošli, omraženi režim! - Al ti je ćar! Da si natjerao da ti daju stan ili dobre novce, pa da se i možeš pohvaliti... Njegov drug Jozo mu nikako nije htio odati priznaje za takvu zaslugu, jer je smatrao svoj vlastiti doprinos mnogo većim. -Jozo, da li si ti bio uz vlast ili protiv nje vidi se po tome što ti je od nje ostalo. Ako si dobivao stanove, službena putovanja i masne dnevnice, ti nisi bio protiv nje. Tko će ti vjerovati da su ti to dali badava? Ti si za sve bio i ostao suradnik režima A, ja, ovako, preko tih pisama oteo sam tom starom, trulom sustavu milijune i milijune, jer sam za punih dvadeset godina poslao na tisuće takvih pisama, a da radi toga nisam morao biti na koljenima niti potkazivati prijatelje. Pa, sad ti vidi tko je od nas dvojice više doprinio urušavanju starog sustava, ti ili ja! 17

18 Matija Molcer, Šepava plesačica Šepava plesačica MATIJA MOLCER Stavi nogu na stolicu! Onu bolnu, lijevu... Koliko puta sam čula ovo... Pa sam stavila... onu bolnu... ovdje ispred sebe na stolicu. Raskomotila sam se u fotelji, pored sebe na mali stolčić stavila sam kavu, vinjak, i daljinski upravljač za televizor. Da, pijem i što onda...? Uključila sam televizor, jedan proslavljeni pjevač tulio je neku novokomponiranu točku, brzo sam promijenila kanal. Balet sam panično izbjegavala... Malo prije sam skinula zavoje sa noge, neka se lufta. Danas nemam nastup. Potrebna mi je televizija koja je više tele nego vizija dok gledam ne mislim. Schopenhauer je rekao da preveć čitanja otupljuje. Što bi rekao danas za televiziju?! Ovako predvečer, kad nemam nastup, kao po voznom redu, javljaju se bolovi, a ja bježim u svoje uspomene iz djetinjstva. Bila sam nestašno dijete, stalno u nekom nemirnom pokretu. U školi su me zadirkivali, zvali su me Trešnja, iako je moje ime Višnja. Školski pedagog je preporučio roditeljima da me upišu u neko sportsko društvo gdje ću svoj nemir da iživljavam. Mama mi je bila nastavnica glasovira a tata inženjer. U našoj ulici nalazila se baletna škola za djecu. Članovi te škole redovito su nastupali na raznim priredbama, svečanostima. Otac se zgražavao od tih takozvanih balerina, razmaženih majmunica. U mladosti bio je boksač, a pošto mu nebo darovalo kćerku, poslije žučne prepirke, pristao je da me mama upiše u tu baletnu školu. U mom životu otpočeo je divan period. Iako sa zadocnjenjem, u listopadu sam se priključila ostalima, moja tjelesna građa i talent ubrzo su došli do izražaja i proglasili su me wunderkindom. U stvari, mislim da sam bila marljiva u tajnosti doma, ispred politiranog ormara, vježbala sam često satima... Nastava se odvijala na francuskom jeziku, jedva sam razumjela nešto ali sam brzo kopčala kako pojedini izrazi znače točno određeni pokret. Kod glasovira sjedila je teta Rahela, jedna ogromna žena, cirka sto četrdeset kila, ali proporcionalno građena. Imala je divne izražajne crne oči i bujnu crnu kosu. Pričalo se da je, kada se vratila iz logora smrti, bila kost i koža, i neprestano je jela kruh s mašću. Više nije vjerovala ni u što... A mi, nestašna dječurlija, zadirkivali smo je. No, ona bi o nagovor, bez zagrijevanja napravila «špagu» na parketu. Mene je mazila. Za vrijeme pauze ostala bi sjedeći kod glasovira i pušila poput tvorničkog dimnjaka. Prigrlila bi me, uvukla među njene ogromne sise i ja sam osjećala neko čudesno blagostanje. Bila sam sigurna u njenom ogromnom zagrljaju, jer Silvija, naša učiteljica koja nas je podučavala baletu, bila je vrlo stroga, gruba i neprestano nas grdila, nazivajući nas idiotima iz Tunguzije. Teta Rahela sa njenim ogromnim ali divnim tijelom budila je fantaziju mnogih muškaraca, naročito jednom čovječuljku iz naše ulice, koji je bio vozač tramvaja. Poslije svake večernje probe revnosno je čekao Rahelu ispred škole, samo da bi je otpratio nekoliko metara do tramvajskog stajališta. Silvija je važila za vrhunskog stručnjaka, te je jedan priznati skladatelj povjerio uvježbavanje svog dječjeg baleta nama. Meni su povjerili glavnu ulogu! Poslije večernjih pokusa, moja baka me je sačekivala ispred kazališta da me otprati doma. Naime, u to vrijeme dogodio se stravičan zločin u Beču. Iz opernog ansambla nestala je bez traga jedna trinaestogodišnja baleteza. Tu mladu djevojku pronašli su nagu zakopanu kod spomenika posvećenog sovjetskim osloboditeljima na glavnom trgu. Počele su sulude kombinacije, razne priče zašto je ubijena ta nedužna mlada Njemica... Na kraju je uhvaćen monstruozni počinitelj iz gradske ludnice bio je bolničar! No, za uvježbavanje baleta angažirali su jednog mladog umjetnika glasovira, igrom slučaja iz naše ulice, koji je stanovao kod obitelji njegove vjerenice. Ona je bila nesvakidašnja ljepota i tjerala je uvijek najnoviju modu. No, mislim da je bila jedna obična umišljena guska. 18

19 Matija Molcer, Šepava plesačica Poslije proba, mladi maestro i Silvija odlazili su na piće u obližnju kavanu, koju smo mi mještani, nazvali «Koreja». Skoro sam zaboravila da smo svi mi, cijeli ansambl, bili zaljubljeni u mladog glazbenika, što više, i teta Rahela, kako se kasnije ispostavilo. Godine su prolazile, imala sam sve više i više nastupa... Kao učenica srednje škole pisala sam ljubavne pjesme mom idolu, mladom glazbeniku. Jednom prilikom priznala sam svoja osjećanja prema njemu. On to nije ozbiljno shvatio, iako sam ja bila spremna učiniti sve što poželi... Postala sam potištena... U školi mi je honorarno predavala jedna čuvena balerina, koja se posebno bavila sa mnom kao nadarenom učenicom koja obećava... S vremenom smo postale bliske. Primijetila sam da je stalno sumorna, nesretna... Jednom prilikom u kafiću izjavila mi je ljubav. Obje smo plakale. Poslije toga naša veza je postala suzdržana. Dečki su me i dalje zadirkivali imenom Trešnja, pa sam sebe zamišljala kako prezrela, s crvom u sebi, padam s drveta... Jednom sam nehotice prisluškivala razgovor tatinog pijanog društva o ženama. Tri vrste ženskih ima, rekao je «najpametniji» srna, kobila i slonica. Sve su žene iste, sve su žene kurve, zaključio je raspravu profesor matematike, komu je jedan osrednji lakrdijaš sa konjskom glavom preoteo ženu. Taj nazoviumjetnik bio je glasovit po tome što je gromoglasno ali vrlo lošom dikcijom deklamirao tekstove gore-dolje na bini, a publika jedva da je što od toga razumijevala. Jao, već opet mi bježe misli... Pogledat ću što ima na televiziji. Nigdje ništa... Inače, kod nas doma stalno se čula ozbiljna glazba. Jedan susjed negodovao je što se iz naše hiže stalno čuju neobični zvuci! Tako, primjerice, na dan državne žalosti radio je emitirao Alleluju od Händela, uvertiru iz opere «Seviljski brijač», ulomke iz opere «Carmen» itd. Ej, natočit ću sebi još jedan konjak, bolovi postaju sve nesnosniji. Liječnici u bolnici htjeli su mi amputirati nogu. Mulci. Da jesu, sad bih imala fantomske bolove. Uvjeravali su me da ću s umjetnom nogom lakše hodati, a estetski bolje djelovati. Nisam se dala uvjeriti i sad tu sjedim sa čvornovatom nogom bez zavoja, što djeluje užasno, a plus toga svaku me večer podsjeća na prošlost. Poslije bolnice upućena sam, nažalost, na bezuspješnu rehabilitaciju u toplice. Noga mi je još uvijek ukočena, ali ja hodam bez štapa. Beethoven doživi gluhoću, Milton sljepoću, ali oni su bili stvaraoci, a što sam mogla ja? Za koreografiju nisam imala afiniteta, za pedagogiju nisam bila pogodna jer ništa nisam mogla demonstrirati. U stvari, bila sam balerina na početku karijere balerina koju su dobronamjerno titulirali «umjetnicom». Rano sam izgubila roditelje. Mamu još kao srednjoškolka, a otac se onda propio i ubrzo slijedio mamu. Bolje da sam i ja umrla... Ja, koja sam bila živahna, sva u pokretu i na jednu kartu stavila cijeli svoj život, da sad budem negdje činovnica ili da počnem studirati nešto sasma drugo od baleta. Ne, za to nemam energiju! Na moje duševne patnje Silvija je stavila točku. Sjećam se, ona me je svojedobno upozorila kakve cipele trebam nositi. Kao balerina ne smijem visoke potpetice, niti cipele potpuno bez potpetica, nego male masivne potpetice. Jednoga dana na glavnom trgu, na snježnoj vijavici, potrčala sam da stignem deveticu i okliznula se na štangi tramvaja u pokretu... Zdrobio mi je lijevu nogu. Nažalost, nisam se onesvijestila i na putu do bolnice morala sam trpjeti nesnosne bolove, dok tamo nisam dobila injekciju protiv bolova. Saznala sam da je tramvajem upravljao onaj čovječuljak iz naše ulice, zaljubljen u tetu Rahelu. Nije me posjećivao u bolnici, teta Rahela je, čak i suzila nada mnom. Eto tako se završila moja nagoviještena karijera. Ali, Silvija se nije pomirila sa sudbinom... Pronašla me je nakon toliko vremena i napravila je jednu koreografiju posebno za mene, nešto groteskno, klaunovski, ali sa sadržajem punim humanosti. Nisam htjela ni da čujem za njene planove u vezi sa mnom. Ja, koja sam odrasla na klasičnom baletu, uz glazbu Čajkovskog, Delibesa, da plešem na kojekakvu muziku subkulture da bi se publika za svoje pare dobro smijala. Ne, to ne! Još k tomu na pozornici Varijetea! Silvija me upozorila da moja lijeva noga više nije pogodna za balet, te njenu ulogu treba preuzeti desna, što znači da sve pokrete moram izvoditi u suprotnom smjeru od onoga što sam godinama uvježbavala. Uz to, sve će biti skopčano s bolovima... 19

20 Matija Molcer, Šepava plesačica Taj izazov je bio presudan. Pristala sam! Počelo je mukotrpno vježbanje mjesecima. Vježbe su bile naporne, bolne... dok nismo počeli uvježbavati moju samostalnu produkciju, ispunjenu kompliciranim, grotesknim pokretima, koji su često bili mnogo naporniji nego klasični. Došlo je vrijeme za audiciju. Direktor i savjet Varijetea rezervirano su primili moju produkciju: nije dovoljno komična a ni atraktivna, niti seksi k tomu još i ta glazba Stravinskog... Ma tko je još čuo takvu muziku u varijeteu! Ni kostimom nisu bili zadovoljni. Na kraju dobronamjerni direktor, iz puke je samilosti odlučio neka pokušamo, pa će publika donijeti konačni sud. Moj debi na zaprepaštenje «stručnjaka» iz Varijetea, postigne uspjeh. Publika je razumjela i prihvatila autobiografske elemente moje produkcije, ponešto karikirane. Kritika je otkrila kako moja točka ima filozofsku dubinu! Jedan bulevarski list pokušao je otkriti tko se krije iza pseudonima, tj. umjetničkog imena Lilly Kirschne. Dobila sam kontrakt i tako je otpočela moja «karijera», bolje sam zarađivala nego «klasičar»... Inače, ansambl me nije blagonaklono primio, ne mali broj stalnih članova smatrao je da nisam nikakva umjetnica, pa čak ni lakrdijaš, ali su me trpjeli jer je moja točka značila dobrodošli kontrast u programu. Nisam htjela priznati da sam invalid. Nosila sam se po posljednjoj modi, hodala sam bez štapa. Kupila sam sebi rabljeni sportski Ferrari kričave crvene boje iako su mi stručnjaci preporučili neka uzmem kola za invalide. Za ishranu nisam marila, kao balerina navikla sam se na skromnost glede toga. Moj privatni život sastojao se uglavnom od sanjarenja. Iz raznih novina, magazina, isijecala sam fotografije mog mladog glazbenika a jedan fotos iz djetinjstva gdje smo Silvija, on i ja uokvirila sam. Često zamišljam, netko će zazvoniti, ja onda otvaram vrata, a on me dolazi posjetiti i da obnavljamo davne uspomene... Pa sam zamišljala da je slučajno pronašao moju ljubavnu poeziju njemu poslanu... Pročitala sam knjigu Sigmunda Freuda o snu i saznala sam da mogu upravljati mojim snovima ako prije spavanja mislim na određene događaje. I tako sam sve više i više mislila na njega, na Edgar Degas, balerina zajedničke uspomene... Često sam uspijevala sanjati ga i onda sam bila neizmjerno sretna... Svjesna sam da moja karijera neće dugo trajati. Bolovi su sve češći i jači, uslijedit će potpuna ukočenost! Moj menadžer me uvjerava u međunarodnu reputaciju... Za početak, imam gostovanje u Rijeci, sutra... Ovih dana pojavila se moja «besmrtna ljubav» u društvu, na predstavi. Vjerojatno me nije prepoznao. Poslije predstave, htjela sam umrijeti doma, nisam mogla podnijeti sebe, shvatila sam da je sve bez perspektive, sve je uzalud. Prvi put u životu sam se napila. I tako... još ću popiti jedan vinjak i pokušat ću zaspati, moram biti odmorna prije sutrašnjeg puta za Rijeku. Daj Bože da sanjam Njega! P. S. Glasovi iz zvučnika: Lilly Kirschne, balerina iz Varijetea, na putu za Rijeku, u jednom zavoju, izgubila je kontrolu nad vozilom i sunovratila se u prova... P. P. S. Ova monodrama je pisana u spomen jednom zagrebačkom wunderkindu (M. M.). 20

21 Igor Žic, Skulptor i žalosna priča o čovjeku kojeg je trebalo ubiti Skulptor i žalosna priča o čovjeku kojeg je trebalo ubiti IGOR ŽIC Neobičan čovjek, pun sumnji! No sumnje su pokretači svih jakih ljudi. Bio je kipar, klasično obrazovan, svojevremeno oduševljen Michelangelom, no potom se od mramora okrenuo metalu i tu je našao sebe: velike i vrlo složene forme, težine nekoliko tona, pribavile su mu solidan položaj unutar suvremene umjetnosti. U srednjim četrdesetim godinama mogao se čak i pomalo samozadovoljno osvrnuti na pređeni put, no ipak je odlučio preusmjeriti život, kao što je to redovito činio kad bi osjetio da sve postaje odviše predvidljivo. Zahvaljujući Englezu, jednom od onih koji su već generacijama bogati, dobio je atelje u staroj vili u Toscani, uključujući i vrt u kojem je mogao dovršavati najveće radove. Bio je zahvalan onoliko koliko je taj osjećaj uopće postojao u njemu, jer uvijek je računao ako ne nađe atelje u Italiji, naći će ga na Islandu ili negdje još dalje Mjesta mu ništa nisu značila jer ih je doživljavao tek kao promjenu kulisa. Uostalom, njega su ipak zanimale samo žene, koje je mijenjao češće od gradova u kojima je stvarao svoja zahtjevna djela. Sjedeći u hladu vinove loze, promatrao je onaj pejsaž tako poznat s renesansnih slika da je mogao zamisliti davnašnje umjetnike kako prolaze prašnjavim putem u daljini, bježeći ispred nekog od lokalnih ratova gradova-država ili idući u susret novom meceni kojem treba dekorirati spavaće sobe erotiziranim alegorijskim figurama. Volio je Toscanu, miris toplog juga, dozrelog grožđa, dugog ljeta Povremeno je prolazio grubim prstima kroz dugu, dijelom sijedu kosu, a potom bi si gladio podjednako srebrnkastu bradu, sve dok mu se ne bi ukazala slika nove skulpture, koju bi brzo zabilježio na papiru za skiciranje, obično masnih rubova, sa zapisanim telefonskim brojevima galerista u Londonu i New Yorku Englez, koji jedva da je bio svjestan toga da Indija više nije dragulj u kolonijalnoj kruni, piljio je u njega na način kako bi gledao Zulu ratnika s visoka, ne bez etnološke zainteresiranosti, privučen sirovom energijom i kreativnošću koja mu je rođenjem bila nedostupna. Nemoguće je biti generacijama bogat i dobar umjetnik! jer umjetnost se rađa iz grča, iz nastojanja da se iz siromaštva i neshvaćenosti dođe do komunikacije sa znalcima, ili barem onima koji glume da to jesu, a koji imaju dovoljno novca da kupuju i ono što ne razumiju, no što su vidjeli u specijaliziranim časopisima ili prestižnim galerijama. U Englezovom pogledu bilo je i neke fascinacije samim tijelom kipara. Gledao je njegove vrlo jake ruke, preplanule od talijanskog sunca i to je bio pogled u kojem se moglo nazrijeti i homoseksualnih primisli, zajedno sa svim onim drugim što ih je razdvajalo. Znao je da kipar povremeno odlazi u krevet s njegovom ženom Mary, no to ga nije smetalo, jer on sam joj više nije želio prići, ako baš ne mora. Njega je puno više privlačila Lorna, ženin daljnji rod, sedamnaestogodišnja djevojka koja je u Toscanu došla ne bi li svojoj ledenoj aristokratičnosti dodala i nešto topline juga. Spavao je s njom poslije dužeg zavođenja, no niti jedna djevojka te dobi ne bi mogla odoljeti vožnji u skupocjenom kabrioletu u pravcu Siene, ručku u renesansnom dvorcu, naušnicama posutim dijamantima Ipak je ljeto trebalo ispuniti dogodovštinama koje će se potom prepričavati za kišnih jesenjih dana u nekom od londonskih klubova. Kipar je dovršio skicu koja je izgledala poput škrabotine, nerazumljive mrlje, slučajnog traga, a onda se nagnuo prema Englezu, blijedom i suhonjavom i podsjetio ga da je vrijeme da se nove dvije boce dobro ohlađenog chiantia donesu za stol. Vino je, zaista, ubrzo bilo doneseno u metalnim posudama punim leda i sunce više nije izgledalo tako prijeteće kao trenutak prije. Kipar je počeo pričati na lošem engle- 21

22 Igor Žic, Skulptor i žalosna priča o čovjeku kojeg je trebalo ubiti skom, no uz živu gestikulaciju komunikacija je bila ugodno primitivna. Njihov govor, oslobođen rafiniranosti složenih fraza, dobio je jednu vulgarnost, kao što je i tema bila vulgarno razmatranje žena, ona vječita tema koja zbližava muškarce koji nemaju zajedničkih profesionalnih interesa i ne kreću se u istim društvenim krugovima. Kako su ispijali vino tako su sve glasnije ubjeđivali jedan drugoga u svoje stavove, koji su, barem što se tiče žena, bili vrlo slični treba se igrati s njima i odbaciti ih prije no što postanu sredovječno dosadne i banalno predvidljive u svom turobnom i prostodušnom materijalizmu Obojica su bili opsjednuti seksom, no skulptor je doživljavao cijeli ženski rod kao beskonačan safari park, dok se Englez ipak ograničio na nevinost mladosti, njenu naivnost i neiskvarenost. Volio je piti vodu sa izvora. Skulptor je, pak, nalazio ljepotu u svakoj ženi čak i tuđe ocvale pratilje, u određenim trenucima i na određenim mjestima, mogle su biti uzbudljiva lovina. Malo su pričali i o umjetnosti i tu je Englez bio dijelom dobar sugovornik jer je znao tračeve o galeristima, no bit umjetnosti nije razumio, a zapravo ga nije ni zanimala. Poslije još dvije boce, Englez se, posve pijan, povukao u svoju sobu i iz nekog neobjašnjivog razloga zaključao vrata za sobom. Kipar, kojem je mozak počeo grozničavo raditi, otišao je po još dvije boce u podrum i potom se spremio čekati Mary i Lornu, koje su se trebale vratiti iz jedne od onih kupovina kojima nije cilj nabaviti nešto određeno već više uživati u mogućnostima da se stvari isprobavaju, mijenjaju, da im se traže mane, te da se, poslije višesatnih obilazaka luksuznih prodavaonica sjedne u malu kavanu, gdje se na miru može ogovarati i slučajne prolaznike i zajedničke prijatelje. Čekao ih je gotovo sat vremena, no, ma koliko bio pijan, ipak im se obradovao, jer kao što je Shakespeare rekao:...alkohol pobuđuje žudnju... Naravno engleski književnik misao je dovršio:... ali kvari izvedbu... no, njega to nije zanimalo jer je bio posve obuzet životinjskom potrebom za seksom. Imao je odviše energije jer je zadnjih nekoliko dana stao s radom na skulpturi, osjećajući da još nešto nedostaje da mu to bude najbolje djelo u cijelom opusu. Znao je i u čemu je problem trebalo mu je meso koje bi suprotstavio hladnoći metala, trebala mu je krv, no kako je to bilo prilično radikalno, a kako mu se nisu strugale goveđe kosti, što je naišlo na prilično razumijevanja kritičara na Venecijanskom biennalu, čekao je da nađe neko drugo rješenje. Ugledavći dvije žene kako izlaze iz Jaguara, ukazalo mu se gotovo biblijsko otkrivenje nema apokalipse bez krvi! i osjetio je neku smirenost koja ga je preplavila. Svojim grubim šarmom uspio je nasmijanu Mary lako odvući u atelje, dok se Lorna išla istuširati. Seks je bio nekontroliran, pun dahtanja i znoja, pun iskonske animalnosti i teško dostižen strasti, tako da gotovo nije ni primjetio da ju je zadavio njenom vlastitom svileno maramom s uzorkom velikih suncokreta. Umorena Van Goghom! Onako toplu vezao ju je uz skulpturu, tu i tamo je zarezavši nožem da dobije željeni efekt, krv koja se slijeva niz metal. Premišljao se oko toga da li da sačeka i Lornu i nju uklopi u metalnu mrežu, no od toga je odustao, osjećajući da je njeno tijelo odviše glatko i nježno da bi moglo podnijeti energiju ovako iskonskog djela. Osim toga, ipak je bila dijete... Ušavši u jezgru skupture, njeno srce, zavario je ulaz za sobom i potom si je prerezao žile na zapešćima. Smrt dostojna Petronija Arbitera, Neronovog savjetnika za lijepo, koji nije podnosio stihoklepstvo svog moćnog gospodara, te je radije izabrao odlazak, no još jednu lošu odu. Dok je krvario, skulptura je dobivala konačnu formu vječnu ljepotu koja izrasta iz Smrti, konačnost dostupnu samo Bogovima i to onim antičkim koji nisu bili iskvareni suvišnim sumnjama. Umirući, nadao se da će Lorna sve fotografirati, kao što su se dogovorili i da će Englez dostaviti fotografije svojim prijateljima galeristima. Bilo bi zaista šteta da ovakvo djelo ostane pohranjenio samo u nekom policijskom arhivu provincijske postaje u Toscani. Umjetnost je vječna... a krv slana. Žalosna priča o čovjeku kojeg je trebalo ubiti Dani su nestajali jedan za drugim poput kamenčića bačenih u mrak predubokog bunara. Intruder je ušao u ritam koji mu se nije sviđao. Predvidljiva svakodnevica polako ga je usporavala. Misli su mu postale teške poput prežderanih vodenih konja u to- 22

23 Igor Žic, Skulptor i žalosna priča o čovjeku kojeg je trebalo ubiti ploj, mutnoj bari. Imao je odviše vremena i odviše novca, a želje su mu bivale sve neuhvatljivije. Alisa se nije javljala, a Roland je bio i dalje tek niz kratkih filmova na internetu. Zamolio je Naručitelja za dodatni posao. Poslije dva dana našao je u izgrebanom, metalnom poštanskom sandučiću, pismo s fotografijom i osnovnim podacima. Galos je bio vlasnik neuspješne prijevozničke firme s dva stara kamiona, te skromni kolekcionar suvremene umjetnosti. Izgledao je poput Rolanda, samo nekako znojnije i prizemnije. Intruder je lako zadobio povjerenje niskog, debeljuškastog Grka. Platio mu je u mračnom, kvartovskom lokalu nekoliko piva i postali su prijatelji sa šanka. Pričao je o ženi koja ga ne razumije i ocu koji ga prezire. Pričao je o svakodnevici koja ga iscrpljuje, te o stalnim dugovima zbog lošeg poslovanja. Onda ga je jedan dan neočekivano pozvao u svoju kuću. Dvorište je bilo zatrpano dijelovima neupotrebljivih kamionskih motora, felgama, mjenjačima, praznim kantama za gorivo U velikoj garaži nalazio se stari, no ne odviše vrijedan namještaj, koji je Galos amaterski popravljao i time zarađivao dodatan novac. S balkona isprane zgrade padali su slapovi ljubičastog cvijeća, koje je netko redovito i obilato zaljevao. Galos je živio u prizemlju, a njegov otac na katu. Vidjevši Intruderov upitan pogled, promrljao je da mu je žena, poslije zadnje svađe, otišla kod neke dalje rodbine. Zamjerila mu je što ju je nekontrolirano udario i razbio joj nos. Kurva je to zaslužila Intruder je znatiželjno razgledao brojne umjetnine razbacane po neurednom stanu. Bilo je dobrih crteža i akvarela lokalnih umjetnika, te zanimljivog, osrednje restauriranog namještaja iz devetnaestog stoljeća. Sve je mirisalo na benzin, naftu i terpentin. Lako hlapljive, aromatične tekućine zavukle su se u labirint niskih prostorija. Otvorivši jedan bidermajer ormar, da bi mu pokazao kako ga je obnovio iznutra, pustio je dva moljca koji su nemirno odlepršali prema stropu. Unutra je vladao neshvatljiv nered. Intruder je posumnjao da je žena otišla prije više mjeseci, nesposobna da se nosi s njegovom nepouzdanošću. Galos je bio čovjek bezbrojnih ideja, pokretan prijevarom, a zauzdan vlastitom nesposobnošću da bilo koju prijevaru zaista sprovede do kraja. Upravo te njegove karakteristike pretvorile su ga u kolekcionara suvremene umjetnosti. Poslije nekoliko piva priznao je da ponekad napravi i sam nekakav akvarel i potpiše ovog ili onog. Za takve poslove uzimao je malo novca, tek toliko da osjeti da ne gubi vrijeme. Na neki uvrnuti način bio je umjetnik. Od dva kamiona jedan je obično bio u kvaru. Onim koji je bio u voznom stanju, organizirao je seljenja. Tako je, od vremena do vremena, nabavljao crvotočne komade namještaja, koje bi zaračunao u cijenu transporta. Do djela suvremene umjetnosti dolazio bi seljenjem pravih i lažnih umjetnika. Potom bi popravljao namještaj i falsificirao akvarele. Sve Galosove prijevare bile su slabo isplative i njegov svijet bio je na rubu raspada. Volio je pijane, ocvale žene i prostodušne slikare. Intruder je ispijao pivo slušajući debeljuškastog Grka poluzainteresirano, no nije ga mogao ubiti. Činio mu se odviše beznačajnim. Promijenio je pristup, nastojeći ga odvući u teško pijanstvo. Galos je pio sve više, no kako mu je mozak često plivao u alkoholu, promjena ponašanja zbivala se vrlo postupno. Počeo je pričati uz primjetnije zaplitanja jezika, često ne dovršavajući jednostavne misli. Potom se počeo razmetati nesuvislim obećanjima. Srušio je bocu i zapjenjeno pivo razlilo se po jeftinom tepihu prepunom starih mrlja. U neugodno toplom, zagušljivom prostoru postalo je neizdrživo. Intruder je otišao do zahoda, u kojem je morao preskakati prljavu odjeću razbacanu po podu, kako bi došao do školjke. Otvorio je prozorčić, nastojeći izgurati sve neugodne mirise prema granama čempresa koje su se svijale uz fasadu. Slušao je zvuk svoje mokraće i udaljeno Galosovo mrmljanje. Potom je začuo pad pijanog tijelo na pod. Ako budem imao sreće ugušit će se svojom bljuvotinom Ipak, Galos je samo zaspao na prljavom tepihu. Intruder se izvukao iz njegovog života, pritvorivši vrata krajnje obzirno. To je bio čin nepotrebne uljudnosti. Dok je prilazio svom automobilu ugledao je skoro sedamnaestogodišnju Irmu kako hoda zagrljena s dečkom svojih godina. Kimnuo joj je glavom u znak pozdrava, na način na koji je to činio prilikom susreta s površnim poznanicima. U njenim očima ugledao je prvo paniku, 23

24 Igor Žic, Skulptor i žalosna priča o čovjeku kojeg je trebalo ubiti potom gorčinu. Prijezirno je okrenula glavu. Iako je povjerljivo rekla dečku Nemam pojma tko je ovaj perverznjak! Intruder je to uspio pročitati s njenih usana. Sjeo se u automobil, okrenuo ključ i prepustio se jakom strujanju zraka. Klimatizacija je brzo rashlađivala prostor, a on je potražio CD s glazbom Davida Bowiea. Oduvijek je poštovao glazbenike koji su željeli umrijeti na pozornici. Ziggyja i Iggyja Raw Power Bio je na koncertu Iggy Popa na dunavskom otoku u Budimpešti i ostao fasciniran kontroliranom autodestrukcijom. Iggy je bio star, izboran, no goli torzo zmijoliko se izvijao, dok je prateća grupa sve ispunjavala teškometalnom tutnjavom. Bowie tada nije pratio svog štićenika, kojeg je izvukao iz ludnice u vrijeme dok je puzao po dnu života i karijere. Search and Destroy No Fun Nightclubbing Iz zvučnika se začula Iggyjeva China Girl, u Bowievoj verziji i Intruder se polako zaputio prema centru. Prošao je uz Irmu i njenog dečka, no nije uočio nikakvu reakciju na njihovim licima koja je na trenutak ugledao u retrovizoru. Zatim mu je pažnju privukao raskošno uređen vrt, hrpa smeća koja je ispala iz prenatrpanog kontejnera, te vitka djevojka koja je nešto tražila u velikoj, narančastoj torbi za plažu Dva dana kasnije u novinama je pročitao da je ugledni autoprijevoznik Nikos Galos tragično preminuo nakon što je u pijanom stanju pao niz stepenice. Naručitelj mu je ostavio omotnicu s novcem u poštanskom ormariću, nesumnjvo zadovoljan besprijekorno obavljenim poslom. Brojeći novac Intruder nije bio siguran da li je postao savršen ubojica ili je Naručitelj, kao što je to oduvijek i sumnjao, potpuni idiot. Savršenstvo je najlakše dosegnuti kad se više nema što reći Lust for Life Katedrala sv. Vida u Rijeci 24

25 Milovan Miković, Očima što vide dalje, dublje, iza i ispod Očima što vide dalje, dublje, iza i ispod MILOVAN MIKOVIĆ 1. Toga su se ljeta, kišovitoga i hladnoga Slobodnim kraljevskim kotar gradom razmiljele zmije, u potrazi za hranom, miševima i sitnim glodarima bjelouške, ribarice i smukulje. Istini za volju gmazovi po ljude bezopasni, ali njihov prizor oku ni malo nije bio ugodan. Za zmijama, srećom, u gradske parkove i na veće travnjake dođu i rode, a građani postupno odahnu, pa i Slavislava Čičak opuštena usni. No, kada se iz sna prene, prva, nerasanjena još misao, krene joj od zadnjih slika što ih je s dna sna uspjela pokupiti. Na središnjem gradskom trgu od skora preuređenom i predanom na uporabu u povodu obljetnice kultnih svečanosti, gola golcata raspeta je Slavislava Čičak na vojničke prepreke iz svih junačkih i inih ratova. Smještena je u lecorbusievski zasnovanu konstrukciju izvedenu iz metalnih cijevi, prema smjeloj scenografskoj zamisli pravdoljubivog Hiperborejca Mumua, demona sna, samozvanog kustosa sa Buvlje pijace. Odnedavna tajnog savjetnika misteriozne, a prema nekim, istina ne baš i provjerenim svjedočenjima što su nastala na odveć mutnim vrelima čak i militantne organizacije Majčina suza, za koju dobro upućeni tvrde; ta će presudno utjecati na budućnost Slobodnog kraljevskog kotar grada, njegove bliže i dalje okolice, a možda i cijele zemlje, pa čak i u sebe zagledana i sobom opterećena brdovita balkanska prostranstava, dok oni izvješteni u gledanje ispred i iza, ispod i iznad zla, nisu skrivali bojazan, pa i strah, jer bi se, navodno, ova pošast mogla rasprostrijeti diljem svih kontinenata poput nezaustavljive epidemije prodirući među sve slojeve žena bez obzira na njihovu rasu, dob, ukorijenjenost tradicije, odgoj, obrazovanje i sve druge, privremeno postojeće ovozemaljske razlike. U sjeni ove erotsko-tiranske uprizorenosti, usred grada za kojeg nema pisanog traga da su njegovi žitelji, ma i u dalekom srednjem vijeku za kojeg se govori da je bio mračan proganjali prosjakinje, čuvide i vještice; spaljujući ih na lomači sada je Slavislava Čičak privezana za grdobne prepreke bodljikavom žicom, raspetih ruku i raskrečenih nogu. Zarđala žica duboko joj se usijeca u zglobove, ali ona i ne osjeća bol. Grad se doima opustošeno, nema ni mrtvih, možda stoga što s neorenesansnih prozora Gradske kuće, u pravilnim razmacima izlijeću formacije lešinara, rukovođene nepogrješivim instinktom čistača ravnica, šuma, brda i planina. Prateći njihov let pred Slavislavom Čičak, u magnovenju minu njoj znane sudbine starozavjetnih i novovjekovnih svetaca, grješnika, vođa i stradalnika. Uzdrhtalo uznemirena, pokuša se sabrati i raspoznati ih mimo njihovih djela, prema zemnim ostacima, nad kojima je zakratko samo bdjela do nailaska strašnih ptičurina, u tom času ona mitska pramajka, Magna Mater, Medeja, Nioba, kažnjena za oholost i uvrede nanesene bogovima, zbog kojih su joj orlušine proždrle i potomstvo, a nju ostave, osuđenu na promatranje njihove užasne gozbe, tih ravnodušnorevnosnih čistača dok sustavno uklanjaju svaki trag sa trga pripremajući ga za, do tada, neviđenu svečanost, njome bi se vjekovječno trebali usrećiti svi ljudi, bez traga odnoseći sve što bi moglo zasmrdjeti, uključivši i ružičastu kašu koja sadrži njihova sjećanja, još ranije pretvorenu u prah i pepeo i rasutu u vjetar što puše nad močvarom, po danu mlačan s juga, a po noći prohladan sa sjevera. Dolnjak i Gornjak. Sudeći prema svim znacima, od nekadašnjih žitelja Slobodnog kraljevskog kotar grada, preostala je samo Slavislava Čičak, gnjevom bogova kažnjena sjećanjem na postojanje nekada 25

26 Milovan Miković, Očima što vide dalje, dublje, iza i ispod posve drukčijeg vremena, jedina svjedokinja besprijekorne obrade, paniranja i razvrstavanja svih slika poganskog blaženstva, strave žrtvovanja, bezumlja zaboravljanja i besciljnog lutanja bolesnog uma, sada već i ona lišena straha od pernatih, čudovišta koja je bešumno nadlijeću. Začudo, nju, zapravo i ne primjećuju, makar nije iz njihova jata, po čemu zna; još nije dospjela u Haronov čun, premda je posve nisko nadlijeću, a poneka joj za kratko, čak sleti na glavu, ovlaš je obuhvaćajući velikim staračkismežuranim kandžama, ali sve se na tome završi, ne računajući obilan izmet koji joj se dugo cijedi niz kosu i lice, kruteći se u pogrebnu masku, da traje poput živog biljega mrtvoprerađenih. U iščekivanju velikog događaja, ne shvaćajući smisao onoga čemu prisustvuje, bespomoćna, u ponižavajućem položaju iz Slavislave Čičak umjesto suza, potekoše krhotine psalma Davidovih, koje je nekada davno znala naizust, od kojih sada pokušava sastaviti makar jedan cijeli, u neodrživu nastojanju kraćenja muka, besciljnim samoproduživanjem, zaludnim umiljavanjem Tvorcu. Dugo čekah Gospoda, i saže se k meni, i ču viku moju... Hoću činiti volju tvoju, Bože moj, i zakon je tvoj meni u srcu... Gospode, nemoj zatvoriti srca svojega od mene... Jer me opkoliše zla nebrojena; stigoše me nepravde moje, da ne mogu gledati; ima ih više nego kose na glavi mojoj, srce me moje ostavi... Gospode, pohitaj mi u pomoć... mrmlja tragom nesigurna prisjećanja Slavislava Čičak sred opustošenog Slobodnog kraljevskog kotar grada, toliko sama da ju ni glas ne napušta. U taj čas, u podnožju Gradske kuće, ugledala dvije siluete obavijene izmaglicom, koje se zapute prema njoj, usporenim, ali vojničkim pravilnim, odsječnim koracima, a u Slavislavi Čičak, za kratko bukne pokopana nada, koju u njoj ni Svemogući nije uslišio. Još uvijek ne razaznaje te dvije pojave koje joj se približavahu, od kojih toliko očekuje u pogledu izbavljenja, ali od kojih i strahuje, strepi uzdrhtala. Kada ih prepozna, prenadraženim čulima, pusti strašan krik, očitavši iz tih koraka dvojice dolazećih magmatičnu vrućicu onih koji još nisu ono što trebaju biti, radi čega se tiskaju, gonjeni nezadrživom navalom u njen, njima nepoznat prostor, nalik beskrajnom tajanstvu nebeskog ponora. Odjednom njome iz posve nerazumljivih joj razloga prostruji osjećanje mira i posvemašnje sigurnosti. Sada zna, nikada ih nije vidjela, niti je nagazila sjenu bilo kojega od te dvojice, a oni joj se i onako nikada i neće dovoljno približiti da bi im mogla razabrati crte lica. Njoj se oni neće ukazati. U taj čas njezinim snom promicao je Isus u pratnji Adama Kadmona. Razgovor im je odavno zamro. Nazarećanin razmišlja o Judi i njegovim postupcima što ih treba razjasniti svojoj sljedbi, dočim se Adam nije mogao prisjetiti mjesta na kojem je bio grob. O ponoći, kada se razdvoje, Isus lagano priđe trojici odabranih, što spavali su snom pravednika. Sva trojica ga osjetiše, istovremeno, ali on im naredi: Spavajte i nadalje mirno. Uskoro ću vas zauvijek napustiti. Učitelju, dozvoli mi da im se suprotstavim otimao se Petar čvrstom predivu sna, nemirno se prevrćući na tvrdu ležaju. Možda moja namjera nije protivna volji Tvorca. Dok je govorio Petru se činilo kako je okrenut vjetru što puše s mora, dok su do njega dopirali mirisi zaklanih životinja, ukvarene iznutrice, lovora, oleandra i daleki, slani miris pučine, pun nerazumljiva smisla i neobjašnjivih slutnji. Sve što poželiš bit će tvoje, mrmljao je jer ti si kralj, ali se ne udaljuj od prijestola. Nikada ne možeš znati koga ćeš zateći, ako se ikada vratiš. U ušima mu je i dalje šumjelo more pripremajući njegov izoštreni sluh na udaljeni vrisak žrtve koja će čas kasnije biti prinesena Sveznajućem. U tom trojicu odabranih probudi jasan Isusov glas: Dižite se, sada, evo došao je čas mojih muka. Predat ću se u ruke ljudske i grješne jer već jasno čujem korak onog koji me je trebao izdati. Slušajte kako se njegov lagani hod razlikuje od uvježbanog bata vojničkih nogu. Na te riječi Petar, Jakov i Ivan skoče iz sna, unezvijereni. Sred strašne tišine koja se kandžama svojim grčevito držala za krošnje Getsemanskog vrta, ni jedan od trojice nije čuo ništa slično izdajničkom hodu, niti neujednačenom sada već topotu čete koja tek što nije ščepala onoga kojega traži, još uvijek nenavikli promatrati svijet očima što vide dalje, dublje, iza i ispod. U glavi im je šumjelo, a u nejasnim valovima do njih su dopirali nerazumljivi zvuci nalik znaku zauzetog telefona, prometnoj gužvi 26

27 Milovan Miković, Očima što vide dalje, dublje, iza i ispod pred raskrsnicom i štropotu vlaka koji ubrzava i velikom se brzinom udaljuje s kolodvora. Isus tada pođe prema ulazu u vrt gdje je ostavio osmoricu apostola, želeći ih svojom predajom zaštiti od razjarene svjetine i gnjeva vojnika, željnih krvi. 2. Nakon što se apostoli i svjetina rasprše u noći, unezvijereni grubošću prizora, kojega su sami izazvali, zakuhali ga i bili mu nazočni, a vojnici ščepaše onoga koji je došao u ovaj svijet vršiti volju Oca svojega Slavislavi Čičak se učinilo, osim one dvojice nepoznatih joj, što su se, do malo prije, primicali preko glavnog gradskog trga, usporenim svojim, digitalnim korakom, dočim joj se sada činilo kako samo hodaju u mjestu na mah posumnja kako još netko nepoznat i dobro prikriven motri na sva ova strašna zbivanja na trgu. Bila je u to gotovo posve sigurna, premda ni zamisliti nije mogla tko bi se to drznuo, na takav način primaknuti Ocu, Sinu i Svetomu Duha i njihovim izduženim sjenama, koje su pred svima padale na zemlju, a unezvijerena ih je rulja gazila divlje uznemirenim svojim korakom, iza kojega se dizala i vitlala prašina egoizma, prepotencije i neodgovornosti. Nakon što se i apostoli povuku, a i svijet se počne polako razilaziti, vođen svojim svakodnevnim poslom, na glavnom gradskom trgu Slobodnog kraljevskog kotar grada, ostane samo onaj fatalni Vjetar koji se još u Odisejevo vrijeme, a možda još i prije, odmetnuo od gospodara svojega Eola, radoznao, prepreden, ali i razuzdan. Vjetar koji se neosjetno prikrada cijepajući jedra, lomeći katarke, potapajući brodove, gnjevno rušeći bijedne čatrlje siromaha na obali, duž koje se lukavo šunja, iznenada skrećući na kopno, umrtvljujući zrak, razmnožavajući najteže boleštine što bespoštedno kose ljude i stoku u sveloj, zakržljaloj travi, mameći neiskusne djevojke u vrbake, za vrelih ljetnih večeri i kratkih noći. Slavislava Čičak, tada još, nije ni slutila da je taj Vjetar mogao biti i prvim svjedok njezinih najskrivenijih misli, želja, pa i pohote, o čemu ima stanovita traga u naknadno nastalim bilješkama, pisanim prema nepouzdanom psihoterapeutskom sjećanju dr. Ocokoljića, izukrštanog s najrazličitijim slutnjama i bezbrojnim nagovještajima, koji ne vode nikamo, osim što zavode na krivi trag, ometaju i mute svaku bistru misao, koja se očišćena od grijeha u čovjeku rađa. I među umnim i uglednim stanovnicima Slobodnog kraljevskog kotar grada samo su rijetki bili načistu da im se taj Vjetar, prikrao sa zapadne strane. I nije se pojavio tek onako, slučajno, niti usputno. O tome je i pisac ovih redaka razglabao, do dugo u noć, s kasnijim vjernim, pače doživotnim pratiocem Slavislave Čičak, prikriveno pobožnim, bordelski prefinjenim, ali pravdoljubivim Mumuom. Dok se rastresena pogleda smiješio vlastitu sjećanju na sivozemljano lice svoje majke, koje kao da je probilo na površinu davno zakuhanoga pljesniva već tijesta, postajući sve tamnije, a sva se njegova unutarnja pozornost usredotočila na nešto iznenadno, novo i silovito. Nešto što će se pokazati neponovljivim,a strašnim. I začu tada glas za koji mu se činilo da oduvijek lebdi u zraku. Zahvaćen snagom nejasne radosti kasnoga otkrivenja i saznavanja bjelodanih istina, preplave ga misli o vlastitu životu i njegovom smislu. Dočim je noću, iz košmarnih snova opsjednuto trijebio glas žene, ne uspijevajući razabrati je li to glas majke, ili Slavislave Čičak, ili, nekog nepoznatog bića stradalog u dalekom i zaboravljenom okršaju koji mu prkosi mrtvom svojom besanicom. Danju dok je jurio nedozvoljenom brzinom, najčešće nedozvoljene poslove, preplaćen za neurađeno, bez srama živeći na račun drugih i sveopćeg osjećanja krivice, pokušao je zamisliti lice Onoga koji sve zna, osjeća i pokreće, ali su ga svi putovi vodili pred figuru žene u bijeloj togi, lica skrivenog u sjeni čempresa. I kolikogod se naprezao, taj mu je lik ostao nedokučiv i nikada mu se neće dovoljno približiti, utamničen u vlastitu dušu. Ipak, prisjeća se kako je jednom, još djetetom, igrajući se na pijesku osunčane plaže, potrčavši za loptom, ugledao odbljesak čudne svjetlosti na licu majke, dok su se svi drugi uokolo kupali, izlagali suncu, ispruženi na toplom pijesku, a more se mreškalo u vrelom zraku, i činilo se negdje, po svemu sudeći veoma daleko, netko nepoznat, pjevao je nešto posve nerazumljivo, ali lijepo. Njemu se tada pričinilo u slavu njegove i majčine sreće. To je samo onaj Vjetar, sine, ne plaši se, ničega drugog ovdje i nema umirivala ga je majka. 27

28 Milovan Miković, Očima što vide dalje, dublje, iza i ispod Duboko potresen neočekivanim vlastitim prisjećanjem na taj događaj s Vjetrom koji je, ipak, ušao u grad sa zapadne strane, pravdoljubivi Mumu zaustavi automobil na parkingu prvog motela, uzalud pokušavajući smiriti podrhtavanje ruku, dok je zurio u dvije napadno zdrave čistačica zauzete trešnjom tepiha o ogradu trijema, a iz kuhinje se čulo uobičajeno zveckanje posuđem. Pred motelom se zaustavio kamion za snabdijevanje, vozač je istovario korpe s kruhom i korpe s ribama, zaobišao vozilo i popišao se uz zadnji lijevi kotač, useknuo, obrisao ruku o hlače, zapalio cigaretu, popeo se u kabinu i dao gas, projurivši negdje na neobilježenom mjestu autoputa, pored Nietzscheove misli o smrti Boga i ispražnjenosti nebesa, što će tijekom cijelog dvadesetog stoljeća donositi obilje svojih plodova u, do tada neviđenim ratovima, masovnim ubojstvima, koncentracionim logorima i terorizmu, bez premca u cijeloj čovjekovoj povijesti. Kada drhtanje ruku prestane, plati i prođe pored onih čistačica, nečemu su se bez prestanka hihotale, i pokrene svoj automobil. Vozio je polagano, ni sam više načisto, kamo bi pošao, pa oprezno skrene na poprečni put koji će ga odvesti u dobro znanom pravcu, u oazu reda, rada i pomirenosti, u susret istančanih recepata samostanske gastronomije i starih znanaca sa kojima ga vezuju i mnoge tajne. 3. Neprovjerena, mada osnovana, sumnja da je onaj Vjetar od kojega su svi strepjeli, ušao u grad ne sa južne, niti sa istočne strane, kako je to većina predviđala i iščekivala, već upravo sa zapada, mnogima je zadala mnogo muke i glavobolje, pa tako i iskusnom psihoterapeutu prof. dr. Maminku Ocokoljiću, u to vrijeme usredotočenom na zgužvane snove Slavislave Čičak, koja se prema vlastitim riječima našla pred snažnim porivom potpunog raskrajanja vlastitoga tijela, odlučnom gestom bez opoziva, ne bi li se tako oslobodila tamnice tjelesnoga, ali istodobno i onostranoga, očito sa njim u nikada dovoljno razjašnjenoj svezi. Kraj tjelesnog, morao bi donijeti i kraj duši, dajući ovoj pretvorbi snagu odlaska govorila je tako nas oslobađajući svake patnje u kojoj smo zatočeni kao u tamnici. Samo tako bi dušu mogla zadesiti sloboda, bez sumnjivog posredovanja kajanja za sve naše počinjene i priželjkivane grijehe, onkraj svakog mučnog i teškog ispaštanja. Dok je u njenim riječima tražio zametke i naznake daleke predsmrtne karnevalske igre doktor Ocokoljić, sve se više priklanjao tomu da ih je, možebiti, preuzela, pače izučila kod svoje majke, vlasnice modnog butika Đurđevak, u kojem su se mogli dobiti i najbolji sitni kolači u gradu, što ih je za potrebe salona pravila njezina autoritarna baka, udova prerano upokojenog djeda, rođenog negdje između nasilno raspetih bedara Pomeranije i Panonije, a na smrt stradalog u logoru za folksdojčere, gdje su dospijevali mahom oni domaći Švabe, koji to nikada nisu bili. O čemu je dosta čula od svojega oca, čovjeka ni od koga željenoga i voljenoga, jednoga od onih pukih siromaha što ih se, po svim uzusima, oduvijek upreže u teška, kaljava, teretna, kola svakodnevice. Taj je, gdjegod bi pošao i kamogod bi se krenuo, mogao računati na njega će uvijek padati teški, vlažni snijeg, ne zadržavajući se dugo, nikada potpuno ne prekrivajući vječito blato, kojim smo okruženi. Snovi Slavislave Čičak držali su se koherentno, čvrsto, odolijevajući svakom pokušaju da ih uzdrma i među njih prodre. Ponekad bi mu se učinilo, vezivna građa već popušta, no, bio je to samo privid dok su se snovi, još žitki i vreli prometali u zahuktalu lavinu suhog pijeska, prelijevajući se iz raspoznatljivih riječi u nepoznate predjele i neznane likove, drobeći učinkovitost svih njemu prihvatljivih psihoterapeutskih postupaka, nakon čega se dr. Maminko Ocokoljić osjećao kao bezazleni dječak koji sakuplja mrve kolača i keksa, u najboljem slučaju poput neovlaštenog privatnog detektiva, dok lupom starmalo ispituje masne mrlje torte na tepihu dječje sobe Slavislave Čičak. Iskustvo ga je naučilo strpljenju, pa je iz svakoga neuspjeha izlazio do ravnodušnosti smiren, prepuštajući se okrjepi razgovora lišenog svakog dubljeg smisla i mogućeg značenja dočim je vrebao neodgodiv ali i nepredvidiv trenutak kada će san pretrčati brisani prostor, prebacujući se u dnevno bunilo, otkrivajući mu svoja slaba mjesta. U međuvremenu, hiroviti onaj Vjetar, ni Gornjak, ni Dolnjak, koji nije došao ni s juga, ni s istoka, nego izravno sa zapada, bez prepoznatljivih naznaka, utjerao je u prostor središnjeg 28

29 Milovan Miković, Očima što vide dalje, dublje, iza i ispod trga Slobodnog kraljevskog kotar grada, guste pramenove prljave magle s ušća davno presahnulih rječica, koje su prije mnogo godina i stoljeća opasavale zidine utvrde, odvajajući je od gradskih pašnjaka, duž kojih se postupno naselila razvojačena sirotinja, zatrpavajući ih kojekakvim otpacima i smećem, sve dok ih posve nije prekrila, zatvorila, obustavila. Rijeke tada zarone, skriju se pod đubre, i u gnjevu postanu ponornice nizine. Nije znala za njihovo postojanje i sposobnost da nakon svakog jačeg pljuska prepoznaju svoje nekadašnje, davno zatrpano i naizgled presahnulo korito, zapravo razumjela bi od čega su podlokani temelji mnogih kuća u gradu, naizgled solidno izgrađenih. Tko na zidovima kuća od čvrstog materijala ispisuje, osvetničke, vlažne šare, podmuklo se oglašavajući astmom, tuberkulozom, reumom, groznicom, buncanjem... Štoviše, da je za sve ovo znala, Slavislava Čičak mogla je čuti i blejanje ovaca i riku marve sa pašnjaka, koji su se prostirali istočno, južno i zapadno od njihovih obala, pucnjavu biča, zvižduke i dozivke pastira, promukle glasove gradskih kapetana, kratke, odsječne psovke podčasnika, koji su u svilastoj travi, do pojasa, uvježbavali pješake i konjanike, pred jedan od mnogih ratova za obranu Europe od Turaka, a kada njih nije bilo protiv vojske ispod nekog od europskih prijestolja. Mogla je čuti, na mah, i djelić preteške, zagušljive tišine koja pred napad pritiska sljepoočnice ljudi i konja, sred gustog mirisa trava, zaustavljenih u nepomičnu zraku, u kojem jedva primjetno podrhtavaju samo četveronošci, uznemireno strižući ušima, dok iz napetih tijela puštaju vrele vjetrove. Možda bi naslutila da su poneki od tih ratnika sanjali između dva krvoprolića pomamnu graju gomile koja se dugo, unezvijereno selila iz stare u novu postojbinu, odlučna stresti ropstvo s grbače, u potrazi za plodnijom zemljom i mirnijim životom, daleko od napetosti raspete između polumjeseca i križa, lavina ljudi, sita pogodbi sa životom i tjeskobnosti tuđinske vlasti koja ih je zadržavala dok su podnosili harač, a ispratila pljačkaškim družinama, zbog čega su pošli u formaciji neprobojnog krvavog štita od raspolućenih glava i rasporenih utroba, unutar kojeg su se tiskale razdražene žene, blijeda, bolesna djeca, limfatično podbulih lica i uznemirena stoka. U ušima im se valja huka pobješnjela mora, u nozdrvama su se zadržali mirisi vinograda, smokava, sijena, lavande, čempresa, a pred očima su ostale napuštene kuće, štale, crkve i grobovi, sve do Save i Dunava i još dalje, dok su ih zadržavali bezbrojni ritovi, što danju drijemaju, a noću se preteći isparavaju i proždrljivo, uz zagrobnu vrisku, gutaju neoprezno odlutale ljude i stoku. Zaustavit će se, praćeni neprestanim lelekom žena tek kada stignu do ušća dviju rijeka, prema nekim zapisima samo rječica, između kojih će podići utvrdu, od čijih će zidina, mnogo godina kasnije, franjevci izgraditi samostan. Od svega toga, do Slavislave Čičak dopirale su samo teške trube zagušljive, a možda i otrovne magle, koja će uskoro progutati cijeli trg, nagrizajući joj oči i sluzokožu. 4. Dok su se gasila svjetla u snijegom zasutim kandelabrima, ona dvojica što netom izroniše iz mračnog podzemlja Gradske kuće, već su prevalila gotovo polovicu trga, nesvakidašnjim, bezmalo digitalnim koracima, što su ih izvodili uz pomoć svojih, naizgled loše skrojenih tijela. U pustoj tišini njima na ovaj način progovarajući, odavde iz ovoga grada koji bi trebao biti njihov, a uistinu nije, premda im iz njegova gradskog središta izvire suština i smisao vlastite periferije. Neka vrsta mjerača i ocjenjivača vremena kojim se obuhvaćaju sva istinska bogatstva i grijesi epohe. I pojedinca i cijelih naroda. U bljedilu jutarnje svjetlosti, Čičkovoj se na mah učiniše poznatim crte njihovih lica, ispod kapuljača, dok posve bezvučno promiču po nevidljivom paperjastom ćilimu rasprostrtom preko središnjeg trga upokojenog Slobodnog kraljevskog kotar grada, riju dnom duboke jame, oivičene neprobojnim zidovima iznad kojih doimaju se posve beznadnima i uzaludnima sva treperava, obećavajuća svjetla, očito je predalekih, međusobno izgubljenih svjetova. Koliko su oni nama udaljeni, toliko smo i mi njima daleki sine joj u taj čas, s osjećanjem olakšanja, što ga dopuni umirujuće saznanje da joj ona dvojica, do maloprije, posve nepoznatih, sada već sve više nalikuju kolegama iz Uredništva, poimence; Đusi Veprovcu i njegovoj sjeni Ivanici Kajici. Dvojac je taj nerazdvojiv, što joj ga u ovom teškom času možebiti šalje samo 29

30 Milovan Miković, Očima što vide dalje, dublje, iza i ispod Podrijetlo svakoga reda i poretka, a preko nje ga upućuje i svima ostalima, radi podsjećanja o tome da tijelo i duša nisu bili, niti će biti, dva potpuno odvojena svijeta nevješta Tvorca. Dočim će prof. dr. Maminko Ocokoljić, tim povodom u psihoterapeutski radni svezak, urednim svojim, čitkim rukopisom, kratko, ali s očitim otklonom notirati vlastito viđenje ove pojave, kao: coincidentia oppositorum 1 uz sažet opis cijeloga prizora. Naknadno, prelistavajući bilježnicu, sistematični je psihoterapeut, obazrivo zašiljenom grafitnom olovkom, dodao još i ovo: «Svijet se čini prljav netaknutima, kada gube nevinost, pa se mahnito osvrću za prvim prolazećim bogom od kojeg očekuju da im nadomjesti utisak dovršenosti, samodovoljnosti i blaženstva. Svijet, međutim, nije osuđen samo na privide». Ova će opaska, ispisana na margini, u dnu stranice, vidno uokvirena, premda već ponešto izblijedjela, od njegova prstoliznog prelistavanja, iz temelja izmijeniti prividno sređen život savjesnoga psihoterapeuta, koji je kasno proniknuo prokletstvo profesije zbog čega će moći uživati samo u onome što mu drugi ponude, kao svoj i njegov problem. Sam čin toga preokreta nastupi ovako: Tijekom razgovora sa Slavislavom Čičak, dvojac napetosti i nespretnosti postara se da dr. Ocokoljiću bilježnica isklizne iz ruku. Neočekivanom hitrinom Čičkova ju podigne, i upravo kada se činilo da će mu je predati, svezak se nasumice otvori, baš na mjestu koje odgovara navedenoj rečenici. Okvir joj privuče pogled, a sve ondje zapisano u najvećoj brzini snimi, pročita. Istog trena, izgubljenu draž vrline, zamijeni razbuđeni ushit grijeha. U slučaju iskusnoga profesora i neočekivana bujica pomlađene stihijne snage života kakav jeste, koji je već polako počeo venuti. Maši se i on za bilježnicom, još dok je letjela zrakom, ali je ne mogne uhvatiti, a budući da se naglo počne pridizati, nije uspio izbjeći bliski susret s Čičkovom, pa i neizbježni dodir njihova dva tijela. A kada joj neočekivano, i za sebe i za nju, rukom pomiluje lice, sva težina uznemirene, tamne ljepote Čičkove pritisne mu teme, ramena i grudi, i umalo se sruši, osjetivši ispod tanke haljine vrelinu njezina tijela, zakinutog u mnogim zadovoljstvima. 1 slučajnost suprotnosti 5. No, već tijekom toga prvoga dodira, kolikogod bio mahnit i strastan, između njih se ispriječilo nešto, bolje reći netko. Nejasan lik čije će se uobličavanje dovršiti na pokopu njezina oca, mnogo godina kasnije, pred spuštanje poklopca na mrtvački sanduk, u Peić-kapeli, dok je pokušavala proniknuti njegovu posmrtnu masku, u kojoj se zauvijek zaustavila njegova poslovična užurbanost, u svakoj prilici popraćena nezadrživom poplavom riječi. Dok se uzalud pitala gdje je sada njegov pogled, «koji nema ljudsko oko», jer sada je taj «pogled mrtav i prazan duboko», kako veli srpski pjesnik Dis. «Utopljenik je spašen, čim zauvijek sklopi oči», prisjeća se njegovih sarkazmom natopljenih riječi o umiranju i smrti, «već u kovčegu dok napušta mrak života-tamnice». Sa nekima od nas, možda umire i ponešto od smrti redovito bi dometnuo otac okružena je ta mnoštvom znakova, a ja još uvijek ne znam kako ih razaznati i rastumačiti prisjeća se dok promatra kako se dobro joj znane crte njegova lica tope ispod blijede kože, lagano se bez prestanka kruneći, sve dok posve ne iščeznu negdje bez oblika. Čemu, ne bi je iznenadilo, i on sam odnekuda svjedoči nevidljivo nasmiješen nad slomom svih spasonosnih sustava za preživljavanje, uvelike već zahvaćen kozmičkom inkarnacijom u koju je iskreno vjerovao. Međutim, prije no što je otišao, on koji je bio općepoznat po snažnom, grlenom bas-baritonu, samo je smogao snage prokrkljati nešto poput: Žene su narod za sebe, ustvrdio je poznati no, rečenicu nije uspio dovršiti pred njom, već ju je ponio sa sobom, kao i uvijek, u žurbi, onamo gdje je već morao poći. Slavislava Čičak je očekivala više od neizgovorena, skrivena okrajka rečenice iz usta onoga koji ju je prosuo među majčina bedra, propuštajući priliku pobliže joj objasni zašto je odabrao baš taj citat, lišavajući se svih ostalih koje je znao, cijelog života žonglirajući tuđim mislima, izbjegavajući razgovor, opraštajući se zauvijek, bez riječi utjehe od jedine osobe do koje mu je stalo. Međutim, kako stvarnost još nije, do te točke isprošivala prostor sna Slavislave Čičak, prizor sa odra bio je, poprilično još, ispred nje, stoga se u prvom strasnom zagrljaju sa Maminkom 30

31 Milovan Miković, Očima što vide dalje, dublje, iza i ispod Ocokoljićem, između njih ispriječio tek mutan, nejasan odbljesak lika, čiji obrisi valjda nisu ni mogli preko granice tada još uvijek nerazvlaštene jave, pa je neuređeni niz slika ostao neodgonetnut za oboje, ne dotičući se, ni živoga pokojnika, u ulozi aktera. U stanovitim elementima Jedno od otvorenih pitanja i za pisca ovih redaka, koji je dospjevši radi toga nakratko u nedoumicu bio sklon posegnuti i poslužiti se nekom od jasnih i lako raspoznatljivih općih scena s književnog groblja, ne bi li ovdje nadomjestio nešto što mu nedostaje (ni sam ne zna što!), možda ipak, pro forma, i valjda samo tek ponekom čitatelju otežavajući praćenje nastavka teksta. Budući da je sukladno glavnim zamislima spisateljskog koncepta Slavislava Čičak u ovoj fazi razvoja teksta trebala biti u prostoru središnjeg trga Slobodnog kraljevskog kotar grada, u energetskom polju enigme susreta, s one dvije face u kojima se pored dvojice kolega iz Uredništva, mogu prepletati i likovi dvojice njezinih sinova, koji do sada nisu ni spomenuti, premda se ovdje svako malo netko dohvaća poštapalice: «Na mladima svijet ostaje»! Pisac ovih redaka baš i nije spreman povjerovati u iskrenost ovoga zaziva. Bit će da ga se više ispucava iz straha, a manje iz uvjerenja. Mišljenje mladih oduvijek se nedovoljno uvažava, ili se prikazuje manje vrijednim, premda mladi nerijetko imaju zrelija, kompleksnija i naprednija mišljenja nego svi oni već odrasli, što za sobom vuku presloženu bagažu najrazličitijih iskustava. Ne sluša ih se, dok su još na obali koju zapljuskuje idealizam i u svemu radije gledaju, vide i nalaze svjetliju stranu svijeta. Sve dok ne krenu u potragu za novcem, karijerom i uspjehom, potapajući pozicije vlastita idealizma iz čijeg je tkiva kroz minula stoljeća, uvijek i nanovo, izrastala želja za drugačijim, boljim i ljepšim svijetom. 6. Likovi ti, svejedno da li sinova iz snova, ili redakcijskih kolega, spadali su među rijetke s kojima se uspijeva razumjeti, ako ne u svim, ono barem u većini osjetljivih pitanja. Gdjekada je dovoljno da se samo pogledaju i već su se sporazumjeli, bez ijedne jedine izgovorene riječi! Tako bi moglo biti i u ovom strašnom času! Ponekad su je branili od izljeva bijesa, u čarkama, koje bez jasnog raspoznatljivog povoda, iznenada, zaiskre u svakom Uredništvu a tako se naglo i okončaju i začete i pobačene u deliriju neprestane sadašnjosti, bez početka i kraja, bez smisla i značenja, onkraj svake nade. Uvijek u nekakvu dosluhu s užasnom razboritošću razjarene većine. A tek gomile, svjetine. Što čekaju? Hoće li joj pomoći da se izvuče iz ovog ponižavajućeg robovskog položaja? Za početak bi dobro bilo da je oslobode stega monstruozne, gvozdene pacolovke. Ali, zbog čega su ta dvojica u starinskim pandurskim odorama, kakvih još ima samo u prašnjavim vicinalnim muzejima? I zbog čega su im lica ravnodušna,a oči prazne? Zar su zaboravili sve što je do tada bilo među njima? Zar je doista ne prepoznaju? Dokle će je obilaziti i zagledati poput lovine u stupici? Oh, pa ona je posve naga, što sada već dobro vidi iz njihovih dubokih, praznih očiju, koje probadaju njeno blijedo, drhtavicom zahvaćeno tijelo. I s jedne i s druge strane u mreži se koprcaju jednoćelijske praživotinje, Bičari, plutaju Sunđeri i Dupljari, uvrću pljosnate, valjkaste i člankovite Gliste, glavinjaju Zglavkari, Bodljokošci i Hordati, plivaju Ribe i Vodozemci, gušaju se Gmizavci, Ptice i Sisari, iz vreline grla izvire evolucijska skala Pliopitekusa, Prokonzula, Driopitekusa, Oreopitekusa, Ramapitekusa, Australopitekusa, Pitekantropusa, zgrčenog Homo Erecktusa i Solo čovjeka, ali ni jedan od tonova nije nalik njenom glasu kojeg bi ona dvojica prepoznala, po čemu bi se prisjetili da su godinama zajedno udisali iz istog redakcijskog skladišta duhanskog dima. Neandertalac i Kromanjonac odvezuju joj prvo noge, pa ruke. Sputani Homo Erecktus i Solo čovjek padaju nice. Nemoćna je, ne uspijeva uspraviti tijelo, prostrta poput nezgrapne, smrznute krpene lutke, izbačene na ulicu nakon dugih, dosadnih pokladnih igara ponavljanja, ponavljanja, ponavljanja... Uraim, észt hol tanultatok? En holgy vagyok. Mi kollegak vagyunk. Segitseget kerek. Emeljetek mar 2 ali umjesto riječi šišti, krklja, krikne poput strvinara što polijeću s prozora Gradske kuće. Dok se trese, u vrućici nemoćna uspraviti se, ona dvojica je netremice promatraju nesigurni jesu li pred nepostojećom pučinom 2 Gospodo, gdje ste se tomu učili? Ja sam dama. Mi smo kolege. Potrebna mi je pomoć. odignite me već. 31

32 Milovan Miković, Očima što vide dalje, dublje, iza i ispod prajuhe u kojoj isparljivo biće neprestano mijenja košuljice svoje zaludne vegetabilnosti ili se neobjašnjivo pokrenula njihova bespomoćna mašta koja traži biće u koje bi se smjestila. Opasan, težak i neizvjestan život nije im ostavio vremena i prostora raspoznati i razumjeti njeno neuhvatljivo, promjenljivo blještavilo zato je oprezno, podižu, pohotno joj dodiruju grudi, butine, zavlače prste u venerin grm i još niže i dublje i drugdje, i obaraju je na kaldrmu, onako ukočenu, od dugotrajnog ne kretanja paraliziranih nogu i ruku, a u očima im iskri radoznalost, pohota, prijezir. Podrugljivi strah tiranoumorstva uokviruje uplašene, blijede maske Neandertalca i Kromanjonca sijedim sudačkim perikama, užas nerazumljivog popušta, izgubljena veza se uspostavlja. Đuso Veprovac zbacuje sa sebe togu, brzo otkopčava nedavno otete husarske hlače i bijesno se baca na nju, raskopava, raskrvavljenim prstima kocke turska kaldrma, lupa joj glavu o tlo i dugo, bolno svršava, zavijajući nad kronično upaljenom prostatom, dok nestaje bez traga, u nezasitnoj utrobi zmije, koja će se nakon što ga je proždrla, bespomoćno sklupčati i zagristi vlastiti rep. Raspamećeni Veprovac ustaje, teturajući se i ustupa mjesto svom učeniku i sljedbeniku Ivanici Kajici, koji je pomno izučavao svaki pokret, život i djelo učitelja, vođe i neprikosnovenog gazde, pripravan bespogovorno nastaviti njegovim putom. Dok pažljivo skida, presavija i odlaže svilom vezenu sudačku trenirku Kajica je pritisnut rojem zbrkanih misli, poput svakog učenika na raskrižju namjernog nagraditi sabrana djela svoga predšasnika, zatim odlučno prilazi Slavislavi Čičak, udara je šakama po licu, čupa joj kosu, palčevima istiskuje očne jabučice, noktima grebe bradavice s presahnulih grudi, iz koje nikada neće hraniti izgubljene sinove, hvata je za gušu i davi, zatim se predomišlja, lukavo, osvetnički se cerekajući, okreće je i postavlja prema potpuno samosvojnoj zamisli i kada u tome uspijeva, ulijeće u kurcolomnokerećekefanje. Zatečen neočekivanim, brzometnim učinkom učenika, potpuno rastrojen njegovom nejasnom Morzeovom azbukom, koja mu odnekud iz daleka javlja, jezovite, neshvatljive poruke, upozoravajući ga na nerazumljivu, silovitu, prigušenu pravilnost vješto skrivenih opasnosti, koje se izdižu iz mračne dubine nikada osvojene zemlje, u kojoj svakog nasilnika nakon vatrometa pobjede čeka neminovno ustupanje i neslavan kraj, Veprovac se uz urlik baca na tuste, razdražljivo razigrane polulopte svog štićenika i sljedbenika i sada već utroje hropću, daveći se u nakaznoj stravi i užasnuti se razdvajaju i razilaze, vučje razjareni, svako prema svojoj strani, onog Vjetra što nije ni Dolnjak ni Gornjak, tumarajući kroz vrbake, pužu kroz visoku travu i nestaju u memljivoj magli koja se preteći isparava sa ušća davno presahnulih rijeka, prema jednima tek rječica, prema drugima neshvatljivo zapuštenih jendeka kroz koje je protjecao neopisivi bazd strvina i rijeka truleži, sve do vremena kada su kuga i kolera desetkovale stanovništvo Slobodnog kraljevskog kotar grada prisiljavajući preživjele da ih zatrpaju. Nestali su između kreketa žaba, u šumu trske, praćeni kricima ptica i šapatom lemura, blizu mjesta na kojem će kasnije biti podignuta raskošna Gradska kuća, veliki, prebrzo građen i još brže nasukan prekooceanski brod, čije se nezgrapno, barokno tijelo uzalud trudi neprimjerenom visinom i secesijskom nakićenošću pribaviti neuhvatljivu eleganciju i uzbudljivost dalekih, zaboravljenih uzora, središnja točka ne baš umješno i mudro podizanog grada čiji su se stanovnici neprestano sapletali o svoju budućnost, naknadno joj se diveći, kada bi već postala neispravljiva, zadana prošlost. Nikome potrebna. Sputavajuća. Zašto smo lišeni vjere u vlastitu moć i žrtvovani dibuku samoprijezira? Hol van az en anyam? Anya, anya 3, bolesni su nam i duša i tijelo, više nismo puki promatrači i gosti na turobnoj, poganskoj svečanosti gdje nas umjesto ponudama dočekuju porazom i umiranjem mrmlja Slavislava Čičak, uronjena u snove svojih predaka, žitke poput močvarnog tla sa kojeg su krenuli prije mnogo stoljeća progonjeni grijehom napuštenih domova, zapuštenih grobova i bogova. Po tko zna koji put sastavljajući održivu slagalicu njenih snova, u nastojanju sklapanja i obnove najfinijeg prediva njenih raseljenih snova, neštedimice rasutih po tužnim hotelskim sobama i odmorištima toplica, iz kojih su ih nasumice izabrani neznanci raznosili u probušenim, praznim džepovima, Maminko Ocokoljić postavio je neočekivano smjelu pretpostavku, 3 Gdje je moja majka? Majko, majko... 32

33 Milovan Miković, Očima što vide dalje, dublje, iza i ispod potkrepljujući je tijekom godina sa sve više dokaza, kako je sasvim na rubu, možda pri samom dnu Ružnog sna, mimo svoje volje zatečen (možda i uhićen?) nitko drugi do potonji uglednik Uglješa Mrkić Vranić, u to vrijeme samo jedan među suradnicima nadaleko čuvene Zemaljske galerije Slobodog kraljevskog kotar grada. Budući zbunjen slijedom, njemu sasvim nerazumljivih događaja, pokušao je zabilježi točkama, linijama, površinama, vlastitim likovnim minimalizmom, a kasnije kada se izvještio, tijelima mrtvih i glasovima žiih. «I loši i lažni proroci mogu biti prethodnica koja će nas suočiti sa primitivnim, nesavršenim, neodređenim životom, kojeg uporno ponavljamo», zapisao je u svoju bilježnicu Maminko Ocokoljić, nevoljko priznajući sebi, da se i sam duboko uznemirio nakon otkrića ovog zapretanog lika o kojem ni nakon opsežnog, dugogodišnjeg istraživanja nije saznao mnogo više no što je uspio obuhvatiti na prvi pogled. Pri ovome je ostao i nakon što je imao prilike pregledati, uglavnom, nezanimljive crteže i ulja Uglješe Mrkića Vranića, izuzimajući platno velikih dimenzija, koje se i po izvedbi napadno razlikovalo od ostalih radova. Poznati prizor Posljednje večere, smješten nasred otrovno zelenog travnjaka Gradskog stadiona slikar je ovjekovječio kao skup nogometnih sudaca, željezničara, lift-boja, policajaca, vojnika, poštara, komunalaca, kirurga, kuhara i grobara. Isus i Juda odjeveni u farmerke i veste, kao da su upravo pristigli sa nekog od okolnih salaša, a slikar ih zatiče u razgovoru. Između njih je velika otvorena knjiga. Juda prstom podvlači jednu rečenicu obraćajući se Isusu, razroko zagledanom u sumaglicu iznad koje se roje zvijezde na dobro poznatom betlehemskom plavetnilu i gube prema tami Golog brda. Maminku Ocokoljiću se učinilo da će uspjeti pročitati rečenicu, Juda ju upravo podvlači kažiprstom, ako se dovoljno približi i iskrivi vrat kolikogod mu kralježnica dopušta, zatim povuče glavu unazad, pa je onda duboko, duboko, obori nadolje. Rečenica je glasila: «Život jedinke je u vlasti niza nepredvidljivih slučajnosti i proizvoljnosti, pored toga odveć je kratak e da bi mogao biti pouzdanom mjerom svijeta...». Ostatak teksta nije uspijevao razabrati i pročitati jer su ga prekrili brižljivo odnjegovani, dugački, Judini prsti. «Dugo putovanje kroz noć»! Iz ove bi betonske skalamerije, jednoga lijepoga dana trebala niknuti funkcionalna i reprezentativno lijepa zgrada kazališta u Subotici? Tko će ju takovu moći obdržati? 33

34 Andrea Slišković, Petra Svetec i Martina Tuškan Doprinos «raseljene Hrvatske» očuvanju i širenju hrvatske književnosti, kulture i jezika na primjeru povratnika Drage Šaravanje i njegova književnoga stvaralaštva* ANDREA SLIŠKOVIĆ, PETRA SVETEC I MARTINA TUŠKAN «Jer što je domovina? Svakako nije narod narod bez zemlje, kao ni zemlja što nije zemlja bez naroda.» A. G. Matoš UVOD Kultura je širok pojam koji ljudi interpretiraju i razumiju na različite načine. Uglavnom pod pojmom kulture podrazumijevamo ukupnost materijalnih i duhovnih dobara, etičkih i društvenih vrijednosti, što ih je stvorilo čovječanstvo. 1 Kultura i svekoliko mnoštvo koje ona obuhvaća, svakodnevica su u životu studenata Kroatologije. Interdisciplinarnost i multikulturalnost dalekozor su u promatranju hrvatske kulture i njezinih specifičnosti, čiji su dio i jezik i književnost koji se njeguju izvan povijesnih granica Hrvatske, u dijaspori. Upravo na diplomskom studiju Znanstvenoga smjera Kroatologije studenti shvaćaju kolika je važnost i toga aspekta naše kulture. Hrvati koji žive izvan svoje domovine ne samo da pokušavaju očuvati svoj jezik i kulturu kroz djelatnost mnogih udruga i preko različitih manifestacija, već mnogi od njih stvaraju i zavidne književne korpuse kojima ne obogaćuju samo sebe same nego i hrvatsku kulturu općenito. Kulturu treba ne samo poštivati nego je uzgajati i njegovati. Te je činjenice vrlo dobro svjestan i vrsni autor Drago Šaravanja na primjeru čijeg 1 pregledano 20. travnja smo života i djela odlučile prikazati doprinos, kako smo je naslovile, «raseljene Hrvatske», hrvatskom jeziku, književnosti i kulturi uopće. Iako Drago Šaravanja danas živi i stvara u Hrvatskoj, duge, točnije četrdeset i dvije godine što ih je proveo u iseljeništvu, obilježile su njegov književni put i poslužile mu kao vječna inspiracija u stvaranju književnoga blaga. Cilj je ovoga rada potaknuti daljnja istraživanja ne samo Šaravanjina književnoga opusa, već i ovoga vrijednoga aspekta hrvatske kulture općenito. 2. TEORIJA I METODOLOGIJA Nepobitna je činjenica da je hrvatsko iseljeništvo nedovoljno istraženi dio kulturne povijesti hrvatskoga naroda. Jezik, književnost, tradicija i kultura općenito koju su njegovali i razvijali, što i danas čine, raseljeni Hrvati, vrlo često ostaje neistražen i nezapisan trag tē specifične hrvatske inteligencije u hrvatskoj humanističkoj znanosti. Iako popis bibliografije iz novije hrvatske filologije pokazuje napredak u pogledu pisanih * Autorice su ovoga rada studentice završnoga semestra Znanstvenoga smjera Diplomskoga studija kroatologije Hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu. Rad je u ljetnom semestru akad. god /2014. napisan pod mentorstvom prof. dr. sc. Sanje Vulić. 34

35 Andrea Slišković, Petra Svetec i Martina Tuškan tragova o raseljenoj Hrvatskoj, mnoge su vrijednosti, koje je europskim i prekooceanskim zemljama dala upravo Hrvatska domovina, još uvijek nepoznanica većinskom dijelu hrvatskoga stanovništva. Istraživanja su o hrvatskom jeziku iseljenika i o promjenama kroz koje je hrvatski jezik prolazio pod utjecajem sve izraženijega multikulturalizma od sedamdesetih godina 20. stoljeća porasla kako u Hrvatskoj tako i u domovinama raseljenih Hrvata (Zubčić 2011: 74). Kako iznosi Zubčić, jedan je od značajnih razloga koji potiču takva istraživanja zanimanje za bilingvalne govornike, što je gotovo pravilo bez iznimke kada su u pitanju iseljenici (Zubčić 2011: 74). Znanstveni radovi nastoje prikazati koliko se hrvatski jezik očuvao kod iseljenih hrvatskih bilingvalnih govornika, koji su sociološki čimbenici utjecali na promjene u jeziku te u kojoj se mjeri razlikuje jezik tiskovina iseljenika od njihova usmenoga diskursa. Sličnu putanju imaju i istraživanja hrvatskoga književnoga korpusa emigrantskih pisaca koji su u svojim djelima, iako daleko izvan domovine, vjerno očuvali i spomen na hrvatsku kulturu i povijesne okolnosti u kojima su napustili domovinu te spomen na jezik matične domovine. Nažalost, unatoč njihovim zaslugama u očuvanju i širenju hrvatske kulture, povijesti, književnosti i jezika, mnoga su imena naših vrsnih iseljeničkih književnika često, a i danas su, bila zaboravljena između korica leksikona hrvatskih pisaca. Hrvoje Hitrec u svom radu Hrvatska književnost izvan domovine ističe Leksikon hrvatskih pisaca iz godine za čiju je izradu najzaslužniji Krešimir Nemec u koji je uvršteno tridesetak književnika iz progonstva (Hitrec 2006: 70). No, unatoč tom pothvatu, mnogi su naši književnici izvan domovine i dalje zaboravljeni ili ako i nisu, obrađeni su u najkraćim crtama. Stoga, da bi se umanjio takav nepovoljan položaj hrvatskih emigrantskih pisaca, ovaj će rad nastojati prikazati doprinose u očuvanju i širenju hrvatske kulture, povijesti, književnosti i jezika hrvatsko-australskoga književnika Drage Šaravanje, kako u Hrvatskoj tako i u Australiji, kroz analizu i interpretaciju njegovih djela. Sve su interpretacije i analogije između likova iz Šaravanjinih djela i njegova života potkrijepljene svjedočenjima koja nam je Drago Šaravanja kazivao kroz razgovor. Da bi se što bolje prikazao i shvatio doprinos koji je Drago Šaravanja kroz svoje stvaralaštvo dao razvitku kulturnoga blaga hrvatskoga naroda, prvo će se u radu u kratkim crtama prikazati iseljavanje Hrvata kroz povijest: zašto su se iseljavali, pod kojim okolnostima, u kojim vremenskim periodima te gdje su iseljavali. U tom je kontekstu naglasak stavljen na iseljavanje u Australiju, budući da je ona četrdeset i dvije godine bila dom Drage Šaravanje. U tu će se svrhu koristiti radovi stručnjaka koji su se bavili povijesnim iseljeničkim okolnostima u različitim vremenskim periodima. Dalje će se u radu kroz analizu i interpretaciju književnoga stvaralaštva Drage Šaravanje prikazati i njegova osnovna biografija: gdje se rodio, koji su bili motivi njegova odlaska u Australiju, s kakvim se situacijama sve suočavao, koje su rane ostale vječne u njegovom životu i zašto se vratio. U tom je kontekstu najveći doprinos radu dao sām književnik Drago Šaravanja usmenom predajom te, naravno, svojim pismenim tragovima kroz svoje romane (i dramu). Posljednji će dio rada biti posvećen ukupnosti Šaravanjinih doprinosa hrvatskoj kulturi, isticanjima priznanja koje je dobio za svoj rad te isticanjima njegovih današnjih aktivnosti u kontekstu hrvatske kulture. 3. ISELJAVANJE HRVATA KROZ POVIJEST Mnogo je toga već napisano o migracijama hrvatskoga naroda koji je jedan od raseljenijih na svijetu. Brojka od 3 do 3, 5 milijuna Hrvata i njihovih potomaka koji danas žive izvan Hrvatske, zapanjujuća je i značajna ako uzmemo u obzir da u Hrvatskoj, prema popisu stanovništva iz godine, živi oko 4, 3 milijuna stanovnika (Grbić Jakopović 2014: 11). Stoga, neki autori smatraju da je u slučaju hrvatskoga naroda moguće govoriti o «etničkom rasuću» (Vidmarović 2009: 15) i o postojanju dvije Hrvatske, kako one na hrvatskom etničkom i povijesnom prostoru, tako i one druge «iseljene Hrvatske» (Lovrenčić 2013: 22). Postoji više kategorija po kojima možemo podijeliti migracije. Kroz njih se ujedno mogu promotriti i osnovna obilježja iseljavanja hrvatskoga stanovništva. To su u prvom redu bile individualne ili masovne migracije, ekonomske 35

36 Andrea Slišković, Petra Svetec i Martina Tuškan (dobrovoljne) ili političke (prisilne) te privremene i/ili trajne (Grbić Jakopović 2014: 13). Danas postoji gruba podjela na staru i novu hrvatsku dijasporu. Pojam se stare dijaspore odnosi na hrvatski narod koji uglavnom u 15. i 16. stoljeću napušta hrvatski teritorij, dok novom dijasporom nazivamo iseljeništvo koje hrvatske prostore napušta krajem 19. i početkom 20. stoljeća kada je započeo pravi egzodus hrvatskoga naroda. Samo je od godine do početka Prvoga svjetskoga rata s hrvatskoga tla iselilo gotovo pola milijuna Hrvata, a razlozi su najčešće bili ekonomski, ali uz bok njima i politički (Čizmić, Sopta, Šakić 2005: 12, 13). Nažalost, ni poslije toga snažnoga potresa hrvatskoga naroda, iseljavanje nije prestalo. Štoviše, i danas je, jedno stoljeće poslije, opet aktualno Uzroci Uzroci iseljavanja mogu biti i bili su različiti: Povijesne, političke, nacionalne, vjerske, ekonomske, socijalne i druge okolnosti uzrokovale su iseljavanje stanovništva iz Hrvatske (Čizmić, Sopta, Šakić 2005: 11). Iako su motivi brojni, uglavnom se govori o dvama ključnim razlozima iseljavanja hrvatskoga stanovništva kroz povijest, a to su gospodarski i politički. Kao što Lovrenčić (2013: 26) napominje, gospodarski i politički razlozi često su bili isprepleteni jer su problemi jednoga često uzrokovali probleme drugoga. Staru dijasporu, Hrvate u Italiji, Austriji, Mađarskoj, Slovačkoj, Češkoj, Rumunjskoj, Bugarskoj i Srbiji, čini onaj dio hrvatskoga naroda koji je, kako je već ranije u radu spomenuto, iselio s hrvatskoga prostora većinom u 15. i 16. stoljeću, potaknut osmanlijskim osvajanjima i prodorima (Grbić Jakopović 2014: 62). Kako su Osmanlije ugrožavale prostor hrvatskih zemalja, a i prostor čitave srednje, a potom i zapadne Europe do kraja 18. stoljeća, hrvatski je narod u tom razdoblju nastavio iseljavati tražeći utočište od lokalnih ratova i osmanlijskih napada, a bježeći tako i od epidemijskih bolesti i elementarnih nepogoda (Grbić Jakopović 2014: 62). Novu hrvatsku dijasporu ili još popularno nazivanu prekomorska ili transkontinentalna dijaspora, obilježili su u prvom redu gospodarski faktori iseljavanja, a u 20. stoljeću sve više i oni politički. Već se iz naziva može iščitati da je u ovom slučaju riječ o iseljavanju hrvatskoga naroda u prekomorske zemlje, prvenstveno u Sjevernu i Južnu Ameriku, a onda i u Kanadu, Južnu Afriku, Australiju i Novi Zeland. Iako je prema nekim saznanjima hrvatski narod iseljavao u Novi Svijet od samoga Kolumbova otkrića američkoga kontinenta godine, a postoje i pretpostavke o prisustvu dubrovačkih pomoraca na njegovim lađama (Grbić Jakopović 2014: 63), pojam je nove dijaspore usko povezan sa iseljavanjem krajem 19. i početkom 20. stoljeća. Stanovništvo je iseljavalo nadajući se svjetlijoj budućnosti za sebe i svoje potomke, što je vidljivo u slojevima društva koji iseljavaju. Uglavnom su to bili pomorci, trgovci, ribari i seljaci. Propadalo je dalmatinsko brodarstvo, uvela se Vinska klauzula (Grbić Jakopović 2014: 65), kojom je Austro-Ugarska, snižavanjem carina na uvoz talijanskoga vina, učinila veliki ustupak Italiji, što je imalo velike posljedice za gospodarstvo Dalmacije u kojoj je prevladavao uzgoj vinove loze. Osim spomenutoga, agrarna prenapučenost, ukidanje kmetstva, prezaduženost seljaka, raspad kućnih zadruga, nerodne godine, niske cijene poljoprivrednih proizvoda (Lovrenčić 2013: 27), epidemija vinove loze i svinjske kuge, jedni su od faktora koji su ugrožavali tadašnju gospodarsku situaciju i poticali hrvatsko stanovništvo na iseljavanje (Grbić Jakopović 2014: 65). Osim gospodarskih razloga, velik je broj hrvatskoga stanovništva iseljavao potaknut političkom situacijom. Takvo nezadovoljstvo politikom vlasti kulminira u razdoblju nakon Drugoga svjetskoga rata kada dolazi do velikoga broja izbjeglica. Prema Čizmiću (1998: 50) moguće je odrediti tri faze poslijeratnoga doseljavanja hrvatskoga naroda koja su oblikovala tri kategorije hrvatske emigracije: politički emigranti koji su počeli pristizati u zemlje useljenja poslije godine, oni koji su poslije godine ilegalno napuštali bivšu Jugoslaviju te emigracija koja je nakon 1960-ih redovitim putem otišla iz naše zemlje i popularno je nazvana pasošari Hrvati u Australiji Tri su prethodno spomenuta vala iseljavanja bila usmjerena i na prostor Australije na koji prvi Hrvati dolaze kasnih 1830-ih te se zajedno sa istraživačima Zapadne Australije nastanjuju u okolici današnjega Pertha, u gradiću Frementleu (Škvorc 36

37 Andrea Slišković, Petra Svetec i Martina Tuškan : 20). U dvadesetom stoljeću, točnije razdoblju između dvaju svjetskih ratova, Australija je postala omiljena destinacija za hrvatsko iseljeništvo. Bila je to posljedica rigoroznih zakona koji su na području Sjedinjenih Američkih Država i Kanade donijeti u istom razdoblju, a odnosili su se na ograničenje useljavanja u spomenute zemlje. Uskoro je i Australija donijela zakonske odredbe koje se odnose na ograničenje useljavanja, a strogoću je po pitanju useljenika zadržala i do danas, kada se ograničava na mlađe obitelji te obrazovane i visokoobrazovane osobe. Hrvatsko iseljeništvo u Australiji spada u red takozvanih lutajućih migracija koje karakterizira izrazita mobilnost doseljenika, što znači da su se često selili u različite predjele te su se zadržavali tamo gdje im je odgovaralo. Na australski su kontinent pretežito doseljavali dalmatinski ribari i seljaci, kojima je klima omogućavala bavljenje ribarstvom i vinogradarstvom. Usto, hrvatski su se doseljenici bavili poljoprivredom, stočarstvom, šumarstvom te su se zapošljavali u rudnicima i na plantažama šećerne trske (Grbić Jakopović 2014: 104, 105, 106). Hrvatsko je stanovništvo doselivši u Australiju, a tako i u druge zemlje, osnivalo svoja dobrotvorna, prosvjetna i kulturna društva, crkve, pokretalo je novine, prikupljalo novac, a također je pratilo zbivanja u domovini (Lovrenčić 2013: 47). Naime, prema Butkoviću (1998: 243) hrvatska je politička emigracija općenito, a posebice ona u Australiji, bila jedini organizirani protivnik Jugoslaviji i jugoslavenstvu. U inozemstvu su djelovale hrvatske političke stranke, udruge i pokreti koji su radili na očuvanju hrvatstva i borili se protiv komunističkoga poretka. Na isti su se način borili i u novije doba kada je u Hrvatskoj buktio Domovinski rat, a kako ističe Jurčević (1998: 43), hrvatska je dijaspora dala ogroman doprinos u materijalnom, duhovnom i organizacijskom pogledu prilikom uspostavljanja samostalne hrvatske države. Više je ljudi hrvatskoga podrijetla u Australiji koje bi trebalo istaknuti, od sportaša, glumaca, znanstvenika, književnika koji su na bilo koji način doprinijeli širenju i očuvanju hrvatske kulture. Od poznatijih, koji su doprinos kulturi i hrvatstvu dali svojim književnim radom, Lovrenčić (2013: 46) ističe pjesnikinje Ivanu Bačić-Serdarević i Dušku Crmarić-Salečić, dok posebno mjesto pripada književniku i povratniku Dragi Šaravanji, čijoj je djelatnosti posvećen ovaj rad. Tablica 1. Broj Hrvata i njihovih potomaka koji žive izvan Hrvatske 2 (Grbić Jakopović 2014: 12) Ekvador oko Francuska oko Italija oko Južnoafrička Republika oko Kanada oko Luksemburg oko Nizozemska oko Norveška oko Novi Zeland oko Njemačka oko Paragvaj oko Peru oko Sjedinjene Američke Države oko Švedska oko Švicarska oko Urugvaj oko Velika Britanija oko Venezuela oko STOPAMA DRAGE ŠARAVANJE U svakom je djelu nekoga pisca jedan dio biografskoga karaktera, tvrdi književnik Drago Šaravanja dok nam govori o svom bogato satkanom životu. Taj je, danas vrsni književnik hrvatskoga i australskoga pera, rođen godine, svoj životni put poprilično odredio još u ranom mladenaštvu u svom rodnom mjestu Lipnu smještenom pored Ljubuškoga u zapadnom dijelu Bosne i Hercegovine. Zapravo, vremena su bila drukčija pa je poštovati riječ starih bila dužnost koja se u svim zakonima propisivala bez tinte. Tako je i Drago poštovao riječ svojih mudrijih jer, kako piše u svom romanu Na drugoj strani vremena, mlađi moraju čekati na 2 Procjena prema podacima Ministarstva vanjskih poslova i europskih integracija. 37

38 Andrea Slišković, Petra Svetec i Martina Tuškan svoj red. U nas se vjerovalo kako stariji znaju sve, mlađi ne znaju ništa. U nas se sve rješava brojem godina (Šaravanja 2007: 33). Slijedeći to načelo, sudbina koju su načeli njegovi stari prvo ga je u sedamnaestoj godini života odvela prema najjužnijem dijelu Hrvatske, u Dubrovnik u isusovačko sjemenište. Kroz razgovor nam kaže da su isusovci već tada hvalili njegov istančan način pisanja. Bio je talentiran, a dugo godina poslije daleko od juga Hrvatske i na drugom kontinentu, i školovan za hrvatski jezik i književnost na Macquarie sveučilištu u Sydneyju. Već o tim prvim ozbiljnijim godinama života hrvatsko-australskoga književnika Drage Šaravanje možemo čitati u njegovu, kako piše akademik Ante Stamać, autobiografskom romanu Na drugoj strani vremena. Šaravanja je osim toga romana napisao još četiri u kojima preslikava dijelove svoga života neposredno ili u dodirima s onima sličnima njemu, odnosno sa sudbinom sličnom njegovoj. Redom su to Idemo kući (2003.), Na drugoj strani vremena (2007.), Gelipter (2011.) i Novo odijelo (2011.). Kako ističe Škvorc (2004: 2), o australskim se Hrvatima u Hrvatskoj najviše zna tek na temelju priča i usmene predaje, stoga su ovi romani rijetki pismeni tragovi hrvatskoga iseljeništva koji će analizom i interpretacijom prikazati životni put književnika Drage Šaravanje te njegov doprinos očuvanju hrvatske kulture, književnosti i jezika u Hrvatskoj, ali i razvitku tih istih vrijednosti u dalekoj Australiji Idemo kući «Čovjek bi trebao biti sagrađen od kamena, od onoga monolita uz prugu da odoli snagama koje me dave svojim napastima, samoći koja prijeti i ukazuje da je rodna kuća izgubljena i da je do povratka isto koliko i do hrvatske slobode, metrom ili vremenom mjerio, svejedno» (Šaravanja 2003: 7). Osjećaji samoće, tjeskobe i neizvjesnosti zbog odlaska iz vlastite, voljene i dobro znane domovine te dolaska u nepoznatu zemlju Australiju, ispunjavaju prve stranice romana Idemo kući. Putujući željeznicom iz Sydneyja u daleku zabit na zapadu nove domovine, Tom Selak osjeća snažnu zbunjenost, oštro nepripadanje u mjesto i vrijeme u kojem se našao. Prognan iz svoga doma kao neprijatelj države, ovaj je hercegovački Hrvat nekoliko mjeseci proveo potucajući se po talijanskim izbjegličkim logorima prije negoli su ga uputili na južnu hemisferu. Zaplijenivši mu u Melbourneu sve papire, Tomu je ostala samo otkinuta zadnja stranica talijanske putovnice «za ljude bez zemlje i države» na kojoj je otisnut crni broj. Bio je to dokument u jednom pravcu. Izgubi li ga, nestat će iz evidencija živih te ponovno postati čovjek bez zemlje i imena. U takvim je mislima i raspoloženju, s poraznim činjenicama o vlastitom postojanju na pameti, Tom Selak «stigao na kolodvor gradića u unutrašnjosti Novoga Južnoga Walesa oko deset sati ujutro nekoliko tjedana iza Nove godine» (Šaravanja 2003: 10). Tada je za njega započeo novi život, ispunjen čežnjom za izgubljenom domovinom. Drago Šaravanja, književnik, publicist, povratnik iz Australije i autor romana Idemo kući na 240 stranica progovara o predivnoj, iako teškoj životnoj priči hercegovačkoga Hrvata Toma Selaka koji spletom životnih okolnosti i nepravdi dolazi živjeti raditi, učiti i voljeti na drugi kontinent, na drugu stranu planeta. Započevši svoje novo životno putovanje u radničkom naselju u blizini rijeke Macquarie, Tom ne uspijeva uspostaviti prijateljske veze s Nijemcima ili Talijanima, ali ni s domaćim ljudima, budući da nije govorio njihovim jezicima. «Talijan priča s Talijanom, Nijemac s Nijemcem» (Šaravanja 2003: 14). Prst mu je sudbine tada za radnoga partnera dodijelio Paddyja, domorodca Aboridžina uz kojega je Tom naučio engleski jezik i upoznao domorodačko pleme te njihovu kulturu i običaje, koje je junak romana često uspoređivao s izvornim hercegovačkim načinom života svojih djedova i baka. U tom smislu Šaravanja piše: «Mala je razlike između Paddyja i ljudi u mom kraju. (...) Naši ljudi žive na kamenjaru, a Paddy na pijesku i kamenu. (...) Moj djed nije nikada obukao donjih gaća. Nije ni Paddy. (...) Moj djed nije nikada upotrijebio češalj. (...) Baka bi ga u ljeti potkresala škarama kojima se šišaju ovce, potom bi ih odbacila da čekaju sljedeće ljeto i ponovno potkresivanje. I Paddyjev slučaj trpi teret slične navike» (Šaravanja 2003: 20). I u mnogim je drugim navikama i tradicijama Tom uviđao sličnosti ova dva naroda, naoko sasvim različita, ali očito povezana univerzalnim ljudskim vrijednostima. «Mi smo na istom vlaku, prijatelju. Vi Hrvati i mi pripadnici Kuris naroda i sva plemena iznad kojih se nadnosi kapa ovoga našega neba ste- 38

39 Andrea Slišković, Petra Svetec i Martina Tuškan njemo pod teretom iste čizme, okupatorske, osvajačke i u krajnjim granicama nemilosrdne i neprijateljske čizme» (Šaravanja 2003: 29). Iznimna je prijateljstva i čvrste veze ostvario upravo s ovim ljudima. Budući da je sada već dobro upoznao domorodački narod, Tom sve jasnije shvaća negativne ishode pokušaja civilizacije ovih plemena. Poglavica plemena s kojim Tom vikendima boravi kaže da «otkad su bijeli ljudi došli u našu zemlju stalno su u ratu s njom. Oni se prema njoj odnose kao prema neprijatelju. Posjekli su nam šume, pregradili rijeke...» (Šaravanja 2003: 39). Na primjeru poglavice Uma-Ume i njegove ovisnosti o alkoholu s kojim ga je upoznao tek bijeli čovjek, autor daje svoj skroman doprinos problematizaciji i kritici engleskoga miješanja u domorodački način života Aboridžina u Australiji. «Posjet Paddyjevima naučio je Toma cijeniti druženje na svim ljudskim razinama. Svako je druženje bolje od izoliranosti» (Šaravanja 2003: 50). Tada se Tom odlučio na veliki korak, trebala mu je promjena. «Bio je svjestan svoje odsječenosti od stada kojemu je donedavno pripadao» (Šaravanja 2003: 50) te je odlučio poći u Sydney i pokušati pronaći druge Hrvate slične sudbine, pokušati pronaći hrvatski klub i svoje prijatelje iz talijanskih logora. U tim je talijanskim, prihvatnim logorima za bjegunce iz komunističkih zemalja, uglavnom iz Jugoslavije, boravio sam autor, Drago Šaravanja (Narod 2013: 13). Međutim, ponovno na tragu kritike odnosa Europljana prema Aboridžinima, autor sada u djelo uvodi lik djevojke Amande s kojom Tom ostvari ljubavnu, strastvenu vezu, a kasnije i skladan obiteljski život prepun ljubavi i razumijevanja. Amanda je, kako saznajemo čitajući roman, posvojeno, oteto aboridžinsko dijete darovano europskim roditeljima Benu i Hillary, bogatim doseljenicima koji su kupili farmu. Nakon prvotnoga suprotstavljanja Amandinih roditelja njihovoj vezi zbog Tomova nepoznata podrijetla i jezika, u čemu se ogleda problematika hrvatskoga čovjeka u stranoj zemlji, prihvatili su ga i on se uselio na njihovu farmu. Novi poticaj u traženju svojih korijena Tom je dobio prilikom operacije noge zbog nezgode na poslu. Naime, nakon razgovora s doktorom hrvatskoga podrijetla, Tom je ponovno počeo razmišljati o velikom Sydneyju i hrvatskom klubu, hrvatskoj crkvi i domaćim ljudima o kojima mu je doktor pričao na tečnom hrvatskom jeziku. Nakon vjenčanja, Amanda i Tom preselili su se u Sydney. Autoru je iznimno važan Hrvatski dom gdje Tom susreće i svoga rođaka Jerka, zemljaka iz Hercegovine i gdje se okuplja cjelokupno mlado hrvatsko društvo u velikom gradu, budući da događajima i susretima unutar toga okupljališta posvećuje veliki dio svoga romana. Stvari su za Toma i Amandu s vremenom sjedale na svoje mjesto. Stalni poslovi, vlastita obiteljska kuća i maleni sinčići postali su Tomova i Amandina svakodnevica, a prijatelji i rođaci stalna podrška. Vrijeme je prolazilo, sinovi su odrastali, Amanda je upisala i završila fakultet, želeći u tom smjeru potaknuti i svoje sinove koji su upisali i završili medicinski fakultet. Kao što je prilikom kazivanja naglasio i sām Drago Šaravanja, povratak u Hrvatsku za njega nikada nije prestao biti najveći san. U tom je smislu okarakteriziran i Tom Selak koji se prije smrti uspio vratiti u svoju domovinu, u svoj rodni kraj i još jednom vidjeti oca i majku, susjede i prijatelje. Iznimnu prisutnost biografskoga karaktera teksta osjetit će svatko tko se, upoznavši Dragu Šaravanju i njegov životni put, upusti u čitanje romana Idemo kući. Od jasnih rečenica o neprijateljima ispred kojih je morao pobjeći preko svjedočenja o potucanju po tuđim zemljama, sjećanja na rodnu Hercegovinu, Ljubuški, obitelj i prijatelje, vjenčanje i rođenje dvojice sinova, Šaravanja u ovoj stilski moderno oblikovanoj sagi, kako piše Vesna Kukavica, ostavlja proživljena, vlastita iskustva. S obzirom na to da je prema njegovu kazivanju «svako književno djelo prožeto barem djelićem biografičnosti», možemo zaključiti da je ovaj roman, kao i druga njegova djela koja ćemo kasnije analizirati, snažno vlastito svjedočanstvo jednoga života u tuđoj zemlji, čovjeka koji se «strancu» prilagodio, ali nikada nije prestao sanjati povratak kući Na drugoj strani vremena Roman Na drugoj strani vremena ispisan je na 670 stranica podijeljenih u tri dijela: Mislili smo: počelo je!, Bespućima i San o ljubavi. Šaravanja sām u razgovoru ističe da je taj roman riznica njegova života: U toj sam trilogiji ispisao zašto sam otišao s hrvatskoga tla, kako sam živio u talijanskim logorima, a naposljetku i što me je 39

40 Andrea Slišković, Petra Svetec i Martina Tuškan dočekalo na australskom tlu. Te se tri, na prvi pogled jednostavne teme, u romanu raspliću u nešto puno više u život pojedinca koji je morao otići, a opet, s druge strane u živote svih koji su morali otići. U romanu sve te pojedince predstavlja glavni lik Mislav Zvone Klesar koji prolazi tri faze svoga mladenačkoga života: u prvom je dječak iz okolice Ljubuškoga, učenik pučke škole i sjemeništa u Dubrovniku, u drugom izbjeglica koji se potuca izbjegličkim logorima u Italiji, u trećem je Mislav Zvone australski useljenik, marljiv radnik koji je počeo od ništa, a kraj romana dočekao kao sretan čovjek, blaženik ljubavi i blagostanja (Stamać pogovor 2007) Mislili smo: počelo je! Iako se stereotipno smatra da je gotovo cijelo hrvatsko iseljeništvo ekstremna politička emigracija (Čizmić, Sopta, Šakić 2005: 472), kao što je i prethodno istaknuto, Hrvati su imali različite motivacije za odlazak. Ipak, Drago je Šaravanja bio jedan od onih koje je na daleki put poslala neprijateljska politika, baš kao i glavnoga lika iz romana Na drugoj strani vremena Mislava Zvonu Klesara. Mislav Zvone, baš kao i Drago, odrasta u jednom od zaselaka pored Ljubuškoga i pripada mladim seoskim intelektualcima koje roditelji šalju na školovanje u grad. Tipična tematika o kojoj možemo čitati u djelima hrvatskih realista, samo ovaj put ispričana o pojedincu izvan razdoblja realizma, a sasvim realistično. Mislav Zvone na samom je početku romana dječak od deset godina koji čitateljima govori o svom selu, svojoj obitelji i o svom životu uopće. Mislav je bio odličan đak čije je nadarenosti i sposobnosti prepoznao njegov učitelj Nikola Šivelj. Učitelj je Šivelj smatrao da je za Mislava najbolje da se, kao i gradska djeca, školuje negdje u gradu što je bilo netipično za djecu sa sela. Ona su išla u školu za seoske potrebe koja je bila nanovo otvorena, a kod naroda dočekana sa sumnjom jer, kako je bio običaj, ti ljudi u sve sumnjaju. Ne vjeruju ni u što što nisu vidjeli svojim očima (Šaravanja 2007: 20). Tako je bilo i sa školom dotad je nisu vidjeli, a na grad su gledali pomalo s prijezirom. U selu su to doživljavali kao progon. I ja sām. Ne znam zašto. Kako je narod osjećao, osjećao sam i ja, pisao je Mislav kad je škola došla u njihovo selo (Šaravanja 2007: 12). Unatoč prvim dvojbama, narod je obgrlio školu, a osobito učitelja Šivelja koji je zamijenio ozlojeđena učitelja Ranka Planića kojemu je šiba bila glavno odgojno sredstvo. Baš kao i sām Šaravanja, Mislav nakon seoskoga školovanja odlazi na školovanje u dubrovačko isusovačko sjemenište. U gradu upoznaje nove stvari i ljude koji su posve drugačiji od onih sa sela. Pod utjecajem građanštine mijenja i svoje svjetonazore. Grad postaje primamljivi zdenac znanja i uspjeha, dok se sela stapaju u mozaik neuke tradicije, ali koja ipak ostaje utkana duboko u srce jer, kako piše, zavičaj se ne zaboravlja lako (Šaravanja 2007: 69). U tim se riječima također mogu pronaći dijelovi života književnika Drage Šaravanje koji je poput Matoša, i u dalekoj zemlji uvijek sanjao o svojoj Hrvatskoj i o povratku na hrvatsko tlo. Zaljubljen čovjek pjeva o onoj koju ljubi. I stalno je vidi pred sobom u živim slikama. I pisci su takvi, ili nisu pisci. Svoju Domovinu volim od prvih dana života, govori književnik u razgovoru s Irenom Šupuković za glasilo Narod koje izdaje Hrvatski populacijski pokret (Šupuković 2013: 13). Već se u prvom dijelu Mislili smo: počelo je!, nakon dolaska Mislava Zvone u isusovačko sjemenište, paralelno javlja priča o sudbini Šime Dobroćuda i njegove obitelji koja se poslije isprepliće sa sudbinom glavnoga lika. Ulogu pripovjedača koju je dosad imao glavni lik Mislav Zvone Klesar preuzima Šime Dobroćud popraćen komentarima sveznajućega pripovjedača. Iako su na prvi pogled sasvim različite biografije i pogledi tih ljudi, prvenstveno drugačijih političkih nazora, one ipak zavrašavaju isto u emigraciji (Lovrenčić 2008: 185). Ono što pisac u romanu prikazuje kroz obitelj Šime Dobroćuda, čovjeka dobre ćudi, veliki su politički udari koji ostavljaju bolne tragove čak i na onima u čeličnim odijelima. Šime je na početku prikazan kao tipičan zaljubljenik u idealizirani komunizam za koji vjeruje da donosi bolje sutra slobodu djeci koja će veselo lutati ulicama svojih naselja. Njegova je supruga Sokolica ono bijelo na crno-bijeloj kompoziciji vještoga majstora života. Ona se odupire velikim zanosima i obećanjima vladajućih. Ne priznaje slobodu u kojoj ima mjesta strahu, nepravdi i siromaštvu, ona je živi primjer 40

41 Andrea Slišković, Petra Svetec i Martina Tuškan reakcije, kako govori Šime. I sām Šime poslije postaje samo suvišan pojedinac, reakcija, u zatrovanom društvu. Izgubio je posao, položaj, a i vjeru u ono što je uvijek branio i za što se borio. Dobroćud tako zajedno sa svojom djecom Anom i Jurom odlazi u Rijeku, dok Sokolica rađa treće dijete Zemiru, buduću suprugu Mislava Zvone. Poslije odlaska Šimine obitelji u Rijeku, radnja se opet vraća na Mislava Zvonu kojega ispituje Himzo, politički predstavnik Ureda za prosvjetu i kulturu. Dok mu Mislav govori zašto je otišao u sjemenište, kako su ga tamo tetošili, a kudi neke političke poslanike koji su ubijali njegov narod, postaje svjestan svoga nepovoljna položaja pred Himzom. Da bi izbjegao neprijateljsko raspoloženje narodnih vlasti, Mislav Zvone odlazi u Zagreb gdje sudjeluje u studentskim demonstracijama. Te su demonstracije za Mislava, kao i za Dragu Šaravanju koji je, kako kaže, 12. svibnja godine sudjelovao u Zagrebu u studentskim demonstracijama, značile put preko granice. Gospodin nam Drago kroz razgovor ističe da je taj njegov doprinos u krvavim studentskim demonstracijama u kojima je život izgubila trideset i jedna osoba bio osuda na smrt zbog čega je morao, ne otići, nego bježati, a pobjegao je, baš kao i glavni lik romana Na drugoj strani vremena, u Italiju. Tu završava prvi dio romana Bespućima Drugi je dio romana Na drugoj strani vremena, kako je već napisano, posvećen tumaranjima po Italiji, a osobito povlačenjima po talijanskim logorima. Kao što i sām naslov drugoga dijela trilogije kaže, vrijeme provedeno u Italiji bilo je životarenje u kojem se nije znalo za put. Mislav Zvone bio je pojedinac teške sudbine koji je Italijom koračao s povezom na očima nesigurno i u strahu. Na samom je početku bespućā naznačena težina izgnanstva: Umorni smo i pospani. Granica je iza nas, graničari i strah, nogama se opiremo o talijansko tlo. Duboko ispod nas gori Trst u plamenu svoje večeri. U nj nam se noćas ne ide, naši džepovi ne podnose traženja gradskih konačišta (Šaravanja 2007: 201). Istu je sudbinu imao i naš hrvatsko-australski književnik Drago Šaravanja. Poslije bijega od strogoga režima, Drago je deset mjeseci lutao po raznim gradovima Italije. Kako kaže, povlačio se po prihvatnim logorima za bjegunce iz komunističkih zemalja, uglavnom iz Jugoslavije. Kremona, Trst, Napulj, Capua i Latina bile su njegove postaje koje su ga vodile na put koji je, nenadano, potrajao četrdeset i dvije godine. Iste su postaje bile logorska utočišta i za Mislava Zvonu. Mislav Zvone, kao i Drago, dolazi u Italiju u potrazi za azilom. Sanja o Australiji, a čezne za slobodnom Hrvatskom. Život sličan njegovu, sudbina je krojila i mnogim drugim pojedincima koji su nevoljko izgurani na drugu stranu vremena, onu bez domovine. U metežu ljudi bez domovine u Mislavov život uzlazi priča o starom partizanskom oficiru i njegovoj obitelji. Kći oficira Šime i Sokolice Dobroćud Ana, melem je za sve muške oči u logoraškim smještajima. Živa epidemija što razara duše tolikih beskućnika, govorio je jedan od izbjeglica Mislavu Zvoni (Šaravanja 2007: 250). Bila je san koji nije isanjan, poput Australije, poput slobodne Hrvatske. I Zemira je, Anina i Jurina mlađa sestra, izrastala u prekrasnu ženu koja je poslije ispravila nesretnu sudbinu Mislava Zvone. Njihova obitelj, kao i Mislav Zvone i ostali narod bez domovine, odlazi u zemlju koja je svim svojim blagodatima prigrlila napušteni hrvatski narod u Australiju. Brod je plovio prema snu o ljubavi San o ljubavi Treći dio romana priča priču o drugoj strani vremena, onu bolju i sretniju. U tom dijelu, na što i upućuje sām naslov San o ljubavi, književnik na papir stavlja svoje najsjetnije, najskrivenije i najosobnije osjećaje. Spoj ljubavi prema domovini i voljenoj ženi najsnažniji su osjećaji kojima se Mislav Zvone prepušta. U Australiji Mislav Zvone, kao i književnik Drago, obavlja različite poslove da bi zaradio za hranu i dom. Iako sretniji i sigurniji, u snu ga ne napuštaju ni domovina ni žudnja za ženom njegova života nepoznatoj i bezimenoj. Uvijek isti san o ljubavi. Gostoprimstvo ljudi i australsko tlo ostaju gorak doživljaj daleko od rodne grude (Šaravanja 2007: 463). Za Mislava Zvonu izgubljena su obitelj, prijatelji, hrvatski jezik i domovina nostalgičan i težak teret koji ne blijedi. Jednako je tako, kako nam kaže, osjećao i gospodin Šaravanja daleko preko oceana unatoč svemu što mu je pružila Australija. 41

42 Andrea Slišković, Petra Svetec i Martina Tuškan Nakon nekoliko mjeseci provedenih u Australiji, Mislav Zvone odlučno napušta svoj osamljenički život da bi izgradio prijateljstva s Hrvatima u Sydneyju, gradu koji je bio po njegovoj mjeri, baš kao i po mjeri Drage Šaravanje. Glavna je želja Mislava Zvone bila upoznati Hrvaticu s kojom će stvoriti hrvatske obiteljske uspomene jer, kako kaže, nepodudarnost s Australkama je prevelika: Jezik i kultura nas razdvajaju. Nema tu načina ni gumica koje bi te razlike izbrisale između nas (Šaravanja 2007: 551). Mislav je govorio da je nemoguće dijeliti ljubav sa ženom koja ne govori istim jezikom jer je bio uvjeren da najveći čin iskazivanja ljubavi nose valovi jezika (Šaravanja 2007: 552). U tom je ustrajao i to je i ostvario. U Sydneyju se Mislavov život opet isprepliće sa sudbinom obitelji Dobroćud. Njihova kći Zemira postaje Mislavova opsesija. Mislav se zaljubljuje u tu vitku hrvatsku folklorašicu, studenticu filozofije, i u njoj otkriva ostvarenje svoga sna o ljubavi. Ona mu govori o svom ocu, oficiru Šimi koji je bio vječno odan onima koji su ih i istjerali iz njihova zadarskoga doma, onima koji su ih rastavili od sestre Ane. Zemira je patila, Mislav je patio s njom. Otac je bio izgubljen u lažima i u stvarnosti vratio se u Hrvatsku i tada mu je nestao svaki trag. Tata je poginuo na Golom otoku. (...) Dugo je bio mučen, ispitivan, prozvan kolaboratorom, neprijateljem Jugoslavije i osuđen na robiju, u jecaju je govorila Zemira (Šaravanja 2007: 658). No, nakon dugih nesretnih dana, Zemiri se i njenoj obitelji vraća otac Šimun. Život na drugoj strani vremena postaje ljepši. Priča o Mislavu Zvoni i Zemiri, priča je o književniku Dragi Šaravanji i njegovoj supruzi Eriki, tada hrvatskoj folklorašici studentici o kojoj Drago i danas, nakon puno godina provedenih sa suprugom, govori riječima zaljubljena mladića. Erika je, kako kaže, zahvalna što je Dragu upoznala na drugoj strani vremena, onoj sretnijoj. Otud i simbolika naslova romana. Zemira su i Mislav Zvone bili jednako zahvalni na istoj strani onoj prekooceanskoj i vedrijoj. Hvala ti Bože za darove na drugoj strani vremena! reče, i opet me darova stiskom ruku i ognjevima srca. Obasut spoznajama ljubavi i duha, prinoseći usne na školjku njena uha, tiho, ali jasno i čujno, prolih u nju onu kojom me je darovala: Hvala ti Bože za dar primljen na drugoj strani vremena (Šaravanja 2007: 670) Gelipter 3 Gelipter je, kako sām autor kaže u svojoj poruci čitateljima, «djelo svega pomalo. Tihe erotike možda više od svega» (Šaravanja 2011a: 3). Ipak, roman je to koji se ne ograničava samo na prikaz nestašnih Gelipterovih ljubavnih avantura nego je primjer života jednoga hrvatskoga emigranta u Australiji otprije nekih pola stoljeća. U razgovoru s Irenom Šupuković, Šaravanja ističe motive koji ga vode u njegovu književnom stvaralaštvu. On piše o domovini, o razlozima koji su potaknuli Hrvate na odlazak u svijet, ali i o hrvatskom i australskom svijetu, dio kojega je i sām Šaravanja bio i još uvijek jest (Šupuković 2013: 14). Australija je za njega primjer političkoga i društvenoga uređenja koje bi poželio svakomu, a tako i svojoj dragoj Hrvatskoj (Šaravanja 2011a: 3). Tu je činjenicu i nama ljubazno istaknuo, rekavši kako je Australija dobro uređena zemlja koja ima osjećaja za socijalnu situaciju svojega stanovništva, ali da mu ipak nimalo ne nedostaje. «U Australiji se moglo dobro zaraditi, ali trebalo je raditi i biti u izolaciji», govorio nam je Šaravanja, koji je i ovim romanom želio «podnijeti račun o još jednoj krvavoj i mukotrpnoj zbilji čovjeka emigranta bačena na pustoš dalekih tuđih prostora, običaja i načina života odveć stranih našim poimanjima i shvaćanjima» (Šaravanja 2011a: 1). Sama činjenica da je glavni junak romana bezimen te sam sebe naziva Gelipterom, upućuje na to da on ne predstavlja pojedinca, nego je prototip mnogih hrvatskih iseljenika, a djelomice i samoga autora. Lik je iz romana mladić rodom iz Like, avanturist, koji odlazi u emigraciju s ciljem da zaradi bogatstvo ne radeći ništa. Njemu rad i brak, nekima najveće svetinje, pogotovo u životu iseljenika, nemaju nikakvo značenje. Sām Gelipter kaže: «Žena i ja? Ma daj! To su ti dva svijeta u razilaženju. Čim naučim nekoliko vražjih riječi, reći ću joj da se ne treba nadati mojoj ruci, koja će je povesti na oltar u bjelini. Ljubav u krevetu, OK! Ljubav kao brak, zaboravi» (Šaravanja 2011a: 24). Gelipter je jedan od onih koji od- 3 Dragi, voljeni; ljubavnik. Onaj koji nije uspio, koji je neznalica i sl., (pregledano 20. travnja 2014). 42

43 Andrea Slišković, Petra Svetec i Martina Tuškan laze potražiti bolje sutra ne znajući kako život koji ih čeka u emigraciji neće biti nimalo lak. On je lutalica te, kao i sām Šaravanja, putuje cijelom Australijom. Gelipter se zaustavlja tamo gdje mu odgovara, živi od «žicanja» i ne brine ga što donosi sutra. Prolazi kroz rudnike i plantaže šećerne trske, a njegov je život pravi primjer već spomenute lutajuće migracije koja je bila karakteristična za australske doseljenike. Sām Šaravanja u romanu piše: «Innisfail je zakrčen sjekačima šećerne trske. Sve vrvi od njih. Ljudi su veseli što je još jedna sezona privedena kraju, ali i tihim neveseljem opterećeni, jer sad treba naći neki novi posao, kako bi se ušteđevina sačuvala, nova sezona dočekala. Prijatelj se sastaje s prijateljem, šapće se i dogovara, planovi kroje. Jedni će u Mareebi i Dimbulahi brati duhan kod hercegovačkih i dalmatinskih starosjedilaca. Drugi će međuvrijeme odraditi u mlinovima šećerne trske. Treći na očuvanju imanja i kultiviranju trske što će je sjeći iduće sezone» (Šaravanja 2011a: 67, 68). Glavna su okosnica romana ljubavne zgode Geliptera i ženā koje susreće tijekom svoga proputovanja Australijom. Gelipter voli žene, kao što i one vole njega, ali zov avantura jači je od mogućih veza. Stopiranje u gradu, otvorenost tamošnjih ženā, začuđuje čitatelje i danas, a još više ako te odnose pokušamo smjestiti unatrag pedesetak godina. Neovisno o tom, autor u svojoj poruci čitatelju ističe da je kroz svoje djelo želio dočarati ondašnje vrijeme, ljude i njihove ljubavne prioritete te poručiti čitatelju da zakoni svemira nisu svugdje jednaki, da se ljudi i odnosi razlikuju (Šaravanja 2011a: 2). Australskoj je otvorenosti, modernizaciji i napretku u djelu suprotstavljena Lika, prostor u kojem se naporno radi, a dobit je mala. Mjesto u kojem se telefon ne upotrebljava (Šaravanja 2011a: 25) i gdje ništa nije važnije od ponosa i hrabrosti (Šaravanja, 2011a: 18). Sām je Šaravanja izrazio svoje žaljenje zbog nedovoljne količine rodoljubnoga ponosa u nas Hrvata, zbog kojega se on, unatoč velikoj nostalgiji, nije vratio u Hrvatsku prije uspostave njezine slobode. Stoga, iako je u djelu riječ o Lici, Šaravanja (2011a: 1) ističe da je svoga junaka mogao smjestiti u bilo koji hrvatski kraj, a zasigurno ne bi pogriješio ako bi izabrao i svoje rodno Lipno. U romanu se očituju i autorovi stavovi prema ratu i politici onoga vremena, koja je bila glavni razlog autorova napuštanja domovine. Sām je Šaravanja u razgovoru s Irenom Šupuković za glasilo Narod rekao da se politika onoga vremena temeljila i očitovala u strahu za svakoga čovjeka. Svoj je antiratni stav, zasigurno izgrađen i na temelju mučnih uspomena iz djetinjstva, autor izrazio Gelipterovim riječima: «Ratovat ću i ja, ali na drugi način. Najdobivenija je bitka u kojoj nitko ne strada, a ti iz nje izlaziš kao jedini pobjednik (Šaravanja 2011a: 12). Govoreći protiv mržnje i zalažući se za put dobra, i nama je Šaravanja u razgovoru poručio kako bi on «svakoga čovjeka radije izveo na put, nego pustio kap krvi». Unatoč teškoj situaciji u svojoj domovini i svemu dobromu što donosi Australija, Gelipter je, kao i sām autor, bio čovjek koji je duboko u duši gajio neizbrisivu nostalgiju za napuštenim domom. Gledajući u nebo i zvijezde, što ga je sada još jedino povezivalo s rodnim krajem, prisjećao se Like, njezinih planina, šuma, narodnih običaja i glazbe. Duboko je u sebi nosio žicu otpora prema vlastima u Hrvatskoj, zbog kojih se nalazio daleko od svega što je volio (Šaravanja 2011a: 80, 81). Gelipter je bio jedan od onih koji je sanjao o slobodi domovine i o povratku u nju, voljenu Hrvatsku. Nije prestao vjerovati u ostvarenje toga sna, baš kao i Šaravanja u svoje četrdeset i dvije godine izbivanja iz Hrvatske. Nakon svega što je prošao u životu Gelipter je shvatio da je ljubav prema obitelji i domovini jedino važna. Nažalost, on umire i ne uspijeva se vratiti u svoju domovinu, a zajedno s njime umiru i mnogi drugi gelipteri ne dočekavši povratak u slobodnu Hrvatsku. Ova je knjiga svojevrstan spomenik autora svima njima koji zeleno svjetlo Hrvatske nisu uspjeli ugledati. «Gelipter je djelo svega pomalo. Tihe erotike možda više od svega. Bilo kako mu drago, gozbeni je stol pred vama, dragi čitatelji. Ugodno vam bilo gošćenje. I ne zaboravite: Gelipter je bio dobar čovjek, i svi gelipteri zaustavljeni plimom vremena na tuđim žalima s nostalgijom u neprekinutome trajanju» (Šaravanja 2011a: 3). 43

44 Andrea Slišković, Petra Svetec i Martina Tuškan Novo odijelo Novo odijelo književni je rad Drage Šaravanje koji je unutar njegova književnoga stvaralaštva specifičan iz više razloga. Ono što se prvotno ističe kao velika vrijednost toga teksta, dramska su i prozna obilježja. Naime, u istom izdanju Novoga odijela Šaravanja objavljuje priču i kao roman i kao dramu. Dramska je izvedba romana osobito vrijedna budući da je to prvi tekst koji književnik Šaravanja piše u dramskom obliku, dakle, koristeći lica, činove, prikaze i didaskalije. Dramski tekst ima dva čina, a ukupno četrnaest prikaza (osam u prvom, šest u drugom činu), dok su uloge podijeljene na devetnaest likova. Glavne likove predstavljaju Anđel, siromašni seljak, i njegova obitelj supruga Mara, sinovi Ivan i Marko te kći Lucija, dok su protagonisti radnje narodna vlast i narod (Ćorić pogovor 2011b). Anđel je nositelj cijele radnje. Naivan, neuk, skroman, religiozan, požrtvovan, hrabar, Anđel se odupire vladajućem režimu pred kojim prednost daje vjeri: Š Njim sve počinje i završava. Ne bi ti ja nešto počeja prije nego zazovem Njegovo sveto ime da mi daš ne znam šta. U nas se uvik borilo za krs časni i za koricu kruva (Šaravanja 2011b: 142). Druga je važna specifičnost Novoga odijela satiričan prikaz seoskoga života ljudi, njihova ponašanja i događaja u zapadnoj Hercegovini i hrvatskom zaobalju nakon Drugoga svjetskoga rata. Iako Šaravanja u svim svojim djelima ima i notu humora, ovaj se dramsko-prozni tekst u potpunosti temelji na izvrgavanju ljudskih slabosti poruzi i podsmijehu. Tu tvrdnju dokazuju i riječi Tomislava Ćorića koji kaže da možda još nitko nije na tako šaljiv način prikazao događaje iz tih, po hrvatski narod teških vremena, kao što ih u ovoj satiri prikazuje Drago Šaravanja (Ćorić pogovor 2011b). Ljudski naivni mentalitet, rodoljublje, neznanje, ali snalažljivost, poštivanje običaja, nagla ćud, nevjerica i religioznost samo su neki motivi koje književnik koristi da bi čitateljima prikazao kako se nekad živjelo, čemu su se ljudi veselili i čime su se dičili. Amerika je bila napredni svijet koji je predstavljao raskoš, ali tuđinu: Chocolate 4. Što oči vide, to je nešto za pojesti. Made in USA. Ne znam što to znači. Očito se ne radi o uputama kako to pojesti. Bit će da se radi o pripomeni da je stvar napravljena u Americi, natucao je 4 Čokolada. Anđelov sin Ivan kad su stric Ivan i strina Susan poslali iz Amerike obilne darove (Šaravanja 2011b: 176). Chocolate, tea 5, sugar 6, coffe 7, sapun, riža i novo odijelo samo su neke od blagodati koje su ljudima na selu bile nedostupne i strane. Ipak, najveću je pozornost od svih pristiglih darova privuklo novo odijelo neobična kroja, materijala i boja, sa svitnjakom 8, točno po američkoj modi, kako su mislili seljaci. Novo je odijelo krinka koja olakšava korake kroz ideološke prijepore koji su lajtmotiv ovoga romana, odnosno drame. Dok je narod s jedne strane u tom surovom vremenu bio stjeran u kut ideologija i žrtva toga vremena, s druge su strane, kaže nam ovo djelo, ljudi ipak pronalazili veselje i utjehu u vlastitim skromnim životima. Htjeli su malo jer su malo znali: Kruva, vode i zdravlja, šta ikomu više triba. Najskoli nami seljacim. Malo vidimo, malo znamo, malo nam triba. Taki smo ti mi (Šaravanja 2011b: 142). Treća je odlika Novoga odijela jezik kojim je tekst pisan zapadnohercegovačka skupina govora novoštokavskoga ikavskoga dijalekta, kako nam govori gospodin Drago. Iako, kao ni humoristična pozadina, prisutnost toga idioma nije novina u Šaravanjinim djelima, u ovom je djelu izrazito naglašena upravo da bi se prikazale vrline i jednostavnost puka hercegovačkoga kraja. Meni se sve čini da se radi o uštedi matorijala. Na neprimitan način. Kurva Amerikanac. Miđer i on zna kako kad zatriba. (...) Rađe bi da nam je brat posla one koje lupež nije izbrazda, ali ko da je on to moga proviriti. Kad je lupež umota u ovi plej i oni papir, zbogom Bože, pomiri se s onim što dobiješ 9, govorio je Anđel dok je tumačio brazde koje su dijelile čokoladu na manje dijelove (Šaravanja 2011b: 184). Zanimljive su, uz ikavizme, riječi iz starine te stari oblici. 10 Osim zbog naglašavanja jednostavnosti naroda, zapadnoher- 5 Čaj. 6 Šećer. 7 Kava. 8 Vrpca kojom se vezuju gaće. 9 Meni se sve čini da se radi o uštedi materijala. Na neprimjetan način. Kurva Amerikanac. Ali i on zna kako kad zatreba. (...) Radije bih da nam je brat poslao one koje lupež nije izbrazdao, ali kao da je on to mogao provjeriti. Kad je lupež umota u ovaj pleh i onaj papir, zbogom Bože, pomiri se s onim što dobiješ. 10 Vidi tablicu 2. 44

45 Andrea Slišković, Petra Svetec i Martina Tuškan cegovački idiom se koristi da bi se što vjernije prikazao taj kraj te da bi se očuvao jezik naroda hercegovačkoga kraja kao značajnoga hrvatskoga kulturnoga blaga. Naroda koji se prije više od pola stoljeća američkoj pidžami veselio kao i odijelu. Tablica 2. Primjeri koji ukazuju na specifičnosti jezika hercegovačkoga kraja očuvane u proznom i dramskom tekstu Novo odijelo. HERCEGOVAČKI IKAVSKI Sve mi se čini da bi ti najradije sa mnom u prdekanu. HERCEGOVAČKI NOVOŠTOKAVSKI IKAVSKI GOVORI Ti brez mene? Vazda budi faljeno ime Isusovo i ime Marijino (...) Bože moj, kako izdrži rvući se sa svim i svačim. Š Njim sve počinje i završava. Ali što jes, jes, nikad se nije cinila ko ljucka rič, istina i poštenje. NOVOŠTOKAVSKI STANDARDNI HRVATSKI JEZIK Sve mi se čini da bi ti najradije sa mnom u zatvor. NOVOŠTOKAVSKI STANDARDNI HRVATSKI JEZIK Ti bez mene? Uvijek neka bude hvaljeno ime Isusovo i Marijino (...) Bože moj, kako izdrži hrvajući se sa svim i svačim. S Njim sve počinje i završava. Ali, što jest, jest, nikad se nije cijenila kao ljudska riječ, istina i poštenje. Lijepo sam im napisao adresu. Lipo sam ji atresira (...) Tido reći (...) Htjedoh reći (...) Zar nisi sluša pratra Zar nisi slušao fratra kad je u nedilju pridika s otara? povijedao s kad je u nedjelju pro- oltara? Vrag š njim. Vrag s njim. Iđemo obadvoje, donit Idemo oboje, donijet ćemo ga minjajući se. ćemo ga mijenjajući se. Nema ovdje božjijeh judi. Zar ne vidiš ljudi. Zar ne vidiš nat- Nema ovdje božjih transparent iznad našijeh glava (...) pis iznad naših glava (...) Svaka vam čast, ljudi, Svaka vam čast, ljudi, meni su najprišniji moji. meni su navažniji moji. Sad me ne začuđuje ni njijova atlonska ni njihova atomska Sad me ne začuđuje bumba. bomba. Miđer i on zna kako Ali i on zna kako kad kad zatriba. zatreba. Ne zna se je li bolje Ne zna se izgleda li izgleda s prida ili s prkna. bolje sprijeda ili straga. 5. DOPRINOS KROZ KNJIŽEVNO STVARALAŠTVO Doprinijeti očuvanju kulture i tradicije jednoga naroda može se na mnoge načine, ali očuvanju jezika na samo jedan pišući i govoreći na jeziku koji nastojimo očuvati. Osobito je to teško postići iseljenicima koji se nastoje prilagoditi novoj kulturi, podrazumijevajući pri tom i učenje novoga jezika. Međutim, iznimno su vrijedni ljudi koji, unatoč novoj situaciji, nastoje i dalje njegovati svoj jezik, njime govoriti, pisati i nikako ga ne zaboraviti. Takva je iznimna osobnost svakako književnik Drago Šaravanja, koji je u daleku Australiju stigao godine. Uz stalan posao, završio je kroatistiku i slavistiku na Sveučilištu Macquarie u Sydneyu, potvrđujući i na profesionalnom planu zanimanje i ljubav prema materinskom jeziku. «Jezik je naša glavna veza, jezik hrvatski na kojem je moguće izreći sve o njoj i mojim ljubavima za nju. (...) Taj divni jezik hrvatski, osim što nas veže u nerazorivo jedinstvo ljubavi, on je ljepotica u vječnom uzgonu, živa materija što čezne za suncem, za srcem bez kojega bi bila samo mrtvac na odru» (Šupuković 2013: 13), ističe Šaravanja za časopis Narod kako bi objasnio motive koji su ga ponukali na «oplemenjivanje» njegova jezika. U tom mu je pothvatu za iznimno dobar uspjeh tijekom školovanja dodijeljen i Zlatni ključ nacionalne zajednice časti kao priznanje za izvanredan skolastički uspjeh i odličnost. Svojim je prvim velikim romanom, Hrvati sa Snježnih planina, Šaravanja započeo svoju zreliju književnu zastupljenost u intelektualnom i književnom životu Australaca i Hrvata. Naime, nakon što je godine na Macquaire sveučilištu održao predavanje o doprinosu hrvatskih radnika na izgradnji Snowy Mountains projekta, Tuga Tarle, konzulica za kulturu u Hrvatskom ve- 45

46 Andrea Slišković, Petra Svetec i Martina Tuškan leposlanstvu u Canberri, John Aquilina, ministar za obrazovanje i stručnu nadogradnju u državi Novi Južni Wales te Luka Budak, ravnatelj Studija hrvatskoga jezika i književnosti na Macquarie sveučilištu, zamolili su ga da napiše dvojezičnu knjigu o izloženom. Već su godine objavljene hrvatska i engleska verzija knjige: Hrvati sa Snježnih planina i The Snowy and Croatians, a kasnije su i pohranjene u Mitchell`s State Library u Sydneyu s napomenom da će biti očuvane do kraja povijesti. Osim proze, Šaravanja se po dolasku u Australiju okušao i u poeziji, rekavši nam o tome kroz blagi osmijeh, «možda je bolje da ju nikada nisam pisao». Prvu je svoju zbirku pjesama Drago Šaravanja objavio u Sydneyju godine pod naslovom Svaka rijeka svome moru teče. Godinu dana nakon toga objavljen mu je epski spjev Hrvatska sloboda, a njegova je poezija uvrštena i u dvije hrvatske antologije: fra Lucijan Kordić uvrstio je dvije Šaravanjine pjesme Nabujao bih kao voda i Nostalgija u antologiju Hrvatska iseljenička lirika godine, dok je Vjekoslav Boban Nostalgiju uvrstio u antologiju Hercegovina godine. Usto, Šaravanja je zastupljen i u dvojezičnom zborniku hrvatskih književnika u Australiji Zrcala u sjeni i to pripovijetkom Ispravit ćemo/ We will emand it te u zborniku australskih pisaca Writer`s Mosaic, također pripovijetkom We only saw the burdens of your life. U istom mu je zborniku objavljena i pripovijetka The Homeless One godine. Najvažniji dio Šaravanjina književnoga opusa čine, uz prvijenac Hrvati sa Snježnih planina, četiri romana već obrađena u ovom radu, o čijoj kvaliteti i značaju dodatno svjedoče i priznanja koja je autor Šaravanja primio. Roman Idemo kući tiskan godine, nagradilo je Društvo hrvatskih književnika u Zagrebu, čiji je, uz Društvo hrvatskih književnika Herceg-Bosne u Mostaru, Šaravanja i sām danas član, te ZIRAL zajednice izdanja «Ranjeni labud» Mostar nagradom «Fra Lucijan Kordić» za najbolje objavljeno djelo u razdoblju od 1. rujna do 1. rujna 2006., koje tematski obrađuje život Hrvata izvan domovine. Nekoliko mjeseci poslije, Pasionska baština i Društvo hrvatskih književnika na IV. su natječaju za književno djelo Šaravanji dodijelili prvu nagradu za roman Na drugoj strani vremena koji je objavio godine. Plodno je razdoblje književnoga stvaralašta nakon povratka u domovinu Šaravanja nastavio komedijom Novo odijelo koja je objavljena te posljednjim romanom Gelipter objavljenim iste godine. Svjedok neprekinutoga niza povratničkoga opusa svakako će biti i novi roman Usporedbe u kojem će, kako nam je sām Šaravanja najavio, dati opis onoga što je ostavio i onoga što je zatekao kada se vratio u Hrvatsku, unijevši u djelo i treću dimenziju Australiju. Kao svoga velikoga književnoga uzora, Šaravanja punoga srca ističe Antuna Gustava Matoša, čovjeka i poeta kojega duboko cijeni i poštuje. Matoš, domoljub kao i on sām, pred političkim je neprijateljima morao pobjeći te provesti mnoge godine u inozemstvu. Utkavši mnoge moderne i nove utjecaje u svoja djela, Matoš nikada nije prestao sanjati domovinu, «nije bio pesimist», rekao nam je Šaravanja za toga velikoga hrvatskoga književnika. Osim Matoša, kao svoje moguće uzore istaknuo je Galovića i Nazora, u čijim se djelima očituje njemu toliko važno domoljublje, unatoč oprečnim stavovima koje gaji naspram nekih njihovih nazora. I sām nam je Šaravanja rekao: «Ne volim ljude koji nisu domoljubi», progovorivši tako o vlastitoj ljubavi prema domovini koja «živi u meni kao stablo što se hrani sokovima mojega srca, što stalno raste, buja i pupa» (Šupuković 2013: 13), kako kaže Šaravanja o svojoj neiscrpnoj inspiraciji, o kojoj piše «na način na koji možda nitko nije pisao» (Šupuković 2013: 13). 6. ZAKLJUČAK Drago Šaravanja hrvatski je književnik koji je četrdeset i dvije godine sanjao povratak u domovinu. Otišao je dok je Hrvatska bila u okovima, a vratio se, poslije četrdeset i dvije godine ostvarenih ciljeva i stvorene obitelji, u dosanjanu, slobodnu Hrvatsku. Pokupio je stvari, svoju obitelj i kročio na hrvatsko tlo. Ni nakon, kako kaže, tihoga genocida koji ga je prebacio daleko preko oceana, nije posustao u ljubavi prema domovini. Jezik, narod i domovina, bogatstvo su koje se ne zaboravlja ma kakva god Australija blistava bila. Taj je književnik i u srcu i na papiru bilježio tragove koji su bili hrvatska povijest. Danas su njegovi tekstovi spomenik ne samo njegova života i života svih iseljenika, 46

47 Andrea Slišković, Petra Svetec i Martina Tuškan nego i spomenik jednoga vremena koje je bilo pogubno za cijeli hrvatski narod. To su tekstovi koji sadrže faktografske podatke stilski dotjerane osobnim teretom koji književnik i danas nosi na svojim leđima. Kako piše Željka Lovrenčić o romanu Na drugoj strani vremena, što vrijedi za cijelo Šaravanjino stvaralaštvo, ne radi se samo o opisivanju mnoštva događaja: to je djelo svjedočanstvo jednoga života i jednoga povijesnoga razdoblja (Lovrenčić 2008: 185). Klanja suseljana pred njegovim očima, otisci puške prislonjene na njegovo tijelo, logoraški jecaji, lutanja, četrdeset i dvije godine provedene bez Domovine, pečat su i rane koje ne ispire nijedna voda. Oni ostaju do kraja u srcu, a u njegovim djelima i kao zapis svima nama koji moramo naučiti da je svaki rat u startu izgubljen. I za gubitnika i za pobjednika. Jer kad jednom narod ode, kaže, povratka nema; raseljena će Hrvatska ostati samo mit poput, kako kažu, davno potonuloga otoka Atlantide. Zahvaljujući književnomu stvaralaštvu Drage Šaravanje, iscrtane su pogrješke hrvatske povijesti zbog kojih je narod odlazio, a Hrvatska tonula. Tē nas pogrješke svakodnevno moraju podsjećati na ustrajanje u zajedništvu i ljubavi prema materinskomu tlu. Jedna je Hrvatska domovina, jedan hrvatski narod i jedna je hrvatska kultura koja je, ovaj put, proširila svoje obzore i znanja o raseljenom hrvatskom puku u Australiji i na tom dopirnosu Dragi Šaravanji moramo biti uvijek zahvalni. 7. LITERATURA I VRELA Butković, Ivo Hrvatska politička emigracija u Australiji. U: Jurčević, Josip, Marin Sopta, Vlado Šakić, ur. Budućnost iseljene Hrvatske. Zagreb: Institut društvenih znanosti Ivo Pilar. Čizmić, Ivan O strukturi i društvenopolitičkim odnosima u hrvatskom iseljeništvu u razdoblju poslije Drugoga svjetskoga rata. U: Jurčević, Josip, Marin Sopta, Vlado Šakić, ur. Budućnost iseljene Hrvatske. Zagreb: Institut društvenih znanosti Ivo Pilar. Čizmić, Ivan, Marin Sopta, Vlado Šakić Iseljena Hrvatska. Zagreb: Golden marketing Tehnička knjiga. Grbić Jakopović, Jadranka Multipliciranje zavičaja i domovina: Hrvatska dijaspora: kronologija, destinacije i identitet. Zagreb: Filozofski fakultet u Zagrebu. Hitrec, Hrvoje Hrvatska književnost izvan domovine. U: Kukavica, Vesna, ur. Hrvatski iseljenički zbornik. Zagreb: Hrvatska matica iseljenika. Jurčević, Josip Povijest hrvatske dijaspore. U: Jurčević, Josip, Marin Sopta, Vlado Šakić, ur. Budućnost iseljene Hrvatske. Zagreb: Institut društvenih znanosti Ivo Pilar. Lovoković, Fabijan Hrvatske zajednice u Australiji. Nastojanja i postignuća. Središnji odbor Hrvatskih društava Australije / Central Council of Croatian Associations in Australia Lovrenčić, Željka Povratnička priča i uspjeh egzilanta. U: Kukavica, Vesna, ur. Hrvatski iseljenički zbornik. Zagreb: Hrvatska matica iseljenika. Lovrenčić, Željka Od pustinje do ledenjaka: književnost čileanskih Hrvata. Pula: Istarski ogranak Društva hrvatskih književnika. Šaravanja, Drago Idemo kući. Zagreb: Nakladništvo Lumin. Šaravanja, Drago Na drugoj strani vremena. Zagreb: Alfa. Šaravanja, Drago. 2011a. Gelipter. Zagreb: Vlastita naklada. Šaravanja, Drago. 2011b. Novo odijelo. Zagreb; Čitluk: Ogranak Matice hrvatske u Čitluku. Škvorc, Boris Australski Hrvati: mitovi i stvarnost. Zagreb: Hrvatska matica iseljenika. Šupuković, Irena Razgovor s gospodinom Dragom Šaravanjom hrvatskim povratnikom iz Australije. U: Narod. 19 (208): Vidmarović, Đuro Hrvatsko rasuće. Split: Naklada Bošković. Vulić, Sanja Hrvatski tisak u dijaspori. Korabljica 7. Zagreb. Sekcija Društva hrvatskih književnika i Hrvatskog centra PEN-a za proučavanje književnosti u hrvatskom iseljeništvu. Internetski izvori: Hrvatski jezični portal, (pregledano 20. travnja 2014.). 47

48 Ante Sekulić, Povijest toponima oko Sombora Povijest toponima oko Sombora ANTE SEKULIĆ U ovom radu pisac nakon pristupnih misli raspravlja 1) o povijesti i imenu Sombora, a zatim 2) o toponimima oko spomenutog grada. Na kraju je zaključak o slavenskim toponimima oko Sombora i popis literature kojom se pisac osim vlastitih bilješki služio u obradbi građe. UVODNE MISLI Svoju posebnu povijesnu ulogu imao je Sombor među gradovima Podunavlja. Na razmeđu ravničarskih putova i bačkih raskrižja grad je od davnine bio prikladan za prebivalište i boravište, a ime njegovo i nazivi negdašnjih pustara, danas prigradskih naselja, upućuju na postojano slavensko obilježje tijekom niza stoljeća. O tome svjedoči također činjenica, da je u župi koju su vodili franjevci Bosne Srebrene, odnosno Kapistranske, prva madžarska propovijed izrečena 19. studenog ali se održavala alternatim cum concionatore germanico, kako bilježi ljetopisna samostanska knjiga. Sombor je također bio od početka XIX. stoljeća do god oblasno sjedište Bačko-bodroške županije. Čini se zato uputnim sažeto raspraviti o povijesti toponima oko spomenutog grada. 1.Sombor (Zentmyhal, Czobor Szent Mihály, Zombor) nastao je «na otocima Mostonge 1» prije dolaska Huna i ugarskih plemena u Podunavlje. U društvenom i povijesnom životu Bačke drevno je naselje imao iznimno značenje, pa se zato često spominje u povijesnim prikazima i novinskim člancima. Mnogi pisci nazivaju Sombor «gradom zelenila i cvijeća». Današnje područje Sombora omeđuju tri jasne granice: istočna, južna i jugozapadna, dok je teško odrediti među sa sjeverozapadne strane. S istočne strane grad omeđuje željeznička pruga Sombor-Novi Sad (uključiti treba Novo naselje zvano također Onča i Veliko pravoslavno groblje) 2. Južna granica počinje kod željezničke postaje Vašarište te izbija na Apatinski put kod Gradske klaonice, obuhvaća slobodne prostore između Staparskoga i Sonćanskog puta i novu gradsku četvrt Selenču I 3. Zapadna granica počinje od Apatinskog puta u blizini ciglane pa preko Velikog katoličkog groblja vodi prema sjeverozapadu do željezničke postaje Strilić, obuhvaća Bezdanski put, naselje Šikaru, Pangare i ulice koje se izgrađuju na negdašnjim nanosima Mostonge 4. Gradska međa na sjeveru počinje u blizini željezničke postaje Strilić, obuhvaća naselje Mali Beč, uključuje Željezničku koloniju i dotiče željezničku prugu na sjevernoj strani. Međutim, u taj dio grada uključene su ulice oko tvornice na putu prema Baji i Lemešu (Svet. Miletiću) 5. Može se, dakle, utvrditi da je najpravilnija granica današnjeg naselja, grada Sombora, na sje- 1 János Muhi, Zombor tőrténete. Zombor (Sombor), 1944, 3-9. (Kratica: MZt + + str.) Bács-Bodrogh vármegye mnografiája, I. Zombor, 1986, 63 (kratica: BBM + svez. + str.) Mostonga je rječica koja protječe kroz današnji Sombor. 2 Ante Sekulić, Ulomci iz somborske povijesti do kraja XVIII. stoljeća. Zbornik Kačić, XIII (1981), 157. (kratica SUSP + str.) 3 Ondje. 4 Isto djelo, Vlastite bilješke iz god I

49 Ante Sekulić, Povijest toponima oko Sombora Karmelićanska crkva i samostan veru i istoku gdje je reljef najprikladniji, dok je s južne i zapadne strane granična crta veoma izlomljena zbog konfiguracije tla 6. Najstariji dio današnjeg grada bio je unutar starog opkopa starog «šanca» i naziva se Nutarnja varoš. Oko toga središta razvijao se grad i svi su se najstariji dijelovi naselja prije turske vlasti nalazili na području oko današnje župne crkve Presv. Trojstva, stare gradske vijećnice, gimnazije i okolišnih zgrada oko današnjeg Trga bratstva i jedinstva 7. Nutarnja je varoš dobila svoj današnji okvir u prvoj polovici XVIII. stoljeća. Tada je naime, Sombor postao utvrđenim gradom u sklopu «vojnog šanca», opasan je širokim opkopom i zemljanim bedemima s palisadama ( ). U to je doba rječica Mostonga bila obilatija vodom, a zgrade su podizane na višim, povišenim dijelovima «na gredama». U Nutarnjoj varoši bio je kapetanov kaštel, dvorac zapovjednikov, a oko njega su tekle vode Mostonge. Most preko rječice spajao je utvrđeni dio s 6 Matija Banić, Morfologija Sombora. Zbornik Matice srpske za prirodne nauke, svez. 30/66. Novi Sad, 1966, Na trgu se do god nalazio kip. Presv. Trojstva pa se i trg nazivao po kipu. vanjskim, prilično močvarnim dijelom grada 8. Koliko je poznato, bila su dva šanca: manji koji je opasivao glavne zgrade, dok je veći opkop s nasipima i palisadama okruživao vanjski dio grada i od god služio gradskoj kanalizaciji 9. O izgledu Sombora u razdoblju do kraja XVIII. stoljeća svjedoče sačuvani zemljovidi iz god (F. N. de Sparr), (L. F. Von Rosenfeld), (vojni zemljovid, Njegel) 10. Povijest Sombora je duga i sastavnica je bogate prošlosti Podunavlja. Petar Pekić je napisao, međutim, da Sombor «nije vrlo znamenit u prošlosti. U šesnaestome vijeku bijaše još pustara 11». Piscu nije bila poznata povijest grada, koju je Ilija Džinić razdijelio u sedam omeđenih povijesnih razdoblja 12. Mislim da se ne može utvrditi početke somborske povijesti. János Muhi, pisac monografije Sombora, pripominje da je uže i šire somborsko područje tijekom povijesti često mijenjalo gospodare 13, mnogi su se namjernici i prolaznici zaustavljali, palili su nova, vlastita ognjišta. Ne zna se pouzdano koji su bili najstariji stanovnici, ali rimski su bojovnici i stražari nalazili na područje oko Mostonge svoja boravišta; poznati su, naime, Rimski šančevi. Atila je pak sa svojim ratnicima jamačno oko rječice i na otočićima nalazio privremeno odmorište 14. Kad je god umro Atila, njegovi borci nestaju s bačkih ravnica. Javljaju se novi stanovnici. Krajem VIII. I počekom IX. stoljeća avarsku vlast u Bačkoj zamijenila je franačka. A kad je nakon smrti Karla Velikoga (814. G.) oslabila njihova moć, u Podunavlju se pomicalo stanovništvo. Područjem između Dunava i Tise gospodarili su Slaveni u Bugari, a kad su prodrla ugarska plemena našla su na somborskom području slavensko žiteljstvo 15. Ugri su stigli u Podunavlje plemenski raslojeni, ali su se u doba Árpáda i njegovih nasljednika 8 SUSP, Vlastite bilješke iz god Mzt, 74, 83, 85, Petar Pekić, Povijest Hrvata u Vojvodini. Zagreb 1930, Ilija Džinić, Sombor Zombor ime, naziv u svjetlu znanstvenog istraživanja. Sombor 1979, MZt, Isto djelo, 4, SUSP, 159. (usp. F. Rački, Biela Hrvatska i Biela Srbija. Rad LII JAZU. Zagreb 1888, ). 49

50 Ante Sekulić, Povijest toponima oko Sombora plemena ujedinila, a Vajk odnosno pokršteni Stjepan I. (István I.) prvi je ponio naslov kralja. Ugri su međutim ostali nemirni, bez stalnih naselja, ratoborni, nomadi koji su boravili puna dva stoljeća pod šatorima 16. U svojoj knjižnici I. Džinić je nazvao doba Arpadovića i sve do god prvim razdobljem somborske povijesti 17. Za Arpadovića imali su otočići na Mostongi kao odmorišta i taborišta golemo značenje za bojovnike; stanovnici pak s bodroško-somborskog područja sudjelovali su u četama bačkog župana Vida za bojnih pohoda (1074. g.). Povjesničari misle da je kralj Ladislav Arpadović proveo uskršnje blagdane god u Bodrogu, tvrđavi koje više nema, a nije bila daleko od Sombora 18. Tatarski pohod u Bačku bio je pogibeljan, a god zimovali su ratnici na području Sombora, blizu Monoštora (Bački Monoštor), sve dok se Dunav nije zamrznuo. Tada su Tatari prešli u Baranju i po hrvatskoj ravnici krenuli su za Belom IV. 19. Nakon Tatara trebalo je vremena da ožive opustošena naselja i da se stvore podnošljivi životni uvjeti. U to su doba poznata brojna naselja oko Sombora 20, ali je povijest grada protkana zbivanjima oko obitelji Czobor 21 i utkana je u feudalne sporove, parbe i nagodbe među plemićima. Budući da je obitelj Czobor stečeni grad nazvala svojim imenom, treba upozoriti na to da je Stjepan Czobor već god imao naslov Zentmyhal (Svetomihaljski) 22, a zabilježeno je također njegovo sudioništvo za županijskim saborima god i Bački je kaptol prema ispravama uredio međe posjeda obitelji Czobor, ali je ona za kralja Žigmunda pala u nemilost i izgubila posjede (god. 1403). Članovi obitelji Czobor (Ivan, Mihovil i Nikola) radili su 16 MZt, 23 ( A magyarok az elso kétszáz évben még sátrakban laktak ). 17 I. Džinić, nav. dj., Bács-Bodrog vármegye, II. Budapest, 1909, 52 (kratica BBV + svez. + str.) BBM, II, 35 MZt, MZt, D. Csánky, Magyarország történelmi földrajza a Hunyadiak korában, II. Budapest 1894, MZt, I. Džinić, nav. dj., Gy Dudás, A Xzobor család és birtokviszonyai Bács-Bodrog vármegyében Obitelj Czobor i njezini posjedovni odnošaji u Bačko-Bodroškoj županiji. Tört, társulat évkönyv, II., 87. God MZt, MZt, 44. tijekom XV. stoljeća oko povratka imutka i ugleda obitelji 24. Kralj Matija dopustio je god dvorjaninu Ivanu Czoboru i njegovoj braći Martinu i Mirku da izgrade Czobor Szentmihály/ Sombor 25 kao utvrdu od postojane građe (iz kamena ili drveta) 26. Ipak nije počela gradnja, a god kralj je opet izdao dopuštenje za podignute utvrde. Naime, turske su čete sve češće prodirale u Podunavlje, pa odgoda poslova nije bila uputna 27. Kad je pak utvrda konačno izgrađena, opasala su je dva opkopa i vode Mostonge, a spominje se i osam godina prije bitke kod Mohača (1526. G.) 28. Sredinom XV. stoljeća održan je u Somboru/Csobor-Szent Mihálju županijski sabor uz sudjelovanje 300 veleposjednika (1432.). Kućerci somborskih kmetova se ne ističu 29, ali oporavljena velikaška obitelj Czobor nastavila je živjeti raskošno, unatoč svađama, sporovima i prepirkama oko posjeda u Bačkoj i Baranji. Uz sukobe s okolišnim velikašima, obitelj Czobor je pljačkala tuđe posjede pa je god udovica P. Berislavića tužila, da su joj Ivan, Mirko, Martin i Andrija Czobor odnijeli pšenicu s posjeda. Darovnicom pak kralja Matije (1480.) obitelj je dobila dio nasljedstva kćeri P. Berislavića (Barbare) 30. Poput ostalih feudalnih gospodara živjela je i obitelj Czobor udobno, dok su kmetovi bivali sve nezadovoljniji. K tomu su sa sjevera dolazili husiti, a iz Bosne bogumili koji su na bačkim ravnicama pa i na posjedima Czoborovih propovijedali svoj nauk 31. U pomicanju žiteljstva tijekom XIV. i XV. stoljeća, za kralja Žigmunda ( ) i kralja Matije ( ) spominju se selidbe Hrvata iz Bosne i južne Hrvatske 32 pa ih se ne može izlučiti iz 24 Gy. Dudás, nav. Dj., ondje MZt, Kad su članovi obitelji Czobor nazvali Sombor svojim obiteljskim imenom u isprava je različito zabilježen naziv: Czobor-Zentmyhal, Czobor- Szentmihály. Cobor-Sentmichael, itd. 26 MZt, 47 BBV, I., 208 (doslovce: «in facie poss. C-Szt-Mihály in Bodrogh fortalitium ligneum seu lapideum cum propugnaculis...»). 27 MZt, ondje. 28 BBV, I., MZt, Isto djelo, ondje, SUSP, B. S. Bukinac, De activitate franciscanorum in migrationibus populi croatici (...). Zagreb

51 Ante Sekulić, Povijest toponima oko Sombora općeg promatranja pomicanja stanovništva, niti zanemariti među žiteljima. Župan Ladislav iz Požege piše god da su se izmiješali «Rasciani et Bosnenses... cum christianis...», a još god molio je kralj Ljudevit bosanske franjevce neka pošalju vjerovjesnike u južne krajeve Ugarske 33. Papa Grgur XI. u pismu iz god Dopušta franjevcima djelovanje u biskupijama pečujskoj, čanadskoj i nadbiskupiji bačko-kaločkoj, s razloga «što madžarski svećenici ne znaju jezik tamošnjega slavenskog življa pa ne mogu obavljati dušobrižništvo». Budući pak da bosanski franjevci nisu bili dušobrižnici pravoslavcima, treba zaključiti da su već u XIV. stoljeću brojni Hrvati živjeli u spomenutim biskupijama, poglavito u bačko-kalačkoj nadbiskupiji. I dok je papa Urban god zahvaljivao kralju Ljudevitu što uz pomoć mjesnih biskupa potiče i pomaže rad franjevaca, teško je ne vjerovati da su Hrvati živjeli ne samo kao «slavensko žiteljstvo» nego i kao novi doseljenici na posjedima i naseljima možne obitelji Czobor što u povijesti toponima Sombor/czobor Szent Mihály nije moguće zanemariti 34. Povijesni slijed događaja oko Sombora može se sažeti u nekoliko bitnih podataka. Najprije: god izbio je ustanak Jurja Dože (György Dózsa), koji je krvavo ugašen, a god umro je kralj Vladislav II, a naslijedio ga je Ludovik II, prerano okrunjeni kralj koji nije bio dorastao ozbiljnim prilikama i događajima 35. Zatim je slijedila odlučna bitka s Turcima 29. kolovoza na Mohačkom polju. Pobjednici su postupno preuzimali prevlast u južnim krajevima Ugarske, a zatim su ustrojili svoju upravu, pa je tako uređena i Somborska nahija 36. Kad se postupno obnavljao život u Somboru, novi su gospodari stanovali u gradu dok se «slavensko» žiteljstvo povlačilo na salaše i u dio grada koji se danas naziva Selenča 37. Od turskog doba više se nikad u nazivu grada ne spominje Czobor Szent Mihály 38. Somborska nahija pripadala je Segedinskom sandžaku, a svaka je kršćanska kuća trebala 33 Bernardin Unyi, Sokácok- Bunyeváczok és bosnyák ferencesek t 34 SUSP, Ante Sekulić, Drevni Bač. Split 1978, E. Čelebi, nav. dj., MZt, 66 BBV, I, SUSP, 164. plaćati godišnje 50 aspera, polovicu oko Jurjeva, a drugu o Sv. Duji 39. Budući da u to doba u Somboru nije bilo Madžara, porez su plaćali Hrvati, a uz turske gospodare tražili su svoj dio nadbiskup bačko-kaločki, palatin i stari gospodari utvrde 40. Među poreznim obveznicima bili su također salaši u Gradini (7), Ivankovu (14), Selenči (8) i Šaponjama (25) 41, a među obveznicima (god ) nadbiskupu spominju se još u Čičovi, Žarkovo (Sukovac), Lovrijenac (Háj Szent Lörinc) 42. U svezi spomenutih toponima ne treba zaboraviti da su sredinom XVI. stoljeća stigle u Sombor brojnije skupine Bunjevaca, osvježenje stanovništvu koje je ostalo na svom tlu i nakon dolaska Turaka 43. Čini mi se da za razumijevanje toponima oko Sombora treba imati na umu nekoliko rečenica iz Putopisa koji je napisao turski pisac Evlija Čelebi (Evlija ibu Derviš Mehmed Zilli): «Sva tamošnja (u Somboru, A. S.) raja nisu Madžari, nego Vlasi kršćani. Ta su mjesta nešto posebno, ne pripadaju Ugarskoj, nego se ubrajaju u vilajete Bačku i Vlašku». U to se doba spominje i «župa Bačka» (parochia Badzka) u spisu Šimuna Matkovića 44, a 23. i 24. listopada krizmao je biskup fra Marin Ibrišimović u Somboru 117 krizmanika, a u gradu je živjelo 30 obiteljskih zadruga iz kojih su bili krizmanici 45. U to su doba franjevci, naši redovnici, članovi Bosne Srebrene bili dušobrižnici 46. Iz rukopisnog ljetopisa Bone Mihaljevića 47 i 39 Ondje 40 Stejapn Beretić, Povijest somborske župe do XX. stoljeća. Rukopis iz god. 1973, 18. Pisac mi je omogućio čitanje svoga rukopisa, pa mu zahvaljujem na dobroti. Pripominjem, da bačko-katolički nadbiskup nije dolazio u Bačku, nego su se javljali samo ubirači poreza. 41 MZt, 68 SUSP Ista djela, ondje. 43 Usp. Gregorius Csevapovich, Synoptico memorialis catalogus observantis minorum provinciae S. Joannis a Capistrano (...), Budae, E. Fermendžin, Chronicon observantis provinciae Bosnae Argentinae (...) Zagreb, B. S. Bukinac, De activitate franciscanorum in migrationibus populi croatici (...) Zagreb, Ante Sekulić, Tragom franjevačkog ljetopisa u Subotici. Split, Zatim djela I. Antunovića, I. Iványija. Gy. Dudása, J. Erdeljanovića, I. Kujundžića i drugih. 44 Archivum de Propaganda Fide, Scripta caria, decreta, fol. 181 r. E. Fer,endžin, Acta Bosnae (...), MZt, 73, bilj Iz rukopisnog ljetopisa Bone Mihaljevića 47 Protocollum conventus L. R. Civitatis Zomboriens P. P. Ordinis minorum Observantiae provinciae olim 51

52 Ante Sekulić, Povijest toponima oko Sombora drugih djela kao i vlastitih bilježaka lako je utvrditi da postoji Gradina, lokalitet Klisa, ali da su otkriveni tragovi negdašnjih crkava u Bukovcu, Nenadiću, Čičovi, Rančevu, Biliću, Ivanu Selu i Šaponjama 48. Nakon Bečkog rata ( ), koji je svršio mirom u Srijemskim Karlovcima 49 bio je Sombor grad Bodroške županije koja je postupno gubila na svome značenju. Najprije je rastao spor među županijama, jer je već od god Izbio spor o granicama između Bačke i Bodroške županije, a spomenuta obitelj Czobor još je jednom ušla u povijest, jer je županijskim glavarom Bodroške županije postao Marko Czobor 50. On je u svibnju sazvao staleže u Baju, no ništa se bitno nije odlučivalo, a iste je godine župan umro 51. Bio je posljednji župan, jer se na slijedećem županijskom saboru U Baji, 14. ožujka više nije biralo novoga župana, premda su neki uglednici obnašali naslov (L. Drašković, A. Grašalković), a god obje su županije pravno ujedinjene 52. Sjedište županije uskoro je postao Sombor 53 i ostao je sve do god Nakon I. svjetskog rata grad je postao kotarskim sjedištem. * Ime grada Sombora potaknulo je u brojnih pisaca raspravu o zanimljivom toponimu 54. Korijen riječi imena treba tražiti izvan tatar- Bosnae Argentinae s. Crucis nunc vero divi Ioannis a Capistrano ab anno 1717 usque ad annum 1787, Zomborini a P. Bono Mihalyevich concionatore generali conscriptum, s. A. 48 MZt, Vlastite bilješke iz god. 1964, 1965, 1966, Usp. F. Šišić, Pregled povijesti hrvatskog naroda. Zagreb, 1962, SUSP, BBV, II, Ondje. 53 Sjedište Bodroške županije bilo je najpre u Bodrogu, utvrđenom gradu koji je potpuno razoren, a nakon odlaska Turaka županijski se sabor održavao u Baji. Sjedište pak Bačke županije bilo je u Baču. Nakon pravnog ujedinjenja obje županije u Somboru je bilo sjedište nove oblasti. 54 BBV, I, 207 MZt, 65. Ilija Džinić, nav. dj., SUSP, 156 Početkom ljeta god tiskana je brošurica Milenka Beljanskog: Coborsentmihalj i Sombor su isto. Sombor, 1985, (ćirilicom). Brošurica je tiskana u 500 primjeraka o trošku Skupštine opštine u Somboru. Nažalost, brošurica je suvišna, a nema baš nikakvog znanstvenog temelja (bez vrela, literature, bilježaka i sl.), nego je to priča bez izvorne arhivske građe (str. 13). skog, turskog i madžarskog jezika. Najprije treba upozoriti, da nisu Turci prvi pisali ime bačkog grada kao Sombor, 55 nego se spominje već god. 1256, 56 zatim god a poslije pak češće, sve češće, poglavito u tursko doba. 58 Ime je različito pročitano s isprava, jamačno zbog nečitljivosti, kao Zumbur, Zombor, Sombur i slično 59. Rasprave o imenu grada zanimljive su, posebice ako se ima na umu da ima više naselja istoga imena 60. Jezikoslovno su najbliži istini misli Petra Skoka da od Sombora (bor na osami, osamljeni bor) dolazi glasovnim izmjenama Sombor 61. Iz povijesti Podunavlja poznato je da je slavensko žiteljstvo imalo svoja boravišta u međurječju između Dunava i Tise davno prije dolaska ugarski plemena, a područje je nekoć obilovalo šumama. P. Skok je čini mi se ispravno mislio da su Slaveni stvarali svoju toponomastiku prije «dolaska ugrofinskih nomada» Unatoč činjenici što je više naselja imalo isto ime, slažu se pisci R. Plavšić 62 i J. Udvardy 63 i drugi da je ime Sombora slavenskog podrijetla. Ime spomenute velikaške obitelji Czobor nije ni samo, niti u složenici Czobor Szent Mihály bilo duga vijeka u imenu bačkog grada 64. Pisac J. Muhi bilježi prema I. Nagyu, da je obitelj Czobor dobila god posjed u Bodroškoj županiji 65. Budući da pisac prati povijest obitelji Czobor, 66 vjeruje u mišljenje da ime grada treba izvoditi usporedbom Czobor = Sombor. Međutim, iz piščeva prikaza povijest spomenute obitelji, kao i u ovom kratkom pri- 55 Gy. Győrffy, Az Arpádkori Magyarország történeti földrajza. Budapest 1966, 878. Budući da svi rukopisi isprave nisu jednako čitljivi, razlika je u pisanju. 56 I. Džinić, nav. dj., Ondje. 58 E. Čelebi, nav. dj., Gy. Győrffy, nav. dj., I. Iványi, Helynévtára, I., 114. (puni naslov djela u popisu literature). I. Džinić, nav. dj Petar Skok, Toponomastika Vojvodine. Zbornik Vojvodina, I. Novi Sad 1939, Radivoj Plavšić, Fragmenti iz prošlosti Sombora, Sombor 1956, József Udvardy, povjesničar i segedinski biskup, odgovorio na o pitanju imena grada Sombora, na pismo pokojnog Ivana Jurige, somborskog župnika (umro travnja 1984). Fotokopija pisma je u pisca ovoga rada. 64 MZt, Isto djelo, Ondje. 52

53 Ante Sekulić, Povijest toponima oko Sombora kazu, lako je zaključiti da obitelj Czobor nije bila postojani vlasnik posjeda, nego je gubila i opet dobivala povlastice i imutak. Mislim da je za ime naselja i za njegovo učvršćenje potrebna društvena, gospodarska pa i osobna postojanost, sigurnost. U gradu Somboru su najčešća i najpoznatija hrvatska obiteljska imena, odnosno prezimena 67 Abramović, Ambrozović, Bajić, Balažević, Beretić, Bogdan, Bogišić, Bošnjak, Budimčević, Ćurković, Dorotić, Džinić, Firanj, Gromilović, Ivanić, Ivanović, Ivanković, Ivković, Jozić, Kalčan, Kardoš, Klarić, Klasović, Kekezović, Knezović, Kolić, Kovač, Kovačić, Lončarević, Lukić, Marinković, Marković, Matarić, Mihalić, Mijić, Morokvašić, Mraković, Palić, Palković, Parčetić, Pašalić, Patarčić, Pekanović, Periškić, Pijuković, Pletikosić, Stolišić, Stričević, Strilić, Šimić, Tomić, Vargić, Vujević, Vuković, Žuljević 68. U povijesti Sombora spominju se u XVIII. stoljeću pustare koje mu pripadaju, najprije kad je proglašen trgovištem 69, a zatim kad je proglašen slobodnim kraljevskim gradom 70. Poimence: Bukovac, Čičovo, Gradina, Ivanovo Selo, Šaponje, Bilić, Nenadić, Karakorija, Rančevo, Praćević i Piperoš 71. Danas se ne može više govoriti o spomenutim pustarama, nego o naseljima koja su se razvila pod istim imenom. 2. Bukovac 72 je danas predgrađe Sombora južno od Velikoga bačkog kanala s istočne je strane opasan negdašnjim koritom rječice Mostonge (prokopan je kanal Dunav Tisa 67 Vlastite bilješke iz god. 1947, 1954, 1965, Prezimena su zabilježena također u matičnim knjigama katoličke župe Presv. Trojstva u Somboru. Usporedbu sam obavio dobrotom pok. Ivana Jurige, somborskog župnika. 68 Usp. Kostantin Kostić, Bunjevci u Somboru (...). Sombor SUSP, Ondje Zatim, Protocol. Conv. Zomboriensis (...), ad an. E. Pavich, nav. dj., 315 BBV, I, 215. MZt, Svečanosti proglašenja slobodnim kraljevskim gradom održane su u Somboru, 24. travnja (Oppidum privilegiatum Zombor in liberam ac regiam civitatem promulgatur ac installatur anno Dni piše doslovce u Prot. Conv. Zomboriensis, cap. Oppidum privilegiatum). 72 Toponim nastao od buk bukov bukovac. U ne baš dalekoj prošlosti područje je obilovalo drvećem, jamačno bukvom. Nakon što je iskrčena šuma zemljište je obrađivano i ubrajalo se u plodno. Dijelovi negdašnje šume bili su: Mijin budžak, Bunarine, Parlog, Salašine, Cerkvina itd. Dunav), na jugu se širi do željezničke pruge prema Vinkovcima, na zapadu je novije naselje Centrala. Kao pustara spominje se Bukovac tijekom povijesti nekoliko puta, kao primjerice god kad je zabilježeno da ondje somborski graničari 73 imaju svoje salaše i na tom području živi 50 obitelji. Spomenute godine je zabilježeno da su vidljivi ostaci davne crkve 74. Prema predaji bilo je na bukovačkom području vrela među kojima se spominje na lijevoj obali Mostonge, pod velikom starom kruškom, u blizini Josine kapele, kano su katolici dolazili moliti; umivali su se vodom te resili prostor oko vrela cvijećem i ručnicima 75. Među dijelovima bukovačkog područja su Kovačići, Peteševo i drugi, a među njima je također značajno Ambroza, najbliže naselju Prigrevici. Ime je vezano za obitelj Ambrozović iz koje je podrijetlom bio Ivan Ambrozović, pisac i ugledni građanin Sombora 76 Osim negdašnjih obitelji ima u novije doba naseljenih iz Like i Bosne 77. Čičovo (Čičova, Čičovi) se spominje god u popisu obveznika desetine Bačkokaločkoj nadbiskupiji; također se spominje god U popisu iz god zabilježeno je da ima dovoljno zemlje za 55 graničarskih obitelji, a na području ima tragova negdašnje crkve 78. Nekoć je u Čičovu (Čičovima) mljela suvaja, a dijeli je od Bukovca voda zvana «Mostonga bara». Sačuvana je kapela koju je podigao Josip Marković, somborski senator. Prema predaji spomenuti je senator putovao za ženom ovim krajem po zimskom nevremenu. Obećao je, ako preživi mećavu, da će podići kapelu u čast Sniježnoj Gospi. Kapela je podignuta i već dva stoljeća odolijeva zubu vremena poznata kao «Josina kapela» 79. Područje Čičova proteže se do Gradine, na jug pak do Staparske «vodice», a sa zapadne 73 U člancima i raspravama o Somboru različita su imena za graničare početkom XVIII. stoljeća: graničari, pripadnici milicije, krajišnici i sl. 74 MZt, 111 Vlastita bilješka, (Kratice VB + str.) 75 VB, 1954, A. Sekulić, Književnost bačkih Hrvata. Zagreb Novi doseljenici stigli su na područje Sombora nakon II. svjetskog rata. Dobili su zemlju, ali su se kasnije zaposlili u gradu, a kuće su izgradili u Bukovcu. 78 I. Iványi, Adatok Zombor város multjához (...) Tört. Társulat évkönöyv, IV. god VB, 1950, 1969,

54 Ante Sekulić, Povijest toponima oko Sombora strane je Bukovac. Gradina 80 je bila nekoć naselje kojemu je na sjevernoj i sjeveroistočnoj strani bilo Ivanovo Selo (današnje prigradsko somborsko naselje pod imenom Lenija) i Čer odnosno Krnjaja (danas Kljajićevo), na istoku je bila Telehaza (sjeverozapadni i zapadni dio atara Sivca), na zapadu su pak bili Sombor i Čičovo, sa južne strane je nekoć bila pustara (između Sivca i Bač. Brestovca) 81. Naselje je postojalo prije mohačke bitke (1526.) pa treba isključiti mogućnost da je područje nazvano prema ostacima turskog logora. Žitelji Gradine trebali su god. 1543, platiti Bačko-kaločkoj nadbiskupiji novac za korištenje crkvenog zemljišta 82 ; Gradina se zatim spominje u popisu posjeda koja su potomci obitelji Czobor tražili da im se povrate nakon što su protjerani Turci. Za toponomastiku je značajan podatak koji je zabilježen u rukopisnom latinskom djelu Matije Slatkovića 83 ; spominje naime pisac da se na pustari Gradina mogu vidjeti tragovi bitaka «kao i ruševine negdašnje kršćanske crkve koje narod naziva Klisa» 84. Međutim, nema zasad na području Gradine značajnijih arheoloških iskopina, osim što orači na predjelu Mandini guzovi 85 izoravaju crvenkastu opeku. Stanovnici Gradine razlikuju na svome području skupine salaša: Zemljkove, Bogišiće, Kusije, Parčetiće. Posebnu skupinu čine Matarići, koji se spominju god u popisu obveznika nadbiskupiji. Žitelji područja Gradine su Hrvati, a najčešće su prezimena: Anišić, Bašić, Beretić, Bogdan, Bogišić, Bošnjak, Bokerović, Cigić, Čuvardić, Dorotić, Dugandžić, Fratrić, Goretić, Koprić, Marković, Matarić, Mihajlović, Mijić, Nakić, Parčetić, Pekanović, Pletikosić, Vranješ, Vuković i Žuljević 86. Konačno treba spomenuti lokalitete: Popin 80 I. Iványi, Bács-Bodrog vármegye földrajzi és történelmi helynévtára, I. Szabadka, 1889, 71, 72. Želim upozoriti da se kraj Subotice, na području Đurđina (u nizu Stantićevih salaša) nalazi lokalitet Gradina. 81 VB, 1950, I. Iványi, nav. dj., ondje. 83 G. Grosschmid, Szlatkovics Mátékrónikája. Tört, társulat évkönyv, god. 1894, Ondje. Prema I. Iványiju toponim Klisa postoji još u Bačkoj kod Verušića, uz Deronje, N. Sad, Lalić, Srbobran i Sivac. Usp. I. Iványi, nav. dj., I, Predio Mandini guzovi čine tri humka koji za metar nadvisuju okolicu (površina je između 50 i 70 jutara). 86 VB, 1946, salaš i Popina ćuprija. Ime prvoga lokaliteta potječe iz god kada su franjevci dobili zemlju od somborskog gradskog poglavarstva uz Klisu (24 jutra). Nakon ukinuća franjevačkog samostana, zemlju je imala katolička župa, pa je župnik (pop) sagradio salaš, kojega više nema kao ni ćuprije podignute preko kanala 87. Ivanovo Selo 88 je nekoć bilo posjed obitelji Czobor (pod istim imenom). God Spomenuta je obitelj darovala u trajno vlasništvo dominikancima. Za turske uprave, god bilo je na tom području 9 domaćinstava, god bilo ih je 14. Toponim se spominje god kao pustara kraj Sombora, a god ondje su živjeli graničari i spominju se iste godine tragovi negdašnje crkve 89. Iz opisa pustare može se zaključiti da su god žitelji gajili vinovu lozu i gradili suvaje. Slavensko je žiteljstvo najstarije, jer se toponim uvijek spominje kao Ivanovo Selo, pa i kad ga prevode na madžarski: Ivánfalva. Prije stotinjak godina to je područje nazvano Lenija. 90 Lokaliteti na tom području su Grobljanica, Gornji salaši, Ivanova bara, Mandić, Paštrovići, Vrtlog 91. Zašto je naziv Ivanovo Selo zamijenjen Lenijom nije još protumačeno. Šaponje 92 su udaljene od središta Sombora oko 10 kilometara. Prvotno ime bilo je Šap i spominje se god Tada je bio posjed Ivana Finture, a zatim je zabilježen god 1332., i u popisu obveznika desetine god , istodobno kad se spominju Sonta i Doroslovo. God pripadao je Šap u svemu Bodroškoj županiji, a zatim se spominje u svezi budimskih redovnica kao posjed kojim se one koriste. Posljednji se put pod tim imenom spominje god U tursko doba razlikuju se god Male Šaponje sa 14 domova, Gornje sa 5 i Srednje Šaponje sa 6 domova. 93 Međutim, ne spominju se Šaponje 87 Popina je ćuprija minirana god. 1941, a mjesto negdašnjeg posjeda ima crkvena općina zemlju u Striliću (VB, 1968, 1975). 88 MZt, Ondje. 90 Potvrda da se radi o istom području pruža zemljovid iz god (Müller), jer je zabilježeno područje pod imenom Ivanovo Selo jednako onome koje se dana ubilježava kao Lenija. 91 VB, 1947, 1964, MZt, 112. I. Iványi, nav. dj., ondje Danas su Šaponje noviji dio Sombora, prema Čonoplji. 93 Ista djela. 54

55 Ante Sekulić, Povijest toponima oko Sombora god. 1692, a god zabilježeno je da ondje žive graničari, područje je pak dovoljno za 50 gospodarstava. U opisu Šaponja spomenute godine sačuvana je pripomena da se u Šaponjama vide ruševine stare crkve. Na području Šaponja zabilježio sam lokalitete: Horvati, Bačarska bara, Ortački vakan, Somborske livade, Budžak livada, Zečeva livada, Mlake, Zelene ovratine, Grobnica (površine oko 20 jutara) 94. O Klisi treba zabilježiti da je to uzvišica, ali udaljena od čonopljanskog druma, a na tom je mjestu god otkriveno nekoliko predmeta iz brončanog i željeznog doba (igle, noževi, narukvice, mač i sl.) 95. O arheološkim nalazima u Šaponjama ima članaka i rasprava kojima su se pisci monografije Bačko-bodroške županije koristili 96 kao i pisci povijesti Sombora 97. Među obiteljskim imenima zabilježio sam i ova: Bakić, Dujmović, Firanj, Katić, Kolarić, Lovrić, Mandić, Oraić, Paštrović, Šusto (jamačno noviji doseljenici), Vojnić, Žuljević 98. Bilić 99 je u XVIII. stoljeću pustara na kojoj su brojni graničari podigli svoje domove, salaše na zemljištu koje im je bilo razdijeljeno za službu u graničarskim postrojbama. Bilićko je područje bilo po opisu iz god dostatno za 60 seljačkih domaćinstava, a vidjeli su se ostaci ruševina stare crkve. Na negdašnjem području Bilića zabilježio sam lokalitete: Trnjice, Ševe, Vilovi, Trščara, Đurđin (ispod Telečke), Pujgeri, Bara Josićka, Velimirski rit i druge 100. Na putu prema Lemešu (od god «Svetozar Miletić»), uz desnu stranu tzv. Mađarskog puta je lokalitet Selište 101. Nenadić 102 je danas prigradsko somborsko naselje, a god zabilježeno je da je to 94 VB, 1947, 1962, Predmeti su pohranjeni u Gradskom muzeju u Somboru. 96 BBV, II, 7. Rasprave Gy. Dudása o arheološkim nalazima objelodanjene u Tört. Társulat évkönyv, XIV, str , zatim u Archeológiai Ertesitö, god. 1898, str MZt, Na str. 12, je slika predmeta nađenih u Šaponjama. 98 V.B, 1950, MZt, VB, 1949, I. Iványi, Helynévtár (...), 114 Pisac piše, da u Bačkoj ima nekoliko pustara takva imena, jer to ime označava mjesto gdje je nekoć bilo selo. 102 I. Iványi, nav. dj., I, 43. MZt, 111. pustara dostatna za 50 seljačkih gospodarstava, graničari su pak područje nazivali Stolišić 103. Međutim, vlastitim istraživanjima nisam mogao zaključiti da je svekoliko područje Nenadića nekoć nazivano Stolišić. Po natpisu na kamenom križu podignutom god čini se da je današnji Totluk isto što i negdašnji Stolišić. Spomenuti je križ naime podigla Đula Paštrović, udovica Ivana Stolišića, a u istom su nizu bili negdašnji salaši Mate Solišića, Stipana Stolišića i Šandora Stolišića. Lokalitet je imenovan, dakle, po brojnoj i gospodarskoj jakoj obitelji. Novije pak ime nastalo je između god , kada je bunjevačka mladež iz salaša uz Bezdanski put i iz Male Pešte odlazila u Stolišiće na zabavu («u momčenje / divojčenje»), a bilo je u to doba na tim skupovima «Totova» (jamačno Madžara): išlo se dakle «među Totove» pa je odatle nastao Totluk 104. No, lokalitet Stočić-Stolišić zabilježen je na zemljovidu iz god O Nenadiću je uvijek bilo poznato da su ondje Bunjevački salaši 105. Ne radi se o neznatnom lokalitetu nego je u ime uključeno područje s desne i lijeve strane Gakovačkog puta, zatim između Sjeverne i Koć Mostonge. Žitelji Nenadića razlučuju svoje salaše u dvije skupine: Doljnjak, prema Somboru, od škole pak prema Gakovu Gornjak 106. Najčešća su obiteljska imena: Adžić, Carev, Ciprijanov, Čuvardić, Džinić, Dorotić, Fratrić, Gavranov, Gluvić, Gromilović, Ivančević, Jozić, Kekezović, Knezi, Kujundžić, Liščević, Lukić, Lukačević, Malbašić, Matić, Matarić, Ostrogončev, Paštrić, Parčetić, Pekanović, Petreš, Peštalić, Probojčević, Žuljević 107. U naselju je škola (prizemnica) i crkvica posvećena Imenu Marijanu. Među lokalitetima u Nenadiću poznati su: Bila bara, Čarda (nasuprot željezničkoj postaji Radišić), Sokačić i spomenuti Stočić-Stolišić. 103 MZt, 111 ( a militárisok itteni szállásait Sztolisitynak hivják ). 104 Slično je tumačenje u brošuri M. Beljanskog, Ponovo o somborskim salašima, II, str M. Beljanski navodi izjavu Marije Fratrić iz god. 1870, str VB, 1949, 1957, VB, 1950, Među novim doseljenicima u Nenadiću su: Benčić, Dotlić, Dožanin, Galić, Karanić, Majić, Radoš, Suvaj, Sop, Voćkić i drugi. 55

56 Ante Sekulić, Povijest toponima oko Sombora Karakorija 108 je toponim koji se u prošlom stoljeću pisao Karankoria, također i Gligoria 109. U povijesnim ispravama spominje se god posjed Gergury, zatim god i Međutim, god isti je posjed zapisan kao Gergely. Prvotno je ime područje dobilo kako kaže predaja po seljaku (kmetu, jobađu) Grguru (Gergely). Nepoznato je međutim zašto upravo po njemu. U ispravi iz god piše da se naselje Gergely naziva Karakorijom. Nekoć je posjed bio u vlasništvu obitelji Czobor, ali ga je god svojatala Bačkokaločka nadbiskupija. U tursko doba u Karakoriji bilo je 12 domova. Danas je teško omeđiti područje Karakorije i njezinu površinu. Jamačno je prijelaz Mostonge na Gakovačku putu bio ulaz na područje Karakorije, jer se kuće nižu s lijeve strane spomenutog puta. Na području negdašnje pustare još su lokaliteti Trnjice, Bunčićev sokak i Višala (Vešala). Kada je, naime, Sombor stekao god povlasticu slobodnog grada trebalo je odrediti mjesto gdje će se izvršavati smrtna kazna, pogubljenje ili vješanje. Tadašnji gradski poglavar Martin Parčetić izabrao je mjesto u Karakoriji, uzvišicu promjera 200 metara, nedaleko lijeve obale Mostonge 110. Uzvišica je danas obrasla bagremom i drugim drvećem, nema nikakvih tragova stratišta niti grobova pogubljenih. 111 Kuće se u Karakoriji nižu i desno od Gakovačkog puta, uz željezničku prugu i daleko na istok, a među obiteljskim imenima zabilježio sam: Ajduković, Bogišić, Bošnjak, Budimčević, Dujić, Dukić, Kelić, Križan, Lukić, Mašić, Matošević, Mirković, Pujić, Pušibrk, Videkanić 112. U novije doba podigli su se u Karakoriji novi naseljenici iz Bosne svoje kuće. Rančevo 113 je od Sombora, njegova središta, najudaljenije naselje pa su ga često nazivali Gornjim Salašima. Budući da je Rančevo također najsjevernije među ostalim naseljima na području somborskom, čuo sam mišljenje da 108 MZt, BBM, I, 8 MZt, U katastarskom nacrtu Nenadića iz god lokalitet Višala ubilježen je pod brojem 6 (jedno jutro). 111 VB, VB, MZt, 112, 113. U povelji Marije Terezije o povlastici kojom je Sombor postao slobodnim i kraljevskim gradom među 11 pustara spominje se i Rančevo, kao područje nad kojim grad ima svoja prava. je i sjeverac, oštar i hladan vjetar koji puše od kasne jeseni do ranog proljeća, nazvan gornjakom prema toponimu (Gornji salaši. Međutim, u bunjevačkom govoru i na drugim područjima (Subotica, Tavankut, Žednik i dr.) sevjerni vjetar također nazivaju gornjakom. 114 God zabilježeno je da je Rančevo graničarska pustara na kojoj može živjeti 50 domaćinstava i da ondje ima tragova negdašnje crkve 115. Nekoć je područje Rančeva bilo močvarno, podzemne su vode često u proljeće preplavile polja, a Mostongom je također pritjecala voda. Prilike su se znatno popravile kad je korito spomenute rječice prokopano, očišćeno i uređeno. Budući da su se žitelji Rančeva nekoć bavili stočarstvom, posebice uzgojem ovaca 116, mislim da je toponim nastao prema deminutivu ranče prvo janje; janješce. Još nedavno na somborskoj tržnici prodavale su starosjedilačke žene iz Rančeva ovčji sir i mlijeko 117. Na području Rančeva zabilježio sam lokalitete: Cigljarski kraj, Rit, Strilić, Malo Rančevo. Među rijetkim hrvatskim žiteljima u Rančevu poznat je Antun Šimić Dida, vlasnik suvaje. Praćević 118 je zabilježio I. Iványi kao pustaru koja pripada Somboru, ali je toponim preinačio u Braćević 119. Držim da je toponim iz novijeg doba, kad su graničari dobili obradivu zemlju na tom području, pa bi mu se moglo ishodište tražiti u imenici präća f, koja u nizu značenja može značiti uzengiju (uzenđija), u kojoj se drži noga kad se jaše, a također i «konopac s jedne i druge strane samara na konju (...)» 120. Piperoš 121 je zabilježen posljednji u nizu pustara koje se spominju u povelji Marije Terezije. Ondje su živjeli graničari, a samo je 15 domaćinstava moglo naći dostatnih mogućnosti za život. Graničari su silom prisvojili Piperoš uz Salašić, Mali Miličić i Peteševo 122. U ispravama o Somboru i povijesnim zbivanji- 114 VB, 1946, MZt, Iz povijesti je poznat podatak, da su žitelji Rančeva pomogli Mariji Tereziji svojim blagom prehraniti caričinu vojsku u kritičnom trenutku. 117 VB, 1947, MZt, I. Iványi Helynévtár (...), I., 43. Pisac bilježi toponim kao Bratyevity. 120 Arj, 11, BBM, I, 216 MZt, MZt, 106. Pisac na str. 91 bilježi Piperoš kao Piperić. 56

57 Ante Sekulić, Povijest toponima oko Sombora ma u njemu i oko njega najčešće se spominju pustare, danas većinom prigradska naselja, o kojima je bilo riječi u ovom radu. Jedanaest pustara i grad Sombor tijekom povijesti čine sažetu građu o somborskim toponimima. ZAKLJUČAK Povijesne činjenice o bačkom gradu Somboru i o jedanaest toponima oko njega upućuju na zaključak, da je područje bilo veoma rano naseljeno, a zemljopisni nazivi pojedinih naselja da su slavenskog podrijetla. Nepromijenjenost toponima tijekom stoljeća svjedoči da je slavensko žiteljstvo našlo na spomenutom području svoje stalno, postojano boravište unatoč raznim privremenim ili trajnijim osvajačima i gospodarima. Budući da prolazni gospodari nisu mijenjali imena okolnih pustara i naselja, nije ni obitelj Czobor uspjela trajnije nametnuti svoje ime gradu. Čini se zato uputnim zaključiti također da je središnji dio Bačke u kojemu je Sombor najveće naselje bio od davnine slavenski. Spomen o ostacima odnosno ruševinama brojnih crkava svjedoči o kršćanskoj prošlosti i organiziranom (crkvenom) životu. Brojni pak lokaliteti čuvaju u svome imenu lijepu ikavicu i narodno ime žitelja (Bunjevački salaši). Budući da su u novijim člancima pojedinih pisaca o somborskim žiteljima često zanemarena hrvatska starosjedilačka obiteljska imena, upisana su u ovom radu prema vlastitim, osobnim bilješkama (Gradina, Šaponje, Nenadić, Karakorija, i dr.). Građa u radu je samo pokušaj da se sustavno i sažeto upozori na činjenice koje mogu potaći na istraživanja i rasprave o značajnom gradu i njegovoj okolici. LITERATURA D. Antić, Iz prošlosti Sombora. Sombor I. Antunović, Razprava o podunavskih i potisanskih Bunjevcih i Šokcih (...). Beč Bács-Bodrogh vármegye egyetemes monografiája, I. Sombor Bács-Bodrog vármegye, I-II. Monografia. Budapest 1909; I, M. Banić, Morfologija Sombora. Zbornik Matice srpske, sv. 20/66. Novi Sad M. Beljanski. Ponovo o somborskim salašima. Sombor M. Beljanski, Letopis Sombora od do godine. Sombor M. Beljanski, Caborsentmihalj i Sombor su isto. Sombor G. Buday, Zombor város multjáról. Tört. Társulat évkönyv, II. God E. Čelebi, Putopis. Sarajevo V. Donoszlovics, Zombor multjához. Bácska, br. 55. God I. Džinić, Sombor Zombor ime, naziv u svjetlu znanstvenog istraživanja. Sombor Gy. Györffy, Az Árpádkori Magyarország történeti földrajza. Budapest 1966, 878. M. Erdújhelyi, Töredélek Zombor krónikajából. Tört. Társulat évkönyv, IV. God I. Evetovics, Adatok a zombori ferencrendi zárda és templom történetéhez. Tört. Társulat évnkönyv, I. God I. Iványi, Az új Bodrog vármegye. Budapest I. Iványi, Adatok Zombor város multjához és város régi jövedelmei. Tört. Társulat évkónyv, IV. god I. Iványi, Bács-Bodrog vármegye földrajzi és történelmi helynévtara. 2. Szabadka S. Katona. Historia metropolitanae colocensis ecclesiae (...), I-II. Colocae 1800, 88-89, 149. K. Kostić, Bunjevci u Somboru (...), Sombor J. Muhi, Zombor története. Zombor E. Pavich, Ramus viridantis olivae (...) seu periphrastica et topographica descriptio provinciae nuper Bosnae Argentinae jam vero S. Joannis a Capistrano (...). Budae 1767, P. Pekić, Povijest Hrvata u Vojvodini. Zagreb R. Plavšić, Fragmenti iz prošlosti Sombora. Sombor A. Sekulić, Ulomci iz somborske povijesti do kraja XVIII. stoljeća. Zbornik Kačić, XIII (1981); Split, P. Skok, Toponomastika Vojvodine. Zbornik Vojvodina, I. Novi Sad 1939, 115. Ć. Truhelka, Slavonischen Banaldenare. Wien THE HISTRPRY OF TOPONYMS AROUND SOMBOR S u m m a r y In this paper the author presents the history of Sombor and the history of some toponyms around Sombor: Bilić, Bukovac, Čičovo, Gradina, Ivanovo selo, Nenadić, Karakorija, Piperoš, Praćević, Rančevo, Šaponje. All the toponyms are of slavic origin and they were not changed during the centuries. 57

58 Miki Bratanić, Putovi križa Putovi križa MIKI BRATANIĆ Putevi križa Jedan za drugim križevi prolaze Kroz odsjaj mjeseca sa kamenih putova Od crkve do crkve od groba do groba Noseći svaki raspetog Krista Tužne zvuke majčina plača Ispred ukrašenih božjih grobova Sa koljena na koljeno iz godine u godinu Tišina noći raznosi mjestima Ispod crnih korotnih velova Vise otkupljeni svi grijesi ljudski Od Pilata do Pilata od Heroda do Heroda Nakupljeni u dušama bijednog čovjeka Ovi dnevi Zamukla su drevna zvona Niti ure ne rebate Umučeć se švere miču I ferali vosak trate Ne romorucrikav glave Bez riči su prazikalet Muči cviće sa oltara I pokora judska stara Ove noći ove dneve Ispridgrebih Gospodina Zvone samo škrabatuše I molitve naše duše Noć punog mjeseca U noći punog mjeseca Svijetle plameni jezici Drvu križa na kojem je Svijetlo svijetla raspeto Teku kapljice voska Niz obraze klize suze Teče pjesma kroz mjesta Kojima prolazi presveti Bori se svijetlo sa mrakom Ljudima pute kazuje Sve dok sunce u istoku Mlado jutrom ne uskrsne Noć promišljanja Hodamo za tobom raspeti Kriste U noći što sveto tijelo umrtvi Poljima našim odzvanjaju psalmi S Davidovih izvora pokore poteklih Uistinu grijeh je uvijek pred nama Ponizne glave prignute stoje Previru misli slabosti tijela Grči se duša u pokajničkoj boli Kalvarije nema na kraju puta Za nas je ovo tek podsjetnik na nju Noć promišljanja o muci zbog grijeha Spletenih kroz vjekove u trnovu krunu Kad odu svi Kad odu svi ostane polje prazno i stvari ostavljene što vjetar obilazi Toliko uspomena na jednom mjestu koje nitko pokupit neće Miki Bratanić (Vrbanj, Hvar, ) je hrvatski književnik iz mjesta Vrbanj na otoku Hvaru. Piše uglavnom na hvarskom čakavskom narječju,ali i na splitskoj urbanoj čakavici i standardnom hrvatskom jeziku. Objavljuje kolumne vezane za baštinu i tradiciju, pogotovo za fenomen dalmatinske konobe, o kojoj je napisao knjigu «Konoba», prvu i jedinu knjigu posvećenu toj «kolijevci Dalmacije». Izabrane pjesme objavljene su mu u antologiji čakavskog pjesništva 20. stoljeća Tusculum, prireditelja Milorada Stojevića. Živi i radi u Splitu. 58

59 Miki Bratanić, Putovi križa ni sjetiti se nikada Kad odu svi još neko vrijeme čujemo njihove glasove i korake u daljini Toliko dugo dok ne isčeznu uspomene u travi vremena i zemlji prošlosti Kad odu svi ostane molitva kad odu svi ostaješ Ti Put Prolazimo stazom vremena života Nemarni putnici nepovratnog smjera Karte klase određuju sudbinu Posljednju stanicu svevišnji gospodin Gazimo stopama svojih predaka Spotičemo noge o isto kamenje Pamtimo njihove davne priče U njima prepoznajemo uloge svoje Natrag se osvrćemo često sve češće Mnoge nam stvari promaknu u žurbi Mislimo naići će opet na putu A prilika se više nikad ne ponovi Postajemo svjesni prijeđenog puta Shvaćamo mogućnost približavanja cilju Sve više i više gledamo naprijed Željeli bi opet krenuti iz početka Tražeći mir Tražim mir kamenom okružen Nad grobovima naših mučenika Zatvaram oči poginjem glavu Duboko udišem tragove tamjana Čujem zvuke zrnaca krunice I plamenove svijeća zavjetnih Dok misli listaju patinu vremena Ispisanu po zidovima katedrale Sunce sa zapada ulazi ponizno I ono svoj mir traži zaslužan Sjaje se latice na odru blaženog Dok večernje zvono moje misli mrsi Krušne mrvice Stojimo pred tvojim vratima Ničeg zemaljskog nemamo Džepove prevrćemo rukama Tražimo djela dobrih Kako su slatke mrvice Kruha darovanog drugima Na vagi teže stostruko Što mjeri vrijedno prolaza Koliko je ključeva prosuto Što otvaraju vrata zaslužna Čovjek nikad ne prepozna U obliku krušnih mrvica Kad se pakao doseli u raj Kada se pakao preseli u raj Zamuti vode krvlju Pretvori oči u izvore Odsjajem plamena Što guta kuće rodne Ti glasovi daljine Dopiru do bola Izobličene sjene Izobličuju lica dima Što zaklanja sunce Čije vedro nebo Paraju grmljavine I sjevanje teškog oružja O kako je lijepa smrt Iznenadna neočekivana U paklu zemaljskom Ali ko će je dati A do jučer Raj je ovdje bio Dok se pakao U njega nije doselio Kontemplacija U hladu čempresa svetog Jere Degustiram mir pogleda daleka Kroz procvalu brnistru i šiljke agava Bonacu stopljenu našim škojima Uspoređujem okus s drugi mjestima Zatvaram oči zaustavljam misli Samostanska tišina nagašava zvuke Dok grdelin kljuca sjeme sikavca 59

60 Miki Bratanić, Putovi križa Razgovor s tišinom U sjeni čempresa slušam tišinu Križevi kameni pričaju priče Iz groba vape glasi mrtvi: Zašto šute naši živi? Nigdje tišina nije tako glasna Kao na groblju djedovih tijela Gdje je u stijeni i stoljetnom drvu Uklesana urezana njihova vjera Sve nas je manje što slušati znamo Tišinu kroz koju govore duše Sa zvonika tuče mrtvo zvono A šutnje živih nadu ruše Spoznaja Pružio sam ti ruku Kada drugi nisu ni znali Da to očekuješ Ni mene nisu razumjeli Čemu ta ruka ispružena Vidio sam suzu u tvojim očima Ali je nisi pustio Znao si da bi pitali razlog A ti im ne bi mogao objasniti Mene je sama spoznaja bolila I suzu mi na oko tjerala Onog što nosio si u sebi Ni zamisliti nisam mogao Kako se osjećaš slušajući Kako govore o pravednosti Možda ti i oni jednog dana Pruže ruku i nešto kažu Ako shvate ikada Meni nikada neće biti žao Moje suze u oku zbog spoznaje Tako sam ti rado pružio ruku Ove suze Ove suze velike kao more Pune ljubavi Kaplju i natapaju našu povijest Žednu istine i pravde Ove suze slatke od sreće Sa izvora boli Teku i napajaju naše živote Žedne nade i radosti U njima zvone molitve Vapaji prognanika Glasi vjere očeva i djedova Umorne zemlje Hrvatske Njihove sjene Uvijek u oluji kroz bljesak munje Kao da vidim njihove sjene Duše za nas poklonjenih života Cijena otkupljenja slobode njene Premda su daleko da bi me čuli Vičem kroz grom što nebo para Znam koliko nama su dali A ne znam kako reći im hvala San Sinoć sam sanjao kako naš brod tone Na njegovoj palubi pijani mornari Slijepi putnici i prostitutke s pedigreom Smiju se i izruguju zastavi Koju sa slomljenog jarbola grizu psi Pitam časnika što se događa Mene to ne zanima odgovara Jutarnje zvono me trgne I vika ribara u portu Bojim se poslušati jutarnje vijesti Oblačim se i odlazim u grad Nosim sa sobom brigu A nemir mi kosti zebe Na ribarnici samo preprodavači I riba umornog pogleda Pod rivom gledam oblak Na njemu lebdi moj san Heroji ulice Ulicom grada Vukovara zapaljene svijeće U mraku kao mala djeca na pločniku Svježih uspomena s okusom tuge Ispruženih ruku mole za pažnju Tisuće djece u toplim domovima Pod svjetlom izobilja želja Ne znaju za tugu sa pločnika 60

61 Miki Bratanić, Putovi križa Niti prepoznaju okus njen U studenoj noći topi se vosak Nestaju mali heroji sa lica zemlje Samo crne sjene ostaje trag Imena njihova zapisana nisu Iza zavjese njeno lice naborano I prsti što krunicu prebiru Pogled umoran gleda niz ulicu Koja gubi snagu svijetla Opet čuje onaj isti metalni glas Što para uši kao geler niotkud Opet ponavlja iste riječi Da se ne zaboravi grad Novi će dan sutra doći Ostati će samo crne sjene Na pločniku umrtvljene ulice I grobovi voštanih figura A iza zavjese njeno lice suzno Gleda metlu što mete tragove Djece heroja i svijetla S ulice grada Vukovara Grad bez sna Na ono što bi trebao biti grad pada mrak Pokriva jezu i strah na dnu podruma Grmljavina na koju smo navikli sve je tiša Samo poneki bljesak osvijetli razbijeno okno Izgubio se ritam strepnje i dinamika slušanja Nestalo je signala s prijemnika i glasa izvjestitelja Baterije su davno prazne, a žarulje ne svijetle Nismo sigurni koji je danas dan Toliko iščekivani mir sada unosi nemir Odavno se koraci u ulici nisu mogli čuti Toliko je mirno da postaje hladno Više nismo gladni, ne mislimo na večeru Iz daljine kao da dopire nešto nalik pjesmi Daleko od pjesme, ali ne tako daleko od nas Odvikli smo se od tišine pa osluškujemo Čuju se krikovi neljudski i ljudski Željeli bismo da ova noć prođe što prije Da se probudimo iz ovog dugog sna Mislimo na one koji su sada u krevetu Djeca više ne plaču, a stariji suze liju Izmjenjujemo poglede, ali bez riječi Zar je sada nešto potrebno reći Bljesak kroz okno osvjetli dolazak Onih što bi trebali biti ljudi Šume ukradene mladosti U sjeni krošnja šuma spava mladost ukradena Njezine snove prekriva lišće na lišću uvelo U kori stabla urezane molitve anđelu čuvaru Posljednji pozdravi majci i želje voljenoj dragoj Na kamenu znamen križa i ime s godinom rođenja Davno uvela ruža i buket poljskog cvijeća Samo je naizgled tišina jer i vjetar u granama sluša Zemlju što žalosno priča nedosanjane snove duša A kad sunce odnese sjene i otare rosne suze Vjetar će dignuti lišće odvest ga u druge šume I tamo se pričaju priče nad humkom što krije snove Ukradene mladosti rane skrite od povijesti nove U sjeni mrtvih sjena Slušam i gledam; Preljevaju se korita licemjerja S lijeve i desne strane Natapaju polja neznanja naroda Bitno postane nebitno Nebitno bitno Silna briga za tuđe Bezdušnost za svoje Prekrivena istina vapi Istaknute laži viču Povijest se ponavlja Repete do povraćanja Zaludu je sve Ne vrijedi ništa Stalno negdje putujemo K nečim težimo Za sve je drugi kriv Pogotovo desno Neznanje je napredak Znanje nazadnost 61

62 Miki Bratanić, Putovi križa Ljubav za svoje prezir Mržnja svojeg hvala Žao mi je jadnih ljudi Zaslužili su život Umoran sam od nabrajanja Ima još mnogo toga Slušam i gledam Oko sebe Tu U sjeni mrtvih sjena Vlak za budućnost Na balkanskom rendgenu samo je sjena hrvatske kičme Kralješke raznose genetski indoktrinirani beskičmenjaci Melju ih u medijskom žrvnju i prahom pune glave naroda Smiču se izdanci četveroreda i grane osjećaja za svoje Lome se ogledala povijesti na kojima su obrisi njihovi Metu se kosti što ih zemlja povraća na očigled svijeta Vriju prikrivene strasti iz bordela gospođice od tri pedlja Okupljaju se mušterije s triperima zajedničkih genoma Rastu novi plodovi sa bulevara generacija krivog srastanja Grade se nova virtualna odlagališta izmišljenih zločina U radnim akcijama nabacuju se grijesi na lice Hrvatske Sirotanovići traže veće lopate za probijanje vlastitih normi Na peronu povijesti narod se ukrcava u vlak za budućnost Nema šina na obzoru pruge ni putokaza, a para već zviždi Crvene marame mašu i karanfili odbora za ispraćaj u sjeni Dioklecijanova palača 62

63 Ljiljana Žegarac-Tenjović, Pred pogledom snenim Pred pogledom snenim... LJILJANA ŽEGARAC-TENJOVIĆ NOĆAS... Noćas... bokor zvijezda razdraganih i snenih privih kao majka dijete na njedra topla... Noćas... polja nemirna i nebo olujno u pohod nijemi krenuše k meni... Noćas... jezero tamno iz dubina utvarnih, tiho i očajno, prizivalo me k sebi... Noćas... pjesnička riječ, svježa poput zemlje tek uzorane, kao netražena, sasma tajno, začela se u meni... Noćas kraljicom neba neosvještanom, vladarkom zemnom bez žezla i tijare, ushićenom, mene, posve običnu i neprimjetnu, pjesma ova ustoliči od Gospoda svitak navlaš ispušten... CRNI BISER I dok duša mi luta oblacima plahim, neveselim, pogledom molitvenim predajem Tebi o, Nebo, gospodaru moj jedini, čašu grijehova svojih slatkih, neokajanih, da bih opet, nevina, s čistotom djevojačkog sna, od plodova gorkih nemirnog mora tame tek biser jedan iznjedrila crni Tebi na oltar. PJESMA JORGOVANA Lelujale se grane jorgovana kao p jane... Od milošte pjesmu mi svoju ljubavnu kao nisku od đerdana darivale... I dodir usana proljeća blagog nježno mi rasprhnu pred pogledom snenim srebrne rese zimskoga sna... MOLITVA PRESVETOJ BOGORODICI I. Bogorodice Djevo, jedina čista i blagoslovljena, milosti budi puna za žene koje nikad zanjihale nisu u kolijevci dijete, za sve nas neblagoslovljene, što od mladosti rane 63

64 Ljiljana Žegarac-Tenjović, Pred pogledom snenim nebeske svoje dâre na oltar Svevišnjem u šutnji prinosimo smjerno. II. Bogorodice Djevo, utjeho žalosnih, radost nebesku daruj službenicama Tvojim što odrekle su se zemaljskog puta drevnog, od Gospoda zadanog, i zaputile se stazama neznanim vječito zagledane u ptice nebeske i dolove zelene, za žene što umjesto djeteta već stoljećima u naručje privijaju oblake i zvijezde, šume i lugove vjetrovite... III. Bogorodice Djevo, Kraljice angela, ljestvice nebesna, utjehe blage tražim za sve žene koje odmalena opijene neba ljepotom pričešćuju se suncem, biljem, rastinja mekotom, koje vole sutone i samoću i samo riječju i maštom život iznova stvaraju i pokreću. opčinjene i zanijete, što svijetu smo vječito čuđenje i pjesnička svježina. VI. Bogorodice Djevo, utočište grešnika, majko milosrđa, oprosti nam mjesečarske sanje i lutanja naša bludna, tijela nam očisti, duše ukrijepi i blagoslovi dâre naše da Ti vazda, sa zdenca života, kao koludrice Tvoje u carstvu pjesme, raju neosvještanom, porod naš duhovni prinosimo neoskrvnjeno. VII. Bogorodice Djevo, O, preblaga Marijo, Marijo mila, Vladičice moja, Majčice naša, milosti budi puna i za mene, i za mene... IV. Bogorodice Djevo, živote, radosti i nado naša, milost svoju udijeli nama što treperave poput jasike navješćujemo cvjetanje trešnje, osluškujemo šapat ljetnog lahora il sa zlatnim smetovima lišća uvelog drugujemo sjetno, što prizvane smo, pjesmama našim, mudrost Gospodnju zazivati vječno. V. Bogorodice Djevo, O, Marijo preblaga, blagost molim za sve nas nesvakidašnje, van svijeta i vremena sadašnjeg, što nježnost darujemo i ptici i cvijetu i prosjaku i djetetu što za majkom neutješno plače, za sve nas blage i pune sućuti tihe, Bunarić pročelje svetišta 64

65 Đoni Božić, Izvori ideja Izvori ideja ĐONI BOŽIĆ MOLITVA Gladni mi smo Oče tvoje Riječi Svete ljubavi te čiste nikad nismo siti samo k Tebi neka životi nam lete Stvoritelju našem i jedinoj biti ono što procvjeta trajnost veću nema vječno svijetli samo Tvoje uznesenje sva bogatstva svijeta ništavna su prema milosti s kom bdiješ nad našim spasenjem misli ljudske težnju i svagdanje čini izvedi iz vrta trajnog pričina usmjeri nam čežnju duhovnoj visini daleko od zova zemnih pličina zaštiti nas tako od beskrajne tame gdje se svaka sanja u gibanju poti osloni Svoj Križ i na naše rame da slavimo slavu božanskoj vrjednoti LJUBAV Sve su ljudske duše jedinstveno čudo jer svijetle u tmini i nikad ne zgasnu bližeći se stalno k nebeskoj visini snovite im jave izviru ko vrtlog opreke i sjene pa stvarnost i privid postaju oblici svakidašnje mijene u beskrajnom moru svemirskog prostranstva spoznanja ih bude darujući svijesti izvore ideja što blagovijest nude da bi mogle jasno raspoznati sebe sred astralne strune vezuju se vječno s dugom bliskom dušom u ljubavne krune ne razara sila tog nagnuća radost ne raspliće niti tek prožima jednost budućega bića: esenciju Biti FEMINA Nikla si u milogledu noći ljubičice snena mijeno krhkih sanja i postala biće zatočenih moći svjetlolomke prozir krijesnica postanja oko tebe gladni piramide grade sjećanje na purpur svojega izgnanstva prožimaš im smjernost popustljive nade jer si ljepost djela svemirskog prostranstva sva su ovo tvoja zemaljska nebesa odraz vječnog dobra začuđenog uma zbog toga te traže s bjelucima bijesa oni što su nekoć skrenuli sa druma BREZA Milosna se vila ukazala za me k o rumen što rudi iz cjelova zore vatrena joj krila razvigorom mame dok gasnu u studi nezasitne more 65

66 Đoni Božić, Izvori ideja uspravna i vitka izaziva prošnju zabrđa kog sveled protežnosti modri kroz prizmolom bitka širi ljupku krošnju u uzvišen ogled koji narav bodri s visočja taj vrli vapaj nebu propet svilenjaci gode samotni i sneni jedno drugo grli a koloplet opet od zgode do zgode skriva se u sjeni NEOSLIKANO PLATNO Pusto polje ima svoju svrhu prelijeću ga uzburkane vrane dolje travke sparušene kleče gore crna nevolja se perja srce tvrdu pustolinu ore začas bit će rumeno od stida kad mu Sunce daleko i teško padom svojim nagovijesti studen OSUTONJENJE Smrsilo se ljeto u granatoj vrbi kao lahor njiše večernjice šapat rumeno od Sunca nad potokom tone i zeleni usta poplavljena nebom uvojcima vodnim hladi nijemo lice drhtulji blizine stručku kamilice plavomiljem rudi krijesi se bjelasa sipe snena zvonca iz njenoga glasa HLAP JUGA Ovaj hlap juga podsjeća me na zavičajno nebo djetinjstva moga kada su jutra vila žutost cvijeća a zvon sa zvonika srebrost što priziva laste sve je tad bilo velo u djetinjim očima i marva koja gazi po dvorištu murve i pčelinje saće na grani drače i zrelostna mliječ rasutoga voća i voda bistra iz dubokog zdenca i miloduh cvata divlje ruže čije je latice majka dlanom milovala nakon berbe vinograda beskrajnog pod hladovinom jablana našeg puste su godine okorovile zemaljske brazde neuzorane a posna se mrkloća raspukla nad obližnjim kršom 66

67 Đoni Božić, Izvori ideja S JESENI U moru prepoznah listiće dubokog modrog gibanja što s granja mladog jasena uvelo slijeću s jeseni na vremenita glazbala čiji su vrutci protoci a tonovi sporo tonjenje u otaji ljudskih mrežnica BOŽIĆ, ĐONI (Zadar, 1960.) živi i stvara u Rijeci, gdje je i zaposlen kao zdravstveni djelatnik. Piše poeziju, prozu, književne osvrte, eseje. Aktivno sudjeluje na književno-umjetničkim manifestacijama. Kontinuirano je, više od dvadeset godina, prisutan u kulturno-umjetničkom životu grada Rijeke, Primorsko-goranske Županije i republike Hrvatske uopće. Do sada su mu objavljene sljedeće zbirke poezije: Žuta kiša, Znamen, Anđeli ostaju s nama, U osi mističnog čeznuća, Sjaj, Prizmolom Bitka. Objavljena su mu i dva romana: Marul Vrški i Suza bijelog Hrobatosa. Član je uredništva časopisa za književnost i književne prosudbe Književna Rijeka, u kojem povremeno objavljuje svoje poetske i prozne tekstove. Član je ocjenjivačke komisije za Susrete mladih pjesnika i prozaika. Član je nacionalne središnjice Društva hrvatskih književnika sa sjedištem u Zagrebu i riječkog ogranka istoga Društva. Crkva sv. Donata u Zadru 67

68 Ljubica Kolarić-Dumić, Dvadeset godina od protjerivanja Hrvata iz Vojvodina Dvadeset godina od protjerivanja Hrvata iz Vojvodine Ljubica Kolarić-Dumić PABIRCI IZ MUČENIČKOG MJESTA KUKU- JEVCI Na Susretima književnika u Rovinju, koji se već dvanaesti put redovito održavaju, naša je pjesnikinja Ljubica Kolarić-Dumić opširnim priopćenjem među prvima javno progovorila o protjerivanju Hrvata iz Vojvodine tijekom Domovinskog obrambenog rata ( ) i svojim lirskim mementom o prešućivanim podatcima stradanja i progonstva Hrvata iz Srijema, a napose iz MUČENIČKIH KUKUJEVACA, njezina rodnoga mjesta, sve sudionke duboko potresla. Ovim prilogom, kao i svojim cjelokupnim književnim stvaralaštvom, ispisuje svojevrsnu poetsku posvetu rodnom kraju i narodu kojemu pripada. Tekst je i opomena počiniteljima ovoga zločinačkog djela, a dobrim ljudima, slučajnom ili namjernom prolazniku Srijemom putokaz i molba da se zaustave u Kukujevcima pred crkvom Presvetoga Trojstva i pohode katoličko groblje, napušteno u jednom krvavom vremenu i tako postanu zagovornici istine i pravde da se ovakvi zločini više nikada ne ponove. Podatke i strašnu istinu o zločinima nad nevinim stanovništvom, te autoričina pjesnička sjećanja na rodni kraj i djetinjstvo, donosimo u cijelosti kako bismo čitateljstvu pokušali približiti nečuvenu tragediju ovog bogatog srijemskog sela i vrijednih, ponosnih ljudi, koji protjerani danas žive u preko 120 mjesta diljem Republike Hrvatske. Uredništvo Vječita čežnja za zavičajem Ljudska je povijest obilježena ratovima koji su zbog životne opasnosti ili uništenih naselja, stvarali mnogobrojne izbjeglice. Završetkom rata ljudi su se vraćali svojim domovima. Često i na zgarišta kuća, ali s vječitom čežnjom za zavičajem! Oplakujući stradale i poginule, tražeći nestale, razorene su se obitelji okupljale oko ugašenog ognjišta. Ljubavlju prema rodnom kraju ponovno bi rasplamsale onaj neugasivi plamen koji tinja u ljudskom životu. Napuštao je čovjek zavičaj i iz drugih razloga, a najčešće u traganju za boljim životom. Osobito se odlazilo iz siromašnijih krajeva u bogatije ili u još nenaseljena područja. Tako se tijekom povijesti mijenjala demografska slika mnogih država. Uz starosjedilačko stanovništvo nastajale su nacionalne manjine, koje bi u novoj domovini nastojale očuvati svoj jezik i običaje rodnoga kraja. Gdje god odlazio, čovjek je živio vezan čvrstim nitima za zavičaj. Bez obzira na cilj ili razlog zbog kojega je napuštao rodno mjesto, nosio je sa sobom bolno i teško breme tuge za ognjištem svojih otaca. Spoznaja da negdje postoji dio Zemlje kojoj pripadaju i kamo se uvijek mogu vratiti iseljenicima je davala snagu da ustraju i prebrode sve teškoće nadajući se u povratak iako se tamo odakle su otišli, mnogi nikada nisu vratili. Tiho iseljavanje Hrvata iz Vojvodine O iseljavanju Hrvata iz Vojvodine tijekom povijesti, a osobito od te o njihovu protjerivanju za vrijeme velikosrpske agresije na Hrvatsku, nemamo točnih podataka. Poslije drugoga svjetskog rata u zajedničkoj državi iz poznatih razloga dio se Hrvata nije izjašnjavao svojim nacionalnim imenom. Seljacima je oduzeta zemlja te u doslovnom smislu nisu imali od čega živjeti. Da bi se spasili bijede, mladi su masovno odlazili sa sela. 1. Roditelji su im proglašavani kulacima i državnim neprijateljima te su kao takvi, etiketirani i 68

69 Ljubica Kolarić-Dumić, Dvadeset godina od protjerivanja Hrvata iz Vojvodina ponižavani, tražili novo mjesto za rad i život. Na školovanje i učenje zanata odlazili su u Hrvatsku, a našavši posao većina se nije vraćala kući. Devedesetih godina, kad se višenacionalne države u Europi počinju raspadati, započinje novo zastrašivanje i maltretiranje vojvođanskih Hrvata. Početak je to neslućene tragedije jednog naroda prisilno protjerivanje iz zavičaja. Od do godine iz Vojvodine je protjerano oko Hrvata, najviše iz Srijema: oko , a iz Bačke i Banata. Srbi iz Hrvatske svakodnevno obilaze mjesta s hrvatskim stanovništvom i nude zamjenu kuća i imanja, a uz ponudu je išla prijetnja: Ako ne pristanu na odlazak, bit će ubijeni ili će kuću napustiti s onim što stane u jednu vrećicu. Poznata je zastrašujuća prijetnja Vojislava Šešelja da će ih sve poubijati kao kerove pod plotom. Kad su prijetnje postale stvarne i počela prva ubojstva, uplašeni ljudi pristaju na zamjenu kuća i zemlje te odlaze u mnoga mjesta širom Republike Hrvatske. Stoljetni zavičaj svojih otaca napuštaju bez prava na povratak! Ni u najcrnjem snu nije se mogao predvidjeti takav zločin, no stvarnost je postala gora i opasnija i od najstrašnijeg sna. Svakodnevna mučenja postala su neizdrživa. Noćna tama kao da je bila stvorena za šake mučitelja, koji su upadali u kuće i odvodili mladiće hrvatske nacionalnosti mučeći ih do zore, a onda ih nakon teških batina, krvave i izmučene ostavljali negdje u polju. Da ne budu mobilizirani u rat protiv Hrvatske, zastrašeni se mladići skrivaju bježeći u Hrvatsku i u druge europske zemlje. Svoje suosjećanje s protjeranim ljudima iz zavičaja, o patnji i traumama koje proživljavaju i što osjećaju, izrekao je veliki prijatelj i zaštitnik hrvatskog naroda u Vojvodini Nenad Čanak nakon koncerta Srijem Hrvatskoj, kojim je godine u dvorani Vatroslava Lisinskog u Zagrebu obilježena deseta obljetnica protjerivanja. Gospodin Čanak je tom prigodom rekao kako je taj koncert pokazao svu snagu, ljubav i ljepotu duše srijemskoga čovjeka i dodao: Kada ti se prijatelji protjeraju iz svog zavičaja, sa svoga ognjišta, kao što su Srijemci protjerani tada čovjek shvati da se protjerivanjem prijatelja, protjeruje i dio samoga sebe, neovisno o vjeri ili naciji, te kako se ljude može protjerati iz zavičaja, ali zavičaj ostaje vječno živjeti u ljudima, u njihovim srcima. Uz mnogobrojne nacije Hrvati su u Vojvodini stoljećima živjeli na svojoj zemlji. Nekad lakše, najčešće teže, uglavnom mučno, jer zemlja traži puno rada, muke i odricanja. No živjelo se i u blagostanju, jer ih je plodna ravnica bogato nagrađivala za svaki uloženi trud i svaku prolivenu kapljicu znoja. Od prvih proljetnih radova do kasne jeseni, od oranja i sijanja, kosidbe i vršidbe do branja plodova, borio se sa zemljom i ljubio svaki njezin grumen vrijedni vojvođanski Hrvat. Premda je na tom bogatom prostoru oduvijek kuhalo, jer su mnogi bacali oko na plodnu zemlju, osvajači su je morali napustiti, jer je na kraju pobjeđivala pravda i ljubav onih kojima je zemlja oduvijek pripadala. Koncem dvadesetog stoljeća velikosrpski se agresor obrušio na Hrvatsku takvom vojnom silom, kojoj se teško moglo oduprijeti, a meta mu postaju i Hrvati Vojvodine. U Bačkoj i Banatu prilike su bile nešto drukčije, iako ne i puno lakše, stoga se iz tih dijelova Vojvodine iselio manji broj ljudi. Najviše su stradali Hrvati Srijema, koji napuštaju oranice, vinograde i voćnjake, ostavljajući osvajaču širom otvorena vrata svojih dvorišta. Utočište su našli u svojoj Hrvatskoj, ali neprekidno i s jednakom čežnjom tuguju za rodnim krajem i za kućnim pragom. Mučenički Kukujevci Hrvati i druge nesrpske nacije protjerani su iz više gradova: Mitrovice, Novog Sada, Šida, Petrovaradina, očišćena su mjesta s većinskim hrvatskim stanovništvom: Slankamen, Hrtkovci, Golubinci, Gibarac, Sot, a najtragičniju sudbinu doživjeli su Kukujevci iz kojih je protjerano cjelokupno stanovništvo. Selo je tijekom povijesti imalo od dvije do tri tisuće žitelja, a prema popisu iz taj je broj pao na stanovnika, od čega 95 % Hrvata. 2. Crkva Presetoga Trojstava u Kukujevcima O Kukujevcima se ne može govoriti, a da se ne spomene crkva Presvetoga Trojstva koju je dala sagraditi carica Marija Terezija još davne 1770 godine. Veličinom i visinom crkva se može usporediti s katedralama, a protjerivanjem Kukujevčana ostaje napuštena i devastirana vapeći za obnovom i ponovnim 69

70 Ljubica Kolarić-Dumić, Dvadeset godina od protjerivanja Hrvata iz Vojvodina Iz detalja fotografije uočljiva je veličina crkve Presvetoga Trojstva u Kukujevcima okupljanjem vjernika. Crkva u Kukujevcima nije bila samo mjesto misnog slavlja. Bila je ponos sela, mjesto radosti i utjehe svih koji su utjehu tražili. Minirana i rušena. Popravljana i obnavljana. Proglašena spomenikom kulture! Uvijek puna vjernika, a na blagdan Presvetoga Trojstva pretijesna. Kukujevčani pamte slike crkvenoga goda (kirbaja) i mnoštvo naroda kako ispred crkve prati svetu misu, a kad su vjerovali da je civilizacija ljudskoga roda doživjela vrhunac, da se poštuju vrijednosti svakog pojedinca, pa i pravo na vjerske osjećaje, crkva je nasilnim protjerivanjem stanovništva napuštena i ponižena. Oni koji su Kukujevčane istjerali, dobro su znali što je katoliku iz Kukujevaca najsvetije. Stoga najprije htjedoše poniziti crkvu. Unijeli balvane, stabla i grede i od crkve ogromna je pa su mogli napraviše pilanu za drva! Svjedoci kažu da su poslije u njezinu velikom prostoru držali ovce i koze. Čujemo da imaju puno ovaca i koza. Bogohulno i neljudski. Nije primjereneo ni kao osveta, pa čak ni kao šala. Da su se htjeli i narugati, nikako nisu smjeli na ovaj način. Od same pomisli na ogromne balvane, a potom ovce i koze u crkvi, čovjek se naježi, strah mu prođe kroz kosti. Prenerazi se svatko tko čuje da se tako nešto moglo dogoditi, a dogodilo se! I u ljudima, koji nemaju ni zrnca vjere, pojavi se čudan osjećaj i pitanje: Odakle tolika mržnja i zbog čega takva osveta? 3. Veličina i osnovni podatci o crkvi: Iz podataka o prvoj crkvi u Kukujevcima iz godine saznajemo sljedeće: da se nalazi kraj državne ceste, da je sagrađena od drveta i pokrivena trskom, ukrašena slikama i ograđena drvenom ogradom. Isti se podatci ponavljaju i godine. Nova, župna crkva, ova današnja, sagrađena je po odluci carice Marije Terezije, a godina gradnje nije u svim dokumentima ista, spominje se i Uskoro ćemo iz izvornih nacrta koje je za obnovu pronašao župnik Nikica Bošnjaković, saznati točnu godinu gradnje. Prema mjerenju iz godine s vanjske je strane dugačka 48,20, a s unutarnje 47,75 metara. Širina nije označena. Predvorje kod glavnog ulaza veliko je 77,70 četvornih metara, crkvena lađa 613,47, prostor ispred oltara 97,80 70

71 Ljubica Kolarić-Dumić, Dvadeset godina od protjerivanja Hrvata iz Vojvodina četvornih metara, dio svetišta na kojemu je oltar iznosi 83,80, a sakristija 39,15 četvornih metara. Postoji još jedna sakristija koja se zove mala sakristija, a ima 7,92 četvorna metra. Crkva je ukupno velika 919,84 četvornih metara. Visina crkve je 17 metara, a debljina zidova 45 centimetara. U kanonskoj vizitaciji godine kaže se da je građena od čvrstog materijala, da je veličanstvena građevina zidana na luk, s podom od cigle, a pokrivena crveno obojenim jelovim daščicama, te da ima veliki kor. U crkvi postoje tri oltara. Veliki je podignut na čast Presvetoga Trojstva i ima oltarni kamen na kojemu je sačuvan pečat. Tabernakul je drveni, obojen bijelom bojom s pozlaćenim rubovima. Ima i četiri stupića plave boje, koji su također pozlaćeni. Na stupićima su četiri polupiramide, a na vrhu je pozlaćeni križ. Oltarna je slika široka 3 hvata, s pozlaćenim okvirom, obojenim temeljnom bijelom bojom s nešto plave. Na kraju drugog svjetskog rata, 12. studenoga godine u 15, 30 sati crkva je minirana i jako oštećena. Srušen je visoki zvonik i čitav krov crkve. Nakon miniranja crkva je dugo stajala u središtu sela kao ruševina i opomena kakvo zlo čovjek može učiniti. Mještani, osiromašeni ratom, otimanjem zemlje i svega što su imali, poznatom nacionalizacijom i konfiskacijom, mučeni i maltretirani od nove vlasti, tek nakon dugog niz godina uspijevaju popraviti svoju crkvu. No radost kao da nije suđena ni crkvi ni njezinu narodu. Na kraju 20. stoljeća dolaze novi neprijatelji. Hrvatska je napadnuta, a veliki dio države okupiran od velikosrpskog agresora. I kao po nekom dobro planiranom ponavljanju zla, crkva je ponovno prepuštena propadnju. Jesmo li joj dužni zahvaliti za stoljeća utjehe, mira i blagoslova koje smo imali pod njezinim Nebom? Na staroj fotografiji Kukujevaca (prevrijednom povijesnom dokumentu) vidi se crkva Presvetoga Trojstva prije miniranja s visokim zvonikom, osnovna škola i Hrvatski dom, a s druge strane poznata trgovina. 71

72 Ljubica Kolarić-Dumić, Dvadeset godina od protjerivanja Hrvata iz Vojvodina Odgovornost za obnovu crkve kao spomenika kulture Crkva Presvetoga Trojstva u Kukujevcima godine proglašena je spomenikom kulture, stoga težinu odgovornosti za njezinu obnovu snose državne vlasti i jedne i druge države, a svakako i katolička crkva. Takvo se zdanje ne smije ostaviti daljnjem propadanju, niti samo na milost dobrih ljudi, na župnika Nikicu Bošnjakovića i milodare Kukujevčana. Je li to ludost! Ili samo hrabrost? Uzviknuo je mladi svećenik Nikica Bošnjaković nagovjestivši svoj naum o obnovi crkve okupljenim Kukujevčanima. Nemoguće je jer je Božje milosrđe veliko i Njegova odluka konačna da velebna crkva nakon više od dva stoljeća zauvijek ostane bez vjernika. Obnovit ćemo je prema izvornim nacrtima iz Beča i vratiti joj onaj sjaj koji je imala prije miniranja Trebat će nam puno hrabrosti i pravih prijatelja da bismo mogli ostvariti svećenikov naum. U godinama koje slijede do prikupljat ćemo zrno po zrno i kamen po kamen, kako bismo na 150. obljetnicu gradnje u obnovljenoj crkvi proslavili svetu misu. U knjigu dobročinitelja zlatnim će slovima biti upisana imena svih dobrih ljudi, koji budu i najmanjim prilogom pomogli obnovu crkve. Rovinjski književni susreti širom su otvorili vrata da se čuje istina o neslućenoj tragediji hrvatskoga naroda Srijema i već su nam podarili velikoga dobrotvora. Svećenik i pjesnik, član Hrvatskog svjetskog kongresa i Društva hrvatskih književnika, dr. fra Šimun Šito Ćorić svojim je prilogom za obnovu crkve u Kukujevcima ujedno uputio poziv svima, koji mogu i žele pomoći da velebna crkva ponovno zasja, a fra Šito je obećao da će uz Božju pomoć koncelebrirati na svečanoj misi u obnovljenoj crkvi. Kukujevčani su sigurni u povratak u zavičaj. Kada će se to dogoditi? Kada će se prva djeca krstiti u obnovljenoj crkvi to nitko ne zna. Nakon drugog svjetskog rata popravili su miniranu crkvu u Kukujevcima, a u mjestu Budimci, gdje su doselili, sagradili su novu. Uz Božju pomoć obnovit će i kukujevačku crkvu koju je biskup Antun Mandić još davne godine nazvao bazilikom Presvetoga Trojstva i svetom misom proslaviti 150. obljetnicu njezine gradnje. Ne, nije ludost, dragi naš svećeniče! Opširnije o crkvi može se pročitati u knjizi vlč. Antuna Devića Župa Kukujevci koji je kao kukujevački župnik objavio mnoge podatke o župi, župnicima i župljanima, te interesantnim zbivanjima u mjestu. Zabilježeni podatci korišteni su i u ovdje, a knjiga Župa Kukujevci dragi je dar vlč. Antuna Devića autorici ovoga priopćenja. Kada počinje naša tragedija? Hrvati u Srijemu Đuro Vidmarović: Banat, Srijem i Bačka tri srca junačka, Bunjevci nisu Srbi katoličke vjere, već dio hrvatskoga korpusa od godine suočenog sa sustavnim posrbljavanjem. U Banatu, Srijemu i Bačkoj Hrvati imaju iste probleme u Kraljevini, Jugoslaviji, prostoru bivše Jugoslavije i Zapadnom Balkanu. Već nakon ujedinjenja bilo je očito da srbijanske vlasti žele, uz druge zapadne krajeve, prisvojiti dotadanju Srijemsku županiju, područno zaokruženu nakon razvojačenja petrovaradinskoga vojnog okruga i, uopće, vojne granice. Te su kraljevske ekspanzionističke težnje prema Srijemu legalizirane nakon donošenja Vidovdanskog ustava (1921.) i donošenja zakona o podjeli zemlje na oblasti (1922.), odnosno na banovine (1929.), kad je veći dio tada već bivše Srijemske županije podređivan Novomu Sadu (Srijemska oblast, Dunavska banovina) i sustavno koloniziran što solunskim dobrovoljcima, što kolonistima, velikom većinom Srbima, iz tzv. pasivnih krajeva, čime je planski mijenjan dotadanji etnički raznolik sastav srijemskog stanovništva (v. knjigu J. Horvata Srijem. Naselja i stanovništvo, 2000.). U lipnju na osnovi prijedloga tzv. Đilasove komisije za razgraničenje Srijem je po nejasnim kriterijima podijeljen u dva nejednaka dijela: 5. Manji, zapadni (36,5% površine) ostao je u Hrvatskoj, dok je veći, istočni dio ušao u sastav Vojvodine, a najistočniji (Batajnica, Zemun, Surčin) u sastava Beograda. Gotovo istodobno protjerano je njemačko stanovništvo i otvoren prostor za agrarnu reformu i još jednu kolonizaciju nakon koje su Hrvati (domorodci i nešto doseljenika) postali manjinsko stanovništvo, premda su u mnogim mjestima ostali većinski (Gibarac, Golubinci, Hrtkovci, Kukujevci, Slankamen, Sot) ili vrlo brojni žitelji (Beška, Inđija, 72

73 Ljubica Kolarić-Dumić, Dvadeset godina od protjerivanja Hrvata iz Vojvodina Mitrovica, Petrovaradin, Ruma). Konačno, na početku devedesetih godina XX. stoljeća pod pritiskom i prijetnjama velikosrpske radikalije predvođene vojvodom Vojislavom Šešeljom gotovo polovica Hrvata prema popisu iz zamijenila je svoja imanja sa Srbima iz Hrvatske i otada žive u Hrvatskoj (o tome i o poteškoćama u novim prilikama v. knjigu J. Čapo-Žmegač Srijemski Hrvati 2002.). Tako je autohton živalj postao nacionalnom manjinom, jer prema najnovijim (crkvenim) podatcima nakon tih događaja u istočnome Srijemu živi oko Hrvata. Govor je njihov štokavski ekavski, a po očuvanim ikavskim reliktima može se pretpostaviti da je vrlo vjerojatno ikavski govor preslojen ekavskim. Hrvati u Vojvodini, Hrvatsko slovo, 10. veljača S dopuštenem autora, gospodina Đure Vidmarovića citirala sam ovaj tekst iz kojega su razvidni glavni uzroci tragedije Hrvata u Srijemu, a koji će kulminirati etnocidom mjesta Kukujevci, protjerivanjem cjelokupnog hrvatskog stanovništva. O tzv. Đilasovoj komisiji i drugim nerazjašnjenim i neriješenim pitanjima između dviju država, rijetko se govori i piše. Tekst gospodina Đure Vidmarovića podsjetio me na jedan događaj kada Kukujevčani nisu mogli ni zamisliti da će jednoga dana napustiti svoje rodno mjesto. Ranih osamdesetih godina sudjelovala sam na književnom susretu u Šidu, općini kojoj pripadaju i Kukujevci. Nakon službenog dijela primila nas je predsjednica općine i kako to već biva, vodili su se različiti neformalni razgovori. Ne sjećam se kojim je povodom u jednom trenutku jedna pjesnikinja, koja je sudjelovala u toj komisiji, otvorila temu o granicama Vojvodine. Pošto je danas aktualan i proročki njezin govor, ukratko ću ga prepričati. Kad su oni, tako je kazala, određivali granicu, te išli od sela do sela ljudi su ih upravo molili da budu u onom dijelu Srijema, koji će pripasti Vojvodini, odnosno republici Srbiji. Pamtim kako me nešto snažno udarilo u prsa, jer se u mojemu mjestu nije tako govorilo. Ne znam kada je ta komisija s gospođom pjesnikinjom bila u Kukujevcima, Gibarcu, Golubincima, Slankamenu, Hrtkovcima, Mitrovici, Zemunu, Petrovaradinu...? Tko hoće, i na književnom susretu, lako nađe trenutak i otvori tribinu za iznošenje svoga političkog mišljenja i stava. Duboko dirnuta čudnim tvrdnjama pjesnikinje okrenula sam se (tada meni) nepoznatu pjesniku s Kosova i tiho prokomentirala taj pjesnički govor. Ne sjećam se što mi je kolega odgovorio, ali iz njegova pogleda iščitala sam ono, što se kasnije dogodilo na Kosovu i Hrvatima Vojvodine. Pišući o tragediji svoga zavičaja, često se upitam: Je li dobro govoriti istini? Ima li svrhe? No što će biti ako svi šute? Ako se uplaše, ako svi odu, tko će čuvati Grad? Parafrazirat ću govor Siniše Glavaševića na okupiranom Radio Vukovaru. No vratimo se povijesti i sadašnjem trenutku strašne sudbine moga naroda. Krenimo od najstarijih zapisa o Kukujevcima do NESTAN- KA onoga sela kakvo je davno nastalo i kakvo je stoljećima živjelo. Slušajući o pravima nacionalnih manjina u Hrvatskoj, pravedan se čovjek ne može ne upitati: Zašto su u Vojvodini očišćena mjesta s većinskim hrvatskim stanovništvom? 6. Na ulazu u Kukujevce, stoljetno većinsko hrvatsko mjesto stoji natpis sela ćirilicom. A ako bi uspjeli i da ih nitko ne zaustavi, uništiti hrvatske tragove na groblju, jednoga bi dana mogli mirno reći da mi tamo nismo ni postojali. Što li je natjeralo one koji su došli u naše kuće, kakva je i kolika njihova mržnja, da se usude bez imalo poštovanja prema mrtvima, bez straha i srama prekopati naše grobove, zapaliti križeve, a groblje preorati kao njivu? Od prvih zapisa o Kukujevcima do protjerivanja hrvatskog stanovništva. Ime i smještaj Ime posjeda Kukujevci zabilježeno je u različitim oblicima godine kao Kukurkudhel, pod nazivom Kukey, Kukuyofcipotom kao Kukujevce, a Kukojevce. Pod današnjim imenom Kukujevci se prvi put spominju 1897.Stari Kukujevci nisu bili na današnjem mjestu nego u blizini Kalotinaca (i danas se tako zove dio kukujevačkih njiva). Prema kanonskoj vizitaciji iz godine tu sahranjuju mrtve, a imaju i svoju crkvu. Mjesto nije moglo biti u močvarama kroz koje se poslije probijala i gradila carska cesta, uz koju su naseljeni da- 73

74 Ljubica Kolarić-Dumić, Dvadeset godina od protjerivanja Hrvata iz Vojvodina Razglednica starih Kukujevaca našnji Kukujevci. Stare Kukujevce treba tražiti na prvim obroncima Fruške gore, sjeverno od današnjih Kukujevaca, u ataru (hataru) koji narod zove Planina, a koji je od sela udaljen oko pet kilometara. Sedamdesetih godina 18. stoljeća na tajnim austrijskim zemljovidima smještaj današnjih Kukujevaca opisan je ovako: Selo Kukujevci udaljeno je pola sata od Bačinaca, a sat i pol od Erdevika, te puna dva sata od Sota. Selo leži u ravnici i u njemu nema čvrste građevine. Njime prolazi zemaljska cesta od Osijeka za Mitrovicu. Potok koji teče kroz selo istječe iz bare zvane Topola. Uz podnožje padine, u tu se baru slijevaju još dva potoka. Potok kao i bara za dugotrajnih ljetnih suša sasvim presušuje, iako vrlo rijetko. Mjesto ima četvrtast oblik s oznakama tipičnih panonskih naselja s pravim i širokim ulicama koje se sijeku pod pravim kutom. Uz južni dio sela izgrađena je željeznička pruga uz koju Kukujevci imaju svoj željeznički kolodvor koji su dobili kada je 7. studenoga u promet puštena željeznička pruga Vinkovci Mitrovica. 7. Četvrt sata južno od sela potok utječe u baru Arčanj (Aršanj). Mostovi preko potoka su većinom pet koraka široki, 20 koraka dugi i sagrađeni od drveta. Put za Bačince vodi carskom cestom od Osijeka za Mitrovicu, a ona je uvijek uporabljiva. Put za Erdevik ima čvrsto pjeskovito zemljište i uvijek je uporabljiv za teretna kola. Jednako je dobre kakvoće i put za Sot, jedino što tik uz selo prelazi natopljenu dolinu Pašinci, gdje je prolaz nešto otežan, osobito za vlažna vremena. Toponimi Kukujevaca i utjecaj zemljopisnog položaja na razvitak mjesta Smješteno na južnim obroncima Fruške gore, selo je važnog zemljopisnog položaja, prometno povezano s nizom većih gradova (kroz selo prolazi cesta Vinkovci Šid Srijemska Mitrovica Ruma; željeznička pruga, a 5 km od sela auto cesta. Upravo je ovakav položaj mjesta u povijesti i utjecao na njegov razvoj i cjelokupni život: davno je izgrađena kraljevska cesta i crkva Presvetoga Trojstva. 74

75 Ljubica Kolarić-Dumić, Dvadeset godina od protjerivanja Hrvata iz Vojvodina Pojedini dijelovi kukujevačkog hatara zvali su se: Šatorišće, Dubrave gornje, Dubrave donje, Šljivarski dol, Baloš, Grac, Lipovača, Kalotinci, Dolače, Pakledin, Stanić, Zobište, Orlinac, Sita, Blaževac, Pašnjak, Rit, Crkvine, Šidine, Aršanj, Principovac, Kupusine, Salaš, Konjušare, Lukinica, Franjinica te jasno govore o narodu koji tu živi. Obronke Fruške gore Kukujevčani su nazivali Planinom. Vinogradi su imali posebno značenje za seljane. Bili su zasađeni na dvije strane između kojih se nalazio Šljivarski dol, prekriven gustim bagremovom šumom, s više izvora hladne pitke vode i potočićem koji skoro nikad nije presušivao. Na pristupačnim česticama bili su zasađeni šljivici, a u vinogradima trešnje, višnje, breskve i drugo voće. Na poljima je bilo više bunara s pitkom vodom, a zvali su se po prezimenima ili nadimcima vlasnika njiva: Ivšin, Titlov, Kovandžićev, Breskorkin, Holbergerov, Gajčevo vrilo, Općinski, Govedarski, tako da njivama nikad nije nedostajalo pitke vode. Za vrijeme turske vlasti broj stanovnika Kukujevaca jako je smanjen, stoga su kraljevskom naredbom iz mjesta Nijemci u Kukujevce preseljene grupe vojnika graničara i njihove obitelji. Dolazi i njihov župnik Andrija Natali, koji služi misu pod vedrim nebom. Pošto je postojeća bila izvan sela, određuje mjesto gradnje nove crkve. Postoje mišljenja da je carica Marija Terezija današnju crkvu dala sagraditi na istim temeljima. U novije vrijeme selo je imalo infrastrukturu za kvalitetan životni standard: električnu je struju dobilo oko godine, vodu i asfalt početkom osamdesetih, kao i telefonsku centralu, suvremenu, novu zdravstvenu ambulantu sa zubnom ordinacijom, novu zgradu osnovne škole s centralnim grijanjem, asfaltirane ulice s nogostupima itd. Selo je imalo dva doma kulture: Hrvatski i Zadružni dom, poštanski i mjesni ured, više prodavaonica, gostionica, PIK, dvije pekarnice, niz drugih obrta, uređeno nogometno igralište s nadaleko poznatim vatrenim igračima i njihovim navijačima. Na bogatoj srijemskoj zemlji stanovništvo se uglavnom bavilo poljoprivredom, voćarstvom i vinogradarstvom na obroncima Fruške gore, a razvijeni su bili i mnogi zanati: kovači, stolari, postolari, krojači i krojačice koje su se isticale u odijevanju mladih djevojaka, a nadaleko su poznati ručni radovi kukujevakih žena. Sve su to, bez obzira na istinitost ili legende o mjestu, kojih ima više (primjerice da su zamijenjeni nacrti vinkovačke i kukujevačke crkve), vrlo zanimljivi dokumenti, koji mogu biti korisni u istraživanje povijesti sela. I navedeni toponimi potvrđuju da su u Kukujevcima od davnina živjeli Hrvati. A uz sve činjenice može se postaviti pitanje na koje Kukujevčani imaju pravo dobiti jedini pravi odgovor: Ako se nacionalni sastav stanovništva tijekom povijesti više puta silom pokušavao promijeniti na štetu hrvatskog naroda, nije li realna nada da mjesto koje se unatoč mnogim pretenzijama osvajača tako dugo održalo jednom ponovno nasele Hrvati ili drugi stanovnici katoličke vjere, kojima crkva Presvetoga Trojstva ne će biti samo spomenik kulture? 8. Posjednici Kukujevaca U srednjem su vijeku posjednici Kukujevaca bili plemići, velikaši Vukovarske županije kojoj su Kukujevci tada pripadali. Kao posjed Ajnarda de Szara Kukujevci se spominju godine. U 18. stoljeću Kukujevci su bili i u posjedu plemićke obitelji Kukujevačkih, koja je po Kukujevcima i dobila taj atribut. Kukujevci kao posjed godine pripadaju tvrđavi u Rači u sastavu morovićkog posjeda. Godine mjesto je u sastavu morovićkog posjeda dobio Ivan Korvin, nezakoniti sin ugarskog kralja Matije Korvina. U vrijeme turske vladavine ovim krajevima, Kukujevci između i godine pripadaju nahiji Morović, a imaju 51 kuću, čiji su vlasnici spomenutih godina upisani kao porezni obveznici. Poslije oslobođenja od turske vlasti krajem 17. stoljeća Kukujevci dolaze pod vlast bečke Dvorske komore. Pod njezinom vlašću ostaju sve do 1775/77., a od tada pripadaju Iločkoj odnosno Čalmanskoj gospoštiji u vlasništvu grofovske obitelji Janković. Toj su gospoštiji pripadala sela Čalma, Kukujevci i Gibarac. Je li u Kukujevcima u srednjem vijeku postojala župa? Selo Kukujevci pripadalo je Pečuškoj biskupiji koja je u Slavoniji potkraj srednjega vijeka imala četiri arhiđakonata: Požeški, Osuvački, Vukovarski i Morovićki. Kukujevci su pripadali Morovićkom arhiđakonatu koji je imao oko 40 katoličkih župa. 75

76 Ljubica Kolarić-Dumić, Dvadeset godina od protjerivanja Hrvata iz Vojvodina Ovo je samo približan broj. Naime, točan broj nije poznat, jer su popisivači papinske desetine 1332., i iskrivili mnoge nazive sela i župa i jer su zbog 150 godišnjeg turskoga vladanja i doseljenja stranoga stanovništva zaboravljena mnoga stara imena te nastala nova. Pozivajući se na Povijest pečuške biskupije Josipa Kollera povjesničar Požeške biskupije Josip Bruesztle pretpostavlja da u XIV. stoljeću u Kukujevcima nije postojala župa. Matija Paić u svom radu Župe i crkve (današnje) biskupije u srednjem vieku ne navodi Kukujevce kao župu Pečuške biskupije. Emerik Gašić povodeći se za Kollerom i Bruesztleom, piše da je u XIV. stoljeću postojala župa pod imenom Kukurkudheli Chuturtuchel. Antun Bošnjaković piše da mjesto Kukurkudel, koje bi po Kolleru, Bruesztleru i Gašiću trebalo biti Kukujevci, nema u popisu župa Morovićkoga arhiđakonata koji su sastavili skupljači papinske desetine od do godine i koji je izdala Ugarska akademija godine. Tivadar Ortvayje napisao Crkveni zemljopis Ugarske u kojem nastoji protumačiti o kojim je mjestima riječ u računima skupljača papinske desetine. Stanko Andrić upozorava da je Ortvay bio sklon pretjeranom optimizmu kad je riječ o očuvanosti srednjovjekovnih mjesnih imena u modernoj toponimiji pa je tako dosta nehajno povezivao predturskezapise mjesnih naziva s modernim nazibvima koji bi mu slično zvučali ne obazirući se mnogo na zemljopisna i druga moguća ograničenja. Na zemljopisnoj karti Donje Slavonije u srednjem vijeku po karti dra. Čanki-a Pridodan Srijem crkveno uređenje, a koje je tiskano godine kao prilog Boesendorferovim Crticama iz slavonske povijesti, Kukujevci su upisani i označeni kao selo, ali ne kao župa. Stanovništvo Kukujevaca prva kolonizacija srpskog stanovništva u Srijemu Kukujevci se u srednjem vijeku u nekoliko dokumenata spominju kao posjed i kao selo. Prema mišljenju povjesničara u Srijemu su u to vrijeme živjeli Hrvati i Mađari. Može se pretpostaviti da je tako bilo i u Kukujevcima. Za vrijeme turske vlasti prema detaljnom popisu poreznih obveznika Srijemskog sandžaka koji je nastajao od do u vrijeme vladavine sultana Selima II. Kukujevci pripadaju nahiji Morović i imaju 51 kuću. Jedna udovica živi u istoj kući s jednim od domaćina, ali je ubilježena kao porezna obveznica. Po imenima i prezimenima kućnih domaćina može se zaključiti da tada u Kukujevcima žive i posrbljeni Vlasi. Vlasi su bili većinom stočari koje je turska vlast kolonizirala u Srijem i dala im određene povlastice. Kasnije su pomalo gubili darovane povlastice i dobivali status raje. U vrijeme ratova za oslobođenje Srijema od turske vlasti, Vlasi odlaze iz Kukujevaca, što će se ponoviti i sa srpskim kolonistima godine. 9. Godine mjesto se smatra nenastanjenim, zapravo je bilo slabo nastanjeno, jer su starosjedioci Hrvati ostali u Kukujevcima, a nešto ih se preselilo iz Kalotinaca u Kukujevce, a već ima 200 bračnih parova. Godine u selu je živjelo 206 katoličkih obitelji i svi su bili Hrvati. Najstariji spisi u arhivu župe Kukujevci i popis luknarskih obveznika Popis je sastavljen u prvoj polovici XIX. stoljeća, a njemu su imena onih domaćina u čijim su kućama živjeli bračni parovi koji su bili luknarski obveznici. Kućni su domaćini u ime svih bračnih parova svoje kuće donosili župniku lukno i zato su popisana samo njihova imena. Bračni su se parovi popisivali u knjizi Status animarum (Stanje duša). Luknarski obveznici većinu prezimena imaju i današnji Kukujevčani 1. Mišo Enela, 2. Faba Krstić, 3. Stipa Božić, 4. Ilija Ćurić, 5. Antun Marošević, 6. Marko Marošević, 7. Mato Marošević, 8. Antun Gambašić, 9. Mato Marošević, 10. Mijo Inatović, 11. Stanko Dealalić, 12. Mijo Kovačević, 13. Toša Marošević, 14. Luka Mutavdžić, 15. Rajko Kovandžić, 16. Marko Grgičević, 17. Ivo Barišić, 18. Prazna kuća, 19. Ivo Brkajlović, 20. Joka Marošević, 21. Prazna kuća, 22. Marijan Krugić, 23. Prazna kuća, 24. Marijan Cvijanović, 25. Joka Marošević, 26. Marijan Konić, 27. Antun Crvenković, 28. Đuka Litrić, 29. Mara Đuretković, 30. Mato Ivšić, 31. Antun Lukurić, 32. Marko Čanić, 33. Đuka Gavrić, 34. Luka Cvrković, 35. Đuka Delalić, 36. Luka Kufšić (kasnije Kušić), 37. Pero Tomšić, 38. Marko Grubić, 39. Prazna kuća, 40. Andrija Brkajlović, 41. Luka barišić, 42. Grga Kozarević, 43. Bono Marošević, 44. Prazna kuća, 45. Matyias Nagy, 46. Bariša Zi- 76

77 Ljubica Kolarić-Dumić, Dvadeset godina od protjerivanja Hrvata iz Vojvodina cojnić (Ziconić), 47. Fila, udovac, 48. Marijan Čanić, 49. Mišo Marinković, 50. Joka Marković, 51. Stipo Pristojković, 52. Prazna kuća, 53. Andrija Đukić, 54. Mato Betlemović, 55. Marijan Anđelković, 56. Antun Konić, 57. Kerubin Litrić, 58. Fila Tomšić, 59. Petar Šljerac, 60. Prazna kuća, 61. Prazna kuća, 62. Prazna kuća, 63. Andrija Oskomić, 64. Ivo Grgičević, 65. Đuro Mihaljić, 66. Stipo Mutavdžić, 67. Tomšić, udovica (ime nije ubilježeno), 68. Prazna kuća, 69. Prazna kuća, 70. Stipo Kraljević, 71. Martin Grigičević (Grgičević), 72. Stipo Čolaković, 73. Stipo Oskomić, 74. Stipo Grigičević (Grgičević), 75. Antun Kazibarić (Gazibarić), 76. Josip Ćibić, 77. Antun Vukovič, 78. Mijo Anđelković, 79. Petar Čolaković, 80. Prazna kuća, 81. Đuka, udovac, 82. Marko Gajčevi, 83. Đuka Papulić, 84. Danijel Rajtarević, 85. Prazna kuća, 86. Stipo Vorgić, 87. Ferko Kanižal, 88. Lazo Tomić, 89. Joka Grigičević (Grgičević), 90. Andrija Franković (Franjković), 91. Đuka, udovac, 92. Ivan Krstić, 93. Fabijan Šorgić, 94. Prazna kuća, 95. Prazna kuća, 96. Prazna kuća, 97. Prazna kuća, 98. Zavorsky, udovica, 99. Alba (Albert) Cvijanović, 100. Prazna kuća, 101. Jakob Tomšić, 102. Mato Tomić, 103. Prazna kuća, 104. Ivan Filaković, 105. Mato, udovac, 106. Franjo Bertić, 107. Fabo Franković (Franjković), 108. Andrija Oskomić, 109. Prazna kuća, 110. Andrija Kovačević, 111. Prazna kuća, 112. Stipo Skokić, 113. Marko Kraljević, 114. Đuka Kurucović, 115. Đuro Kovačević, 116. Đuro Devčić, 117. Luka Oskomić, 118. Tomo Njušić, 119. Leopold Nagy, 120. Ivo Njušić, 121. Ivan Hegyi, 122. Vinko Vuković, 123. Bara Juratović, 124. Jakob Vidaković, 125. Prazna kuća, 126. Prazna kuća, 127. Fila Kovačević, 128. Mato Lipavić, 129. Prazna kuća, 130. Mato Andrin, 131. Marijan Kolarić, 132. Lovro Živanović, 133. Đuka Đurić, 134. Gajdašić, udovica, 135. Nikola Rajtarević, 136. Stipo Udovac, 137. Prazna kuća, 138. Stipo Ivakić, 139. Pavo Kovačević, 140. Prauna kuća, 141. Tomo Kolarić, 142. Andrija Bapčanović, 143. Luka, udovac, 145. Joka Đurić, 146. Adam Skelčić (kasnije Skeledžić), 147. Ivan Kozarević, 148. Fila Lazić, 149. Luka Ivšić, 150. Josip Gajčević, 151. Marko ivšić, 152. Stipo Borković, 153. Vinko, udovac, 154. Jakša Šubarić, 155. Joka, udovac, 156. Martin Anđelković, 157. Nikola Kraljević, 158. Lukurić, udovica, 159. Prazna kuća, 160. Slavko Šubarić, 161. Prazna kuća, 162. Prazna kuća, 163. Stipo Borković, 164. Prazna kuća, 165. Mato Miatović (vjerojatno Mijatović), Ivo Vodliček, 167. Marko Augustinović, 168. Mato Gajčević, 169. Prazna kuća, 170. Antun Probojčević, 171. Antun Đurković, 172. Antun Bertić, 173. Đuka, udovac, 174. Martin, udovac, 175. Prazna kuća, 176, Vinko Božić, 177. Marijan Franjić, 178. Ivan Horvatović, 179. Đuro Jakšić, 180. Marijan Lukurić, 181. Luka Antunković, 182. Prazna kuća, 183. Prazna kuća, 184. Joka Borković, 185. Prazna kuća, 186. Prazna kuća, 187. Luka Jemrić, 188. Pavo Krstić, 189. Johann Laufer, 190. Stipo Ivković, 191. Mato Bertić, 192. Marko Antunković, 193. Mato Krstić, 194.Ivan Živanović, 195. Daša (Danijel) Ivković, 196. Ivan Kozarević, 197. Marijan Probojčević, 198. Antun Delalić, 199. Šimo Cyraki, 200. Martin Litrić, 201. Nikola Matičić, 202. Stipan Delalić, 203. Adam, udovac, 204. Prazna kuća, 205. Andrija Korkutović, 206. Joka Kufšić (Kušić), 207. Ivan Vaštak, 208. Luka Krstić, 209. Ilija Litrić, 210. Pavo, udovac, 211. Đuro Kufšić (Kušić), 212. Donko (Dominik) Paračiković (kasnije Paradžiković), 213. Đuro Litrić, 214. Ivan Kovačević, 215. Prazna kuća, 216. Bara Paračiković (Paradžiković), 217. Blaž Krstaić, 218. Prazna kuća, 219. Prazna kuća, 220. Prazna kuća, 221. Prazna kuća, 222. Prazna kuća, 223. Prazna kuća, 224. Prazna kuća, 225. Prazna kuća, 226. Andrija Đuričić, 227. Mato Plemenitaš, 228. Kuzma Salitrežić, 229. Pero Krstić, 230. Mato Sairing, 231. Prazna kuća, 232. Martin Inatović, 234. Tomo Korkutović, 235. Đuka Bertć, 236. Nikola Marošević, 237. Prazna kuća, 238. Prazna kuća, 239. Marijan Litrić, 240. Josa Pripuzović, 241. Prazna kuća, 242. Andrija Delalić, 243. Ivan Gambašić. Postoji i drugi popis kućnih domaćina i njihovih ukućana prema službenoj knjizi župe Kukujevci (Status animarum), ali ne može biti dio ovoga priopćenja, nego zahtijeva opširnije istraživanje. Budući da godine nije ubilježeno ni jedno rođenje, pretpostavlja se da je knjiga nastajala tijekom IXX. stoljeća. U knjizi se nalaze različiti podatci o župljanima kukujevačke župe iz kojih je između ostaloga vidljivo da su Kukujevčani živjeli u velikim obiteljskim zadrugama, koje su brojile i preko 30 članova. 77

78 Ljubica Kolarić-Dumić, Dvadeset godina od protjerivanja Hrvata iz Vojvodina Sastav stanovništva do godine: Hrvata 78 %, Nijemaca 20 %, Mađara 1,5 %, Rusina 0,20% i Srba 0,01%. Postoje i statistički podatci o broju stanovnika, te njihovoj nacionalnosti i vjeroispovijesti od do godine. Ovdje navodimo samo neke godine: g. u mjestu je živjelo 1779 stanovnika: 1770 rimokatolika i 9 pravoslavaca; godine 1891 stanovnik: 1884 rimokatolika i 7 pravoslavnih godine Kukujevci imaju 2248 stanovnika: 1807 Hrvata, 341 Nijemac, 74 mađara, 13 Slovaka, 11 Rusina i 2 Čeha g. 2187, a godine čak 2671 stanovnik, g. 2345; a g stanovnika (sumnja se da je broj namjerno umanjen). Druga kolonizacija Kukujevaca Srijem su tijekom povijesti zauzimali mnogi osvajači (Rimljani, Turci, Bugari, Mađari), ali su Kukujevčani, pod svim režimima i vlastima, sačuvali nacionalnu i vjersku pripadnost. Drastičnu, ali samo privremenu promjenu sastava stanovništva Vojvodine izvršila je vlast nakon završetka drugog svjetskog rata, takozvanom kolonizacijom. Tada i u Kukujevcima na vlast dolaze partizani i komunisti. Većina je Nijemaca protjerana 18. listopada godine, a u njihove bogate kuće naseljavaju srpske koloniste. Međutim nakon desetak godina, iako su imali sve povlastice, jedan za drugim napuštaju selo. Tako se ponovila sudbina mjesta iz 16. stoljeća, koja će završiti na isti način odlaskom Srba iz mjesta. Nakon pedeset godina komunističke vlasti i raspadom zajedničke države, istu tragediju kukujevačkih Nijemaca doživjet će i Hrvati ( ) Tijekom srpske agresije na Hrvatsku zastrašivanjem i mučenjem svi će biti istjerani i prisiljeni na zamjenu kuća i imanja da se više nikada ne mogu vratiti u rodno mjesto. 11. Dokument o odnosu kukujevačkih Hrvata prema drugim nacijama Prvog kolovoza komunistička je vlast naredila da se za Nijemce, koji su ostali u mjestu načini popis s oznakom koju su idelogiju zastupali : švapski učitelj, veliki fašist, opasan fašist. Na taj su način etiketirani i zastrašivani trebali su primiti na znanje poruku: da im ne padne na pamet vratiti se u Kukujevce! Popis je sastavilo Poverenstvo za utvrđivanje zločina okupatora u Kukujevcima pod brojem 101/1945. dana 1. VIII Ukoliko do sada nije navedeni popis, za koji CecilijMarković u knjizi Sjećanje na Kukujevce tvrdi da i danas postoji morao bi se objelodaniti i predati u Institut za povijest i njemačkoj nacionalnoj manjini da se vidi kako su Nijemcima komunističke vlasti lijepile etiket i kako su ih Hrvati spasili od sigurne smrti. Kako navodi gospođa Marković, čiji je otac Ivan Litrić, dugogodišnji kukujevački matičar, bio upućen u sva zbivanja, koja je precizno i ustrajno bilježio, mnogi Nijemci ne bi dočekali sutrašnji dan da taj okrivljujući dokument nije dobro skriven. Kukujevački su se Hrvati i Nijemci razlikovali po mnogo čemu, čak i po nošnji koju su nosili. Nijemci su govorili njemačkim jezikom i njegovali svoje običaje. Oba su naroda čuvala tradiciju svojih predaka, ali su živjeli u miru i poštujući jedni druge. Kukujevačka njemačka prezimena: Mayer, Miler, Pastal, Fischer, Heleis, Schumacher, Ackerman, Brener, Winkler, Klein, Cirger, Braunstein, Mostof, Stemer, Šerer. Do danas su zadržana prezimena: Brandalik, Braunstein, Hanner, Himmelsbach, Hitter, Koch, Štemer, Volk. Mnoga prezimena su netočno napisana, citirana su onako kako su stoji u knjigama Antuna Devića i Cecilije Marković, a Kukujevčani su bili poznati po svomu načinu izgovora stranih riječi, pa tako i imena i prezimena (primjerice: Himmelsbach Imršpah!). Puno je primjera prijateljskih odnosa između Hrvata i Nijemaca u Kukujevcima. Tko bude istraživao povijest Kukujevaca, osobito život od do 1995., lako će ih naći. Potresno je što su vrlo rijetki Nijemci nakon puno godina došli vidjeti kuću u kojoj su živjeli, a to se događa i s Hrvatima, jer mnogi, među njima i autorica ovog teksta i nakon dvadeset godina ne mogu odlučitit posjetiti rodno mjesto i grobove svojih roditelja. Danas, kad je Hrvatska članica Europske Unije, Nijemci i Hrvati iz Kukujevaca trebali bi zajednički posjetiti rodno mjesto predaka. Nijemci bi vidjeli kako smo sačuvali njihove grobove, a zajednički možemo učiniti sve, kako pridošli stanovnici jednoga dana ne poravnaju naše grobove, a onda ustvrde kako mi tamo nismo ni bili. 78

79 Ljubica Kolarić-Dumić, Dvadeset godina od protjerivanja Hrvata iz Vojvodina Na mnogim su grobovima istrunuli drveni križevi, ali se kosti naših mrtvih nisu u prah pretvorile. Dok ne postanu prah čovječe, prah si bio i u prah ćeš se pretvoriti čekajući uskrsnuće mrtvih neka u svojoj zemlji spokojno počivaju! Sličica od koje se ledi krv u žilama Većina njemačkih grobova u Kukujevcima imala je lijepe mramorne spomenike. Do našeg protjerivanja stajao je i tužni grobić sa spomenikom jednog njemačkog djeteta. Nestanak, rušenje toga malenog groba izaziva krik do Neba. Pamtim kad sam kao djevojčica s majkom išla na groblje da smo se uvijek zaustavljale kraj malenog, tihog groba. A sada se pitam: Što li je to nevino djetešce moglo učiniti došljacima? Što im je učinilo, kako ih nije bilo strah preorati njegov tihi dom? U ratnim vihorima bez obzira na kojoj su se strani igrom sudbine našli, Kukujevčani su bili visoko moralni ljudi koji nikoga nikada nisu napadali. Kao potvrdu koliko nisu voljeli ratovanja, ispričat ću sudbinu svoga djeda, očevoga oca, koji se nalazi među žrtvama prvoga svjetskog rata pod rednim brojem 17. Mato Kolarić rođen godine u Kukujevcima, oženjen, konjanik 12. konjaničke pukovnije, umro 11. listopada u bolnici u Šapcu u Srbiji. Ostala mu je supruga sa sinom Nikolom od godine dana, rođenim 9. rujna Kad je umro, Mato je imao 23 godine, bio je po pričanju bake jako dobar, nije volio rat i htio se vratiti kući. Nekom je travom zatrovao ranu na nozi u nadi da će biti otpušten iz vojske, no ta ga je rana stajala života. Ovakvih primjera ima gotovo svaka kukujevačka obitelj. 12. Srpska agresija na Hrvatsku i njezine posljedice na Kukujevce Tragedija mjesta Kukujevci mora se promatrati u kontekstu političkih zbivanja u Europi koncem 20. stoljeća. Kad su se višenacionalne države uglavnom mirno razilazile, nije se ni slutiti moglo da će kraj naše umjetne državne tvorevine biti tako krvav i tragičan, s tolikim materijalnim i ljudskim žrtvama. Razoreni gradovi i sela, uništene kuće, brojni poginuli, ranjeni i zarobljeni, mučeni i nestali, te kolone izbjeglica, stravična je cijena, koju je platio hrvatski narod za ostvarenje stoljetnoga sna svoje slobodne i samostalne države. Hrvati u Vojvodini bez i malo krivnje postaju meta srpskih osvajača. Etnocid hrvatskog sela Kukujevci Ostao je samo požutjeli novinski članak Vrijeme je odbrojavanja zadnjih sati života Hrvata u Kukujevcima. Velikosrpska težnja za hrvatskim teritorijem doživljava kulminaciju. Dok se oko Knina postavljaju balvani i drugi dijelovi Hrvatske okupiraju, koncem rujna godine u Kukujevcima se održala osnivačka skupština Mjesne organizacije Demokratskog saveza Hrvata Vojvodine. Puni nade u stvaranje samostalne i slobodne Hrvatske Kukujevčani su kao što priliči Srijemcima nakon skupštine priredili veliko slavlje. Uz kulturno-umjetnički program, bogate stolove srijemskih specijaliteta i neizostavne tamburaše, pjevalo se i plesalo do kasnih večernjih sati. Uzaludna je bila nada da će se neprirodna višenacionalna bivša država poput drugih europskih država kulturno mirno raziđi Ne kanimo se seliti naslov je malenog novinskog članka s ovećom fotografijom od nepoznata pošiljatelja, namjerno ili slučajno bez nadnevka i naziva novina čuvam kao dragu uspomenu na posljednji boravak u zavičaju, a evo što u njemu piše: Jučer je u Kukujevcima, srijemskom selu nedaleko od Šida, održana osnivačka skupština Mjesne organizacije Demokratskog saveza Hrvata u Vojvodini, što je nakon Subotice, prva Mjesna organizacija u Pokrajini. Za tu prigodu, Kukujevci, čisto hrvatsko selo, bilo je okićeno hrvatskim trobojnicama, što lokalne vlasti dosad nisu dopuštale. Prije početka rada osnivačke skupštine pročitana je izjava u povodu najnovijih događanja u Kninskoj krajini. Podupire se legitimno izabrano rukovodstvo Hrvatske u nastojanju da smiri situaciju i zaštiti ustavni poredak. Apelira se na stanovništvo, posebno na srpski narod u Hrvatskoj, da dostojanstvom dade doprinos smirivanju političke situacije. Spominje se govor Bele Tonkovića o brojnim nacionalnim manjinama Vojvodine: On je potanje objasnio završne su riječi članka programska načela Demokratskog saveza Hrvata u Vojvodini, koji se zalaže za političku, kulturnu i ekonomsku ravnopravnost Hrvata koji žive u Vojvodini, za toleranciju i prihvaćanje različitosti, za parlamentarnu demokraciju, slobodnu upotrebu vlastita jezika i pisma u prosvjeti, tisku, na radiju i televiziji i za slobodno iskazivanje nacionalnih, vjerskih i 79

80 Ljubica Kolarić-Dumić, Dvadeset godina od protjerivanja Hrvata iz Vojvodina svjetonazorskih stavova. Iz citiranog je teksta vidljivo o čemu se govorilo na osnivačkoj skupštini Demokratskog saveza Hrvata Vojvodine. Moj posljednji boravak u zavičaju Ljeto je bilo na izmaku. U selu prividan mir. Ne sjećam se jesu li me uplašile vijesti iz Hrvatske o postavljanju balvana i početku rata. Bile su toliko nestvarne da i nisu mogle izazvati strah. Moje su misli bile daleko od mržnje i svake borbe: kraj groba majke, među zrelim plodovima jeseni, na ružama u našem dvorištu, čije su latice polako venule, ali još uvijek širile ljepotu i miris... Htjelo mi se nauživati zavičaja kao da sam slutila da mi je ovo posljednji boravak kod kuće... U Hrvatskoj život postaje sve teži. Iločani napuštaju grad, a u Vukovaru se vode krvave borbe. Ulicama se ore omiljene četničke pjesme, od kojih se i danas pravednom čovjeku ledi krv u žilama i prolaze trnci cijelim tijelom: Aoj, Slobo, pošalji salate, bit će mesa, klat ćemo Hrvate! Po gradu su ćirilicom (vjerojatno im je ćirilica značila više od običnog pisma, inače bi uporabili latinicu, službeno pismo u Hrvatskoj) ispisane parole: Ovo je Srbija! A iz Vojvodine Hrvate tjeraju sa stoljetnih ognjišta! 13. Zašto su odabrani Kukujevci? Svi smo otišli, samo su na požutjelom novinskom papiru, krupnim slovima ostale napisane riječi: NE KANIMO SE SELITI. Što se na kraju 20. stoljeća dogodilo u glavama moćnika? Hrvatska je napadnuta velikosrpska je težnja za osvajanjem hrvatskih teritorija Garašaninova ideja, njegovih predhodnika i sljedbenika ostvarena, a Kukujevci uz hrvatski Vukovar postaju žrtva, čija se tragedija godinama prešućuje. Davne mjesto je imalo 2248 stanovnika, 1807 Hrvata, 441 pripadnik ostalih nacija, ni jedan srpske nacionalnosti! Danas u selu živi 10 hrvatskih obitelji, 20 odraslih i 6 djece! Prvi put u svojoj dugoj povijesti mjesto je naseljeno isključivo srpskim stanovništvom. Kako su istjerani Kukujevčani? Unatoč svakodnevnom zastrašivanju, fizičkim napadima i prijetnjama smrću, Kukujevčani se dugo nisu predavali. Ustrajali su u želji da ostanu u rodnom mjestu, ali nakon prvih žrtava, strah pred smrću nadjačao je želju za ostankom. U jednoj su noći na stravičan način izmasakrirani (vezani žicom, pucano im u usta, povađene im oči, odrezani prsti) i ubijeni Agica, te njezin suprug Mika Oskomić i njihova stara baka Marija. Prilikom selidbe u Hrvatsku, nestala je obitelj Matijević; otac Jozo, majka Ana i sin Franjo (rođen 1975.!). Kasnije su nađeni ubijeni i zakopani u blizini Iloka. Živko Litrić zaklan pred svojom kućom, a razlog za mučko ubojstvo: Navodno je pjevao hrvatske pjesme?! Zločini nad hrvatskim narodom u našoj se javnosti rijetko spominju, više kao kratke, usputne vijesti, nego traženje i kažnjavanje počinitelja. Pitamo se kako humanitarne udruge, koje službeno traže i nadoknade za žrtve drugih nacionalnosti, naše žrtve nisu zanimale. Srijemska mučenica Agata Čime se može nadoknaditi žrtva naše srijemske mučenice (Agate) Agice? Koliki je grijeh onih koji su je masakrirali i ubili? Imaju li oni ime? Imaju li savjest, ljudskost? Kako su se osjećali dok su joj vadili oči? Dok su rezali prste? Jesu li se makar bojali? Neka se njezine patnje i bol uzdignu iznad zemaljskih muka, a Agica u ime svih napaćenih proglasi Srijemskom mučenicom! Misli su mi u dalekoj ljetnoj prašini od koje Agica i ja s malo vode pravimo blato, mijesimo kolače. To je bila česta naša dječja igra. Onda u šljiviku beremo još nezrele plodove. Vidim nas kako sjedamo u kola s njezinim djedom Ivom i krećemo u planinu po prve trešnje... Sve mi se ispremiješalo. I čini mi se poput bajke s tužnim završetkom u koji su se pretvorili svi naši životi. Nestalo je sve što smo imali, a ostao samo tužni kraj bajke. A ja bih željela ispričati priču s drugačijim krajem, sa sretnim završetkom:... i tako se kraljević i kraljevna, Kukujevčanin i Kukujevčanka vratiše u svoje dvore, u svoje Kukujevce i ondje žive do dana današnjega... Ali takva je priča. Strašna istina o Agici, koja se ne će vratiti. Agici i našem zajedničkom djetinjstvu u zavičaju posvećujem ovu tužnu ispovijed. Bez imalo krivnje s jedinim grijehom što su Hrvati, Kukujevčani danas žive razasuti u preko 120 mjesta Hrvatske. Do godine mjesto napušta većina obitelji, ali mnogi i pred puškama nisu htjeli otići. Našim se oslobodilačkim akcijama BLJESAK i OLUJA završava KUKUJE- VAČKA TRAGEDIJA. U mjesto upadaju srpske vojne i policijske postrojbe i civili, te oružjem tjeraju ostatak stanovništva. Uvrede i psovke, 80

81 Ljubica Kolarić-Dumić, Dvadeset godina od protjerivanja Hrvata iz Vojvodina poniženja i maltretiranja koja su proživjeli, znaju samo oni: Ajde, baba, brže, ne vuci se, jer ću te ovim kundakom po glavi... Vikao je bradati vojnik na nemoćnu staricu tjerajući je iz njezina dvorišta. Poginuli i nestali Kukujevčani u prvom i drugom svjetskom ratu Kolike se žrtve Kukujevčani podnijeli, samo zato što su Hrvati, svjedoče i popisi poginulih, ubijenih i nestalih u prvom i drugom svjetskom, te u našem Domovinskom ratu. Broj poginulih i nestalih u drugom, daleko je veći nego u prvom svjetskom ratu: U prvom je bilo 17 poginulih i nestalih, a u drugom 148 vojnika i civila: 23 streljana, 16 ubijenih, 75 poginulih, 28 nestalih, 2 umrla, 1 spaljen, 1 rastrgan. 14. Domovinski rat, iako su Kukujevci izvan Hrvatske, odnosi nove žrtve: 7 masakriranih, ubijenih i zaklanih, imena su već spomenuta, Josip Franjić odveden iz vukovarske bolnice, vodi se kao nestao, a Stjepan Gajčević (rođ.1967.) i da tragedija bude veća drugi sin ubijene obitelji Matijević Nikola, poginuli su u borbi za Vukovar. Jedno hipotetsko pitanje: Kakve bi bile današnje granice da su formiranjem republika i pokrajina i Srbija i Hrvatska dobile svaka po jednu pokrajinu i da se u Vojvodinu nisu planski naseljavali ljudi srpske nacionalnosti? Kako bi glasila izjava gospodina Šešelja da je Srbija svuda, gdje je i jedan srpski grob, te njegova prijetnja Hrvatima u Srijemu da će ih poubijati kao kerove pod plotom ukoliko sami ne odu? Tuga do smrti U jesen od davnina, Srijemci su se radovali berbi grožđa i pripremali svadbe, a sada ispraćaju sinove i sastaju se češće na grobljima, nego na slavljima. Stisnuti u svome bolu, uništeni, prerano napuštaju ovaj svijet. Dok pišem ovaj tekst, još je jedan otac iz Kukujevaca prerano sahranio sina. Hladnoća se uvukla u naše domove i srca. Krizanteme se već pripremaju za dane Svih svetih i mrtvih. Neka stoga svaka riječ bude molitva za naše mrtve, cvijetak na grobove razasute po Hrvatskoj. I na one čiji su grobovi ostali u zavičaju. O nama nitko ne piše, nas nitko ne spominje! Grcajući u suzama i očaju govorila mi je sestrična Emica. O nečuvenim patnjama jedva su izgovarali uplakani moji suseljani kad smo se prvi put sreli nakon njihova dolaska u Hrvatsku. Bilo je to u nekoj staroj i zapuštenoj zgradi koja im je poslužila za svetu misu. Koliki je morao biti njihov strah od svakodnevnih prijetnji kada su sva svoja stoljeća pokušali staviti na kamione i preseliti u tuđa dvorišta?! Ako ne zamijenite kuću i zemlju, otići ćete s vrećicom u ruci ili ostati ovdje mrtvi! Slušali su prijeteće riječi dok strah nije postao neizdrživ. Posustali, odlučuju se na najteži korak: Ostaviti zavičaj i otići! Zakazala je pravda. Spotakla se o grumen zemlje i ostala u blatu. Zamrznula se u tvrdom ljudskom srcu. Dio pisma Jelene Dodig, predsjednice Glavnog odbora Zajednice protjeranih Hrvata Srijema, Bačke i Banata. Ali na kamion nisu mogle stati moje njive, moja kuća i vinograd», napisala mi je nakon smrti svoje majke iz Napustila je rodno mjesto kao i svi Kukujevčani. Nosim veliku tugu i ona me potiče na duga razmišljanja, sjećanja i preispitivanja. Ne postoji instrument koji mjeri ljudsku tugu i patnju. Možda i bolje. Onda bi se i po tome uspoređivali. Ovako ostaje u našem srcu i samo je nama znano, a dragi Bog nam pomaže da to prevladamo. Osjetila sam tugu zbog razdvajanja obitelji u ratu. Dvoje djece mi je otišlo vlakom, a da nisam bila sigurna hoću li ih opet vidjeti. Od tada ne volim vlakove. Lokomotiva je kloparanjem kidala moje srce i ono je krvarilo po kamenu perona. Poželjela sam leći na taj kamen i slušati kotače vlaka, jer su u njemu kucala srca moje djece. A iza toga velika crna rupa, velika praznina i pusta soba. Odlazak iz mojega, i zavičaja mojih predaka, stvorio je neopisivu bol i srce je tužno krvarilo. Odlazimo u rano jutro godine iz obiteljske kuće koju smo suprug i ja s ljubavlju gradili, kamionom u koji je moglo stati nešto osobnih stvari. Bio je premalen i za to, a da ne govorim o grobovima koji nisu mogli stati u kamion. U taj kamion nisu mogle stati moje njive i vinograd, moje djetinjstvo i najtoplija prašina iz šora. Pokušala sam to jutro na odlasku upiti svaku kuću, svako drvo i pohraniti negdje u srcu Višnjevac, novi dom, nova ulica. Opet sam zagrlila svoju djecu i srce je živnulo. Živi smo i zajedno. Danima dočekujemo rodbinu, prijatelje. Noću spavamo na podu, a danju odlazimo tražiti kuće. Navečer izgubljeni i umorni 81

82 Ljubica Kolarić-Dumić, Dvadeset godina od protjerivanja Hrvata iz Vojvodina često lutamo tražeći novu ulicu, jer po mraku nismo mogli naći kuću u kojoj živimo. Onu svoju kuću u Kukujevcima mogla sam naći i zatvorenih očiju. Nikada ne ću zaboraviti pismo moga oca u kojemu mi piše da im nađem makar šupu u zamjenu za kuću, jer onaj život tamo više ne mogu izdržati. 15. Bio je zidar. Sagradio je nekoliko sela za svoga radnog vijeka. Kad se doselio i vidio kuću koju sam mu našla, rekao je da ga odmah vratim nazad, jer u tome ne može živjeti Koliko je ovakvih žalosnih, a neispričanih priča poput dijela tužnog pisma Jelene Dodig? Godinama sebi i drugima postavljam isto pitanje bez odgovora. Kako su ljudi preživjeli odlazak iz svojih kuća, mjesta i zavičaja? Kako je izgledao njihov posljednji pogled na kuću i dvorište koje su otvoreno zauvijek ostavili? Odlazili su u očaju i u žurbi da sačuvaju živu glavu dok im se od prijetećeg zločinačkog pogleda ledila krv u žilama. Moralo se što prije pobjeći, jer ostanak samo još jednu noć, mogao bi donijeti mučenje i smrt. Prolaze godine, a ja još uvijek vidim naše ljude, kako prisiljeni lutaju po Hrvatskoj tražeći kuću u zamjenu za ono, što se po svim zakonima, ljudskim i Božjim, ne može zamijeniti. Moramo se seliti! Plačući je govorila moja sestra u telefonsku slušalicu. Kako nismo prepukle od bola, sestra s one, a ja s ove strane! I sada je čujem kako plače izgovarajući riječi, koje do moga razuma tada nisu mogle doprijeti. Otići ćete iz Kukujevaca? Zašto? Kako? Nisam mogla vjerovati da se tako nešto događa. No istina je bila strašna. Protjerano je cijelo mjesto. Mnogih više nema. Umiru mlad. Ostavljaju ovaj svijet kao što su ostavili svoje njive i kuće. Na odlasku su ostavili život. Umorni i opterećeni bolom obrađuju tuđe njive. Suzama natapaju brazde tvrde zemlje, a žive u čežnji za srijemskim nebom, za mekom zemljom, koja ih je čekala svako proljeće da u rano praskozorje zaoru novu brazdu. Dok su se magle dizale nad zemljom, a sunce budilo novi život Dođe mi da od neizmjerne tuge i čežnje za našim dvorištem, kleknem pred neznanca koji kuću mojega oca zove svojom, da uđem u moju sobu, da zavirim na tavan uspomena. Da legnem u baščicu među cvijeće i da se nauživam života! Pa da skočim do bašče, jesen je i šljive su sigurno onako plave i slatke. A onda do vinograda. Grožđe već šara, kako bi rekla moja majka. Kad bi znali oni neznanci koliko je moja majka voljela svoje njive! Prelijeva se i sada njezina ljubav preko groba. Grlila je njive kao djecu. Srijemci tako ljube svoju Zemlju. Kolumna koju godinama vodim u listu Zov Srijema U pohode zavičaju, natopljena je suzama Kukujevčana i krvavim tragovima njihovih izranjenih nogu. U tim tragovima stope su svih naših predaka. Dug je i tužan hod prognanika. Možda netko jednoga dana krene našim tragom. Možda pronađe put za Povratak! Neka nađe utabane staze da utješi one koji su otišli, jer njihova tuga, tuga je do smrti. Na kamion ne mogu stati naše njive Zemlja se ne može preseliti! Veliki je dio groblja u Kukujevcima preoran! Doseljenici su uredili svoje groblje, ali im je izgleda malo iako se zemlja u Srijemu prostire nadaleko. Ukopavaju svoje mrtve u naše groblje, a naše grobove preoravaju i zatrpavaju. S kojim ciljem? Pitamo se. I još se pitamo, što bi se dogodilo, kakva bi se buka digla da Kukujevčani silom preseljeni u mjesto Budimce dirnu i jedan srpski grob na njihovu groblju? Ili da njihove prekopaju i sahrane naše pokojne? Već od samih ovakvih misli ledi se krv u žilama i srce snažno lupa od straha i neugode. Smije li se to činiti? Ostavite nam naše grobove! Molimo vas u ime vaših grobova, vaših majki i očeva! U ime čovječnosti! U ime Vječnosti! Svečano obilježavanje dvadesete obljetnice protjerivanja Hrvata iz Vojvodine Nastupom brojnih Kulturnoumjetničkih društava iz Vojvodine i Hrvatske dostojno zavičaja u Zagrebu je 26. studenoga obilježena dvadeseta obljetnica protjerivanja Hrvata iz Srijema, Bačke i Banata. Trosatni koncert pjevačkih i plesnih skupina, prožet snažnim emocijama, završen je praizvedbom svečane pjesme protjeranih Hrvata VRATIT ĆU SE, ZEMLJO Pod ravnanjem maestra Josipa pl. degl Ivellia, koji je i uglazbio tekst autorice ovoga priloga, Ljubice Kolarić-Dumić, himnu su praizvela tri zbora: Hrvatsko pjevačko društvo Slavulj Petrinja, Hrvatsko pjevačko društvo Jeka Samobor i Mješoviti pjevački zbor Emil Cossetto Zagreb. 82

83 Ljubica Kolarić-Dumić, Dvadeset godina od protjerivanja Hrvata iz Vojvodina Prošla su dva desetljeća od našega protjerivanja. Ranjeni i poniženi, skupljamo hrabrost da ne pokleknemo i ne izgubimo dostojanstvo, kako bismo uspravni nastavili život. Došli smo sa svih strana da makar kratko, ponovno budemo zajedno. Prepuna dvorana LISINSKI u Zagrebu ori od naše pjesme dok se suze slijevaju niz lica. Stotine glasova, tisuće glasova, nas i naših predaka slilo se iz Srijema u glavni grad Hrvatske. Odzvanjaju i grme, pjevaju i plaču, tutnje i ječe naše tužbalice. Krik bola uzdiže se Onomu, koji nas jedini najbolje razumije. I čini nam se da zvona iz daleka zavičaja glasno zvone. Tri su sata proletjela kao časak. Malo nam je! Svi imamo samo jednu želju. Nagledati se jedni drugih. Ostati ovako okupljeni. Da se san ne prekine, da traje... Ali izvan koncertne dvorane naša je stvarnost. Ovo je samo privid i kratka varka... Moji odlasci iz zavičaja bili su uvijek bolni. Prolazile su godine, a ja sam s istom tugom napuštala naše dvorište. Da olakšam rastanke, uvjerila bih srce da u daljini samo privremeno živim. Da ću se jednoga dana sigurno vratiti kući.težinu života daleko od svojih bližnjih i snove o povratku slala sam u pismima majci. Godine su prolazile jedna za drugom, a ja sam se redovito vraćala svojim ljetima. Čežnju je smjenjivala nada da ću opet brzo biti kod kuće. Zima je kratka. Proljeće odleprša s laticama procvjetalih voćnjaka. A jesen... jesen je bila određena za rastanke. Tako je bilo sve do kolovoza godine i moga posljednjeg boravka u rodnom mjestu. Zbog velikosrpske agresije na Hrvatsku, to je bila moja posljednja jesen u zavičaju. I zadnji rastanak s našom kućom, dvorištem, bakinim cvijećem, očevim voćem i vinogradom, zelenim livadama... S majčinim grobom. Prošlo je dvadeset godina, a ja još uvijek sanjam povratak u oteti zavičaj... U tom snu otvaram vrata dvorane Vatroslava Lisinskog u Zagrebu. Ne osjetim tijelo. Stojim pred garderobom. Na vratima natpis: KUKU- JEVCI. Ulazim u prostoriju za plesače. Zidovi nestaju. Preda mnom Kukujevci. Sve je tu. Sve što želim. Mladi tamburaš namješta žice tambure. Djevojke i snaše veselo pjevuše. S ljubavi i pažnjom, da sve bude kako treba, pripremaju se članice folklornog društva. Uskoro će zaigrati i zapjevati. Zlatare, svilene marame, dukati i djevojačka lica, blistaju i trepere. Čini mi se da su se Kukujevci preselili u Zagreb. U našu narodnu nošnju oblači me prijateljica iz djetinjstva Muna Litrić, Ivšina. Skute, oplećak, pregu, tkanicu i gombice pažljivo slaže. Zna ona dobro kamo što ide. Šutim i uživam. Dugo se ovako nisam osjećala. Odjekuje smijeh vesele mladosti. Laganiim pogledom prelazim po dijelovima nošnje. Svaki pomilujem kao drago biće. Oči zastanu na tkanici. Crven, bijeli, plavi oko struka i na gombicama. Srce snažno udara. Hoće li iskočiti iz grudi? Zapnem li za skute i spotaknem se o busen zemlje, koji u daljini jasno vidim Stanite, misli! Nisam u Srijemu. Ne trčim šorovima zavičaja, po livadi, ni u vinogradu. Nisu tu ni baščice s cvijećem, samo grančica ružmarina i stručak crvenog muškatla u djevojačkoj kosi. Tambure su sve glasnije. U dvorani grmi. Ovako smo igrali nedjeljom uvečer u našem selu. Bilo je baš ovako. Uhvatiš se u kolo, a noge kao da ne dodiruju zemlju. Lebdiš na zvucima tambure i jecaju violine. Radost i krik, često nerazdvojni, uzdižu tijelo pa ti se učini da se i sam pretvaraš čas u ushit, pa u dugu tugaljivu melodiju. Voditelj programa poziva me na pozornicu. Autorica sam naše nove svečane pjesme Vratit ću se, Zemljo. Poznati uznik za slobodnu Hrvatsku Đuro Perica, moj kolega iz vinkovačke gimnazije sjedi kraj mene i stalno pjevuši. Idi na pozornicu! Zar ne čuješ voditelja da te zove? Kao da me trgnuo iz sna. Je li vidio moje lice, ne znam, ali ja jesam njegove ruke dok je brisao suze. Kako ću se popeti? Đuro nepomično sjedi. Boji li se i on za mene? Noge mi klecaju. Netko mi prilazi i pruža ruku. Na pozornici sam. Gospodin Branko Uvodić čita tekst moje pjesme, od sada naše himne. Potom se začuju pjevači 120 glasova! Dvorana Vatroslava Lisinskog grmi, zvuči, zveči, pjeva, plače Bez krivnje smo protjerani... Ponovim u sebi jedan stih i gotovo nesvjesno uzimam mikrofon voditelju. Nije u programu, ali tko bi zaustavio srce? Što je htjelo? U Kukujevce! U Kukujevce... Krenem nekoliko koraka. I začujem vlastiti glas: Faljen Isus, Kukujevci! Iz dvorane odjekne: Uvik faljen! Tako su se Kukujevčani uvijek pozdravljali. Srce nastavi svoj monolog : A kada 83

84 Ljubica Kolarić-Dumić, Dvadeset godina od protjerivanja Hrvata iz Vojvodina se vratim, slavit ćemo, Zemljo! Zimu ću odabrati za povratak. Otopit ću snijeg suzama, a ispod snijega bit ćeš samo ti. Ni jedna travka. Ničija stopa. Ništa između nas. Samo ti i ja, Zemljo. I kad te pred sobom ugledam onakvu zagrlit ću te. I više ne ću otići. Bila sam u zavičaju Toga listopada u dvorani Vatroslava Lisinskog u Zagrebu mirisale su dunje, obrano grožđe i mlado vino. Jesenska večer uz zvuke tambure, radost i bol, domovina i zavičaj. Zov srijemske zemlje. Jeka u dolovima Fruške gore. Preda mnom je sve što volim, sve za čim čeznem. Vraćam ti se, rodna grudo! U suzama sam te ostavila. U pogledu uplakane majke. Ali Ti živiš u meni. Čujem kako struji netaknuto postojanje... Nedirnut. Ničim zaprljan. Neokaljan Život Srijema. Tambure žestoke. Lica tamburaša i ozbiljna i nasmijana. I tužna i razdragana. Korak lagan, plesači jedva dodiruju pod. Kad poskoče, pomisliš da će se kao lišće u jesen podignuti uvis. Hoće li poletjeti prema zavičaju? Velika oltarna slika Presvetoga Trojstva i dio lustera, dar ubijenog Nikole (Mike) Oskomića Jezik i govor Kukujevčana Nadaleko poznati po ikavici, kojom su od davnina govorili, protjerani Hrvati Kukujevaca, iako govore ekavicom govor svojih predaka nisu zaboravili. Mnogi će reći da o našem postojanju u Srijemu više nema svrhe ni govoriti ni pisati, no smatram da nisu u pravu. Naša svjedočenja, kako o mnogo čemu, tako i o našem ikavskom govoru (govoru našega djetinjstva) moraju se ubaštiniti u hrvatsko jezikoslovlje s točnim podatcima kada je ekavica preslojila ikavicu. Kad nam je i zašto nametnuta, zbog čega smo je u novoj državi morali prihvatiti, stručno je i političko pitanje. Nema Kukujevčana koji ako mu se obratite ikavicom ne će odgovoriti istim, dragim govorom svojih predaka. Upitajte ih znaju li divaniti kukujevački, i ugodno ćete se iznenaditi! Zemljopisno i strateški važan položaj Kukujevaca utjecao je na razvitak života mjesta, a ujedno i na stradanje stanovništva tijekom čitave povijesti. No vrijedni srijemski ljudi i zaljubljenici u svoju zemlju, znali su se oduprijeti svim neprijateljima i teškoćama. Marljivo radeći stalno su poboljšavali uvjete i način življenja. Obrađuju zemlju, ali i školuju svoju mladost. Oduvijek su imali sve potrebne zanate, a i visoko obrazovane ljude. Njeguju kulturne i tradicijske vrijednosti. KPD Vatroslav Lisinski osnovano je davne godine. Kukujevčani su se ponosili Hrvatskim domom, knjižnicom i čitaonicom. Dugu je povijest i uspješan rad imalo i DVD Kukujevci, koje je osnovano davne godine. 18. Na fotografiji je znakovit dokument dio lustera, dar masakriranog i ubijenog Nikole (Mike) Oskomića, kojemu za svjedočenje o plemenitosti Kukujevčana ne trebaju riječi hvale. O stradanju mještana govore činjenice o ubijenima i mnogi živi svjedoci koje je srpska specijalna policija zvjerski mučila s ciljem da se ljude zaplaši i protjera s njihovih ognjišta. 19. MUČENIČKI KUKUJEVCI Nakon duge povijesti zastrašivanjem, mučenjem, ubijanjem, i na 84

85 Ljubica Kolarić-Dumić, Dvadeset godina od protjerivanja Hrvata iz Vojvodina kraju bajunetima i puškama nasilno je protjeran i završen život velikog broja Hrvata u Srijemu, a na oltar žrtve bilo bi pravedno da se nikad ne zaborave uzdignuti mučenički Kukujevci. Govoreći i pišući o tragediji Hrvata iz Srijema, posebice Kukujevaca rodnom ćemo se mjestu i zavičaju skromno odužiti za sve lijepo što smo imali i ostaviti pisani trag o nama da smo unatoč teškoćama i mnogim pokušajima da nas se protjera iz zavičaja na onom bogatom i svetom tlu stoljećima živjeli. Mi, koji smo kao djeca odlazili na školovanje, nismo zaboravili ni jezik kojim smo govorili ni običaje i tradicijske vrijednosti koje smo poštivali. Zaljubljeni u svaki grumen srijemske zemlje, koju smo na odlasku ponijeli u srcu, govorit ćemo istinu o tužnoj završnici stoljetnog života na Zemlji naših otaca. Više su puta tijekom povijesti vlasti pokušale promijeniti nacionalni sastav mjesta, ali svi koji su planirano naseljavani, nakon nekog vremena odlazili, kao da im dosadi život na tuđem ili pak postane prevelik teret. Sve oteto kad tad postane pretežak kamen, nositelji ga zbace i na kraju ipak krenu putem pravde. A mi, neraskidivim nitima vezani za svoju Zemlju ojačamo korijenje i pustimo mladice spremne za novi život. Okupljeni oko Vječne vatre koja se uzdiže u središtu Kukujevaca, u našoj crkvi unatoč mučenjima i progonima, patnjama i teškoćama, živimo okrenuti radosnoj pjesmi orača i vinogradara. Kad je godina rodna, zahvalimo Svemogućemu, a pritisnu li nas nevolje te sami ne možemo dalje, uvijek smo znali kome ćemo se obratiti za pomoć. Crkva Presvetoga Trojstva bilo je mjesto okupljanja, a vjera naša snaga za život. Dok 21. stoljeće grabi brzim korakom, a nevolje i teškoće postaju preteške, vjera nam je potrebnija nego ikad. Osvajačima se samo čini da su ostvarili svoj cilj. Putovi su Gospodnji iz nama nepoznatih razloga skriveni ljudskim očima, a raskrižja su mnoga, provalije duboke. Na kraju, iako se čovjeku čini spora i nedostižna, pravda je uvijek pobjednica. Ne izgubimo li vjeru, ništa nismo izgubili, a Kukujevčani su se po svojoj vjeri prepoznavali. Stoga bez straha zajednički uskliknimo veličanstveni Psalam: Pa da mi je i dolinom smrti proći, ja se ne bojim, jer Ti si sa mnom. Samo smo trenutni gubitnici. Naše će molitve biti uslišane, patnje nagrađene. Istjerani smo iz naših kuća, ugašena su naša ognjišta, ali u crkvi Presvetoga Trojstva u Kukujevcima Vječna vatra i dalje gori. 85

86 Ljubica Kolarić-Dumić, Dvadeset godina od protjerivanja Hrvata iz Vojvodina POSVETA Tekst je posvećen kalvariji Kukujevčana i mojoj majci koja počiva na našem groblju a u onim je godinama kad su nam oduzeli zemlju, teško bolesna, za nas, svoju djecu, poslije žetve (na našim njivama!) pabirčila vlati žita. (pabirci: plodovi koji zaostanu na polju nakon žetve ili u vinogradu nakon berbe; pabirčiti: kupiti pabirke; ono što ostane nakon žetve ili berbe). Davna dječja glad za kruhom i ova današnja za zavičajem natjerale su me da ohrabrena krenem majčinim stopama po zaostale vlati. Napabirčila sam tek maleni dio plodova nakon bogate žetve hrvatskih srijemskih stoljeća. Ne zamjerite mi što ne prikupih više! Mnoga razasuta zrna od suza nisam mogla vidjeti. I ne postoji tako velik tekst u koji bi stale sve naše sjetve i žetve, bogatstvo i ljepota, patnje i muke, teškoće i radosti. Gdje podastrijeti ŽI- VOTE i podnesene nadljudske žrtve Kukujevčana? I na kraju, dragi čitaoče, ako si sa mnom stigao do zadnje rečenice ni na ovome mjestu, ni drugdje ne traži ni mržnju ni osvetu! Mi smo svima odavno oprostili. S ljubavlju kao dragi i trajni spomen primi ove retke u kojima su u suzama ispisani: PABIRCI IZ MUČENIČKIH KUKUJEVACA 20. SAŽETAK: Iseljavanje Hrvata iz Vojvodine vršilo se planski i dugo. Velikosrpska težnja za prisvajanjem plodne vojvođanske zemlje nakon više pokušaja tijekom povijesti, vojnom silom i prešutnom pomoći svjetskih sila, krajem 20. stoljeća ostvarila je svoj osvajački cilj. Najveće naseljavanje srpskog stanovništva na taj višenacionalni prostor, postignuto je takozvanom kolonizacijom nakon drugog svjetskog rata u kuće i na imanja protjeranih Nijemaca. Devedesetih godina dvadesetog stoljeća, kad se višenacionalne države Europe raspadaju, Srbija ne želi pristati na miran razlaz zajedničke države. Ogromnom vojnom silom JNA-e i pobunjenim Srbima izvršila je agresiju na Hrvatsku. U krvavom ratu uništena su mnoga mjesta, brojni su poginuli i nestali (vojska i civili; žene i djeca, starci), a mnoga ognjišta razorena. Mučenjem i zastrašivanjem od do protjeran je velik broj Hrvata iz Bačke i Banata, a najviše iz Srijema. Osobito je stradalo hrvatsko mjesto Kukujevci iz kojega je istjerano cjelokupno stanovništvo. Danas u selu živi desetak, većinom starijih obitelji. Crkva Presvetoga Trojstva u Kukujevcima, koja je proglašena spomenikom kulture, napuštena i devastiranan vapi za obnovom, a službeno bi trebalo zabraniti uništavanje groblja. NAPOMENA: Priopćenje sa VII. SUSRETA KNJIŽEVNIKA U ROVINJU prošireno je i dopunjeno izlaganjima na IX. i X. SUSRETIMA, te dovršeno u Rijeci u prosincu I molba čitatelju da mi ne zamjeri miješanje stilova! Znam da sam trebala odlučiti: opisati strašne brojčane podatke ili pustiti srcu da ono samo piše. Da napiše priču ili pjesmu. Ali ovo ovo nije priča, ovo je krvava istina o nama! Toliko krvava da se uistinu čini kao da nije stvarna. Ali jest. I zato je mogla biti samo ovako ispisana. Suzama i krvlju. I ti je tako primi, dragi čitatelju! Uzmi vremena i pročitaj sva naša prezimena, pođi do one davne godine kada je carica Marija Terezija odlučila sagraditi našu crkvu, prođi našim njivama u proljeće kad sve procvjeta i u jesen kad se beru plodovi... a onda tiho, na prstima pohodi napuštenu i tužnu crkvu, koja čeka da je popravimo i obnovimo. Tada ćeš i ti zaplakati sa mnom. Vidimo se u Kukujevcima na svetoj misi u obnovljenoj crkvi godine! Prikupljeni pabirci: U Rijeci, 23. prosinca studenoga, Literatura: Antun Dević: Župa Kukujevci, nakladnik: Antun Dević, Jarmina, Cecilija Marković: Sjećanje na Kukujevce, Matica hrvatska, Ogranak Osijek, Hrvatsko slovo, Zagreb, 10. veljače Pismo Jelene Dodig, predsjednice Glavnog odbora Zajednice protjeranih Hrvata iz Srijema, Bačke i Banata u Zagrebu Svjedočenja Kukujevčana koji ne žele da im se spominje ime, jer posjećuju grobove svojih bližnjih u Kukujevcima 86

87 Vjekoslava Jurdana, Od valorizacije do afirmacije Od valorizacije do afirmacije Vjekoslava Jurdana Slikovnica Ja se mraka ne bojim Ljubice Kolarić-Dumić. Od valorizacije do afirmacije. (Treće izmijenjeno i prošireno izdanje, naklada DHK-Ogranak Rijeka, 2013.) Pred nama je treće, izmijenjeno i prošireno izdanje slikovnice Ja se mraka ne bojim LjubiceKolarić-Dumić. O stvaralaštvu Ljubice Kolarić- Dumić, posebice o spomenutoj slikovnici (prva dva izdanja) mnogo je toga rečeno. Znanstveno, utemeljeno i iscrpno prikazani su mnogi aspekti toga stvaralaštva. Prigodom ovoga najnovijega, trećega izdanja, valja otvoriti, krećući se razvojnim putom i životom slikovnice, novo poglavlje u njezinu praćenju. Naime, ovom prilikom nije nam (više) cilj valorizirati jedan književni artefakt, nego ukazati na prave aspekte njegove afirmacije. Ljubica Kolarić-Dumić vrlo pažljivo gradi svoj literarni iskaz. Promišlja ga, promatra i osluškuje svaku riječ. Tako se trećim izdanjem svoje slikovnice Ja se mraka ne bojim vraća svomu stihu, zvučno ga i sadržajno dorađuje. Evo, kako sama o tome svjedoči: Kad sam ga odlučila raditi, danima sam svako jutro sjedala za kompjutor i ponovno iščitavala i osluškivala stih po stih, tražeći nove, bolje riječi, boje, zvukove iz prirode noći, gledala zvijezde, zamišljala pjesničke slike, igrala se mrakom i s djecom, vidjela kako baca loptu, kako im piše zadaću, čuva tajne, čula kako ih moli da ga zavole, da ga se ne boje. slagala rimu i ritam, izgovarala glasno da čujem kako izrazi zvuče kad ih djeca budu izgovarala, pjevala. Štoviše, uspoređujući sva tri izdanja slikovnice, jasno se mogu sagledati pojedine preinake, dopune, korekcije, no sve u jednoj neprekidnoj stvaralačkoj igri. Tako prvo izdanje u nakladi riječke izdavačke kuće Adamić (2008.) ne sadrži uglazbljenu verziju naslovne pjesme kao ni njezinu notografiju. Drugo izdanje, koje je tiskala Zajednica protjeranih Hrvata iz Srijema, Bačke i Banata (2010.), uključuje tu glazbenu komponentu (s naznakom Hrvatski dječji festival, Zagreb, 2006.), baš kao i treće, najnovije izdanje u nakladi Društva hrvatskih književnika Ogranka u Rijeci (2013.). Zajedničko svima trima izdanjima jesu ilustracije uvažena umjetnika Vjekoslava Voje Radoičića. Nadalje, slikovnicu od početka prate i stručnjaci s područja teorije književnosti, napose dječje književnosti. 1 Tako u prvome izdanju na početku čitamo Uvodno slovo, predgovor prof.dr.sc. Milana Špehara koji se u drugome izdanju tiska kao Pogovor. U trećemu pak, čitamo ga kao Predgovor. Štoviše, u tome izdanju imamo i Pogovor Blaga vedrina kao vodič kroz mrak koji je napisao književnik Stjepan Lice. Nadalje, slikovnica u sva tri izdanja sadrži podatke o autorici (prvo, bez fotografije), o ilustratoru, a drugo i treće i o autorici glazbe Doris Kovačić. U užemu tekstualnome smislu, slikovnica je u tri izdanja doživljavala znatne promjene, pa se može zapravo reći da se radi o tri samosvojna artefakta koje povezuje zajednička tema i izvor iz kojega autorica crpi nadahnuće. Tako prva dva izdanja sadrže na početku uvodni autoričin tekst Obojani mrak u kojemu se, u prvom licu, ispovjednim tonom, izravno obraća čitatelju: Jako sam se bojala mraka. Toliko sam se 1 Uz prvo izdanje slikovnice doc.dr.sc. Marinko Lazzarich napisao je prikaz RAZIGRANI MRAK. Ljubica Kolarić-Dumić, Ja se mraka ne bojim, Adamić, Rijeka, 2008., koji je objavljen u znanstvenome časopisu Život i škola br. 20 (2/2008.), god. 56., str Također, dr.sc. Lazzarich je nakon opsežna istraživanja o dječjoj recepciji slikovnice Ja se mraka ne bojim, provedenog u sedam županija Republike Hrvatske 9 gradskih i 7 prigradskih osnovnih škola, na uzorku od 986 učenika razredne nastave, objavio studiju Integracijske mogućnosti slikovnice u nastavi materinskog jezika, Život i škola, br.26,(2/2011.), god.57., str Ondje je prikazao dobivene rezultate koji pokazuju kako slikovnica djeluje poticajno i daje smjernice za prevladavanje neugodnih iskustava. Štoviše, kao primjer poetske slikovnice, Ja se mraka ne bojim nadaje se kao poticajan lingvometodički predložak ne samo u funkciji razvoja rane pismenosti već i estetskoga sazrijevanja malih čitatelja. 87

88 Vjekoslava Jurdana, Od valorizacije do afirmacije plašila da se nisam usudila pitati zašto.( ) Bila sam malena kao ti sada. Te, u skladu s teorijom recepcije, razrađujući svoj susret s mrakom, poziva recipijente na to da se i oni susretnu s mrakom, s vlastitim predodžbama o njemu, da se susretnu zapravo, sami sa sobom: Ja se više i ne sjećam kad je strah pobjegao iz moje sobe. Samo uživam u pričama obojanog mraka. Uživaj i ti! I ne boj se!. Treće izdanje nema toga teksta, iako bi možda bilo uputnije da je on nazočan, upravo zato što dijete priprema i uvodi u čitanje slikovnice na nenametljiv, a izravan način. Autoričin, samosvojan. Slijede stihovi, pojedine pjesme koje se nižu u skladnu kontrapunktu sa slikama Voje Radoičića. No, raspored i broj tih pjesama nije jednak u sva tri izdanja. Štoviše, iako se mnoge od njih naslovom ne razlikuju, u svome sadržaju, leksiku, motivima, pjesničkim izražajnim sredstvima, one su međusobno drukčije, ponekad posve nove, izmijenjene. Tako se u sva tri izdanja kao prva pjesma pojavljuje Prvi mračak. No, u prvome i drugome izdanju prvi stihovi glase: Kad se večer tiho spušta, / I u sobu tvoju/kroči prvi mračak, u trećemu izdanju ovako: Kad se večer tiho spušta, i u tvoju sobu/ušulja se prvi mračak. Uz to, što su u trećemu izdanju pojedini stihovi koji nose ključne misli pjesme, odnosno imaju poantirani naglasak, masnije otisnuti i jasnije uočljiviji za recipijenta, pa je tako slučaj i u ovoj početnoj pjesmi (stih Mrak ne plaši malumalu djecu! ), u trećemu izdanju nakon toga stiha slijedi novi kojeg nema u prva dva izdanja ( On se s njima igra rado ). Također, i raspored stihova, odnosno njihov prijelom razlikuje su u pojedinim izdanjima. Ovdje valja uočiti i razliku u veličini fonta slova. U prvome izdanju radi se o sitnome fontu, u drugome o velikom, a u trećemu također, osim u popratnim tekstovima, koji su otisnuti nešto sitnijim fontom. U tom kontekstu valja uočiti i da je prvo izdanje mekoukoričeno,a drugo i treće tvrdoukoričeno. Slijede i druge pjesme, u prvome izdanju ih sveukupno ima sedam s uvodnim tekstom Obojani mrak. U drugome je osam pjesama, također uz spomenuti uvodni tekst, dok u trećem izdanju ima 10 pjesama, bez uvodnog teksta. Druga pjesma u prvome i drugome izdanju je Svjetiljčicu sam ugasi. No, ta je pjesma, iako istog naslova, u ova dva izdanja doživjela mnoge i velike preinake, pa se zapravo radi o dvije zasebne pjesme istog naslova. Pjesma ima svoj sadržaj u prvome izdanju koji je drukčiji u drugom i trećem. Drugo i treće izdanje te pjesme se razlikuju po ponekoj riječi, izrazi, rasporedu. Tako, u drugome izdanju na početku imamo: Ide Sanak Sklopiočić,/ polagano, nosi san, a zatim u drugoj strofi: A i dan je već umoran,/ kao dijete malo pospan. U trećoj: Na spavanje mora poći./ A onda će tiho,/nježno, u četvrtoj strofi: Sanak i do tebe doći. U trećemu izdanju: Ide Sanak Sklopiočić, a zatim u drugoj strofi: Tiho,/nježno,/nosi/san. U trećoj: A i dan je već umoran,/ malo pospan kao dijete. U trećemu izdanju druga pjesma ima naslov Mrak najljepše snove nosi, a pjesmu s tim naslovom nalazimo u drugome izdanju kao treću po redu. No, i ovaj put pjesme su različite, i posve drukčije u svojoj strukturi, iako se poneki motiv i stih pojavljuju u obje ( mrak te miluje po kosi i najljepše snove nosi ). Tako i pjesme Mrak i srce, Nebo krasi zvjezdicama koje se potpuno razlikuju u sva tri izdanja. U središnjemu dijelu pjesmepotpuno se razlikuju, da bi se u završnom dijelu, događale varijacije kao u početnim dijelovima ovih pjesama. Pjesma Večernja molitva u sva je tri izdanja pretposljednja pjesma, prije završne uglazbljene Ja se mraka ne bojim. No, ponovno uočavamo autoričine varijacije, izmjene, dopune. U prvome i drugome izdanju pjesma započinje Kada zvijezda večernjica/ svojim sjajem noć najavi,/ a oči se tvoje snene/pripremaju za san plavi, u trećem izdanju početak glasi ovako: Kada sunce na zalasku/ grimiz prospe nebom plavim,/ Večernjica, prva zvijezda,/svojim sjajem noć najavi. I u središnjemu dijelu pjesme autorica na sličan način varira svoj pjesmotvor, no završni stih je u sva tri izdanja pjesme jednak: I do jutra s tobom biti. Pitamo se čemu ta pažnja, ta posebna posvećenost tekstu koji je, uobličen u slikovnicu, namijenjen djetetu. Je li to tek manira jedne pjesnikinje, navika dugogodišnje iskusne učiteljice, ili nešto treće. Prije svega, valja naglasiti da slikovnica predstavlja prvi susret djeteta s književnošću i pisanom riječju općenito, aostvaruje se u čovjekovu najosjetljivijem razdoblju, djetinjstvu, pa je stoga nužno voditi brigu o kvaliteti slikovnice radi djetetove dobrobiti. 88

89 Vjekoslava Jurdana, Od valorizacije do afirmacije No, što je to dobra i kvalitetna slikovnica? O tome se (pre)malo zna i govori u hrvatskim znanstvenim i umjetničkim područjima, kao i u svekolikoj javnosti. Pa, iako se slikovnice tiskaju u velikome broju pa nakladničko tržište njima obiluje, one koje su na hrvatskom tržištu i u knjižnicama prisutne u posljednjih trideset godina, rijetko su predmet istraživanja. Štoviše, slikovnica nije jednostavna književna vrsta, nego kao artefakt raspolažepedagoškim, psihološkim,umjetničkim i jezičnim potencijalima pa može imati zabavnu, informacijsko-odgojnu, spoznajnu, iskustvenu, estetsku i govorno-jezičnu funkciju koje se međusobno prožimlju i ovise jedna o drugoj. Upravo funkcije koje slikovnica razvija pretpostavljaju određenu razinu njezine kvalitete. Sve to upućuje na visoke zahtjeve koje valja poštovati kako bi slikovnica ostvarila svrhu svoga postojanja.iz toga proizlazi da nije svaka slikovnica primjerena za svako dijete. No, roditelji, odgojitelji, učitelji teško se snalaze u suvremenim okolnostima ekspandirajućeg i počesto agresivnog tržišta, marketinga i medija koji promiču materijalizam, konzumerizam, trenutačni užitak. U povijesnim razdobljima koja su prethodila turbulentnomu suvremenomu trenutku podrazumijevalo se gajenje osobnih krjeposti poput mudrosti, pravednosti, jakosti i umjerenosti kao nužna temelja istinski sretna i plodonosna života. No, naše vrijeme obilježavaju modernizam, i (post)postmoderna koje većkrajem 19. st. najavljuje Friedrich Nietzsche govoreći o»prevrednovanju svih stvari«, odnosno»vrijednosti«čime se krjepost zamjenjuje neodređenim pojmom»vrijednosti«. 2 Te suvrijednosti tijekom dvadesetoga stoljeća toliko relativizirane da danas intenzivno uočavamo moralnu nepismenost i pomutnju koje sada dominiraju globalnom kartom svijeta. Stoga je u ovome povijesnome trenutku hitno potrebno pomno preispitivanje onoga prevrednovanoga, između ostaloga važno je propitivati što se događa s vještinom čitanja kao jedinstvenoga načina spoznavanja svijeta i formiranja ljudske osobnosti. Je li čitanje knjiga danas neophodno, čita li se uopće, kako se čita i je li ono (i danas) radost i užitak, ali i prilika za razvoj vlastitih čitalačkih kompetencija? Te su kompetencije dio široka spektra humani(stičk) ih vještina, dostignuća i afiniteta čija vrijednost 2 FriedrichNeitzsche, Volja za moć. Pokušaj prevrednovanja svih vrijednosti, Mladost, Zagreb, 1988., str.240. uočljivo erodira u dominirajućoj i samoproglašenoj kulturi relativizma, materijalizma i konzumerizma. Mnogi su već uočili da se i u području gdje smo možda i najranjiviji, naime u području odgoja i obrazovanja naših najmlađih, vodi rat za duše naše djece. Jer, naročita meta te kulture koja podražava doživljaj tek na razini osjetila su djeca i mladi, ali i obitelj u cjelini. Upravo se u djetinjstvu stvaraju temelji za usvajanje kompleksnih čitalačkih vještina; najprije u obitelji, a zatim u odgojno-obrazovnim institucijama. Stoga valja poći od tih temelja i propitati kako danas čitaju najmlađi i kako im pomoći da usvoje i zadrže radost i užitak u čitanju, te se na toj podlozi razviju u kompetentnog čitatelja koji zna i može uživati u estetskoj komunikaciji s knjigom. No, pitanje je koliko današnji roditelji, zaposleni i opterećeni zahtjevima trenutka u kojemu žive/»žive«, imaju vremena svojoj djeci čitati ili pak pričati priče. Razvidno je da djeca danas sve više odrastaju bez nekada uvriježenoga običaja roditelja da se djetetu čitaju ili kazuju klasične priče, uspavanke, bajke, legende, mitovi. 3 Sada djeca većinu vremena provode uz elektroničke medije, žive virtualno. Riječju, surogatno. Posljedice nisu odmah vidljive u punoj dimenziji, no u konačnici djeci se tako uskraćuje vitalna snaga i iskonska moćmašte koja se zamjenjuje upravo ovisničkim apetitom za pukim osjetilnim podražajima. U tako prevrednovanu svijetusvekolika moralna relativizma gdje sve prolazi i sve je dozvoljeno, postavlja se pitanje: ako su naravni i duhovni oprez djetetovu umu smanjeni, ako je njegovo poimanje moralnosti pogrešno, a autoritet potkopan, koji će još neuredni interesi i djelatnosti uslijediti dok ono kasnije u životu bude vršilo izbore? 4 Štoviše, i samaknjiževnostosim što je naudaru vizualne kulture, preplavljena je hitoidnim»dječjim knjigama«koje postižu visoke i poželjne tiraže, zbog kojih se čeka u redovima, po kojima se snimaju filmske uspješ- 3 Upravo klasične bajke, priče, legende, mitovi, uspavanke (podnaslov slikovnice Ja se mraka ne bojim je dječja uspavanka ) svojom simbolikom na posebne načine djeluju na svijest i podsvijest recipijenta, osobito najmlađeg, i kao takve imaju nezamjenjivu ulogu u oblikovanju svijesti i savjesti kod djeteta. O tome su pisali psiholog Bruno Bettelheim, teolog-etičar VigenGuroian te filolog i pisac J. R. R. Tolkien. 4 To pitanje postavlja Michael O Brien u svojoj knjizi Rat za duše naše djece. Razmišljanja o odgoju i književnosti, Treći dan, Zagreb, 2009., str

90 Vjekoslava Jurdana, Od valorizacije do afirmacije nice, te proizvode hit-igračke. Ti»proizvodi«na kojima se ostvaruje ogroman profit uglavnom ne razvijaju osjećaj za stvarne vrijednosti, odnosno ne potiču razvoj mašte i svekolika duha kod ličnosti u razvoju. Problem zapravo leži u tome štose prikazuje kao dobro, a štokao zlo. Riječju, uzbuđenje je nadmašilo divljenje koje je izvorištem kako filozofije tako i ljubavi te svih velikih književnih djela, ali je i tradicionalnim izvorom»očaranja«što ga pronalazimo u samoj stvarnosti. (O Brien, 2009: 70). Valja osvijestiti sve te aspekte opasnosti kojoj su danas, kao nikada prije, izloženi djeca i mladi, dakle oni koji su još u formativnom razdoblju jer oni čitaju fikciju s drugačijom sviješću od odraslih. Ako je uopće čitaju. Stoga je zadatak roditelja, odgajatelja i učitelja, kao i metodičara i teoretičara propitati i osvijestiti suvremenu situaciju i propitati njezine razorne učinke, kao i ponuditi spasonosne mjere ili pak načine (su) života u suvremenoj kulturi, koju je Ivan Pavao II. nazvao kulturom smrti. Riječje o kulturi koja nas ne određuje prema nama samima, ne govori nam ono što je vrijedno, što je bezazleno, a što pogibeljno, i ne potiče nas da otkrivamo koji je stvarni smisao postojanja (O Brien, 2009: 46).No, radosna vijest je u tome što glad djece za književnom estetskom i etičkom porukom i u ovim»posljednjim vremenima«, ili baš upravo zbog njih, ne presušuje u smislu potrage za upoznavanjem istinskog herojstva na jednostavan i lako pamtljiv način. Dužnost i odgovornost nas starijih je omogućiti im da uoče skrivene temelje svijeta prije no složenost i nijanse modernog uma preplave njihovu spoznaju. To se odnosi i na institucionalizirane sustave odgoja i obrazovanja unutar kojih postoji i nastavno područje koje se naziva školska lektira,a obično je povezano s nastavnim predmetom materinjeg jezika. Radi se o književnim djelima koja su predviđena za samostalno učenikovo čitanje kod kuće, a tijekom obrazovanja učenici bi trebali učiti i ovladati vještinom obrade literarne obavijesti, razviti svoje jezično-komunikacijske kompetencije kao i svoj estetski ukus. To su glavne zadaće školske lektire. No, kako to postići? To je pitanje aktualno otkako postoji školska lektira, a u već spomenutoj specifičnosti suvremenog trenutka, to se pitanje još više usložnjava. Jer, valja propitati i kako i koliko školska lektira u svojim bitnim odrednicama odgovara zahtjevima vremena? Kako osmisliti školsku lektiru tako da ona omogući sve zadaće zbog kojih i postoji? Na to nema jedinstvenoga odgovora ili jednostavnogrecepta, kao niti na većinu pitanja koja se odnose na odgoj i obrazovanje.no, postoje smjernice, postoje iskustva kao i teorijski uvidi nastali na njihovim temeljima. Svi oni upućuju na to da problematici školske lektire treba pristupati u multidisciplinarnom kontekstu koji uključuje različite znanstvene discipline kao što su psihologija, sociologija, komunikologija, gnoseologija, metodika književnog odgoja i obrazovanja. Nažalost, u Hrvatskoj nema institucionaliziranog istraživanja o čitanju lektire, iako postoje individualna istraživanja koja su započela šezdesetih godina 20. stoljeća kao i pojedine društvene inicijative.ali nedostaje koordinacija, organizacijate timski rad. Ukratko, nedostaje nacionalna strategija čitateljskog odgoja koja bipojedinačna nastojanja uobličila u produktivan i permanentan proces. U većini europskih država i u SAD-u postoje ili se osnivaju agencije, društva, nacionalni odbori, odnosno strategije za razvijanje čitateljskog odgoja. Riječje o timskom radu gdje učitelji, knjižničari, sveučilišni profesori i studenti, psiholozi, stručnjaci mnogih profila, ali i roditelji sustavno, na praktičnoj i teorijskoj razini, razvijaju čitateljski odgoj. Naglasak je na podjeli uloga i koordiniranom radu većeg broja čimbenika, a ne na prepuštenosti vlastitoj poziciji/domišljatosti kao što je uglavnom slučaj u Hrvatskoj. U cilju poboljšanja školske lektire, kao i čitanja uopće, valjalo bipromišljati cjelovit čitateljski odgoj koji je permanentan i procesualan zadatak svakog društvate ga treba bazirati na načelu da knjiga mora biti dostupna, vidljiva na policama: u vrtiću, u školi, u izlogu, na dohvat djeci, da je požele, a sveaktivnosti prezentirati putem različitih medija da se svaki od zainteresiranih čimbenika u razvoju čitateljskog odgojalako može uključivati u proces. Što se tiče institucionaliziranih oblika odgojno-obrazovnih sustava, oni koji se još nisu, moratće se liberalizirati, u smislu promjene kruto postavljenih planova i programa koje pod svaku cijenu treba realizirati. Cilj bi svima trebao biti isti: izgraditi psihološki svijet čitanja kako bi sva djeca imala pristup knjizi i informaciji, ali ponajprije da bi uživala u čarima čitanja, ali izadržala taj užitak kao predznak ljubavi prema samome životu. 90

91 Vjekoslava Jurdana, Od valorizacije do afirmacije U svijetu su se tako, i u području stvaranja slikovnice, stručnjaci raznih profila (nakladnici, književnici, pedagozi, psiholozi, književni teoretičari), uhvatili u koštac s problematikom slikovnice i njezine recepcije kod najmlađeg primatelja djeteta kakobi se omogućilo da one što više odgovaraju razvojnim mogućnostima, interesima i potrebamaonih kojima su namijenjene. Visoka razina kvalitete i primjerenosti s obziromna različite segmente slikovnice iziskuje predan i udružen rad u njezinu nastajanju. 5 U svijetu je već ustaljena praksa da se u procese nastanka slikovnice osim autora teksta i ilustratora uključuju i stručnjaci iz drugih područja, kao što su pedagozi, psiholozi, lingvisti i dr., dok se u Hrvatskoj to još uvijek ne prakticira iako je potrebadjece u Hrvatskoj za kvalitetnim i primjerenim slikovnicama jednaka potrebama djeceu inozemstvu (Martinović i Stričević, 2011., 59.). Jednako tako u njihovu je istraživanju potreban udružen rad stručnjakarazličitih znanstvenih i umjetničkih područja. U svom najnovijem istraživanju CultivatingLittleConsumers: How Picture Books Influence MaterialisminChildren. (»Kultiviranje malih konzumenata: kako slikovnice utječu na materijalizam kod djece«) RachelFranz sa Sveučilišta u Vermontupokušala je istražiti potiču li i osnažuju dječje knjige materijalizam. 6 Svoje istraživanje je usmjerila na poznate naslove, s namjerom da dokaže kako knjige namijenjene dječjem uzrastu sadrže poruke koje potiču potrošački način razmišljanja i vezivanje djece uz predmete. Tako se već kroz slikovnice i knjige za djecu»odgajaju«budući potrošači. 7 Autori i izdavači trebali bi razmišljati o tome kakve poruke šalju njihove knjige. ističe da bismo u cilju potpore djeci da postanu pozitivne, uključene i odgovorne individue trebali unaprijediti kvalitetu i svijest o medijima namijenjenima dje- 5 O tome govore doc.dr.sc. Ivana Martinović iizv.prof. dr.sc. Ivanka Stričević u znanstvenom članku Slikovnica: prvi strukturirani čitateljski materijal namijenjen djetetu, u Libellarium, IV, 1 (2011.), Jon Reidel, MeasuringMaterialisminChildren s Books, storyid=15875, , preuzeto Theresultsofthisstudyrevealthatpicturebookshave a significantpotential to act as bothanavenue for becomingconsumersand a tool for counteringconsumerism, ističe R. Franz, v. bilješku 6. ci. U tom smislu slikovnice, čija je tradicionalna uloga da potiču maštu i pružaju utočište, mogu biti odlično polazište. Franz se nada da će istraživači, roditelji, odgojitelji i učitelji uzeti u obzir ove informacije i u pogledu televizije, video igrica i drugih medija. Istraživanje o utjecaju konzumerizma na slikovnice i dječje knjige trebalo bi pomoći i u tome da se djela namijenjena djeci izabiru pažljivije i s kritičkim odmakom. 8 Dijete je osnovna svrha postojanja slikovnice. Njemu je potrebna slikovnica koja će biti u skladu s njegovim potrebama i iskustvom, pratiti i podupirati njegov razvoj,odgovoriti na njegove trenutne, ali i specifične potrebe i interese (Martinović i Stričević, 2011:58.). Pred nama je primjer slikovnice koja može potaknuti djecu da postanu znatiželjni, maštoviti i hrabri ljudi sa sposobnošću da formiraju vlastite vrijednosti i mišljenja o tome što je doista važno u životu. Slikovnica Ja se mraka ne bojim Ljubice Kolarić-Dumić artefakt je koji se u našem hrvatskom prostoru pojavljuje u trenutku kada je svaki pravi primjer djeci i putokaz ka izgrađivanju vlastite osobnosti (u naslovu je na prvome mjestu osobna zamjenica -ja), što, dakako, uključuje suočavanje sa vlastitim bićem, više nego dragocjen. U trenutku kada su djeca, roditelji, odgajatelji, učitelji, metodičari, nakladnici prepušteno stihiji tržišta, pojavljuje se glas iz pustinje. Na nama je da ga poslušamo, da ga slijedimo, da ga afirmiramo i damo sve od sebe da slikovnica Ja se mraka ne bojim bude na pravom mjestu; u nastavnim planu i programu, u školskoj lektiri, i adekvatno praćena od strane niza odgovornih institucija koje su zadužene za pravu i plodonosnu egzistenciju jedne knjige. Valja, jer krajnje je vrijeme, učiniti iskorak iz valorizacije ka pravoj i konačnoj afirmaciji slikovnice Ja se mraka ne bojim i njezine autorice Ljubice Kolarić-Dumić. 8 Inorder to helpchildren to becomepositive, connected, responsibleindividuals, we must improvethequalityandconsciousnessofthemediaandtheirability to respond to it. Picture books, whosetradition is to inspireimaginationandofferrefuge, are a fantastic place to start. I know I ll neverread a bookthe same wayagain. R. Franz, isto. 91

92 János Bányai, Prostori prepušteni sjećanjima Prostori prepušteni sjećanjima JÁNOS BÁNYAI TOMISLAV KETIG, DAMIN GAMBIT, MATICA HRVATSKA SUBOTICA, Damin gambit Tomislava Ketiga je roman o životu građanskog društva, odnosno srednjeg sloja u doba tranzicije kada se neke osnovne moralne i društvene vrijednosti dovode u pitanje i kada se to građansko društvo svojim stilom života, svojim obiteljskim svezama, pozivanjem na svoje podrijetlo, a istodobno doživljavajući svijet u kojem se ipak može kako tako živjeti, odupire daljem srozavanju građanskih vrijednosti. Damin gambit je u cjelini suvremen roman, u njemu se mogu prepoznati znani nam, ili manje poznati likovi iz današnjeg društvenog života, likovi pritiješnjeni historijskim promjenama, a isto tako pritiješnjeni svojim životnim prilikama, kao i doživljajem prolaznosti vremena. Roman počinje opisom pokopa četvrtog muža glavne junakinje Magdalene Baumann, po ovom mužu Magde Politeo. Posle sahrane obitelj sa poznanicima i prijateljima će se sakupiti u stanu Magde Politeo, tu su njene kćeri, njihovi muževu, tu su bliži i dalji rođaci, a kad svi odu sredovječna Magda ostaje sama suočena sa samoćom, koju će pokušati da savlada sjećanjima, a potom sve izraženijom brigom za svoje kćeri i za njihove živote, zatim će otići na turističko putovanje na Bliski Istok, gdje će steći nova poznanstva koja će je pratiti u daljem toku njezina života. Roman Damin gambit znači počinje iz doba realistične književnosti poznatim pripovjedačkim postupkom, jednom vrstom tabloa; uglavnom su svi tu, izuzev onih sa turističkog putovanja, koji će u daljem tijeku romana imati posrednog ili neposrednog udjela u Magdinu životu. Razvijajući radnju svoga romana iz ovog tabloa Tomislav Ketig će se držati narativnog postupka linearnog pričanja, naravno uz povremene izlete u prošlost i u snove. To je sasvim prirodan narativni postupak, koji proizlazi iz kuta gledanja naratora, koji se s pravom može smatrati omnipotencijalnim «junakom» Ketigovog romana. Magdalena Baumann je čvrsta žena, koja se hrabro suočava sa dešavanjima iz svoga života ili iz života njoj najbližih, njenih kćeri, novih poznanstava ili onih koji su igrali više manje značajnu ulogu u njenom životu, ranijih muževa, ranijih i novijih prijatelja. Pri tome se Magda opasno približava dobu starenja, što je naravno pogađa, ali ni to je neće samljeti, kao što je nisu samljele ni druge nesreće, smrti i nesretni brak jedne od njezinih kćeri, usamljenost druge kćeri, ili smrt njene prijateljice, stečene na turističkom putovanju, prema kojoj u izvjesnim trenucima osjeća i potajnu putenost. Kroz veliki broj dobro oformljenih likova Tomislav Ketig u Daminom gambitu pruža i presjek društvenog života Srednje Europe, jer se korjeni njegovih likova dosežu u davnu prošlost ovih predjela, a njihovi životi u suvremenom svijetu vezani su za ove prostore od Zagreba do Novog Sada, od Zagreba do Beča i Stutgarta, sve do Ženeve i Nizozemske, da bi na kraju romana, u doba starenja Magdinog, svi ti prostori bili prepušteni sjećanjima, jer će se Magda zaustaviti na najjužnijem dijelu afrič- Književna večer Tomislava Ketiga u Subotici 92

93 János Bányai, Prostori prepušteni sjećanjima kog kontinenta, odakle će samo pismima i povremenim telefonskim razgovorima održavati vezu sa svojim ranijim životom, naravno uz ne previše stvari, koje su joj stigle iz starih krajeva i koje je podsjećaju na njen raniji život. Roman s jedne strane prati životni put Magdalene Baumann, to je karakteristika kontinuiranog pripovijedanja, a sa druge strane sa puno pojedinosti i dešavanja, koja utiču na Magdin život, ili na koje ona utiče, roman Tomislava Ketiga poprima karakteristike kaleidoskopskog. Pobočni detalji o podrijetlu Karla Kertnera, poznanika sa turističkog putovanja, o njegovom obiteljskom stablu, o naslijeđenim aristokratskim manirama, koje imaju svoje određeno mjesto i u suvremenom poslovnom svijetu, zatim detalji o životu i stradanju Branka Rudića, muža jedne od njenih kćeri, tipičnog predstavnika propalog biznismena, koji se neće uzdržati ni od iznuda, pa do drugih detalja poslovnog svijeta, koji su preko Magdinih razgranatih obiteljskih sveza u dodiru sa njom i sa njenom užom porodicom, potom detalji o životu u današnjem Zagrebu, kao i upečatljiva slika samoga grada Zagreba bazirane na pojedinim epizodama, čine roman Tomislava Ketiga, s jedne strane romanom o ženskom liku, koji svoj život uređuje na mantri šahovske igre, otud i naslov romana, i koji će se uvrstiti u red poznatih ženskih likova hrvatske i drugih književnosti, a sa druge strane je roman sa puno dobro oformljenih likova, koji su tu predstavljeni uvijek u pričama, ili u detaljima priča, što je jedan od oblika odstranjenja, kao poznatog narativnog postupka. Tomislav Ketig je upravo u tome majstor svog zanata. U načinu na koji detalje, ali i dešavanja iz dalekih vremena, ili sa dalekih prostora, ume dovesti u svezu, koja je prirodna, i koja odiše stvarnim poznavanjem života i povijesti. Po tome se roman Tomislava Ketiga Damin gambit može smatrati društvenim i historijskim odrazom srednjoeuropskih prilika s kraja prošloga stoljeća i na početku novoga. Roman sa puno upečatljivih detalja, ispričan jednostavnim jezikom, sa izuzetno uspjelim dijalozima. Po svojim dijalozima Damin gambit je razgovorni roman. Razgovori u romanu odvijaju se uvijek na dobro opisanim prostorima, u stanovima, u klubovima, u kafeima, na mjestima gdje se junaci ovog romana sa puno likova susreću... Tomislav Ketig dobro poznaje svijet koji opisuje i nikad se ne poistovjećuje s njim, već ga opisuje, govorom o posebnostima svojih junaka, kao i o posebnostima njihovih života i sudbina. Upravo zbog toga što dobro poznaje ovaj svijet Tomislav Ketig drži i određenu distancu prema njemu, što mu omogućava, da u svoju naraciju skoro neprimjetno, ali zato uvijek upečatljivo uveže nit ironičnog govorenja što čini njegovu naraciju slojevitom i životnom. 93

94 Nevenka Nekić, Besa za život Besa za život NEVENKA NEKIČ PREDSTAVLJANJE KNJIGE ALBANSKOGA PJESNIKA BARDHYLA MALIQIA CARSTVO PTICA U PRIJEVODU SHAHINA HASANIA- SHKOZE HPEU, Bardhyl Maliqi značajni albanski pjesnik rođen je u prostoru mediteranskoga juga, u Konispoliju. Završio je fakultet jezika i književnosti, kao i dopunski studij pedagogije i psihologije i postigao doktorat odgojnih znanosti. Autor je petnaest knjiga pjesama, eseja, novela, kao i mnogobrojnih stručnih radova. Dobitnik je 10 nacionalnih i međunarodnih nagrada kao što su nagrada za najbolji dramski tekst (Albanija- Kosovo-Makedonija, 2004.), nagrada Butrint na međunarodnom natjecanju( Balkana) u Sarandi, 2007.; specijalna međunarodna nagrada za pjesme «Carstvo ptica» i «Kipovi tjeskobe»na Drugom kongresu UNESCO-a za književnost, umjetnost i znanost, Atalanta, i druge. Tekst zbirke pjesama «Carstvo ptica» na hrvatski jezik preveden je marom pjesnika Shahina Hasania-Shkoze. Tako nam dolazi iz druge ruke. Zbirka odaje duboku povezanost pjesnika Maliqija ne samo s krajolikom zemlje podrijetla i povijesti koja je prohujala preko ove kolijevke, nego i s neuhvatljivima uvijek prepoznatljivim ontološkim pitanjima koja se tiču svakoga čovjeka bez obzira na daljine ili Kronosov pješčani sat. Tako se spajaju davnina i antički poetski nabori u palimpsestu sa suvremenom lirskom poetikom kao da ne postoji tisućljetni ponor. Od same naslovne pjesme Carstvo ptica uzlijeću Dedal i Ikar na krilima duše, nalik ideji Tinovoga stiha «Za let si dušo stvorena». Vezan dubokim korijenjem za jonski prostor koji je najznačajnija umjetnička domovina, pjesnik se na način metabaze iz stvarnosti života odvaja i riječima čudesnoga i neuništivoga života upućuje u voljeni Konispoli, da bi se zaljubljen u djevojke ili zamišljene antičke likove osjećao dijelom plemena, dubokih glasova naroda, da bi se iz lirskoga prebacio u epski diskurs nikada ne napuštajući transcendentno i mistično. Pjesnička riječ bogata metaforama i komparacijama često ulazi u sinestezije i tim postupkom razbija banalnost fizičkoga jer ljupka djevojka izgleda «obučena južnim vjetrovima» ili su joj «oči poput doline Drinos». Takva se kripto-ljubavna slutnja pretvara u suvremeni pjesnički hod i ritam koji nema rime, ali dobiva posebnu ljuljačku nalik na one frivolne i dražesne fragonarovske ljuljačke, prozračne i halucinantne. Zamke suvremenoga ništavila koje sve više grli svjetsko pjesništvo ovdje se izbjegavaju hvataljkama za tajanstvo ilirskih boginja, čulno upijanje života koje dopire iz ergela gdje ržu kobile, a negdje se čuje zvuk šumećih slapova i nikada ne može biti razbijen sklad svemira dok postoji djevojački osmijeh. Ovi skokoviti i slikoviti prizori imaju u sebi puninu života nalik na barokni vivace, i vjeru «u osjećaj vječnosti», kako kaže sam pjesnik. U svemu tom moru riječi vlada neka začudna lakoća prepuna metafora («Plod strasti je tvoj pogled/što prelistava moje lice kao knjigu poezije»), metamorfoza, jer on bi mogao postati izvor vode gdje će ona gasiti žeđ. Možda je danas rijetkost igrati erotsku igru i ne biti banalan i otrcan. To upravo uspijeva pjesniku Maliqiju koji u posvemašnjem neredu ritmičkoga sraza stihova nalazi nesputanu snagu sveukupnosti i beskrajnosti duše, neprotumačivu apstrakciju koju je u stanju od tihog pentagrama pretvoriti u uspavani vulkan. To je trk kroz poetička polja zrakom i vodom i zvijezdama, kroz vjetrove i mirise i čini ti se da si tamo na obali Jonije, a sve je nježno i lijepo kao japanski crtež. Da, lijepo. Ono lijepo od kojega toliki danas bježe u ružnoću i bezbojnost. Tu ljepotu čine i epiteti(tirkizni snovi, žena lastavica ), začudni obrati puni simbolike, ljudske jednostavnosti, 94

95 Nevenka Nekić, Besa za život poetike sažetosti i posebne osjećajnosti u temama posvećenim ocu, majci, domovini. Otac, legendarni otac («jedan hrast s granama je pao») postaje toliko metaforično golem da se planina u njemu ispružila. Taj poetsko-antropološki alegorijski kontinuitet kroz poistovjećivanje oca i planine, regenerira istovremeno sam život koji je neuništiv. Zemlja i kamen je u precima, kao što su i oni u njoj. U poemama o ocu i majci satkano je toponimijsko bilo jonskoga krajolika i duše. Oni su locus vivendi baš zato jer ih okružuje toliko mrtvih. Groblja su dokaz života. Za pjesnika je to ipak bolna slika, jer kad otac i majka odoše «osta vinova loza u vjetru nad bezdanom». Thanatos, sin Noći, uzeo je oca koji bijaše «u ovoj šumi najviši čovjek», jedan od onih koji se pamti po tvrdim dlanovima i karakteru, koji nije obilazio kafkijanske urede i moljakao, jedan koji se u pjesmi javlja u hijerarhijskom uzdizanju u drugi prostor, nebeski prostor, plavi prostor. Kolikogod se trudila gospođa Smrt da ugasi oca, sakralna metamorfoza ne dopušta. Otac je bio vlasnik «dviju magija ovoga svijeta/ljepote i Mudrosti». Ta epska drama, nalik na kakvu Sofoklovu, uzdiže se do poziva da se otac vrati i obuče «prostore svjetlom». Sav krvavi naboj pripadanja rodu, klokotu u dubinama krvi, osjećajnoga i snažnoga vezanja za mrtve i žive, nadopunjeni su i stihom «Lijepi likovi umiruju nam dušu». Sličnom poemom pjesnik komunicira s majkom i poput našega Matoša spominje milovanja, jutarnji poljubac kao «miris dunje», pa jezik kojem ga je učila, «riječi, pjesme i dušu mi veže». Geografska karta kamo se kretala sjena njegove majke, njegova je duhovna baština i toponimi su oni oko Konispolija kao i u tematskim krugovima posvećenim domovinskoj tragediji. Rodoljubna komponenta je pisana kao i ostale pjesme u osobnom obraćanju nekom licu (ichformi). To doprinosi empatijskom odnosu koji postaje i naš, ne samo poradi metode, nego i sličnosti povijesne sudbe. Taj, njemu pjesniku poznati Berti, ubijen je. «tko te prevari na besu/tamo gdje popuši zadnju cigaretu/i mrvice kruha prelomi napola.» Sjećamo se hrvatskih pjesnika Vlade Gotovca, Joje Ricova, Zlatka Tomičića, Vjenceslava Čižeka i inih zatočenika riječi u kazamatima komunizma, kojima je i Albanija bila preplavljena. A pjesnik Maliqi dalje piše «...5 godina. Svih 107 ubiše. / I ne pokopaše ih. / I nije se moglo dogoditi drukčije / dok ubojice šetaju zemljom, / Dok tvoje ubojstvo ostaje misterij / i na obzorju kliču i frkću / samo oblaci!» Ovom knjigom istinske empatije i poetike dolazi k nama Bardhyl Maliqi «stihovima krhke poezije,/ s odjecima dječjih pjesama,/ zelenim metaforama i rijetkim riječima,/ kao izrečena mudrost.» I kolikogod u njoj bilo tuge, toliko ima još više života, ljubavi i ljepote. Berat, grad u Albaniji 95

96 Dragan Muharem, Zvonik je usmjerio živote mnogih Zvonik je usmjerio živote mnogih DRAGAN MUHAREM Poštovani uzvanici i svi prisutni, Preuzvišeni otac Biskup je istaknuo kako sam dragovoljno prihvatio uređivanje Zvonika. Ne bih se baš u potpunosti složio s tim 1. Prije bih rekao kako me je Zvonik zarobio. Povijest ovog lista i mene počinje još u mojoj mladosti. Kada sam imao 10 godina, Bog je odlučio sa mnom se našaliti i zacrtati moj put do vječnosti. Tada sam već svirao u svojoj župnoj crkvi, simpatičan drugima zbog svoje malenosti ali zaljubljen u ono što radim. Tadašnji župnik napisao je članak za tek pokrenuti list Zvonik, kojeg je naslovio: «Najmlađi orguljaš u Subotičkoj biskupiji». Tada mi je Zvonik odzvonio! Izišao je tekst zajedno s mojom slikom desetogodišnjeg dječarca, a iznad natpis: «Novi mladomisnik»! Potkrala se tako inače nedopustiva pogrješka u pripremi lista, za koju ni dan danas nitko od uredništva nije dao ispriku. I zbilja, od ljudske greške u uređivanju, dogodio se proročki glas, ostvaren 15 godina kasnije. Eh, da je tu bio kraj Božjoj šaljivosti! Istom listu, koji me je prokazao i «osudio» na ovo što jesam, postao sam urednikom! Htio bih na temelju ove anegdote koja mi se dogodila uočiti i istaknuti nekoliko detalja koji mi se čine danas veoma važnim: Proročansko poslanje Zvonika možda presnažne riječi za jedan list, ali namjerno ih koristim, jer misija koju Zvonik vrši u Crkvi, doista je takva. Prorok, u kršćanskom poimanju jest onaj koji prati Božje znakove, zatim prati znakove vremena i na temelju toga djeluje. Zar nisu svećenici godine djelovali proročki kada su u onim, Crkvi i Hrvatima nimalo blagonaklonim vremenima, odlučili upustiti se 1 Izlaganje vlč. Draga Muharema, glavnog urednika Zvonika u povodu dva desetljeća izlaženja, 14. studenoga u avanturu zvanu Zvonik koja, evo, i danas traje? Zar nije znakovito da su mnogi, između ostalih i ja, baš u ovom listu započeli svoju spisateljsku djelatnost, objavljujući prve uratke? Zvonik je usmjerio živote mnogih. Evo, na kraju i mene je odredio za svećenika. Sjećam se, već sam pisao to u zadnjem Uvodniku, kako volim zvona, i sjećam se kao mali da smo jedva čekali preko ljeta da nadođu tmurni i ledonosni oblaci i onda smo trčali u crkvu uključiti zvona. I to je nevjerojatno kako su se iznad tornja oblaci počeli razilaziti. Svaki put, kad god bi nadošlo kakvo nevrijeme nas nekolicina klinaca i ministranata išli smo upaliti zvona. I to je misija Zvonika razvedriti natmurena srca, pružiti savjet, utjehu, ukazati na ono lijepo u našoj zajednici, u našoj Crkvi i svijetu, pružiti nadu, optimizam. Zvonio sam u mojoj crkvi u Vajskoj i Nije radila sirena za zračnu uzbunu prilikom bombardiranja pa je zvono oglašavalo početak i kraj zračne opasnosti. Ne moram reći da smo jedva čekali dojavu za opasnost kako bismo vukli konopac najvećega zvona! I to je ono proročko poslanje Zvonika ukazati i na opasnosti u ovom svijetu ali i taj isti svijet znati obradovati znakom Zvona da je nebo čisto, da na nebu nema opasnosti. Sljedeća crtica koju bih istaknuo a to je da i po nesavršenostima Bog znade govoriti. Opet se vraćam na moj primjer Bog govori i djeluje, pa čak i kad Zvonik griješi! Naš današnji svečar bi se mogao potužiti na nesavršenost ljudi koji ga nose. Mogao bi se potužiti na naš 96

97 Dragan Muharem, Zvonik je usmjerio živote mnogih umor, ponekad bezvoljnost, nestručnost ili površnost. Ali nikada se ne bi mogao potužiti na manjak ljubavi. Ne može ne uspjeti ono što se radi iz ljubavi, pa makar se i griješilo! Da nije tako, ne bismo mi večeras bili ovdje! Zvonik je nastao entuzijazmom naših ljudi i danas živi od tog entuzijazma. Zvonik je usmjerio živote mnogih nema zaposlenih, nema ureda, nema dovoljan broj stručno osposobljenih novinara. To naravno nije isprika da ne bi moglo bolje, savršenije. Ali ovih par godina koliko sam u uredništvu, do suza me gane požrtvovnost i ljubav onih koji na njemu rade od članova uredništva, do mnogih naših dopisnika, suradnika, čitatelja I onda pomislim pa ima smisla, ima razloga nastaviti dalje! Naposljetku, postoji još jedna važna dimenzija vezana uz stvarnost Zvonika a to je eklezijalna ili crkvena dimenzija Zvonik je usmjerio živote mnogih okuplja ljude. Zvonik ne služi samo zato da bude poslan, distribuiran, nego služi i tomu da skuplja. Kroz 20 godina privlačio je mnoge oko sebe, stvarao zajedništvo. Zvonik je usmjerio živote mnogih je kuća u koju su mnogi navraćali, osjećali se lijepo, ponešto ostavili. Utjecao je na ljudske tokove života. Zar ova zajednica večeras, ovdje u Velikoj vijećnici, nije čudo Zvonika? On za mene nije samo 52 stranice papira. Zvonik govori nekoliko jezika: obraća se djeci, razumije jezik mladih, zna pružiti utjehu starima, ostavljenima, sabire živote i događanja u našim zajednicama. Tko ga čita, ulazi u stvarnost naše mjesne i opće Crkve, inkorporira se u tu veliku zajednicu i sam postaje dionikom iste. Večeras bismo mogli govoriti i o sve težoj budućnosti tiskanih medija. Svijet se mijenja i traži nove moduse i oblike priopćavanja. Što će biti sa Zvonikom u budućnosti, vrijeme će pokazati. Ali čvrsto sam uvjeren u to da njegova misija ne može prestati. Nikada neće doći vrijeme kada čovjek više neće trebati Božju riječ, kada više neće trebati hranu za srce i dušu. To se neće dogoditi. Zato je naša uloga trajna i nezamjenjiva. Mogu se jedino mijenjati načini i oblici prenošenja. Na nama je da pratimo znakove vremena i na njih spremno odgovorimo. Na kraju, želio bih se kao urednik zahvaliti ponajprije Bogu na ovoj obljetnici. A u tu zahvalu stavljam sve vas ovdje prisutne. Hvala vam od srca! Čitajte ga i volite! Neka je sretan 20. rođendan našemu svečaru! vlč. Dragan Muharem, prof. Željka Zelić, dr. János Pénzes, dr. Andrija Anišić, prof. Katarina Čelikoivć, mr. Ervin Čeliković, mr. Matija Štefković 97

98 Tomislav Vuković, O mirnoći, opuštenosti, lepršavosti - Zvonika O mirnoći, opuštenosti, lepršavosti Zvonika TOMISLAV VUKOVIĆ Poštovane dame i gospodo, posebice svi vi koji ste na bilo koji način povezani s prošlim i sadašnjim izlaženjem našega «Zvonika»: urednici, novinari, suradnici, dopisnici, lektori, izdavači, grafičari, administrativci, djelatnici u ekspeditu i dr., iako znam da su ne rijetko u jednoj osobi svi profili. Najprije svima vama a potom i svima nama čestitam 20. rođendan «samostalne građevine a često i sastavni dio crkve ili kapele», kako se to obično definira zvonik, s kojega se po okolici razliježu tonovi pozivajući vjernike na molitvu i euharistijske sastanke, ali i sve druge ljude dobre volje na tolerantnost, suživot, zajedništvo u različitosti. Naš subotički «Zvonik», istina nije, pjesnički rečeno, ni približno visok kao najviši crkveni toranj od 161,5 m. zvan Ulmer Münster na nekadašnjoj katoličkoj, a nakon reformacije evangeličkoj gotičkoj crkvi u Njemačkoj, danas najvećoj evangeličkoj crkvi na svijetu, ali je osnovan u sjeni najstarijeg zvonika u Bačkoj franjevačke crkve u Baču. I zato je za nas katoličke vjernike, bunjevačke Hrvate «Zvonik» jednako važan kao zvonik Ulmer Münster za našu braću evangelike i jednako smo ponosni na njega kao i oni na svoj zvonik. Naime, već samo spominjanje: Bača, Bačke, franjevaca, franjevačke crkve, upućuje nas na našu bogatu povijesnu baštinu koja je već odavno postala identitetska sastavnica, temelj našeg vjerskog i narodnosnog bitka. Sve je to dio nas, našeg postojanja, naše prošlosti i budućnosti, i jednostavno ne možemo se toga odreći jer bi bili sakati, hendikepirani, invalidni, budući da se pripadnik ni jedne vjerske zajednice i ni jednog naroda, u normalnim uvjetima, ne može odreći sebe! U te vjerske i nacionalne temelje ugrađen je, iako je još relativno mlad, i današnji naš 20-godišnji slavljenik. I to bi trebalo biti svima jasno i zato nas boli i žalosni smo što se povremeno u javnosti čuju generalizirajući glasovi o katolicima, bez ikakvih nijansi i ograničenja, kao vjekovnim, tradicionalnim, podmuklim, nekažnjenim neprijateljima ovog ili onog naroda, kao što je to nedavno u jednom intervjuu, s varijacijama na istu temu, učinio srpski akademik, glasoviti profesor na Londonskom sveučilištu i član tamošnjeg Kraljevskog antropološkog instituta. Iz njega izbija jezovita količina mržnje prema katolicima. Ako je sama pripadnost Katoličkoj crkvi a priori nešto zlo, nazadno, retrogradno, zločinačko, onda bi, po toj logici, odmah trebalo istrijebiti najprije čitatelje «Zvonika» pa onda sve redom. Ponavljam, nitko nema pravo ni od koga tražiti da se odrekne samoga sebe! Osim toga, valjda u današnjem civiliziranom svijetu postoji i nekakva individualizacija krivnje koja vrijedi i za jednu i drugu stranu, i za mene i gospodina akademika, kao i sve druge strane. Ne možemo, nećemo i ne želimo se odreći svoje vjerske i nacionalne pripadnosti i, paradigmatski našeg «Zvonika», kojega, istina, mržnja može u svakome trenutku srušiti! Ali, prvi izraz ljudske slobode u bilo kojim društevnim uvjetima je da pojedinci smiju biti ponajprije ono što jesu, a ne ono što ideološki i politički, jednako tako i vjerski, gospodari od njih traže. I samo se tada može govoriti o demokratskoj državi slobodnih pojedinca. Kada sam bio počašćen zadaćom da progovorim o našem današnjem jubilarcu, malo sam se našao u «neobranom grožđu» jer smo ga svi mi povremeno ili redovito imali u rukama i čitali ga, pa što sada reći o onom o čemu svatko od nas, više ili manje, ima nekakvog pojma i predodžbu. «Zvonik» se svakako može promatrati s dva načelna motrišta vjerskog i nacionanog, što je 98

99 Tomislav Vuković, O mirnoći, opuštenosti, lepršavosti - Zvonika već i spomenuto, što ću i ja ukratko učiniti, te ga aktualizirati i staviti u kontekst nekih sadašnjih problema i previranja oko nas. Vjersko je motrište prilično jasno jer je prvotna njegova zadaća u duhu crkvenih dokumenata najvještaj Riječi Božje (evangelizacija), ali i reevangelizacija onih koji se smatraju katolicima. On to jako dobro i temeljito kontinuirano čini. Namjerno sam izostavio sve crkvene dokumente o sredstvima javnog priopćavanja od Dekreta II. vatikanskog koncila «Inter mirifica» proglašenog još godine, preko nekoliko smjernica dvojice zadnjih papa, do Pastoralne smjernice Hrvatske biskupske konferencije «Crkva i mediji» iz U svima njima prevladava pozitivan odnos prema medijima, ističe se: univerzalno pravo svih ljudi na objektivnu informaciju, potreba medijskih sloboda, zatim uloga medija u djelu apostolata, važnost katoličkog tiska itd. Dakako, ti su dokumenti važni i temelj su današnjih katoličkih medija, jednako tako i «Zvonika» ali su ipak namijenjeni relativno užem krugu vjernika, a pomalo su i suhoparni, pa je, možda, bolje ne zamarati se citatima iz njih. No, dovoljno je zaključiti da «Zvonik» ispunja zadaću informiranja i formiranja čitatelja (odgajateljska dimenzija), ukratko pravovjeran je i, stoga, nema razloga za bojazan da će inkvizicija pokucati na vrata župnog ureda sv. Roka (Oprostite na ovoj maloj šali)! Nakon ovog kratkog vjerskog područja potrebno je nešto reći i o nacionalnom, koje je puno kompleksnije, zamršenije ali i zanimljivije i aktualnije za širi krug ljudi a ne samo za katolike. Znam da se danas mnogima diže «kosa na glavi» pri spomenu pridjeva «nacionalno» u vjerskim temama ali to su ostaci, barem ovdje na ovim prostorima, propale ne tako davne ideologije koja se užasavala na sve što je nacionalno proglašavajući to nacionalističkim, a to su dva ne samo potpuno različita značenja nego se oni u biti i isključuju. Naime, komunisti i ljevičari svih boja bili su «operirani» od kategorije «naciolanog» jer je njima najbitnije bilo «klasno», sjetimo se samo kultne «radničke klase». Uz to im je omiljena kategorija bila i «sekularno», što su valjda odjeci davne ali prilično žilave Francuske revolucije. Po sebi sekularizam nije loš jer konstantinizam, kad se u povijesti Crkva, bunjevački rečeno «spanđala» s Državom, nikada nikakvog dobra nije donio ni jednom ni drugom. No, to su komunisti i njihovi sljedbenici u novije vrijeme doveli do apsurda. Navest ću samo jedan primjer kojemu sam bio sudionik. Kada je lijeva koalicija u Hrvatskoj g došla na vlast, radi dosljedne provedbe sekularizma, odvojenosti Države od Crkve, nekim je udrugama hrvatskih manjina u susjednim i drugim europskim državama, te diljem svijeta, zbog pridjeva «katolički» kojega su imali u svojem nazivu, uskraćena državna financijska potpora. Tadanja vlast, očito, pojma nije imala o hrvatskim manjinama diljem svijeta, koje su opstale i sačuvale svoj nacionalni i vjerski identitet upravo zbog tog «problematičnog» pridjeva «katolički», jer su bile organizirane: katoličke misije, katoličke dopunske škole, katoličke novine, katoličke udruge, katoličke folklorne, katoličke sportske i druge udruge i skupine. Osim toga, «nacionalno» ima svoj, recimo to, i teološki okvir jer kršćanska vjera traži da čovjek bude cjeloviti čovjek, a na cjelinu čovještva spada i njegova djelatna vjernost narodnoj zajednici. Rodoljublje je kršćanska krepost i to treba upamtiti. Vjera traži od hrvatskog, srpskog, mađarskog, slovačkog, njemačkog (volksdeutscher-skog) čovjeka da bude što vjerniji svome narodu, da bude što bolji Hrvat, Srbin, Mađar, Slovak, Nijemac itd. Dobro je Hrvate podsjetiti na radićevsku misao da biti Hrvat znači biti čovjek na hrvatski način, da je to pitanje konkretnoga čovještva i stoga je vjersko pitanje. Mnogi se mogu zapitati: Kakve to ima veze sa «Zvonikom»? Ima! Jedno od glavnih njegovih obilježja, barem po meni, su: mirnoća, opuštenost, lepršavost, kao i njegove stranice sa standardnim hrvatskim književnim jezikom, na kojima bez polemike, povišenih tonova, lingvističkog larpurlartizma, suvišnih emocija, svjedoči iz broja u broj tu jasnu nacionalnu komponentu. I zato kada vas satre posao, zamrači vam se pred očima, bračni vam drug počne slamčicom piti..., da ne povrijedim nikoga Coca-colu, uzmite «Zvonik», on i terapeutski djeluje. U njemu npr. nema izravnog suprostavljanja Bunjevcima koji nisu Hrvati, to prepušta polemi-čarima, politi-čarima i drugim «čarima», ali s tolikom ljepotom i plemenitošću piše o svim 99

100 Tomislav Vuković, O mirnoći, opuštenosti, lepršavosti - Zvonika bunjevačkim vjerskim i narodnim običajima da bi svima trebalo biti jasno ono što nikada izravno nikome ne nameće tko smo i što smo. To je vrlo jasna poruka i onima koji definiraju svoju etničku pripadnost s negativnih pozicija mi nismo!!!(u ovom slučaju Hrvati). Usputno bih samo spomenuo o kakvim je moralnim razinama tih ljudi riječ. Znam da je demokratsko pravo, koje nitko nikada nikome ne smije oduzeti, izjašnjavati se nacionalno po savjesti i uvjerenju, ali što drugo reći o onima koji su spremni, kao nekada za 30 srebrnika, prodati neke temeljne vrijednosti, bližnje, opće dobro, baštinu, povijest, pretke, iako to nije nikakva novost u povijesti čovječanstva? Ostavimo na stranu sada teološku dimenziju pojave Isusa Krista, njegovo božanstvo u koje vjeruju svi kršćani ovoga svijeta bez obzira na denominaciju, i usredotočimo se isključivo na povijesnu osobu Isusa Krista iz gradića Nazareta, o kojemu u njegovo doba pišu ne samo evanđelisti: Matej, Marko, Luka i Ivan, nego i ondašnji njegovi suvremenici, rimski pisci kao npr.: Josip Flavije u djelu: «Antiquitates iudaicae» (Židovske starine), Svetonije, stoički filozof Sarapion (Lucijan) iz Samosata u Siriji, Plinije Mlađi, zatim židosvki Talmud, i mnogi drugi. Svi oni o njemu govore kao o čovjeku koji je prolazeći svijetom činio dobra. Sjetimo se samo priče o prostitutki, pučki rečeno kurvi, koja sve nas tobožnje kršćanske puritance svih profesija i naraštaja, i nekada i sada, itekako pogađa «u sridu» rekli bi na sinjskoj alci. Isus umjesto da je osudi, pruža joj ruku, upućuje blagi pogled i izgovara ohrabrujuće riječi: «Idi i ne griješi više» a onima nekada oko nje i nama danas šalje poruku: «Tko je bez grijeha neka baci kamen na nju»! I sad pazite, takvog nesumljivo iznimnog dobričinu, plemenitog čovjeka, rijetku moralnu veličinu, pojedinci, zapravo moralne hulje, prodaju za 30 srebrnjaka! Pa kako onda i za manje novce neki neće prodati jednako tako i ime i rod! Nomina sunt odiosa, nećemo imena spominjati, ali za ilustraciju samo jedno. Kada se početkom 70-tih godina prošloga stoljeća u Subotici osnivala podružnica Matice hrvatske, dakle udruge koja je za cilj imala njegovanje: hrvatskog identiteta, hrvatske kulture, hrvatskog jezika, hrvatskog izdavaštva, među prvima koji se upisao bio je Nikola Babić, jedan od sadašnjih čelnika Nacionalnog saveta Bunjevaca. Znate pod kojim rednim brojem? Pod rednim brojem DVA s generalijama: «dipl. ing. poljoprivrede, Bajmok, Trumbićeva br. 56». Dopuštam kod svakog čovjeka nekakvu nutarnju katarzu, promjenu, demokratsko pravo izjašnjavanja, pa i kršćani znaju za obraćenje, ali onima koji su, pučki rečeno, spremni prodati vlastitu nanu, ja osobno ne bih dopustio da me vode u ostvarenje bilo kojeg cilja, u ovom slučaju nekakve kvazinacionalne, umjetno stvorene ideje, jer bih sam sebe doveo pod upitnik. Njima kao predvodnicima ne bih dao da me vode ni na nogometnu utakmicu «Spartaka». Na ovo se nadovezuju i oni Bunjevci ne-hrvati koji su temeljem čl. 16. Zakona o hrvatskom državljanstvu dobili na temelju nacionalne pripadnosti, zapisanoj u školskoj svjedodžbi, vojnoj ili radnoj knjižici i sl. hrvatsku putovnicu, a njihov broj nije zanemariv. To znam jer sam stjecajem okolnosti početkom 90-tih godina radio u hrvatskom veleposlanstvu u Budimpešti, kamo su se obraćali Hrvati iz ovih krajeva. Smatram da bi se trebala provesti revizija dokumenata tih «danas jesam, sutra nisam Hrvat», jer je riječ o najobičnijoj prevari! Ako se nikada nisu osjećali Hrvatima bez obzira na službene dokumente, ako se danas tako žestoko bore protiv hrvatstva, a dobili su putovnice kao Hrvati (da su barem malo držali do sebe i svog ljudskog ponosa to ne bi učili) bilo bi prema nekom univerzalnom pravu i pravdi pošteno poništiti sve njihove dokumente. Prikljupam njihova imena iako nisam siguran da li je to pravno uopće moguće, ali ako bude potrebno trebalo bi barem javno objaviti njihova imena. Ponavljam, kada vam sve ovo, što ste od mene čuli i što budete čuli od drugih u istom polemičkom duhu, bude zamorno i teško, kada vam svagdašnjica bude «privršila svaku miru», uzmite u ruke «Zvonik» koji je, bez pretjerivanja, služitelj javne savjesti našeg naroda u ovoj društvenoj sredini, u ovoj državi. On je također promicatelj pluralizma i ekumenizma, uvažavanja i poštivanja drugih i drugačijih. On ispravno razlikuje «etnos» od «demosa», što se tako često brka postajući izvor mnogih nesporazuma, svjedoči da u demokraciji nema pobijeđenih (što je velika stvar!), na tragu Kristova evanđelja Radosne vijesti na ovim bačkim ravnicama! Živio nam naš 20-godišnjak! 100

101 Jasminka Dulić. O informaciji i formaciji na stranicama Zvonika O informaciji i formaciji na stranicama Zvonika JASMINKA DULIĆ Uvaženi kolege i kolegice, dragi prijatelji Zvonika! Radujem se što sudjelujem u ovom značajnom jubileju povodom 20 godina izlaženja katoličkog lista Zvonik i velika mi je čast govoriti pred svima vama. Kao kolegica, glavna urednica tjednika Hrvatska riječ i kao sociologinja, reći ću nekoliko riječi o pisanim medijima, njihovoj ulozi u društvu osobito ulozi pisanih manjinskih medija među koje na neki način možemo svrstati i Zvonik uz Hrvatsku riječ i druge. Zvonik je katolički mjesečnik a Hrvatska riječ informativno-politički tjednik. Izlaze na hrvatskom jeziku, dakle okrenuti su prije svega hrvatskoj nacionalnoj manjini u Srbiji. Međutim iako su u svojim temeljnim usmjerenjima različiti to ne znači da su suprotstavljeni već su, rekla bih, komplementarni. Međusobno se dopunjuju. Naši su ciljevi u nekim stvarima slični ali u nekima drugačiji što otvara prostor za, nadam se, još i bolju i intenzivniju suradnju u budućnosti. U evo već drugom mandatu mog uredničkog rada jedna od primjedbi je bila da ima «previše Crkve» to jest vjerskih tema i rubrika u Hrvatskoj riječi. Neki su nas nazivali i drugim Zvonikom. Naravno, to nikada nije bila naša ambicija i ne želimo niti možemo preuzimati misiju ili temeljno usmjerenje Zvonika koje je lijepo i precizno definirano i opisano na internetskim stranicama Zvonika. U uvodniku prvog broja tadašnji urednik vlč. Andrija Anišić je obrazložio svrhu i ciljeve Zvonika: «Kao što zvona sa zvonika naših crkava javljaju radosne i tužne vijesti, tako će i naš Zvonik pratiti sve događaje u životu Crkve u Hrvata Subotičke biskupije kao i događaje u životu vjernika Mađara, Slovaka, Nijemaca i drugih naroda koji žive u Subotičkoj biskupiji. Pratit će ujedno i život opće Crkve i izvješćivati o svemu značajnijem.» U ovome dijelu se Zvonik i Hrvatska riječ donekle prepliću. Jer kao što je dobro poznato velika većina Hrvata u Srbiji (kao i svugdje u svijetu) se izjašnjava vjernicima-katolicima i zato je ono što se događa u životu Crkve u Hrvata tema koja svakako treba zanimati i Hrvatsku riječ i događaji su koje trebamo pratiti. Osobito stoga što su Hrvati, osim što su nacionalna manjina i vjerska manjina u Srbiji. I premda se često ističe materinji jezik kao ona bitna razlika koja određuje nacionalnu pripadnost kada su u pitanju razlike između Hrvata kao nacionalne manjine i Srba kao većinskog naroda, i uopće između hrvatskog i srpskog naroda nije jezik ključan, utvrdili su znanstvenici, već upravo pripadnost katoličkoj odnosno pravoslavnoj Crkvi ne samo u smislu deklarativnog izjašnjavanja o pripadnosti već i razlika u kulturnom naslijeđu, tradiciji i odgoju koji definira i nacionalni identitet osobe. I zbog toga je Zvonik od izuzetnog značaja za hrvatsku nacionalnu manjinu kao što su i teme iz života Crkve u Hrvata značajne za Hrvatsku riječ. Jer kada govorimo o životu pripadnika hrvatske nacionalne manjine i o odnosima s većinskim narodom onda su predrasude i negativni stavovi o katoličkoj crkvi i njezinim svećenicima nešto što ih je kroz povijest često obilježavalo. Zbog toga je važno o tome govoriti i pisati. Naravno pitanje je i ne samo o čemu pisati nego i kako o tome pisati. Urednik Zvonika vlč. Dragan Muharem kazao je za Hrvatsku riječ a u povodu ove obljetnice kako se zadaća jednog vjersko-katoličkog lista utoliko razlikuje od drugih sredstava priopćavanja što mu nije primarno tek prenijeti informaciju već čitatelju pružiti formaciju. Zbog posebne zadaće, kaže Muharem, Zvonik nikada ne bi uspoređivao s drugim suvremenim tiskanim medijima. Jer koliko neki drugi medij mora odmicati od «fomiranja» čitatelja kako ne bi zapao u indoktrinaciju, jedan vjerski list tome mora snažno težiti jer on predmnijeva svjetonazorsko-katoličku dogmu, moral kao svrsishodno polazište. Činjenica je pak da se velika većina Hrvata izjašnjava vjernikom-katolikom, i da religioznost u velikoj mjeri određuje nacionalnu i društvenu svijest Hrvata u Vojvodini. O tome nam svje- 101

102 Jasminka Dulić. O informaciji i formaciji na stranicama Zvonika doče i brojna istraživanja koja smo provodili u Hrvatskom akademskom društvu i u novije vrijeme u Zavodu za kulturu vojvođanskih Hrvata. Isto tako i povijest i današnjica nam govore, osobito u manjim mjestima, da se kulturni život Hrvata ostvaruje u Crkvi oko Crkve ili uz pomoć Crkve. Osobito u Srijemu na primjer društva u Šidu, Sotu, Ljubi, pa Srijemskoj Mitrovici, Zemunu, Petrovaradinu. Bez pomoći crkve i svećenika mnogih društava ne bi niti bilo. I to jest činjenica-informacija koju Hrvatska riječ treba prenositi. Naravno, nisu svi Hrvati vjernici, neki su agnostici, ateisti, ravnodušni prema Bogu i Crkvi. I oni su čitatelji Hrvatske riječi, možda i Zvonika premda je Zvonik kako kaže urednik «uglavnom koncentriran na određenu grupu recipijenata koje informira unaprijed utvrđenim svjetonazorskim zasadama, te je selektivan u izboru plasiranih informacija, ograničujući se ponajprije na one iz religijskog miljea.» Kad su u pitanju svjetovni mediji, kao što je to i Hrvatska riječ, njen je primarni zadatak pak osigurati ostvarivanje prava na informaciju u najširem smislu na materinjem jeziku. Naime, u suvremenim demokracijama jamči se građanima pravo na informaciju, a informiranost se smatra pretpostavkom demokratskog društva. Svatko ima pravo na slobodu mišljenja i izražavanja te pravo traženja, primanja i širenja informacija. Ovo je pravo u službi ostvarivanja niza temeljnih sloboda i prava koja predstavljaju obranu pojedinca od države, to jest štite područje slobode od presizanja javne vlasti. Međutim, svjedoci smo danas žalosne činjenice da usprkos postojanju brojnih medija i informacija koje nas zatrpavaju svakodnevno ponajviše iz elektroničkih medija, pa i tiskovina, mediji često ne štite područje slobode već postaju faktor distorzije društvene komunikacije. Dok je nekada problem bio u nedostupnosti informacija, danas problem postaje hipertrofiranost medijskog prostora. Mediji postaju dominantni nositelji društvenosti a zbog hiperprodukcije vijesti i medijskih sadržaja ne razlikuje se više glavno od sporednog. Političke i tabloidne vijesti se miješaju u jednu neprepoznatljivu kakofoniju što dovodi do indiferentnosti i gubljenja interesa za politička i društvena događanja kod publike. I gubljenja interesa za tiskane medije. U takvom društvenom okruženju i Hrvatska riječ i Zvonik trebaju doći do svog čitatelja. Što uopće nije lako to znamo. A gdje su tu vrijednosti i koje vrijednosti se plasiraju kroz hiperprodukciju medijskih sadržaja? Kako navode teoretičari komunikacije usavršavanje medijskih tehnologija pogoduje sofistikaciji tehnika propagande, industrija odnosa s javnošću i politika sve više konvergiraju pa svi mediji prenose iste, uniformirane informacije koje im serviraju PR stručnjaci. Pri tome teže oblikovati određenu viziju stvarnosti a ne teže stvarnoj kritičnoj javnosti (koja uključuje i negativni sud) već prije svega postizanju određenih efekata na javnost, stvaranju željenih predstava, i kreiranju pozitivnog imidža onoga tko se predstavlja. A kakav je položaj manjinskih medija u svemu tome? Kada je riječ o tiskanim medijima tu prije svega mislim na Hrvatsku riječ i srodne medije drugih manjina unekoliko je povoljnija u odnosu na velike medije. Naime, bar za sada, redovito financiranje znači oslobođenost pritiska komercijalizacije i pritisaka nositelja političke moći, naravno uz neke iznimke, što nam daje prednost u odnosu na tzv. velike medije. S druge strane postoje i otežavajući faktori. Ograničeni kadrovski resursi s jedne strane a s druge strane konkurencija velikih medija i nepovjerljiva i zasićena publika informacijama koje ih zatrpavaju svaki dan. Ipak, smatram, kako nam medij poput Zvonika na jedan način i Hrvatska riječ na drugi način, pružaju jedan prostor slobodnog javnog izražavanja mišljenja koji po mom sudu još nije, bar kad je u pitanju Hrvatska riječ, dovoljno iskorišten. U tom smislu vas pozivam na suradnju i poticanje kulture dijaloga te odgovornosti za izgovorenu riječ ili pak odgovornosti za šutnju u hrvatskoj zajednici kako bi se što jasnije i efikasnije artikulirali njezini interesi i ciljevi a u čijim zasadama, obzirom na naslijeđenu kulturu i pripadnost velikog broja Hrvata Katoličkoj crkvi u velikoj mjeri jesu kršćanske vrednote. Druga stvar koja iz toga proistječe je da Katolička crkva kako kroz vlastiti katolički tisak ali isto tako i kroz druge medije pa tako i Hrvatsku riječ treba imati mogućnost prisutnosti u javnom životu i prenositi ideje i stavove bitne za one vrednote koje jesu oblikovale hrvatski narod kroz povijest. U tom smislu još jednom Vam čestitam dvadesetu obljetnicu izlaženja i želim još puno brojeva Zvonika i dalje razvijanje suradnje među nama 1. 1 Pozdravna riječ Jasminke Dulić, odgovorne urednice Hrvatske riječi u povodu dva desetljeća izlaženja Zvonika. 102

103 Darko Kovačević, Produbljivanje književnog iskaza o duhovnosti i kulturi Produbljivanje književnog iskaza o duhovnosti i kulturi DARKO KOVAČEVIĆ ZVONKO SARIĆ: POVJERUJ U VLASTITU SMRT (CENZURA, NOVI SAD, 2013). Zvonko Sarić (Subotica, 1963), pjesnik, romanopisac, kritičar, esejist i mail-artist. Razgovor sa njim otvara 1 se u povodu poetske zbirke Povjeruj u vlastitu smrt (Cenzura, Novi Sad, 2013). Darko K.: Da li bismo subotički tekst mogli da definirati kao širinu, prazninu nabijenu snažnim slikama, a koje su već netragom nestale u mraku koji ih pritiska odozgo? Zvonko S.: Ako kažemo da niz književnih pisama subotičkih autora čine subotički književni tekst, kao iskaz stvaralaca koji su stvarali ili stvaraju u ovome podneblju, a u vidu specifičnog tipa književnog pisma, a što jest tako, onda bih rekao kako su u pitanju tekstualne potrage po okomici, a u kontekstu širine nekadašnjih i postojećih dimenzija i modaliteta života u Bačkoj. Svi značajni subotički autori radili su na produbljivanju književnog iskaza o duhovnosti i kulturi u vojvođanskom dijelu Bačke, ali su pisali i o maskama svakodnevnog, koje kriju grozomorne životne rutine, pa tako ta književna pisma svjedoče i o Subotici kao dodvoravajućem adresatu, te o povijesnim posrnućima koja su ukrašena licitarskim srcima. Znakovita su to mjesta o ljepoti, tugama, radostima ili tragičnom, tako da su pred čitateljima nezakrivena lica određenih vremena. Pričamo sada o prostoru zavičajne književnosti i sljedstveno tomu zavičajnog čitanja. Ali! To je još uvijek putovanje na kraj noći glede valorizacije toga tipa književnog pisma u širem kulturnom kontekstu, jer su nam i Beograd i Zagreb i Budimpešta, kao kulturni centri, još i dandanas daleki, bez obzira što se nekima čini da to nije tako, zbog mogućnosti velikog svijeta interneta, ali je činjenica da su subotički autori 1 Razgovor je objavljen tek egzotični gosti u tim kulturnim centrima, a za duljinu trajanja tog puta na kraj noći, odgovorni smo kao i uvijek mi sami, dakle ostaje na onim Subotičanima koji se bave ili će se baviti proučavanjem književnosti da valoriziraju subotički književni tekst, kao tip književnog pisma, a to nije mala zadaća. Siguran sam da te slike u subotičkom tekstu, nisu i neće netragom nestati, ni pod pritiskom današnjega vremena u kojemu se sve može prodati, od bubrega do oblaka, dok se ljudi slade epizodama kratkotrajnog samozaborava prilikom digitalnih orgazama. Darko K.: Gdje nastaje poezija? Zvonko S.: Na prvu loptu bih rekao pjesnici udišu svijet, a izdišu poeziju. No, ako sada i stanem na loptu, reći ću, pisanje je istinski dio života onoga tko piše, a da je pisca odabralo pismo. Dakle, nisam ja odabrao pismo za nekakvu svoju životnu «usputnost», to je isto kao s vjerom. Uz taj dar treba puno raditi da zaživi rukopis na papiru. Duhovnu pustoš ljudi nastoje nadvladati ljubavlju, slikarstvom, književnošću, glazbom, filmom, ali i vjerom i ideologijama. Vrhunska poezija nastaje kada ljudi žele reafirmirati osnovnu matricu ljudskosti u malaksalim kulturama. Radi se o potpunoj predanosti i o potrazi za duhovnim saznanjem. Nije tu riječ o sigurnim stazama, jer ako nastavljate sigurnim stazama, izgubili ste srž svog postojanja. Darko K.: A gdje nema nimalo poezije? Zvonko S.: Poezije nema među utemeljiteljima novog reda, među artističkom tehnokracijom i administracijom, među bankarskim poglavarima i moćnicima globalnog nadzora, poezije nema nimalo tamo gdje vlada pohlepa, zavist, nema je u svjetovima gdje je duhovnost omekšala, a moralnost se istrošila, među ljudima kojima nije poznata empatija. Darko K.: Što je zapravo poezija? Zvonko S.: Poezija je duhovni prostor nepre- 103

104 Darko Kovačević, Produbljivanje književnog iskaza o duhovnosti i kulturi kidne znatiželje, žudnje za saznanjem, ushita djetinje radosti. Svaki umjetnički čin je prožet saznanjem, svako umjetničko prikazivanje svijeta je čin eminentnog duhovnog saznavanja, a zahtjev za beskonačnošću stoji iza svake umjetnosti. Poezija je jedan oblik saznanja koji se proteže na totalitet svijeta, a to saznanje stoji iznad empirijske ili socijalne uvjetovanosti. Poezija je pjesnička volja za saznanjem, nestrpljenje za saznanjem koje je u trku ispred racionalnog saznanja i koje nastoji postupno prodirati ka totalitetu. Poezija je nestrpljenje saznanja, čovjeka suočenog sa smrću, i ujedno, duboko religiozno nestrpljenje. A zašto? Zato, jer religiozno teži ka totalitetu saznanja i svjesno je kratkoga trajanja ljudske egzistencije, te nastoji tu kratku egzistenciju ispuniti totalitetom saznanja. I uz religioznog čovjeka i uz pjesnika uvijek stoji smrt. Umjetničko djelo teži totalnom obuhvaćanju svijeta, potraga je to za nadvremenim, dakle, za totalitetom saznanja. Poezija je nastojanje da se totalitetom obuhvati vječnost, ali i totalitet postojanja, postojeći svijet. Poezija je saznanje o višoj realnosti koja je utemeljena u ljudskoj sudbini. I što je važno reći poezija je djelo koje sadrži kategoriju estetičkoga i kategoriju etičkoga. Bez etičkog cilja nema poezije, takvo djelo gubi svaki značaj. Darko K.: Nisu li svi pjesnici neostvareni diktatori? Ili su samo diktatori neostvareni pjesnici? Zvonko S.: Iz do sada rečenog, razvidno je kako su poezija i diktatura dva suprotstavljena pola. Diktatora je bilo i bit će ih, a i ovo aktualno vrijeme je opet pogodno za takav tip strvina, jer je širom svijeta na djelu novi vid fašizma, koji se uglavnom provodi pod devizom da je dug najjača valuta. Ne trebamo biti puno pametni, pa reći da konzumerizam kao životni stila dovodi do «života na dug», a s jednakom nužnošću, kao što hodanje po vodi proizvodi mokre noge. Tu istinu su shvatili moćnici. Stižemo i do općeg mjesta kada se troši više od zarađenog, budući da su razni mamci bačeni, pa se lijepo peca i onda dolazi do novčarske krize, koja se neumitno širi na područja života kao što su moral i svjetonazor. No, dvojba imati ili biti, nije nova, a većina, danas, kao i uvijek, želi imati što veći dio potrošačkog kolača kvazi-blagostanja. Te želje su legitimne, ali zato i jesmo tu gdje jesmo. A gdje je izlaz? U pravednoj raspodjeli bogatstva? Ne budimo naivni... Čak i bez formalnog znanja o ekonomiji, možemo zaključiti; permanentne gospodarske krize nisu posljedica tek nečijih grešaka, nego načina života i preferencija suvremenog čovjeka. Primili smo se na udicu «mekog fašizma» i to je sva priča. Negdje rade i pendreci i puca se, ali nasjeli smo da kao tobože «idemo niz dlaku», pa će eto, nekako, sve biti dobro. Pišući o seksu, politici i institucionaliziranoj religiji uvijek sam ukazivao na sofisticiranu dinamiku odnosa moći, kontrole i podređenosti. To je dimenzija modela vladanja nad ljudima, dok je sado-mazo seks, kao vid subkulture, za mene erotika, koja je sama po sebi subverzivna, jer je polje nesputane zaigranosti i mašte za slobodne ljude, malo kazalište, kreacija, upravo kontrapunkt spram jezive stvarnosti podčinjavanja i uspostavljanja kontrole nad drugima, što milijuni ljudi ravnodušno gledaju svake večeri kada krene televizijski program dnevnika. Divne priče o sado-mazo seksu mogu se pogledati i na fotografijama Roberta Mapplethorpea ili pak pročitati u knjigama Fernanda Arrabala, uz što će fino ići i glazba Patti Smith. Navodim sve ovo u kontekstu tvog pitanja o mogućim relacijama između poezije i diktature, odnosa moći i kontrole, a trebamo imati i u vidu ono što je napisao Michael Foucault u djelu «Ludilo i civilizacija» «Sadizam nije konačni naziv za praksu staru koliko i Eros; to je nezaobilazna kulturna činjenica koja se pojavila točno na kraju osamnaestog stoljeća i koja tvori jedan od najvećih obrta u zapadnoj imaginaciji: nerazumnost pretvorenu u delirijum srca, ludilo želje, suludi dijalog ljubavi i smrti u beskrajnoj nametljivosti žudnje.» Darko K.: Ko tebi diktira tvoju poeziju? Eros? Tanatos? Zvonko S.: Nitko ne diktira, pisanje je dar koji mi je dan, kao što sam već rekao, a rad na rukopisu razvija se u skladu s onim što imenujemo Bogom ili ako hoćeš Vrhovnim arhitektom, ili ako baš hoćeš Kozmosom. Nitko ne diktira, jer raj je već ovdje, a to je za mene topao sjenovit prostor, u pozadini se čuje tiha glazba Cowboy Junkies, polusrušene zidove je grafitima iscrtao Basquiat, na zelenim granama drveća su okačene stranice iz Eliotove «Puste zemlje», Toma Akvinski čita tiho svoje «Ispovijesti», Meister Eckhart završava rečenicu novog poglavlje rukopisa «Jaka kao smrt je ljubav», a oči nekoliko pametnih žena počivaju na meni. U svojim knjigama u podtekstu uvijek zagovaram povratak na matrijarhat. 104

105 Stevan Mačković, Gdje su u Subotici pokopani vojnici iz Hrvatske, Gdje su u Subotici pokapani vojnici iz Hrvatske, a gdje Subotičani u Hrvatskoj za Velikog rata ( ) STEVAN MAČKOVIĆ Rat uvijek donosi užasna razaranja i mnogobrojne žrtve. Pored onih materijalnih nenadoknadive su one ljudske u velikom broju poginulih, osakaćenih, oboljelih. Mrtvi su se morali pokapati. Na subotičkim grobljima postojala su posebna mjesta gdje su pokapani vojnici. Vojnička groblja nalazila su se u Subotici na Pravoslavnomsrpskom, Senćanskom i Židovsko groblju. 1 U vrijeme velike vojne Subotica se nalazila daleko od glavnih bojišnica ali je ljudstvo sa ovih prostora ratovalo i ginulo širom zaraćene Europe. To je još uvijek manje istražena i historiografski nedovoljno obrađena tema. Teško je suditi o ukupnim ljudskim gubicima koje je su podnijeli Subotičani. Jedan od najboljih izvora za proučavanje broja poginulih svakako su matice umrlih, koje su vodili područni matični uredi. Subotički matični ured, kao državni organ upisivao je poginule vojnike prema točno određenim rubrikama 2. Zahvaljujući razumijevanju i potpori kolege Tibora Molnara iz senćanskog Arhiva, koji je načinio i ustupio na korištenje popis upravo tog gradiva, saznajemo da je u periodu popisano ukupno 1475 stradalih vojnika. Najviše ih je palo (462) na bojišnicama u Galiciji, zatim u Italiji i na drugim mjestima. Samo dio njih je 1 Povijesni arhiv Subotica (dalje PoAS), F:47. II 119/1923. Odgovor mjesnih vlasti na dopis Ministsrstva vjera u vezi planova za koncentriranje manjih vojničkih grobalja u veće. 2 Pored imena i prezimena, vojničkog položaja tj. čina, vjerosipovjesti, imena oca i majke, supruge, bilježilo se njihovo zanimanje, mjesto zavičajnosti, kao i način i lokacija stradanja. pokopan u Subotici. Vojnici koji su upućeni na liječenje u subotiču bolnicu 3 u slučaju da su ondje preminuli, također su pokopani u Subotici. 3 Ne tako smrtnosan problem koji je rješavala gradska zdrvastvena služba- fizikat, bilo je širenje veneričnih bolesti kod domaćih i francuskih vojnika. Zbog toga je izdata i naredba gradskom liječniku (fiziku) da preduzme potrebne mjere za sprečavanje istih. PoAS, F: XXI-1/

106 Stevan Mačković, Gdje su u Subotici pokopani vojnici iz Hrvatske, Koristeći taj popis pronašli smo 7 vojnika (spisak A) rođenjem sa područja današnje Hrvatske, a čiji su zemni ostaci pokopani u Subotici, gdje se i danas nalaze, te 14-ro Subotičana koji su pokopani na grobljima u Hrvatskoj (B). A 1. Kruskin, Leopold razvodnik mađarskog kraljevskog (dalje m. kr.) 25. domobranskog pješadijskog puka. Rimokatolik, 34 godine, otac Petar, majka Jelena, zavičajnost: Zagreb. Preminuo je godine u subotičkoj bolnici od posljedica ranjavanja. Upisan u matičnu knjigu umrlih Matičnog ureda u Subotici pod br. 270/ Kusler, József domobran 25. m. kr. domobranskog pješadijskog puka. Rimokatolik, 23 godine, otac Franjo, majka Franciska, nadničar, zavičajnost Varaždin. Preminuo je godine u subotičkoj bolnici usljed rane od metka. Upisan u matičnu knjigu umrlih Matičnog ureda u Subotici pod br. 273/ Lovricsics, Mihály narodni ustanik (népfelkelő) 25. m. kr. domobranskog pješadijskog puka. Rimokatolik, 36 godine, otac Josip, majka Marija, zavičajnost: Krapinske Toplice. Preminuo je u subotičkoj bolnici godine. Upisan u matičnu knjigu umrlih Matičnog ureda u Subotici pod br. 182/ Neszter, József pričuvni vojni obveznik 52. carskog i kraljevskog pješadijskog puka (dalje car. i kr.). Rimokatolik, 23 godine, zavičajnost Darda, zemljodjelac, otac Adam, majka Amán Rozália. Preminuo je godine u Subotici od posljedica oboljevanja od dizenterije. Upisan u matičnu knjigu umrlih Matičnog ureda u Subotici pod br. 2181/ Sambolok, József narodni ustanik 25. m. kr. domobranskog pješadijskog puka. Rimokatolik, 37 godine, otac Jovan, majka Anka Carovski, supruga Katarina Dorolič, zemljodjelac, zavičajnost: Zagreb. Preminuo je u subotičkoj bolnici od posljedica ranjavanja. Upisan u matično knjigu umrlih Matičnog ureda u Subotici pod br. 274/ Zaplalics, Joszip narodni ustanik 25. m. kr. domobranskog pješadijskog puka. Rimokatolik, 39 godine, otac Ferdinand, zavičajnost: Ivanko 106

107 Stevan Mačković, Gdje su u Subotici pokopani vojnici iz Hrvatske, (žup. Varaždin). Preminuo je u subotičkoj bolnici uslijed rane od metka godine. Upisan u matičnu knjigu umrlih Matičnog ureda u Subotici pod br. 269/ Zsitomjerec, József pješadinac carskog i kraljevskog 16. pješadijskog puka. Rimokatolik, 31 godina, otac Mihajlo, majka Janka, zemljodjelac, zavičajnost: Garešnica (žup. Bjelovar-Križevci). Preminuo je u subotičkoj bolnici godine. Upisan u matičnu knjigu umrlih Matičnog ureda u Subotici pod br. 854/1915. Ovi poginuli vojnici sahranjeni su na odijeljenom vojničkom dijelu tzv. Senćanskog groblja. To je bio dio neposredno paralelno sa Senćanskim putem (tada Put Oslobođenja), dijagonale 134 m. i širine 34 m. Središnji dio zauzimao je spomenik Jožefu Paganiniju 4. Nakon rata taj dio groblja je bio vrlo slabo održavan. Iz jednog dopisa datiranog godini gdje Tehnički odjel izvještava Kulturno-socijano odjeljenje saznajemo: «Vojničko groblje na Senćanskom groblju u vrlo je žalosnom stanju. Putevi se uopšte ne poznaju kao takvi jer je njihova površina zarasla travom. Osim nekih grobova koji su održavani svi su grobovi u napuštenom stanju, mnogi drveni krstovi su istruli.» 5 4 Danas je to uređena i održavana kripta Paganini Jožefa, topničkogkog kapetana koji je. 5. ožujka godine kako piše na spomeniku, iskrvario u revoluconarnoj 1848/49 u bici na Kaponji (kod Mišićeva). Mađarska nacionalna zajednica redovito polaže vijence na spomenik, obilježavajući time događaje 1848/49. 5 PoAS, F: Zbirka projkata. Predložen je predračun radova kojima bi se staze osposobile, zasadilo ukrasno drveće (cesltis) pored križeva. Zanimljivo Sačuvana je fotografije makete uređenog vojničkog groblja, sa ukrasnom ogradom i kapijom, nadgrobnim spomenicima. Po izbijanju novog ratnog sukoba, od proljeća godine, pred gradskim vlastima ponovno se aktualizira problem pokapanja poginulih vojnika, te one određuju upravo i ranije korišteni dio za nove, kako se navodi; «herojske» žrtve. B 1. Alagyics, István narodni ustanik m. kr. 25. domobranskog pješadijskog puka. Rimokatolik, 40 godina (rođ ), zemljodjelac, otac Ferenc, majka Porolakov Terézia, oženjen. Preminuo u Slavonskom Brodu, od posljedica malarije godine. Upisan u knjigu poginulih m. kra. 6. domobranskog pješadijskog puka pod br Upisan u matičnu knjigu umrlih Matičnog ureda u Subotici pod br. 2361/ Basics Palkovics, Bódog narodni ustanik 6 m. kr. domobranskog pješadijskog puka. Rimokatolik, zemljodjelac, otac Nándor, majka Sztancsevics Mária, preminuo u Vinkovcima godine. Upisan u matičnu knjigu umrlih Matičnog ureda u Subotici pod br. 379/ Györök, István vojnik na vlaku 13. carske i kraljevske železničke satnije. Rimokatolik, 32 godina, zemljodjelac. Preminuo u Vinkovcima godine. Upisan u matičnu knjigu umrlih Matičnog ureda u Subotici pod br. 1274/1918. je što su u predmetu objedinjeni planovi i nacrti za uređenje cijelog Senćanskog groblja, kao i dijela tzv. vojničkog groblja od do godine. 107

108 Stevan Mačković, Gdje su u Subotici pokopani vojnici iz Hrvatske, Kopilovics, Benjámin narodni ustanik 6. m. kr. domobranskog pješadijskog puka. Rimokatolik, 42 godina (r ), zemljodjelac, otac Tamás, majka Orcsics Anna. preminuo u Karlovcu od posljedica upale moždanih ovojnica godine. Upisan u knjigu poginulih m. kra. 6. domobranskog pješadijskog puka pod br Upisan u matičnu knjigu umrlih Matičnog ureda u Subotici pod br. 926/ Majländer, Mihály pričuvni vojni obveznik 6. m. kr. domobranskog pješadijskog puka, izraelitske vjeroispovijedi, 28 godina, strojar. Preminuo u Osijeku u vojnoj bolnici Upisan u matičnu knjigu umrlih Matičnog ureda u Subotici pod br. 1058/ Molnár, Gergely razvodnik 6. m. kr. domobranskog pješadijskog puka. Rimokatolik, 32 godina (r ), subotički stanovnik, papučar, otac József, majka Kovács Viktória. preminuo u Zagrebu u bolnici teritorijalne obrane od posljedica ranjavanja na bojnom polju. Upisan u knjigu poginulih m. kra. 6. domobranskog pješadijskog puka pod br Upisan u matičnu knjigu umrlih Matičnog ureda u Subotici pod br. 1057/ Parti, József narodni ustanik 6. m. kr. domobranskog pješadijskog puka. Rimokatolik, 36 godina, zemljodjelac, otac János, majka Dobranovics Veronika. Preminuo u Zagrebu godine. Upisan u matičnu knjigu umrlih Matičnog ureda u Subotici pod br. 2190/1917 sz. alatt. 8. Pertics, József pješadinac carskog i kraljevskog 86. pješadijskog puka. Rimokatolik, 21godina, subotički stanovnik, zemljodjelac, otac Albert, majka Matkovics Anna. preminuo u Zagrebu u bolnici teritorijalne obrane od posljedica bolesti zadobivene na bojnom polju godine. Upisan u matičnu knjigu umrlih Matičnog ureda u Subotici pod br. 1092/ Szántai, Mátyás desetnik 6. m. kr. domobranskog pješadijskog puka. Rimokatolik, 34 godina, zemljodjelac, otac Imre, majka Csajkás Julianna. Preminuo u Požegi godine. Upisan u matičnu knjigu umrlih Matičnog ureda u Subotici pod br. 204/ Szilágyi, György putar 4. carskog i kraljevskog putarskog bataljuna. Rimokatolik, 26 godina, zemljodjelac, majka Szilágyi Terézia. Pre- 108

109 Stevan Mačković, Gdje su u Subotici pokopani vojnici iz Hrvatske, minuo u Županji Godine. Upisan u matično knjigu umrlih Matičnog ureda u Subotici pod br. 2256/ Szloboda, József, pješadinac 86. carskog i kraljevskog 86. pješadijskog bataljuna. Rimokatolik, 19 godina, nadničar, otac Mihály, majka Bodó Rozália. Preminuo u Bjelovaru od posljedica ranjavanja na bojnom polju godine. Upisan u matičnu knjigu umrlih Matičnog ureda u Subotici pod br. 1634/ Tóth, András narodni ustanik 4. m. kr. domobranskog husarskog puka. Rimokatolik, 35 godina, krojač, otac István, majka Kalmár Julianna. Preminuo u Pakracu godine. Upisan u matičnu knjigu umrlih Matičnog ureda u Subotici pod br. 1060/ Vajgler, József vojnik na vlaku 13. carske i kraljevske železničke satnije. Rimokatolik, 32 godina, zemljodjelac. Preminuo u Bršadinu godine. Upisan u matičnu knjigu umrlih Matičnog ureda u Subotici pod br. 2123/1917 sz. alatt. 14. Vojnics, Antal narodni ustanika 4. m. kr. domobranskog pješadijskog puka. Rimokatolik, 19 godina, nadničar, otac József. Preminuo u Šibeniku godine. Upisan u matičnu knjigu umrlih Matičnog ureda u Subotici pod br. 1670/

110 Antonija Čota Rekettye, Krleža na vojvođanskoj kazališnoj sceni Krleža na vojvođanskoj kazališnoj sceni ANTONIJA ČOTA REKETTYE OGLEDI I KRITIKE Glembajevska živčana logika Dan, br. 239, 17. XII Vođstvo NPDB Kneza Namesnika Pavla i ovoga puta ostvarilo je pred novosadskom publikom nesumnjivo umetnički jedno značajno pozorišno delo domaće literature, čineći na taj način propagandu za našu književnost. Veliki poznavalac ljudske duše, njenih preliva u svim nijansama, Miroslav Krleža, dao je na jučerašnjoj premijeri svoje drame U agoniji prilike pozorišnoj publici da se udubi u jedan novi glembajevski problem, iz bogate riznice i galerije ličnosti koje pred nama ispovedaju svoje patnje i svoj unutrašnji život. Režiser g. Tomislav Tanhofer, koje je interpretirao i ulogu dr. Ivana pl. Križoveca, čije nesumunjive umetničke kvalitete treba visoko ceniti, stvorio je svojom režijom, a i svojom ulogom, psihološki do tančina produbljeno delo koje će činiti posle sinoćne premijere, lep i značajan prilog odista pohvlanih nastojanja pozorištnog vođstva. Kao tumač Krležina dramskog stvaranja, u ulozi Križoveca, dao je vrlo inteligentno ulogu intelektualca, takođe nezadovoljnog posleratnim dobom. I tumačio je svoju ulogu hladno, produbljeno iznoseći filistarske kontemplacije kroz duhovno posmatranje. Slava Kos u ulozi Barunice Lenbah, u toj ulozi žene nerava i strasti koja žali što nije zbog ljubavi ubica ulogu je interpretirala s prefinjenim nijansama psihološki do tančina proučenu, dočaravajući bogati unutrašnji život i duboke intimne doživljaje žene koju raspinju patnje i osećanja, a koja nije shvaćena. Ona je uspela da stvori neposredsnost između gledališta i scene i publika je, zahvaljujući njenoj ulozi, netremice posmatrala i uživala u tumačenju ove komlikovane uloge. Ta činjenica potvrđuje da gđa Slava Kos raspolaže glumačkim kvalitetima koji mogu da doprinesu još većim uspesima. Josip Petričić, u ulozi baruna Lenbaha takođe je izraziti tumač Krležinog repertoara. Poptpuno se uživio u ulogu hrvatskog ritera koji je počeo postepeno da silazi sve niže na društvenim stepenicama, ali čuva uspomenu na svoj plemićki ponos. I ova uloga našla je u g. Petričiću vrlo vernog tumača. Irena Jovanović u epizodnoj ulozi ruske emigrantkinje grofice Madlen Petrovne verno je, zahvaljujući njoj svojstvenim glumačkim sposobnostima, dala ulogu Ruskinje, nekada grofice, a sada manikirke, navikle iz ranije na intrige i laskanje. Sinoćnja premijera Krležine drame predstavlja nov uspeh ansambla, novo krunisanje nesebičnih napora njegovih članova. Scenograf g. Šerban dao je vrlo prikladne scenske enterijere. Svetozar Diničić U agoniji Miroslava Krleže Dan, br. 294, 18. XII Predstava drame U agoniji u Narodnom pozorištu, a u režiji g. Tanhofera bila je čitav mali događaj. Ono što smo prvi puta jasno osetili u prikazu Ben Džonsonovog Volpona, ovde je bilo još jače naglašeno: prisustvo s t i l a, čvrste režiserske logike. I onda, iznad svega: sjajni, odlični, divni glumci! Glumački, veče je pripadalo gđi Kos (Lauri Lenbah), i sa razlogom: njen drugi čin, inače tako opasan, remek delo je glumačke igre, savladano do sitnica, do ap- 110

111 Antonija Čota Rekettye, Krleža na vojvođanskoj kazališnoj sceni solutne iluzije; videli smo tri Laure (na osječkoj, zagrebačkoj i beogradskoj pozornici), i sve tri dobre i vrlo dobre, ali nijedna nije teški i mračni Krležin tekst govorila tako prosto i ubedljivo, nijedna tako intelektualno; njeno reagovanje na svoga partnera u drugom činu (i obrnuto) novosadska publika davno nije imala sreću da doživi. Tešku ulogu barona Lenbaha igrao je g. Petričević, i sa razlogom je bio toplo pozdravljen, on je odličan glumac, svakako jedan od onih na koje Pozorište može da bude ponosito. Ne možemo propustiti da odamo naše priznanje reditelju g. Tanhoferu, najzad, ovakav Krleža je njegovo, i isključivo njegovo delo. Glumac visokih sposobnosti, naročito u izvesnoj oblasti, kada je nenadmašan i nezamenljiv (napr. Baš u nekim Krležinim komadima, ovde je igrao Križoveca), on je i reditelj izvrsnih kvaliteta. Dosada, on nas je već mnogo zadužio u ovoj sezoni Džonskonom (Valpone) i Krležom, a nadamo se da ćemo imati prilike i češće da ga vidimo i kao glumca i kao režisera, jer obojicu volimo podjednako. Gđica Irena Jovanović (Grofica Madlena Petrovna) je svoju kratku ulou propale emigrantkinje prikazala uverljivo i snažno. G. Milenko Šerban je i ovoga njegovo pozorišno znanje i scenska okretnost od velike su koristi NP Mladen Leskovac Miroslav Krleža, Gospoda Glembajevi Subotičke novine, br. 15, 9. IV (...) Miroslav Krleža je superiorni psovač i blasfemično ateistično rugalo, grandiozan megaloman i na sto mjesta rastegnuto ogledalo kome je ciela hrvatska javnost, skupa s Maticom hrvatskom otkazala priznanje. Ali, ima kod Krleže nešto dugo što odbija od njegovih djela. To je njegovo samozadovoljno operiranje s povijesnim činjenicama i ruganje svemu onome što je svakom kršćaninu, katoliku sveto (a katolika je među Hrvatima najviše). Ta njegova blasfemičnost i izrugivanje katoličkim svetinjama nije došla toliko do izražaja u Glembajevima kao u nekim drugim njegovim djelima. Ali je i tu ima. Djelo, inače dobar presjek kroz ambijent visokog zagrebačkog društva tog vremena, obiluje nekim scenama u kojima dolazi do izražaja demagoška dijalektika Miroslava Krleže. Gospodin Tanhofer bio je odličan. Uloga njegovog čovjeka zapravo Glembaja koji ne odgovara glembajevskoj tradiciji, odnosno glembajevštini, našla je bez sumnje svog odličnog interpretatora u njemu. Od ostalih glumaca naročito su se istakli gđa Tanhofer, Kos i g. Rašković. G. Branko Jovanović, kao dr. theol. Zil- 111

112 Antonija Čota Rekettye, Krleža na vojvođanskoj kazališnoj sceni berbrant potpuno neuvjerljiv, čak se prekrižio na jednom mjestu troicom premda to katolički svećenici nikada ne čine. Režija g. Tanhofera potpuno je dočarala glembajevsku atmosferu cijelog komada. M. Hć. Dve (uspešne) premijere U logoru drama u tri čina M. Krleže Somborske novine, Sombor, 7. X Kao prva predstava u ovoj sezoni Narodno pozorište u Somboru je 1. oktobra o. g. izvelo premijeru drame U logoru Miroslava Krleže. Postavljanje ovog dela na scenu Narodnog pozorišta je logičan nastavak jedne repertoarske politike koja postepeno nalazi svoju orijentaciju u prikazivanju dela stvarne umetničke vrednosti. Reditelj Josip Lešić kao gost, već poznat našoj publici po uspešnom postavljanju drame Lisica i grozd i ovog puta je postigao zapažen uspeh. Kao po nekoj unutrašnjoj situaciji on ume da odabere glumce, što mu već u početku osigurava svu dalju nadgradnju. Pored toga što nosi u sebi duboko obeležje dekadentnosti jednog staleža (austrougarskog oficirskog kora), grozote rada i okupacije, drama sadrži u sebi i jednu snažnu poentu pacifizma personificiranu u kadetu Horvatu koji se po sili logike dramskog razvoja javlja kao centralna ličnost drame. Ovu ulogu Ilija Slijepčević je solidno savladao i prešao okvire zanatskog uobličenja približivši se pravom umetničkom ostvarenju lika čoveka po prirodi romantičara i umetnika, čije je duševno stanje, usled grozote rada, snažno uzdrmano. Ne manje važnu ulogu uspešno je ostvario B. Bogdanović u reljefnom isticanju neljudskog oblika oberleitnanta Valtera. Prikazati takvu ličnost ogrezlu u nasilju i alkoholu tražilo je izuzetne fizičke napore koji nisu ostali bez rezultata. Nekim svojim gestovima Bogdanović podsećao na filmskog glumca Eriha fon Stohajma čije su kreacije likova oficira ostale nenadmašne. Bori Stojanoviću je bila poverena uloga oberlojtnanta doktora Gregora, druga kadeta Horvata koji je u duši bio također pacifista i pokušavao da svojim umerenim stavom i logikom smiri svog mladog uznemirenog prijatelja. Ovu rolu Stojanović je smireno i znalački dao. Od otalih uloga treba istaći Vladimira Amidžića u ulozi ljigavog i bizarnog obrlojtnanta direktora Agramera koji neosetljiv za sve što je van njegovog ličnog interesa, rat prima kao neku zanimljivu avanturu. Jednu epizodnu ulogu, vanredno uspešno ostvarene, je dala Jelena Slijepčević, tumačeći barunicu Meldeg, s izvanrednim smislom za kreiranje vulgarne i perfidne žene, unoseći u to svu onu blaziranu gestikulaciju dame iz visokih K und K krugova. Ona je ostvarila i skoro najbolju dikciju nemačkog jezika (delo je protkano nemačkim izrazima, a mestimično i čitavim rečenicama). Eduardo Peročević je uspešno prikazao mladog i naivnog zastavnika Šimunića, tek izašlog iz vojne akademije. Vojnici (P. Mojaš i M. Tasić) uspešno su se uklopili u predstavu naročito P. Mojaš u ulozi infanterista Podraveca. 112

113 Antonija Čota Rekettye, Krleža na vojvođanskoj kazališnoj sceni Usled većeg broja lica na sceni se pojavilo i nekoliko diletanata koji su se snašli u profesionalnoj sredini. Dekor je u prva dva čina obilovao pretežno tamno-sivim bojama, dočaravajući na taj način opšti ambijent vojničkog logora i okupiranog mesta. Pojedini detlji kostima bi zahtevali manja retuširanja (ešarpa zastavnika deplasirana). Č. V. Tragedija vegetiranja Dnevnik, Novi Sad, 7. III Bogatstvo duha i misli opčinjava čoveka. O istinitosti ove stare, ali ne i zastarele konstatacije ponovo smo se uverili na poslednjoj premijeri Hrvatske drame Narodnog pozorišta u Subotici posvećenoj 100 godišnjici proslave Narodnog kazališta u Zagrebu. Ne bi se moglo naći pogodnije delo za ovu priliku no što je Agonija od Miroslava Krleže. I mada sam autor sa svojim prisustvom nije učinio još svečanijom predstavu dugotrajan aplauz, koji je odjeknuo dvoranom nakon što se velika crvena zavesa od somota spustila posle trećeg naknadno dopisanog čina, bio je priznanje ne samo zavidnom umetničkom domenu ansambla već i piscu trilogije o Glembajevima i glembajevštini. Nije to bilo prvi put da su predstavnici tih patricijskih porodica koje su postale gospodskim na krvi i suzama pojavili na subotičkoj sceni, ali Hrvatska drama prvi put u svojoj istoriji je dočarala ambijent u kojem se odigrava krvava tragedija vegetiranja baruna Lenbacha, njegove žene Laure i Ivana Križovca. Ambijent agonije, degeneracije, neminovnog propadanja, u kojem svi vrlo dobro znaju, samo pred samim sobom ne smeju priznati da im nema spasa. Jedini izlaz iz odvatnog i bednog životarenja jeste dobrovoljni polazak u smrt bilo pomoću veronala bilo pomoću revolvera. Iako su svesni da su zajedno sa svojom klasom primorani napustiti pozornicu istorije, grčevito pokušavaju što duže odgoditi svoje vegetiranje, pa čak i po cenu sukobljavanja sa samim sobom sa svojim idealima i svojim ponosom. Ali, brodolom je neizbežan, do njega će nemilosrdno doći, ako ne zbog srama mađarske afere, zbog perverznosti i podlosti, a ono bar zbog skandala i neprilika u momentu živčane rastrojenosti i patoloških priviđenja kada već osećaju kraj parazitskih života, u jednom momentu spoznaje i instiktivnih osećanja straha od odbačenosti i prezira. Onu zatvorenu, trulu atmosfefu, punu gorčinje i očajanja, verno je odrazio reditelj Petar Govedarović. Pedantno postavljenom koncepcijom sugestivno je razgolitio sredinu gde žive ljudi koji su već odavno izgubili svoje životne ideale i uzvišene ciljeve. U tome je našao odlične partnere u nosiocima glavnih uloga Barun Lenbach Milana Cvejanova sa svojom amoralnosti dočarao nam je lik bezobzirnog Križovca i deplasiranosti jednog društvenog sloja. Jelka Asić savesno je pronalazila svaki delić svoje uloge i njena kreativna snaga uspešno je odrazila ljudsku tragediju Laure. Božidar Donić kao gost sa jakim dramskim akcentima i snažnim pečatom individualnosti dočarao nam je lik bezobzirnog Križovca, Eržika Kovačević s blagim naglaskom preterivanja je oživela figuru perverzno nastrojene grofice Petrovne. Policijski pristav B Pavičević Longe bio je samo toliko krut koliko mu je uloga nametnula. Uzdrživo kreirana sobarica Kaće 113

114 Antonija Čota Rekettye, Krleža na vojvođanskoj kazališnoj sceni Bačlije potpuno se uklopila u tmurnu pozadinu ovog interesantnog tabloa. Dekor Mihalja Dejanovića i kostimi Radmile Radojević adekvatni. Z. Dečinski Stogodišnjica SNP u Novom Sadu Zanimljiv putokaz (Vučjak Miroslava Krleže u režiji Milana Šuvakovića) Dnevnik, Novi Sad, 2. XII Jedna zanimljiva novina učinjena je realizacijom Krležine drame Vučjak na novosadskoj sceni: suprotno višedecenijskoj praksi, ovaj tekst tumačen je nežargonski. Čitava ova predstava igrana je kao da su reditelj i glumci imali delo stranog pisca, prevedeno i, voljom interpretatora, delokalizovano. Takav postupak veoma je riskantan i kada se radi o stranom piscu, a utoliko riskantniji kada je u pitanju domaće delo. Kao što nam je teško i da zamislimo da bi Mitke mogao da izgubi lokalni kolorit Vranja, isto tako našoj navici smeta kada Krležini likovi izgube svoj lokalni kolorit. Samo u izuzetnim slučajevima ovakvi napori bivaju i plodonosni. U ovom slučaju, ovaj napor koristan je pre svega kao svojevrsni putokaz. Mogućnost ovakvog postavljanja Vučjaka dao je, uostalom i sam autor: on je ovu dramu nazvao malograđanskim događajem te joj i podnaslovom donekle odredio i karakter. Jer, to je zaista d o g a đ a j: neobičan, možda, po toku, 114

115 Antonija Čota Rekettye, Krleža na vojvođanskoj kazališnoj sceni ali moguć u gotovo svakoj našoj sredini. Jedan očajan intelektualac, zgađen duhovnom klimom grada, bježi u selo, ne bi li našao žuđeni idiličan mir. A, u selu ga, umjesto idile, dočeka duhovna klima slična onoj gradskoj, ispod politure reda i zadovoljnosti ključaju izopačene strasti, krvoločni nagoni, licemerje, sebičnost, pa čak i koristoljublje. Vrlina režije Milenka Šuvakovića je što je dramu pružio baš kao priču o j e d n o m događaju, a mana joj je što nije ostvarila uvek jednako živi ritam. Dok prvi čin svojom tromošću deluje više no zamorno, drugi i treći čin postaju slikoviti i uzbudljivi. Šuvaković je dao ono što zovemo modernom režijom: vešto i bogato korišćenje svetlosnih efekata i naizmenično nizanje tekućih i prošlih stvarnih i snevanih događaja, uvek pružani uz puno dramaturško scensko-funkionalno opravdanje. Što se predstava više približava kraju, to je njen tok bivao dinamičniji, a izraz dramatičniji. Revorverski hitci na kraju, smrt narednika Pantelije tragično zatvaraju ovaj krug duhovnih trzavica i neizvesnosti, ali i scenski efekti završavaju ovu znalački ali ne uvek dovoljno vođenu predstavu. Za gledaoce a verujem i za glumce ova predstava a baš u ovoj prilici je izvesna kompenzacija. Ozbiljni napor glumačkog ansambla daje i ozbiljne rezultate. Uspeh svakog od glumaca u ovoj predstavi srazmeran je veličini i značaju uloge i tumačenog lika. Ali, baš uspešna ostvarenja treba da budu pouka: za uspeh isto kao i za neuspeh, priznanje i odgovornost treba podjednako da snose reditelj i glumci. Ako u razmaku samo od nekoliko dana gledamo isti ansambl u dvema podjednako teškim predstavama pa jednom taj ansambl dosledno podbaci, a u drugoj bude na visini ugleda pozorišne kuće u kojoj radi, onda su uzroci neuspeha i uspeha sasvim jasni. Među tumačima uloga najveći i najteži teret predstave podneo je Đorđe Jelisić tumač lika Krešimira Horvata. Ojađeni i očajni intelektualac, razočaran, zgađen i dovoljno vidovit da pronađe celishodni put spasenja, stalno i duhovno i fizički našpanovan takav je Jelisićev Horvat. Ovo je za Jelisića potpun uspeh. U granicama efektne no ipak uobičajene igre likova Mirjane i Eve u tumačenju Ljubice Ravasi i Milice Radaković, naročito one prve. To su dobro stilizirana ostvarenja dveju dobrih glumica koje se lako prilagođavaju svakom fahu. Niz plastičnih likova ostvarili su u ovoj predstavi glumci epizodnih uloga: F. Tapavički, P. Vrtipariški i D. Šokica u ulogama članova školskog odbora, R. Kojadinović kao novinar Polugin, V. Ljubičić kao Venger Ugarković, a i svi ostali. Scenograf je bio Dušan Jerinkić, a kostimograf Stana Jatić. M. Kujundžić Vučjak Miroslava Krleže na sceni Narodnog kazališta Subotičke novine, Subotica, 13. III U okviru pedesetogodišnjice umetničke delatnosti našeg nesumnjivo najvećeg živog stvaraoca, Miroslava Krleže, srpskohrvatski ansambl Narodnog pozorišta u Subotici stavio je na repertoar i izveo u prošli četvrtak, kao sedmu premijeru u novoj sezoni, tročinu dramu sa prologom slavnog autora Vučjak, koja uprkos toga što je napisana pre više od četiri deceni- 115

116 Antonija Čota Rekettye, Krleža na vojvođanskoj kazališnoj sceni je o događajima potkraj prvog svetskog rata, dubokom snagom zahvata i humanom porukom oživljava pred gledaocem na sceni jedan čvrsto i jedinstveno organiziran svet na neki sasvim čudan, magični način uvek svež i aktuelan ma koliko puta se njemu vraćali. Neumorno tragajući za istinom u društvu ljudima svog vremena Miroslav Krleža je u Vučjaku, tom zabitom kutku negde u Hrvatskoj gde se bezperspektivno gazi po tmini i blatu balkanske noći, krvi i svim ljudskim vrednotama, istina realističkim postupkom, ali toliko konkretno uopštenim da čitava sredina i ambijent u kome se radnja odigrava prerastaju u simbol čitavog jednog društva u koje je svaki pojedinac koga pisac animira kroz gusto intelektualno tkivo svoje igre izraziti predstavnik čitave svoje klase ili kaste saopštava da je to svet koji neminovno mora da ode jer sam srlja u svoju propast. Zato svi akteri drame, bivši i sadašnji suradnici lista Narodne sloge, žene, udovice, seljaci, vojni begunci, žandarmi i učitelji, a među njima i glavni junak Krešimir Horvat po sili vlastite inercije žele da se suprotstave toj stihiji tražeći svoj individualni izraz i izlaz iz mraka koji ih okružuje ne prezajući pri tome, ako treba, od kompromisa, predaje, prevare, podlih podmetanja, insinuacija, izdaje, pa čak i zločina. Sabijeni u procep između sveta i sebe i u sebi, vapiju za otkrivanjem nečeg novog nedoživljenog, istinitijeg, boljeg i lepšeg, ali kao da se na kraju mire nemoćni, poraženi shvatajući da je krug zatvoren jer snage koja bi ih spojila, objedinila ono što je u njima vrednije nema... Tako shvatajući Milan Topolovački je, bar se piscu ovih redova čini, uspeo da nađe najbolji put autorovom delu koji mu je omogućio da dočara njegovu složenu misaonu strukturu u celini, vernu sliku jednog neopozivo minulog sveta, autentične ličnosti koje žive, muče se i pateći doživljavaju svoje traume, katarze i predestinacije, neko u bolnom grču, neko u krvi, neko u zločinu, a neko u samoubistvu. Konkretnije rečeno, prilazeći tekstu sa puno razumevanja, uz pomoć ovog puta vrlo raspoloženog kolektiva koji je disciplinovano izvršavao postavljeni zadatak, a prvenstveno uz divno sadejstvo prvaka Zagrebačkog dramskog kazališta Drage Krče, redatelj Milan Topolovački je ostvario jednu predstavu, celovitu po kompoziciji, iscizeliranu po detalju, dinamičnu i ritmički lepo gradiranu radnju u toku čitave igre, čiji su akteri u nastojanju da odgovore složenim zahtevima Krležinog teksta, tačnije, krležijanskih likova, pružali maksimum svojih umeća i mogućnosti, oživljavajući ih na sceni verno i ubedljivo kako se to samo poželeti može. Doduše, možda je bilo nekih manjih neravnina, ali on su više rezultat toliko dobro poznato preteške autorove fraze, nego li odsustva poletnih i plemenitih glumačkih htenja. U velikoj galeriji autentičnih likova Vučjaka najteži deo posla pripao je Dragu Krči, gostu iz Zagreba, koji je tumačio rolu Krešimira Horvata, apsolventa filozofije, invalida, suradnika Narodne sloge, dekretom vlade imenovanog namjesnog učitelja na mjestu Lazara Margetića na jednorazrednoj školi pučkoj u Vučjaku. Blagodareći srećnom skladu između neobično bogatog opsega glumačkih izražajnih sredstava koja su korišćena suzdržano, nenametljivo, dostojno pravog majstora scene, i fine unutarnje kootemplativne strukture, Krča je izvanredno plastično i doživljeno uobličio kompleksan lik Horvata prikazujući ga u punom svetlu jarkih, pitoresknih krležijanskih boja koje su se kao u nekoj žiži, u mladalački treperavoj psihi senzibilnog novinara i pučkog učitelja prelamale i livale čas u gnevni bunt, patos deklaracije, čas u urlik uvređene, ranjene i zgažene zveri, čas u očaj nemoći i razočarenja, a čas u poklik koji bi trebalo da vodi u svrstavanje pod jednom novom zastavom. Bio je to do detalja shvaćen, razrađen i vođen Horvat koji se obračunava sa svetom, sa ljudima i sa sobom. Posle dužeg vremena na subotičkoj sceni ponovo je zablistala Jelka Aić u ulozi Marijane Margetić, udovice učitelja, koja joj je dala dovoljno mogućnosti da pokaže svoje izrazite karakteristike izvrsne dramske heroine. Igrajući minuciozno, sa mnogo ljubavi za tekst i lik koji tumači ona je prosto sa lakoćom ostvarila izgubljenu ženu prepuštenu na milost i nemilost sredine, koja ipak ima toliko snage da se zahvaljujući onom večnom dvojstvu svakog čoveka odupire i na svoj način bori za svoje ciljeve, pa makar osećala da se nalazi na pogrešnom putu. Zvonko Đukes kao Polugan, suradnik Narodne sloge sa malo sredstava fiksirao je čoveka koji se posle svih pubuna i beznadežnih traganja za izlazom iz jedne trule i jalove stvarnosti 116

117 Antonija Čota Rekettye, Krleža na vojvođanskoj kazališnoj sceni onog vremena pomirio sa neumitnom sudbinom. Sužen na malo polje dejstva on se postepeno razvijao da u finalu prologa izraste u jednu veliku, potresnu figuru. Venger Ugarković, bivši urednik i osnivač Narodne sloge u interpretaciji Mirka Huske vrlo skladno se uklapao u igru prologa dokazujući da se do kraja identificirao sa rolom koja je veoma snažno doneta. Gizela Vuković je publici otkrila nekoliko novih mogućnosti kao karakterna glumica. Amerikanka Eva, bivša vlasnica čikaškog burdela u njenom tumačenju data je celovito, psihološki dobro iznijansirano, pa se ne bi pogrešilo kad bi se reklo da će pozorište, ukoliko je tačno ono što se govori, dosta izgubiti njenim odlaskom upravo sada kada daje sve bolje i zapaženije role. Pantelija Crnković, narednik postaje, vodnik, Geze Kopunovića bio je fiksiran jednostavnim sredstvima, ali životno vrlo uverljivo. Marko Stanić, je pomno protumačio i ostvario lihvara Grgu Tomerlina, uspešnije nego li metera. Milutin Nović lepo je uobličio učitelja Vjekoslaa Hadrovića. Petar Radovanović, kao vojni begunac Juraj Kućić vrlo dobar. Korektora Šipušića i foringaša tumačio je Josip Ormai uspešno. Milenko Rastović, kao dr. Zlatko Strelec teatralniji no što rola zahteva. Slava Bulgakov je na sebi svojstven način interpretirala Evinu majku. Lazar Margetić Ljube Teodorovića vrlo impresivan, što bi se donekle moglo reći i za Iliju Draškovića koji je igrao ulogu starca kao i Zvonka Žengula predsednika školskog odbora. Bela Francišković je imao tri male epizode, od kojih je svakako najbolja ona žandara Mitra. U epizodama su još nastupile Stevanka Češljarov i Katarina Bačlija. Realistična scena Mijhaila Dejanovića bila je dobar okvir za odvijanje radnje. Kostimi Ike Škomrlj funkcionalni. U predstavi Vučjaka, koja je održana u utorak, 10. marta, nastupio je u roli Krešimira Horvata Josip Bajić. Ako se uzme u obzir da je on prvi put tumačio ovu složenu rolu, kao i činjenicu da je imao manje proba nego li ostali članovi ansambla, onda bi se bez dvoumljenja dalo reći da je on svoj posao dobro obavio i da je zaslužio pljesak kojim ga je publika iz gledališta nagradila za njegov predan rad. Mada je u osnovi na vrlo sličan način ostvario svoju ulogu kao i Drago Krča, Josip Bajiću je pošlo za rukom da da jednu zaista nesvakodnevnu kreaciju, kojoj nije nedostajalo mnogo onoga što je potrebno da se lik Horvata potpuno shvati i doživi na sceni. Štaviše, njemu je na trenutak uspevalo da se oslobodi uzora i da predoči svoje originalno prilažene i tumačenje Krležinog teksta. A to niukom slučaju nije mala stvar, pa zaslužuje svaku pohvalu. Lazar Merković Gospoda Glembajevi Miroslava Krleže Dvije premijere Narodnog kazališta Subotičke novine, Subotica, 22. X Susret između Gospode Glembajevih Miroslava Krleže i subotičke pozorišne publike, koja je, uzgred budi rečeno u rasponu od nekoliko decenija, imala prilike da uživa više puta u izvanredno troičnoj dramskoj igri najzrelijeg jugoslovenskog dramaturga kao tumačenju brojnih ansambla počev od pokrajinskih, republičkih i saveznih pa i jednog lokalnog, nametnuo je misao, da je povratak toliko puta viđenom i toliko puta igranom Krleži od najprosečnijih do najbrilijantnijih podela (ili pojedinaca) uvek predstavljao pravo otkrovljenje, kao što je bio ovog puta to za svakog onog zaverenika božice Talije koji je 19. oktobra godine posmatrao igru one strane rampe na subotičkoj sceni. Ali, da ne bi bilo zabune, treba distingvirati već na početku ovog, samo letimičnog novinarskog osvrta, tri srećno vođene i spojene tračnice po kojima se odvijala trostruka afirmacija. Prvo: smela, do krajnje konsekvence rušilačka snaga Miroslava Krleže, koja je neumoljivo, kao na operacionom stolu, pod fantasmagoričnom svetlom lucidnog trenutka nordijske dramske škole osmišljene, oplemenjene i produžene rukom našeg stvaraoca, pronašla onaj potrebni kvantum da i on skokovito pređe u novi, evropski kvalitet i razmer, suzila je polje vida, vašarski panoptikum jedne mračne agramenske noći u kojoj su se kretale, sudarale i nestajale (i srećom neopozivo) nestale tragične, morbidne i u 117

118 Antonija Čota Rekettye, Krleža na vojvođanskoj kazališnoj sceni suštini zločinačke prilike ne malog niza Glembajevih i njima sličnih. Drugo: harmonično ostvareno sadejstvo svih interpretatora, dakle: reditelja, glumačkog ansambla, scenografa, kostimografa i selektora muzike, omogućilo je da srpskohrvatki ansambl Narodnog pozorišta u Subotici u celini sugestivno prenese na gledalište osnovnu, humanu Krležinu poruku podvlačeći pri tome sav istorijski, društveni, politički, psihološki, etički, estetski, najljudskiji smisao ciljeva i ideala za koje se Krleža tako postojano borio, evo, već šesta decenija. Treće: shvativši do tančina genijalnost tvorca Gospode Glembajevih, retko viđeno i postignuto skladno sadejstvo čitavog ansambla, u kome nije bilo slabih mesta i koji je dao sve od sebe, pa čak i premašio sebe u dočaravanju istorijske zbilje onog vremena, ambijenta i likova, njihovih složenih međusobnih odnosa i odnosa prema svetu, publika je, zaista, bez preterivanja se to može reći, nagradila sve aktere aplauzom koji za minulih godina još nijednom nije trajao tako intenzivno i tako dugo. Funkcionalnim zahvatima, sa velikim osećajem za meru, ritam radnje reditelj Predrag Dinulović je znalačkom rukom iskusnog majstora osavremenio, približio delo današnjem gledaocu, tačnije, skratio je razdaljinu između dela, scene i gledališta, da se na trenutak činilo da se stapaju u jedno. Pravilno angažujući sve snage ansambla usmerio ih je prema jednom cilju, vraćajući im tako preko potrebnu veru u sebe i tvoračke mogućnosti. Josip Bajić je rolu starog Ignjata Glembaja tumačio izvanredno snažno, ne oslanjajući se mnogo na viđene uzore po kom je ostvarivan lik starog bankara, koji, iako na ivici sloma, još želi da ostane velik, moćan, ali zna da više nema ni moralne ni telesne snage, pa pada pogođen da se nad njim kolju, kao što je i sam klao. I sam, i zajedno sa precima i rodbinom. Barunica Kasteli Jelke Asić kretala se u složenoj arhitektonici ove teške krležijanske drame sa neobičnom lakokćom ostvarujući briljantne niske svog širokog i bogatog talenta. Uloga je to koja će u svakom slučaju dugo odskakati u veoma širokom spektru njenih prekrasnih rola koje se beleže, pamte i ponovo očekuju. Dr. Leone Glembaj Duška Križaneca bio je izatkan od finih vlakana nerava. Bio je, kada je to trebalo dovoljno razložan, ustreptao, lirski zanesen, sapleten negacijom glembajevštine a davljen upravo njom, ciničan preko mere, paranoik iščašen iz zgloba, prevaren i uvređen do krvi ubica. Njegovi pokreti mimika, nijansiranje šlagvorta, ćutnja, bili su majstorski iscizelirani. Sestra Angelika Eržike Kovačević vrlo impresivna. Njena unutarnja struktura pripomogla je da se fluidni lik dominikanske sestre, razočarane glembajevkim načinom življenja, što vernije ocrta. Senilni i propali bonvivan Fabricij Glembaj u tumačenju Geze Kopunovića delovao je celovito i uverljivo. Ilija Drašković kao Puba, pravni savetnik kuće Glembaj, uspeo je da ostvari jednu defektnu ličnost, koja nastoji da nađe pravno obrazloženje za jednu unapred propalu stvar. Doktor Altman Milutina Novića dat ležerno, prema rediteljevim koncepcijama. Petar Radovanovć kao doktor Silberbrant odmerenim stavom i gestom dočaravao je tipičnog jezuitu, koji uprkos što živi u sredini savladanom u moru kala, bluda i zločina, ipak priželjkuje strasno svoje mesto u ovozemaljskim radostima. Ostali akteri, Franc Petra Kopunovića, Oliver Glembaj Ladislava Vilhajma, oberlajtnant Beločanski Jevrema Uroševića i drugi, pojavljivali su se i kretali odmereno, tačno onako kako je situacija na sceni zahtevala. Scenografija Mihaila Dejanovća jednostavna, ali dovoljno plastična da dočara ambijent u kome se radnja odigrala. Kostimi Marije Zidarić raskošni. Lazar Merković Komedija o braku i ljubavi Leda, Miroslava Krleže u režiji Dušana Vladisavljevića Dnevnik, Novi Sad, 31. I Reditelj Dušan Vladisavjević nije pogrešio kada je Ledu Miroslava Krleže u vršačkom pozorištu postavio kao komediju. Samo autor, uostalom, svoje delo nazvao je komedijom jedne karnevalske noći. Bežeći od realizma, reditelj je išao putem stilizacije jednog izraza koji komediji daje više ubedljivosti. Drugi kvalitet ove premijere je u savlađivanju 118

119 Antonija Čota Rekettye, Krleža na vojvođanskoj kazališnoj sceni jezika i akcentoloških problema glembajevskih dijaloga koji Ledi, kao i ostalim delima ciklsa Glembajevi daju atmosferu sredine zagrebačke gospoštine i purgera, njihove frazeologije i pretenzija. Može se reći da je ansambl taj specifični dijalog savladao na zadovoljavajući način. Najzad, glumačka ostvarenja nekih glavnih ličnosti, govore, a pored razumljivih podbacivanja, o sposobnostima koje su već prisutne ili su perspektivne. Tihomir Petrović igrao je Viteza Olivera Urbana, bivšeg savetnika carsko-kraljevskog austrougarskog poslanika u Sankt Petersburgu, hohštaplera velikog stila i mnogostrukog ljubavnika, neočekivano dobro. Miladin Krišković dao je akademskom slikaru Aurelu verodostojnost sredine i karaktera, sa nijansama i prelazima, mada je u senama pijanstva gestom i glasom, a inače prijatne boje, bio mestimično prenaglašen. Branko Petrović se trudio da Klanfara prikaže kao veleindustrijalca i skorojevića kroz čije se gospodstvo i prepotentnost mora osetiti sirova naga seljaka. Njegova namera bila je suprotna njegovoj ličnoj osobenosti. Njegov napor je za pohvalu ali do pravog uspeha predstoji još dograđivanja i truda. Melitu, dete visokog zagrebačkog društva, erotičnu i zanesenu ženicu koja se udala za bogatog Klanfara iz računa ali koja u jednom trenutku to otvoreno priznaje svom mužu, igrala je Olga Radulović, darovito. I Vilma Mialjević, ostvarila je Klaru, ženu slikara Aurela, sa atributima ženstvenosti, lukavstva i računice. Prvu damu, staru ženu igrala je iskusna Vuka Fazlovska; Dragan Dimitrijević, igra starog gospodina sa violinom, koji halucinantno filozofira u noći, nije ima rutine i snage. Treba bez dvoumljenja pohvaliti velikog Danila Rešetara. Salon Melite u domu Klanfara, ambijent slikara Aurela i ulica pred Klanfarovom palatom u zoru jedne burne karnevalke noći imali su uvek štimunga odgovarajućeg svetla i stila vremena i ambijenta. Dejanović, ks. Marija Zidarić, k.g.) Borba, Beograd, 23. X Ma koliko to na prvi pogled delovalo kao brzopleta i neodmerena odluka da jedan teatar skromnih umetničkih snaga, pristupi realizaciji tako složenog zadatka kao što je pokušaj scenskog oživljavanja znamenitih Glembajevih Miroslava Krleže konačni rezultat podržava uverenje da je kolektiv srpskohrvatske drame Narodnog pozorišta u Subotici ne samo na ubedljiv način predstavilo 20 godišnjicu svog časnog postojanja i zapaženog dejstvovanja, nego je za jednu pouzdanu stvaralačku nijansu nadmašio svoje stvarne kreativne mogućnosti tumačeći remek-delo Krležine dramaturgije stilom i poletom koji su svedočili i ogromno zalaganje i sveukupni izvođački sklad. Otuda nije pretetano ako se i spomene da su i one mestimične slabosti. Počev od podele pojedinih uloga, komercijalne scenografije i kostimografije pa do gotovo nemirljivih spoljašnjih elemenata predstave bile ublažene svojevrsnim osećanjem mere disciplinovanog ansambla koji nije propuštao priliku da upozori na sopstveno shvatanje korektnih odnosa pre- Radoslav Vesnić Glembajevi na subotičkoj sceni (Miroslav Krleža: Gospoda Glembajevi, premijera srpkohrvatske drame Narodnog kazališta u Subotici, red. Predrag Dinulović, k.g., c. Mihajlo 119

120 Antonija Čota Rekettye, Krleža na vojvođanskoj kazališnoj sceni ma tekstu čije su razmere izuzetne, a vrednosti u svakom pogledu izrazite i nezamenjive. To je svakako, i osnovna zasluga reditelja Predraga Dinulovića koji je uspeo da dočara i jedinstvenu atmosferu i galeriju upečatljivih glembajevskih likova čija skupina već decenijama živi svoj stvaralački život na pozornicama širom zemlje. Takva rediteljka doslednost i iskustvo u osposobljvanu jednog, inače heterogenog glumačkog ansambla u kome se javljaju i primeri vrhunskog profesionalizma ali i diletantske bezličnosti, takva rediteljska sigurnost u prilagođavanju i pronalaženju najfunkcionalnijih rešenja činila je ovu suštinsku pomoć kako interpretacijama u celini, tako i pojedincima koji su ostali u trajnom sećanju. To se, pre sveg, odnosi na veliku studioznu, veoma harmoničnu igru protagonista Jelke Asić; Duška Križanića i Josipa Bajića, koji su zajedničkim naporima i međusobnim razumevanjem uspeli da njihove vlastite kreativne vrline nadvise povremene mane glasovnih i emocionalnih prenaglašenosti i predimenzioniranosti. Tako se još jednom u našoj svakodnevnoj pozorišnoj praksi dogodilo da veliki dramski pisac kao što je Miroslav Krleža označi praznični datum i u manjim teatrima koji umeju da iskoriste pravu meru svojih darovitosti i neimarskog scenskog stvaralaštva. Lijepo uređeno i održavano gledalište kazališta u Somboru 120

HRVATSKI KLUB AUGUSTA ŠENOE PEČUH AUGUST ŠENOA HORVÁT KLUB PÉCS

HRVATSKI KLUB AUGUSTA ŠENOE PEČUH AUGUST ŠENOA HORVÁT KLUB PÉCS HRVATSKI KLUB AUGUSTA ŠENOE PEČUH AUGUST ŠENOA HORVÁT KLUB PÉCS MULTIMEDIJALNI KULTURNI CENTAR MULTIMEDIÁLIS KULTURÁLIS KÖZPONT HUHR/1001/2.2.3/0004 NMCCSCBC project 2 Az Európai Unió által 85 %-ban támogatott,

Részletesebben

Podešavanje Suse linuxa (verzije 10.1) za PPTP VPN konekciju A Suse 10.1 es linux beállítása a PPTP VPN kapcsolatra

Podešavanje Suse linuxa (verzije 10.1) za PPTP VPN konekciju A Suse 10.1 es linux beállítása a PPTP VPN kapcsolatra Podešavanje Suse linuxa (verzije 10.1) za PPTP VPN konekciju A Suse 10.1 es linux beállítása a PPTP VPN kapcsolatra 1. Podešavanje vršimo preko grafičkog interfejsa. Treba pokenuti YAST: Applications System

Részletesebben

Horvátok letelepedése

Horvátok letelepedése Horvátok letelepedése írta:ingrid Klemenšič (2006) 1533- Koljnof Muzika: Vangelis 1492 Čarobnjak: Tisuču petsto trideset tri. Sad sam na takvom mjestu kade su nekada živili ljudi. Ovo mjesto je napušteno.

Részletesebben

Dr. Sokcsevits Dénes Egyetemi docens PTE BTK Horvát Tanszék PUBLIKÁCIÓS LISTA. PhD fokozat megszerzése előtt megjelent munkák.

Dr. Sokcsevits Dénes Egyetemi docens PTE BTK Horvát Tanszék PUBLIKÁCIÓS LISTA. PhD fokozat megszerzése előtt megjelent munkák. Dr. Sokcsevits Dénes Egyetemi docens PTE BTK Horvát Tanszék PUBLIKÁCIÓS LISTA PhD fokozat megszerzése előtt megjelent munkák Könyvek: - Sokcsevits Dénes-Szilágyi Imre-Szilágyi Károly: Déli szomszédaink

Részletesebben

Moguća pitanja prilikom intervjua. i predaje dokumentacije, ili u Konzulatu prilikom zakletve:

Moguća pitanja prilikom intervjua. i predaje dokumentacije, ili u Konzulatu prilikom zakletve: Moguća pitanja prilikom intervjua i predaje dokumentacije, ili u Konzulatu prilikom zakletve: 1. Foglaljon helyet. - Izvolite sedite. - Köszönöm szépen. Hvala lepo. 2. Mi az Ön lakcíme? - Koja je vaša

Részletesebben

Heritage of the Guardians HUHR/1101/1.2.3/0028. Magyar-horvát szótár /Mađarsko-hrvatski riječnik

Heritage of the Guardians HUHR/1101/1.2.3/0028. Magyar-horvát szótár /Mađarsko-hrvatski riječnik Heritage of the Guardians HUHR/1101/1.2.3/0028. Magyar-horvát szótár /Mađarsko-hrvatski riječnik Jó reggelt! - Dobrojutro. Jó napot (kívánok)! - Dobardan. Jó estét! - Dobra večer. Jó éjszakát! - Laku noć.

Részletesebben

JEDINSTVENA RANG LISTA ZA UPIS STUDENATA U PRVU GODINU OSNOVNIH I SPECIJALISTIČKIH STRUKOVNIH STUDIJA ZA ŠKOLSKU 2017/2018

JEDINSTVENA RANG LISTA ZA UPIS STUDENATA U PRVU GODINU OSNOVNIH I SPECIJALISTIČKIH STRUKOVNIH STUDIJA ZA ŠKOLSKU 2017/2018 Visoka tehnička škola strukovnih studija Subotica 07.09.2017. godine Broj: 01-295/2017 JEDINSTVENA RANG LISTA ZA UPIS STUDENATA U PRVU GODINU OSNOVNIH I SPECIJALISTIČKIH STRUKOVNIH STUDIJA ZA ŠKOLSKU 2017/2018.

Részletesebben

2008-tól a PTE BTK Szlavisztika Intézet igazgatója és a Horvát Nyelv és Irodalom Tanszék tanszékvezetője vagyok.

2008-tól a PTE BTK Szlavisztika Intézet igazgatója és a Horvát Nyelv és Irodalom Tanszék tanszékvezetője vagyok. Szakmai önéletrajz Nevem Sokcsevits Dénes, 1960. január 16-án születtem Baján. Általános és középiskoláimat Budapesten végeztem, 1978-ban érettségiztem a budapesti Táncsics Mihály Gimnáziumban. Érettségi

Részletesebben

ZAPISNIK O RADU IZBORNE KOMISIJE NA UTVRĐIVANjU REZULTATA IZBORA ZA ODBORNIKE SKUPŠTINE GRADA SUBOTICA ODRŽANIH 24. APRILA 2016.

ZAPISNIK O RADU IZBORNE KOMISIJE NA UTVRĐIVANjU REZULTATA IZBORA ZA ODBORNIKE SKUPŠTINE GRADA SUBOTICA ODRŽANIH 24. APRILA 2016. ZAPISNIK O RADU IZBORNE KOMISIJE NA UTVRĐIVANjU REZULTATA IZBORA ZA ODBORNIKE SKUPŠTINE GRADA SUBOTICA ODRŽANIH 24. APRILA 2016. GODINE 1. Sednica Komisije počela je u 18,30 časova dana 25. aprila 2016.

Részletesebben

szünet 5 PERC Početak nečega dobroga Valami jónak a kezdete

szünet 5 PERC Početak nečega dobroga Valami jónak a kezdete szünet 5 PERC 5 minuta PAUZE Valami jónak a kezdete Három évvel ezelőtt a Sajtóműfajok c. kurzuson született meg az ötlet, hogy órai feladatként töltsünk meg egy képzeletbeli lapot tartalommal. Interjúkkal,

Részletesebben

HK 25, 35 40, 63 HK 35 HK 25 HK 40 HK 63. H Fűthető párnák Használati utasítás

HK 25, 35 40, 63 HK 35 HK 25 HK 40 HK 63. H Fűthető párnák Használati utasítás HK 25, 35 40, 63 H HK 25 HK 35 HK 40 HK 63 H Fűthető párnák Használati utasítás Beurer GmbH Söflinger Str. 218 D-89077 Ulm (Germany) Tel.: +49 (0) 7 31 / 39 89-144 Fax: +49 (0) 7 31 / 39 89-255 www.beurer.de

Részletesebben

A 2009/2010. tanévi Országos Középiskolai Tanulmányi Verseny első (iskolai) forduló HORVÁT NYELV ÉS IRODALOM SZÖVEGÉRTÉSI FELADATLAP

A 2009/2010. tanévi Országos Középiskolai Tanulmányi Verseny első (iskolai) forduló HORVÁT NYELV ÉS IRODALOM SZÖVEGÉRTÉSI FELADATLAP Oktatási Hivatal kódszám: Munkaidő: 60 perc Elérhető pontszám: 30 pont A 2009/2010. tanévi Országos Középiskolai Tanulmányi Verseny első (iskolai) forduló HORVÁT NYELV ÉS IRODALOM SZÖVEGÉRTÉSI FELADATLAP

Részletesebben

FÖLDRAJZ HORVÁT NYELVEN ZEMLJOPIS

FÖLDRAJZ HORVÁT NYELVEN ZEMLJOPIS Földrajz horvát nyelven középszint 0623 ÉRETTSÉGI VIZSGA 2007. május 15. FÖLDRAJZ HORVÁT NYELVEN ZEMLJOPIS KÖZÉPSZINTŰ ÍRÁSBELI ÉRETTSÉGI VIZSGA PISMENI MATURALNI ISPIT SREDNJEG STUPNJA JAVÍTÁSI-ÉRTÉKELÉSI

Részletesebben

Podravina PODRAVINA Volumen 9, broj 18, Str Koprivnica 2010.

Podravina PODRAVINA Volumen 9, broj 18, Str Koprivnica 2010. 34 STJEPAN BRODARIĆ KAO BISKUP PEČUHA (1532-1537) STJEPAN BRODARIĆ AS THE BISHOP OF PECS (1532-1537) Szabolcs Varga Primljeno: 16. 1. 2010. College of Theology of Pécs, Prihvaćeno: 22. 9. 2010. 7621 Pécs,

Részletesebben

ISKOLÁNK TÖRTÉNETE 100 ÉVES A SZALÁNTAI ÁLTALÁNOS ISKOLA

ISKOLÁNK TÖRTÉNETE 100 ÉVES A SZALÁNTAI ÁLTALÁNOS ISKOLA ISKOLÁNK TÖRTÉNETE 100 ÉVES A SZALÁNTAI ÁLTALÁNOS ISKOLA Szalánta 2012 2 ISKOLÁNK TÖRTÉNETE 100 ÉVES A SZALÁNTAI ÁLTALÁNOS ISKOLA A könyv szerkesztésében, összeállításában közreműködött: Balogh Györgyné

Részletesebben

KOCSÁR MIKLÓS. Dalok magyar költ k verseire

KOCSÁR MIKLÓS. Dalok magyar költ k verseire KOCSÁR MIKLÓS Dalok magyar költk verseire Énekhangra és zongorára 2. Gyurkovics Tibor versei ÖLELJ MEG ENGEM, ISTEN 1. Fönn 2. Antifóna 3. Figura 4. Istenem LÁTJÁTOK FELEIM KÉRÉS EGYHELYBEN POR-DAL Kontrapunkt

Részletesebben

HORVÁT NYELV JAVÍTÁSI-ÉRTÉKELÉSI ÚTMUTATÓ

HORVÁT NYELV JAVÍTÁSI-ÉRTÉKELÉSI ÚTMUTATÓ Horvát nyelv középszint 1011 ÉRETTSÉGI VIZSGA 2011. október 21. HORVÁT NYELV KÖZÉPSZINTŰ ÍRÁSBELI ÉRETTSÉGI VIZSGA JAVÍTÁSI-ÉRTÉKELÉSI ÚTMUTATÓ NEMZETI ERŐFORRÁS MINISZTÉRIUM I. OLVASOTT SZÖVEG ÉRTÉSE

Részletesebben

Kivonat az OM-HBT 2008. évi munkatervéből Izvadak iz radnog plana ZdM-hp 2008. godine

Kivonat az OM-HBT 2008. évi munkatervéből Izvadak iz radnog plana ZdM-hp 2008. godine Kivonat az OM-HBT 2008. évi munkatervéből Izvadak iz radnog plana ZdM-hp 2008. godine Programok, rendezvények: / Programi i manifestacije: 1. Február 22-én Pošteni varalica (Tisztességes csaló) színházi

Részletesebben

Preveo s mađarskog: Arpad Vicko. Izbor tekstova: urednici Foruma. Urednik: Maja Leskovac

Preveo s mađarskog: Arpad Vicko. Izbor tekstova: urednici Foruma. Urednik: Maja Leskovac JEDINA PRIČA Preveo s mađarskog: Arpad Vicko Izbor tekstova: urednici Foruma Urednik: Maja Leskovac Objavljivanje knjige pomogli Fond za otvoreno društvo i Sekretarijat za obrazovanje i kulturu pokrajinskog

Részletesebben

'*' Judita Skrapić-Garge^ Köz^PFor.oii. "'"" omsok é, J,ga lao^lók» ^' '

'*' Judita Skrapić-Garge^ Köz^PFor.oii. ' omsok é, J,ga lao^lók» ^' ' '*' Judita Skrapić-Garge^ h o p.v X t m v e l v Köz^PFor.oii "'"" omsok é, J,ga lao^lók» ^' ' M E M Z E T I T A N K Ö N Y V K I A D Ó Š k r a p i ć - G a r g e ^ H o p. v > T M y e L v k, ^Ph KÖZfPFOrO]!

Részletesebben

Országos Egészségbiztosítási Pénztár TÁJÉKOZTATÓ

Országos Egészségbiztosítási Pénztár TÁJÉKOZTATÓ Országos Egészségbiztosítási Pénztár Nemzetközi és Európai Integrációs Főosztály TÁJÉKOZTATÓ A magyar egészségbiztosítás szolgáltatásainak nyújtására szerződött szolgáltatók számára az Európai Gazdasági

Részletesebben

FÖLDRAJZ HORVÁT NYELVEN

FÖLDRAJZ HORVÁT NYELVEN Földrajz horvát nyelven középszint 1012 ÉRETTSÉGI VIZSGA 2012. május 16. FÖLDRAJZ HORVÁT NYELVEN KÖZÉPSZINTŰ ÍRÁSBELI ÉRETTSÉGI VIZSGA JAVÍTÁSI-ÉRTÉKELÉSI ÚTMUTATÓ NEMZETI ERŐFORRÁS MINISZTÉRIUM 1. ZADATAK

Részletesebben

Katy Perry & QUIMBY. Valentine s Day. + 2 postera. www.novine5plus.com. novine za srednjoškolce

Katy Perry & QUIMBY. Valentine s Day. + 2 postera. www.novine5plus.com. novine za srednjoškolce www.novine5plus.com + 2 postera Katy Perry & QUIMBY novine za srednjoškolce KÖZÉPISKOLÁSOK LAPJA N O 14 8 februar 2011. 8 free copy! Valentine s Day dom učenika subotica novine uređuju učenici subotičkih

Részletesebben

tapasztalatokról Melicz Zoltán Viša škola Eötvös József, Baja

tapasztalatokról Melicz Zoltán Viša škola Eötvös József, Baja Az arzén eltávolításában szerzett hazai tapasztalatokról Iskustva iz Mađarske u uklanjanju arsena (Experienceswitharsenicremoval removal inhungary) Melicz Zoltán Eötvös József Főiskola Baja Viša škola

Részletesebben

DRŽAVNI USPJEH! ČESTITAMO ERIKU, ANDREJU I ANTONIU!

DRŽAVNI USPJEH! ČESTITAMO ERIKU, ANDREJU I ANTONIU! Br.8. DRŽAVNI USPJEH! ČESTITAMO ERIKU, ANDREJU I ANTONIU! Na ovogodišnjem Državnom natjecanju srednjoškolaca iz hrvatskoga jezika i književnosti prvo je mjesto osvojio naš gimnazijalac Erik Kónya učenik

Részletesebben

str. 16 Klub putnika - The Travel Club www.klubputnika.org Svi putnički rečnici su besplatno dostupni na sajtu.

str. 16 Klub putnika - The Travel Club www.klubputnika.org Svi putnički rečnici su besplatno dostupni na sajtu. str. 16 Klub putnika - The Travel Club www.klubputnika.org Svi putnički rečnici su besplatno dostupni na sajtu. Klub putnika - The Travel Club PUTNIČKI R(J)EČNIK MAĐARSKI www.klubputnika.org str. 14 *

Részletesebben

136 Con Dolore. Tenor 1. Tenor 2. Bariton. Bass. Trumpet in Bb 2. Trombone. Organ. Tube bell. Percussions

136 Con Dolore. Tenor 1. Tenor 2. Bariton. Bass. Trumpet in Bb 2. Trombone. Organ. Tube bell. Percussions Tenor 1 Tenor 2 Bariton Bass Trumpet in Bb 1 Trumpet in Bb 2 Trombone Percussions Organ 136 Con Dolore Tube bell X. Nikodémus: Mer - re vagy, Jé - zus, hol ta - lál - lak? Mu-tass u - tat az út - ta- lan

Részletesebben

Državni izpitni center MADŽARŠČINA KOT DRUGI JEZIK NA NARODNO MEŠANEM OBMOČJU V PREKMURJU

Državni izpitni center MADŽARŠČINA KOT DRUGI JEZIK NA NARODNO MEŠANEM OBMOČJU V PREKMURJU Š i f r a k a n d i d a t a : Državni izpitni center *M10123112* MADŽARŠČINA KOT DRUGI JEZIK NA NARODNO MEŠANEM OBMOČJU V PREKMURJU Izpitna pola 2 A) Poznavanje in raba jezika B) Krajši vodeni sestavek

Részletesebben

Milan Fišt. Povest o mojoj ženi. Beleške kapetana Štera. Prevela s mađarskog Maria Toth Ignjatović

Milan Fišt. Povest o mojoj ženi. Beleške kapetana Štera. Prevela s mađarskog Maria Toth Ignjatović 3 2 Milan Fišt Povest o mojoj ženi Beleške kapetana Štera Prevela s mađarskog Maria Toth Ignjatović 5 4 Naslov originala Milán Füst A feleségem története Störr kapitány feljegyzésey Copyright 2000, Füst

Részletesebben

MESEBÁL 3.A hõs kisegér Huszti Zoltán

MESEBÁL 3.A hõs kisegér Huszti Zoltán MSBÁL. hõs kisegér Huszti Zoltán nek 12 Marsch lt egy - szerélt a kam - ra sar - ka mé - lyén, Laczó Zoltán Vince lt egy - szerélt egy órus ora hõs kis - e-gér. Hosz - szú far - ka volt és büsz - ke nagy

Részletesebben

Laslo Aleksandar Dirner Gordana Čučković Bala Moja generacija, opterećena ratom, umela je da ceni blagodeti koje nam je druš-

Laslo Aleksandar Dirner Gordana Čučković Bala Moja generacija, opterećena ratom, umela je da ceni blagodeti koje nam je druš- IZ PRVE RUKE tro-mašinskim i hemijsko-tehnološkim u istoj zgradi. Sledila je nova reorganizacija škola pri kojoj je elektro-mašinski smer premešten u Pančevo školske 1949/50. godine. Zatim, fuzija dotadašnjih

Részletesebben

KAŠTEL BERINGER A BEHRINGER-KASTÉLY

KAŠTEL BERINGER A BEHRINGER-KASTÉLY BOŠKO KRSTIĆ KAŠTEL BERINGER A BEHRINGER-KASTÉLY Mikes International Hága, Hollandia 2003. BOŠKO KRSTIĆ : KAŠTEL BERINGER / A BEHRINGER-KASTÉLY Kiadó 'Stichting MIKES INTERNATIONAL' alapítvány, Hága, Hollandia.

Részletesebben

MATEMATIKA HORVÁT NYELVEN

MATEMATIKA HORVÁT NYELVEN ÉRETTSÉGI VIZSGA 2015. május 5. MATEMATIKA HORVÁT NYELVEN KÖZÉPSZINTŰ ÍRÁSBELI VIZSGA 2015. május 5. 8:00 I. Időtartam: 45 perc Pótlapok száma Tisztázati Piszkozati EMBERI ERŐFORRÁSOK MINISZTÉRIUMA Matematika

Részletesebben

Protokol Magistrata povlašćene Kraljevsko-komorske varoši Sent Marija (1743) Szent Mária kamarai szabadalmas mezőváros jegyzőkönyve (1743)

Protokol Magistrata povlašćene Kraljevsko-komorske varoši Sent Marija (1743) Szent Mária kamarai szabadalmas mezőváros jegyzőkönyve (1743) Protokol Magistrata povlašćene Kraljevsko-komorske varoši Sent Marija (1743) Szent Mária kamarai szabadalmas mezőváros jegyzőkönyve (1743) Grb grada iz privilegije komorske varoši Sent Marija iz 1743.

Részletesebben

anita parlov 2010. augusztus 28 - szeptember 30. / 28. kolovoza - 30. rujna 2010.

anita parlov 2010. augusztus 28 - szeptember 30. / 28. kolovoza - 30. rujna 2010. parlov Szentendrei Régi Művésztelep, Szentendre, Magyar Köztársaság Stara likovna kolonija, Sentandrija, Republika Mađarska 2010. augusztus 28 - szeptember 30. 28. kolovoza - 30. rujna 2010 VÉDNÖKÖK /

Részletesebben

Kösd össze az összeillı szórészeket!

Kösd össze az összeillı szórészeket! há tor gyöngy tás mor kás fu ház ál rom á mos sá rus szo dály moz szít szom széd ol vad pond ró dí ves da dony ned rál süly lyed tom na ka bog ge gár bál dol lo bol bun bát bár da bo be kar pa e ca koc

Részletesebben

7 MLADIH NEVEN UŠUMOVIĆ

7 MLADIH NEVEN UŠUMOVIĆ 7 MLADIH NEVEN UŠUMOVIĆ SADRŽAJ U POLOŽAJU LEŠA (śavāsana)... 1 Prpoš-majstor odlazi u penziju... 2 Herbert i Ruana... 8 Ja-Oni... 13 Oslobođenje... 28 Kronika preobrazbe Trešnjevačkog trga 1991-1996 (promidžbeni

Részletesebben

Gega se prašinom II kojoj se ne smeju ribe. ,Nespretna Gega se polako Trska koja misli lonako će je sti ći

Gega se prašinom II kojoj se ne smeju ribe. ,Nespretna Gega se polako Trska koja misli lonako će je sti ći Vasko Popa Pesme PATKA Gega se prašinom II kojoj se ne smeju ribe U bokovima svojim nosi Nemir voda,nespretna Gega se polako Trska koja misli lonako će je sti ći Nikada N'ikada ne će umeti Da hoda Kao

Részletesebben

Dual Action QuickPump

Dual Action QuickPump B DUAL ACTION QUICKPUMP QuickPump QuickPump tiene en en stiskových špičatou děrovanou použijte Action QuickPump QuickPump 1. FIGYELMEZTETÉS A KÉS ZÜLÉK HAS ZNÁLATA ELŐTT ALAPOSA N OLVASSA EL

Részletesebben

Danas, a ne neki drugi dan!

Danas, a ne neki drugi dan! Iskolakezdés Danas, a ne neki drugi dan! Približavanjem Foreverovog 40. rođendana, razmišljam kako prije četiri desetljeća nisam mogao ni sanjati da će Forever djelovati u preko 150 zemalja te da će njegova

Részletesebben

1. lekcija POZDRAVLJANJE

1. lekcija POZDRAVLJANJE 1. lekcija POZDRAVLJANJE Dobar dan! Ja sam Ana. Kako ste, Ivane? Ja sam također dobro, hvala. Odakle ste, Ivane? Ja sam iz Mađarske, iz Budimpešte. Ja sam profesorica. A Vi? Drago mi je, Ivane. Do viđenja!

Részletesebben

Prezentacija istraživačko-razvojnog i acijskog projekta u prehrambenom sekt

Prezentacija istraživačko-razvojnog i acijskog projekta u prehrambenom sekt Élelmiszeripari szektorhoz tartozó KFI projekt bemutatása Prezentacija istraživačko-razvojnog i acijskog projekta u prehrambenom sekt Előadás vázlata: dasági társaság bemutatása K+F projekt ismertetése

Részletesebben

33. szám A MAGYAR KÖZTÁRSASÁG HIVATALOS LAPJA. Budapest, 2006. már ci us 27., hétfõ TARTALOMJEGYZÉK. Ára: 3887, Ft

33. szám A MAGYAR KÖZTÁRSASÁG HIVATALOS LAPJA. Budapest, 2006. már ci us 27., hétfõ TARTALOMJEGYZÉK. Ára: 3887, Ft A MAGYAR KÖZTÁRSASÁG HIVATALOS LAPJA Budapest, 2006. már ci us 27., hétfõ 33. szám Ára: 3887, Ft TARTALOMJEGYZÉK 62/2006. (III. 27.) Korm. r. Az egyes pénzbeli szociális ellátások elszámolásának szabályairól...

Részletesebben

A MAGYAR TÖRTÉNELMI TÁRSULAT KIADVÁNYAI

A MAGYAR TÖRTÉNELMI TÁRSULAT KIADVÁNYAI A MAGYAR TÖRTÉNELMI TÁRSULAT KIADVÁNYAI 2 A MA GYAR TÖR TÉ NEL MI TÁR SU LAT KI AD VÁ NYAI A kö tet írá sai zöm mel a hu sza dik szá zad idõ sza ká ról szól nak, más részt pe dig át té te le sen ér vel

Részletesebben

inspirirao. Vi ste lideri u našoj branši, i ja sam iznimno ponosan što sam povezan s vama.

inspirirao. Vi ste lideri u našoj branši, i ja sam iznimno ponosan što sam povezan s vama. Što krije novo ime? Svi mi kroz život imamo različita imena i uloge. Roditelj, dijete, partner, prijatelj i naravno, u našem Forever poslu, Distributer. Naziv Distributer brižljivo smo birali 1978. godine

Részletesebben

ZADNJA KLUPA HÁTSÓ PAD

ZADNJA KLUPA HÁTSÓ PAD BROJ 31 GOD. XII. 31 SZÁM XII. ÉV ZADNJA KLUPA HÁTSÓ PAD ožujak 2011. március 2011. PRIGODNO IZDANJE MAĐARSKO - HRVATSKI RAZRED MAGYAR - HORVÁT TAGOZAT ALKALMI KIADÁS Časopis učenika OŠ Ivana Gundulića

Részletesebben

Barni har ma dik szü le tés nap já ra ka pott

Barni har ma dik szü le tés nap já ra ka pott Me se ku tyá val és bi cik li vel Barni har ma dik szü le tés nap já ra ka pott egy gyö nyö rû bi cik lit. volt két nagy ke re ke, két kis ke re ke, egy szél vé dõ je, ben zin tar tá lya, szi ré ná ja,

Részletesebben

2.-6. travnja: Proljetni raspust (zadnji dan nastave: 1.travnja, prvi dan nastave: 7. travnja)

2.-6. travnja: Proljetni raspust (zadnji dan nastave: 1.travnja, prvi dan nastave: 7. travnja) Br.9. VIJESTI, DOGAĐANJA 2.-6. travnja: Proljetni raspust (zadnji dan nastave: 1.travnja, prvi dan nastave: 7. travnja) 12.-13.travnja: Razredni ispiti 15. travnja u 11.45: Natjecanje u kazivanju poezije

Részletesebben

REKONSTRUKCIJA OPREMA

REKONSTRUKCIJA OPREMA IZ PRVE RUKE... CARDS ELSŐ KÉZBŐL... REKONSTRUIŠE * OPREMA * PODUÈAVA FELÚJÍT * FELSZEREL * FELKÉSZÍT 3 Program reforme srednjeg stručnog obrazovanja u Srbiji finansira Evropska agencija za rekonstrukciju

Részletesebben

Obznanenye katalog Novoselske knjižare u Zagrebu (1800./1801.) Obznanenye catalogue of Novosel s bookstore in Zagreb (1800/1801)

Obznanenye katalog Novoselske knjižare u Zagrebu (1800./1801.) Obznanenye catalogue of Novosel s bookstore in Zagreb (1800/1801) Obznanenye katalog Novoselske knjižare u Zagrebu (1800./1801.) Pretisak Obznanenya kataloga Novoselske knjižare u Zagrebu tiskanog 1800. ili 1801. godine objavljuje se u ovom broju Libellariuma kao dopuna

Részletesebben

Dva jezika, dvije kulture jedno kazalište Két nyelv, két kultúra egy színház

Dva jezika, dvije kulture jedno kazalište Két nyelv, két kultúra egy színház Dva jezika, dvije kulture jedno kazalište Dvadeset godina Hrvatskog kazališta Pečuh Két nyelv, két kultúra egy színház Húszéves a Pécsi Horvát Színház Hvala našoj dragoj publici koja nas jača svojom prisutnošću

Részletesebben

A földmûvelésügyi és vidékfejlesztési miniszter 18/2009. (III. 6.) FVM rendelete. 2009/27. szám M A G Y A R K Ö Z L Ö N Y 5065

A földmûvelésügyi és vidékfejlesztési miniszter 18/2009. (III. 6.) FVM rendelete. 2009/27. szám M A G Y A R K Ö Z L Ö N Y 5065 2009/27. szám M A G Y A R K Ö Z L Ö N Y 5065 1. (1) A ren de let cél ja a mo ni tor ing ada tok egy sé ges rend - szer alap ján tör té nõ adat szol gál ta tá si ke re te i nek meg ha tá - ro zá sa. (2)

Részletesebben

A MAGYAR KÖZTÁRSASÁG HIVATALOS LAPJA. Budapest, 2008. jú ni us 25., szerda. 93. szám. Ára: 2400, Ft

A MAGYAR KÖZTÁRSASÁG HIVATALOS LAPJA. Budapest, 2008. jú ni us 25., szerda. 93. szám. Ára: 2400, Ft A MAGYAR KÖZTÁRSASÁG HIVATALOS LAPJA Budapest, 2008. jú ni us 25., szerda 93. szám Ára: 2400, Ft A MAGYAR KÖZTÁRSASÁG HIVATALOS LAPJA Budapest, 2008. jú ni us 25., szerda 93. szám Ára: 2400, Ft TARTALOMJEGYZÉK

Részletesebben

XI. évfolyam 2. szám Kópháza Község Önkormányzatának tájékoztatója 2009. március H I R D E T É S

XI. évfolyam 2. szám Kópháza Község Önkormányzatának tájékoztatója 2009. március H I R D E T É S K Ó P H Á Z I H Í R E K XI. évfolyam 2. szám Kópháza Község Önkormányzatának tájékoztatója 2009. március Tisztelt kópházi Lakosok! Kérjük legyenek Önök is aktív résztvevői a faluban történő fontos eseményeknek!

Részletesebben

OPERATERI PRED PRVOM PROVEROM IZ PRVE RUKE REFORMA ŠTA JE TO?

OPERATERI PRED PRVOM PROVEROM IZ PRVE RUKE REFORMA ŠTA JE TO? Dokle se stiglo u reformi srednjoškolskog vaspitanja i obrazovanja u našoj školi, govore za naše novine pomoćnici direktora Aleksandra Dobanović i Remzi Čiradžija. Poznato je da je Reforma započela u decembru

Részletesebben

glasnik Predaja nove školske zgrade u Pečuhu Foto: B. P. B. www. croatica.hu e-mail: croatica@croatica.hu TJEDNIK HRVATA U MAĐARSKOJ

glasnik Predaja nove školske zgrade u Pečuhu Foto: B. P. B. www. croatica.hu e-mail: croatica@croatica.hu TJEDNIK HRVATA U MAĐARSKOJ TJEDNIK HRVATA U MAĐARSKOJ glasnik Godina XV., broj 36. 8. rujna 2005. cijena 80 Ft IZ SADRŽAJA: Foto: B. P. B. Predaja nove školske zgrade u Pečuhu Događaji tjedna str. 2. Hrvatsko mađarsko obrazovno

Részletesebben

Azonosító jel: HORVÁT NYELV EMELT SZINTŰ ÍRÁSBELI VIZSGA. 2015. május 26. 8:00. I. Olvasott szöveg értése. Időtartam: 70 perc

Azonosító jel: HORVÁT NYELV EMELT SZINTŰ ÍRÁSBELI VIZSGA. 2015. május 26. 8:00. I. Olvasott szöveg értése. Időtartam: 70 perc ÉRETTSÉGI VIZSGA 2015. május 26. HORVÁT NYELV EMELT SZINTŰ ÍRÁSBELI VIZSGA 2015. május 26. 8:00 I. Olvasott szöveg értése Időtartam: 70 perc Pótlapok száma Tisztázati Piszkozati EMBERI ERŐFORRÁSOK MINISZTÉRIUMA

Részletesebben

PODUNAVSKIH HRVATA BUNJEVACA I ŠOKACA. Be-Br HRVATSKO AKADEMSKO DRUŠTVO. Subotica, 2005.

PODUNAVSKIH HRVATA BUNJEVACA I ŠOKACA. Be-Br HRVATSKO AKADEMSKO DRUŠTVO. Subotica, 2005. L E K S I K O N PODUNAVSKIH HRVATA BUNJEVACA I ŠOKACA 3 Be-Br HRVATSKO AKADEMSKO DRUŠTVO Subotica, 2005. GLAVNI UREDNIK Slaven Bačić LEKTURA Petar Vuković KOREKTURA Mirko Kopunović, Tomislav Žigmanov,

Részletesebben

KUZIS?! list za mladež ožujka broj 65 ISSN COBISS.SR - ID

KUZIS?! list za mladež ožujka broj 65 ISSN COBISS.SR - ID ,, KUZIS?! list za mladež - 29. ožujka 2013. - broj 65 ISSN 1452-9181 COBISS.SR - ID 222583303 , Izdvajamo: TEMA: Oni koji će širiti Božju riječ 5 PREDSTAVLJAMO: Dobitnice stipendija 6-7 STAJALIŠTE: Idiot

Részletesebben

38. szám A MAGYAR KÖZTÁRSASÁG HIVATALOS LAPJA. Budapest, 2006. áp ri lis 5., szerda TARTALOMJEGYZÉK. Ára: 1311, Ft. Oldal

38. szám A MAGYAR KÖZTÁRSASÁG HIVATALOS LAPJA. Budapest, 2006. áp ri lis 5., szerda TARTALOMJEGYZÉK. Ára: 1311, Ft. Oldal A MAGYAR KÖZTÁRSASÁG HIVATALOS LAPJA Budapest, 2006. áp ri lis 5., szerda 38. szám Ára: 1311, Ft TARTALOMJEGYZÉK 79/2006. (IV. 5.) Korm. r. A fel sõ ok ta tás ról szóló 2005. évi CXXXIX. tör vény egyes

Részletesebben

A TANÁCS 2007/150/KKBP KÖZÖS ÁLLÁSPONTJA

A TANÁCS 2007/150/KKBP KÖZÖS ÁLLÁSPONTJA 2007.3.6. Az Európai Unió Hivatalos Lapja L 66/21 III (Az EU-Szerződés alapján elfogadott jogi aktusok) AZ EU-SZERZŐDÉS V. CÍME ALAPJÁN ELFOGADOTT JOGI AKTUSOK A TANÁCS 2007/150/KKBP KÖZÖS ÁLLÁSPONTJA

Részletesebben

Sorszám A pályázó elnevezése A program/projekt elnevezése Eszközök összege

Sorszám A pályázó elnevezése A program/projekt elnevezése Eszközök összege Szerb Köztársaság Vajdaság Autonóm Tartomány Szabadka Város POLGÁRMESTER Iratszám: II-401-292/2016 Kelt: 2016.4.1. Szabadka Szabadka Város alapszabályának 51. szakasz 1. bekezdés 5) pontja (Szabadka Község

Részletesebben

Thomka Beáta. Herbárium 1

Thomka Beáta. Herbárium 1 Thomka Beáta Herbárium 1 Danilo Kiš Családi cirkusz ciklusának nyitó és záródarabja, még pontosabban a Kert, hamu (1965) első és a Fövenyóra (1972) utolsó oldalai vannak előttem. A rapszodikusnak tűnő

Részletesebben

A MAGYAR KÖZTÁRSASÁG HIVATALOS LAPJA

A MAGYAR KÖZTÁRSASÁG HIVATALOS LAPJA A MAGYAR KÖZTÁRSASÁG HIVATALOS LAPJA Budapest, 2007. má jus 21., hétfõ 63. szám I. kö tet Ára: 3234, Ft TARTALOMJEGYZÉK 2007: XXXIX. tv. Egyes adótör vények mó do sí tá sá ról... 4132 18/2007. (V. 21.)

Részletesebben

Jednostavno BUDI HRABAR, ISPRAVI SE. ... otkrij šta je to što TEBE čini posebnim, jedinstvenim i neka ti se posao zasniva na tome!

Jednostavno BUDI HRABAR, ISPRAVI SE. ... otkrij šta je to što TEBE čini posebnim, jedinstvenim i neka ti se posao zasniva na tome! BUDI HRABAR, ISPRAVI SE Jednostavno... otkrij šta je to što TEBE čini posebnim, jedinstvenim i neka ti se posao zasniva na tome! Ponovo je došao onaj period. Forever postaje najživlje mesto na svetu, jer

Részletesebben

A régi épületek szinte mindegyikében találkozhatunk ezekkel a téglákkal.

A régi épületek szinte mindegyikében találkozhatunk ezekkel a téglákkal. XXVIII. V. Évfolyam É v f o l 8. y szám a m, 5. s z á m A téglagyár Pogány történetének évszázadai alatt nagyon sok olyan építmény ment veszendőbe, melyeket az emlékezet őrzött egy darabig, és - miután

Részletesebben

172. szám II. kö tet. II. rész JOGSZABÁLYOK. A Kormány tagjainak A MAGYAR KÖZTÁRSASÁG HIVATALOS LAPJA

172. szám II. kö tet. II. rész JOGSZABÁLYOK. A Kormány tagjainak A MAGYAR KÖZTÁRSASÁG HIVATALOS LAPJA A MAGYAR KÖZTÁRSASÁG HIVATALOS LAPJA Budapest, 2005. de cem ber 29., csütörtök 172. szám II. kö tet TARTALOMJEGYZÉK 125/2005. (XII. 29.) GKM r. A köz úti jár mû vek mû sza ki meg vizs gá lá sá ról szóló

Részletesebben

S Z L A U K Ó L Á S Z L Ó C O M I X

S Z L A U K Ó L Á S Z L Ó C O M I X SZLAUKÓ LÁSZLÓ C O M I X A cím OL da LOn SZLAUKÓ LÁSZLÓ COMIX (RÉSZLET) 1996 SZLAUKÓ LÁSZLÓ 2006 KÉPÍRÁS MÛVÉSZETI ALAPÍTVÁNY 2006 SZLAUKÓ LÁSZLÓ COMIX KÉPÍRÁS MÛVÉSZETI ALAPÍTVÁNY, KAPOSVÁR SZIGETVÁRI

Részletesebben

STIŽU NOVI PROZORI!!!

STIŽU NOVI PROZORI!!! IZ PRVE RUKE... ELSŐ KÉZBŐL... 3 NEŠTO VIŠE O NAŠOJ ŠKOLI Tehnička škola u Subotici osnovana je Rešenjem Narodnog odbora Opštine Subotica 28. septembra 1961. godine kao Mašinsko-elektrotehnički školski

Részletesebben

7.1 Légtelenítése a szivattyút használat előtt... 4 7.2 Az úszókapcsoló be- és kikapcsolási helyzetének beállítása... 4

7.1 Légtelenítése a szivattyút használat előtt... 4 7.2 Az úszókapcsoló be- és kikapcsolási helyzetének beállítása... 4 1 BERENDEZÉS... 2 2 LEÍRÁS (A ÁBRA)... 2 3 CSOMAGOLÁS TARTALMA... 2 4 ÁLTALÁNOS BIZTONSÁGI SZABÁLYOK... 2 5 INDÍTÁS ELŐTT GYŐZŐDJÖN MEG A KÖVETKEZŐKRŐL!... 3 6 FELSZERELÉS... 3 7 ELINDÍTÁS... 4 7.1 Légtelenítése

Részletesebben

maj mesec maturanata Zenei hidakat építve N o 17 Najbolji u vojvodini Sebestyén Márta exkluzív interjúja az 5 + -nak az érettségizok hónapja

maj mesec maturanata Zenei hidakat építve N o 17 Najbolji u vojvodini Sebestyén Márta exkluzív interjúja az 5 + -nak az érettségizok hónapja Najbolji školski list u vojvodini www.novine5plus.com Sebestyén Márta exkluzív interjúja az 5 + -nak Zenei hidakat építve novine za srednjoškolce KÖZÉPISKOLÁSOK LAPJA maj mesec maturanata N o 17 maj 2011.

Részletesebben

A SZOCIÁLIS ÉS MUNKAÜGYI MINISZTÉRIUM ÉS AZ ORSZÁGOS MUNKAVÉDELMI ÉS MUNKAÜGYI FÕFELÜGYELÕSÉG HIVATALOS LAPJA. Tartalom

A SZOCIÁLIS ÉS MUNKAÜGYI MINISZTÉRIUM ÉS AZ ORSZÁGOS MUNKAVÉDELMI ÉS MUNKAÜGYI FÕFELÜGYELÕSÉG HIVATALOS LAPJA. Tartalom VI. ÉVFOLYAM 2. szám 2008. feb ru ár 25. A SZOCIÁLIS ÉS MUNKAÜGYI MINISZTÉRIUM ÉS AZ ORSZÁGOS MUNKAVÉDELMI ÉS MUNKAÜGYI FÕFELÜGYELÕSÉG HIVATALOS LAPJA Munkaügyi Közlöny Szerkesztõsége 1054 Budapest, Alkotmány

Részletesebben

40. szám A MAGYAR KÖZTÁRSASÁG HIVATALOS LAPJA. Budapest, 2006. áp ri lis 7., péntek TARTALOMJEGYZÉK. Ára: 207, Ft. Oldal

40. szám A MAGYAR KÖZTÁRSASÁG HIVATALOS LAPJA. Budapest, 2006. áp ri lis 7., péntek TARTALOMJEGYZÉK. Ára: 207, Ft. Oldal A MAGYAR KÖZTÁRSASÁG HIVATALOS LAPJA Budapest, 2006. áp ri lis 7., péntek 40. szám Ára: 207, Ft TARTALOMJEGYZÉK 83/2006. (IV. 7.) Korm. r. A pénzbeli és természetbeni szociális ellátások igénylésének és

Részletesebben

Detaljno o programu Tjedna hrvatske kulture na 5. stranici NOVEMBER 23-ÁN ISKOLÁNKBA LÁTOGAT NAVRACSICS TIBOR MINISZTERELNÖK-HELYETTES

Detaljno o programu Tjedna hrvatske kulture na 5. stranici NOVEMBER 23-ÁN ISKOLÁNKBA LÁTOGAT NAVRACSICS TIBOR MINISZTERELNÖK-HELYETTES Br.4. 23. STUDENOG NAŠU ĆE ŠKOLU POSJETITI TIBOR NAVRACSICS, ZAMJENIK PREMIJERA RM Detaljno o programu Tjedna hrvatske kulture na 5. stranici NOVEMBER 23-ÁN ISKOLÁNKBA LÁTOGAT NAVRACSICS TIBOR MINISZTERELNÖK-HELYETTES

Részletesebben

Institut za onkologiju Vojvodine Sremska Kamenica

Institut za onkologiju Vojvodine Sremska Kamenica Institut za onkologiju Vojvodine Sremska Kamenica www.onko.ns.ac.yu Tara, april 2007.god. Informisanje žena o infekciji humanim papiloma virusima visokog rizikauslov za uspešno sprovođenje decena programa

Részletesebben

A történelem relevanciájáról

A történelem relevanciájáról Várady Tibor A történelem relevanciájáról Azaz: Ormos Mária contra Mathias Albrecht (12 254. számú ügy) 18 Valamivel több mint egy éve foglalkozom az apám és a nagyapám irattárával. Egyelőre válogatok,

Részletesebben

PRILOG BIOGRAFIJI VINCEA WARTHE (RIJEKA, BUDIMPEŠTA, 1914.)

PRILOG BIOGRAFIJI VINCEA WARTHE (RIJEKA, BUDIMPEŠTA, 1914.) Nina Spicijarić Paškvan PRILOG BIOGRAFIJI VINCEA WARTHE (RIJEKA, 1844. BUDIMPEŠTA, 1914.) Dr. sc. Nina Spicijarić Paškvan UDK 54-05Wartha, V. Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti Prethodno priopćenje

Részletesebben

ZBIRNU IZBORNU LISTU KANDIDATA ZA IZBOR ČLANOVA SKUPŠTINE MESNE ZAJEDNICE GAT I

ZBIRNU IZBORNU LISTU KANDIDATA ZA IZBOR ČLANOVA SKUPŠTINE MESNE ZAJEDNICE GAT I REPUBLIKA SRBIJA AP VOJVODINA GRAD SUBOTICA IZBORNA KOMISIJA GRADA SUBOTICE Broj: I-00-013-61/2015-13 Dana: 08.07.2015. godine Na osnovu ĉlana 22. Odluke o mesnim zajednicama («Sluţbeni list grada Subotice»,

Részletesebben

155. szám A MAGYAR KÖZTÁRSASÁG HIVATALOS LAPJA. Budapest, 2008. ok tó ber 31., péntek TARTALOMJEGYZÉK. Ára: 1110, Ft. Oldal

155. szám A MAGYAR KÖZTÁRSASÁG HIVATALOS LAPJA. Budapest, 2008. ok tó ber 31., péntek TARTALOMJEGYZÉK. Ára: 1110, Ft. Oldal A MAGYAR KÖZTÁRSASÁG HIVATALOS LAPJA Budapest, 2008. ok tó ber 31., péntek 155. szám Ára: 1110, Ft TARTALOMJEGYZÉK 2008: LXI. tv. A köz al kal ma zot tak jog ál lá sá ról szóló 1992. évi XXXIII. tör -

Részletesebben

148. szám A MAGYAR KÖZTÁRSASÁG HIVATALOS LAPJA. Budapest, 2006. de cem ber 5., kedd TARTALOMJEGYZÉK. Ára: 1701, Ft. Oldal

148. szám A MAGYAR KÖZTÁRSASÁG HIVATALOS LAPJA. Budapest, 2006. de cem ber 5., kedd TARTALOMJEGYZÉK. Ára: 1701, Ft. Oldal A MAGYAR KÖZTÁRSASÁG HIVATALOS LAPJA Budapest, 2006. de cem ber 5., kedd 148. szám Ára: 1701, Ft TARTALOMJEGYZÉK 2006: C. t v. A kül föl di bi zo nyít vá nyok és ok le ve lek el is me ré sé rõl szóló 2001.

Részletesebben

LEKSIKON PODUNAVSKIH HRVATA BUNJEVACA I ŠOKACA. Subotica, HRVATSKO AKADEMSKO DRUŠTVO

LEKSIKON PODUNAVSKIH HRVATA BUNJEVACA I ŠOKACA. Subotica, HRVATSKO AKADEMSKO DRUŠTVO LEKSIKON PODUNAVSKIH HRVATA BUNJEVACA I ŠOKACA 4 Bu HRVATSKO AKADEMSKO DRUŠTVO Subotica, 2005. UREDNIŠTVO Slaven Bačić, Stevan Mačković, Petar Vuković, Tomislav Žigmanov GLAVNI UREDNIK Slaven Bačić IZVRŠNI

Részletesebben

A MAGYAR KÖZTÁRSASÁG HIVATALOS LAPJA

A MAGYAR KÖZTÁRSASÁG HIVATALOS LAPJA A MAGYAR KÖZTÁRSASÁG HIVATALOS LAPJA Budapest, 2007. jú li us 11., szerda 93. szám Ára: 588, Ft TARTALOMJEGYZÉK 2007: CIII. tv. A pénz mo sás meg elõ zé sé rõl és meg aka dá lyo zá sá ról szó ló 2003.

Részletesebben

S TOBOM ZA NJIH EGYÜTT VELED - ÉRTÜK A GÖLÖNCSÉR MŐHELY ÜZLETI TERVE A 2013-AS ÉVRE

S TOBOM ZA NJIH EGYÜTT VELED - ÉRTÜK A GÖLÖNCSÉR MŐHELY ÜZLETI TERVE A 2013-AS ÉVRE Udruženje za pomoć i zaštitu interesa mentalno i fizički oštećenih lica Kanjiža Értelmi és Testi Fogyatékosok Érdekeit Védı és Segítı Egyesület Magyarkanizsa S TOBOM ZA NJIH EGYÜTT VELED - ÉRTÜK A GÖLÖNCSÉR

Részletesebben

HORVÁT NYELV ÉS IRODALOM

HORVÁT NYELV ÉS IRODALOM ÉRETTSÉGI VIZSGA 2010. május 10. HORVÁT NYELV ÉS IRODALOM EMELT SZINTŰ ÍRÁSBELI VIZSGA 2010. május 10. 8:00 Az írásbeli vizsga időtartama: 240 perc Pótlapok száma Tisztázati Piszkozati OKTATÁSI ÉS KULTURÁLIS

Részletesebben

19. szám. II. rész JOGSZABÁLYOK. A Kormány tagjainak A MAGYAR KÖZTÁRSASÁG HIVATALOS LAPJA. A pénzügyminiszter 12/2005. (II. 16.

19. szám. II. rész JOGSZABÁLYOK. A Kormány tagjainak A MAGYAR KÖZTÁRSASÁG HIVATALOS LAPJA. A pénzügyminiszter 12/2005. (II. 16. A MAGYAR KÖZTÁRSASÁG HIVATALOS LAPJA Budapest, 2005. feb ru ár 16., szerda 19. szám TARTALOMJEGYZÉK 12/2005. (II. 16.) PM r. A kincs tá ri rend szer mû kö dé sé vel kap cso la tos pénz ügyi szolgálta -

Részletesebben

Rijeke spajaju A folyók összekötnek travnja/svibnja 2013. április/május 2013.

Rijeke spajaju A folyók összekötnek travnja/svibnja 2013. április/május 2013. Rijeke spajaju A folyók összekötnek travnja/svibnja 2013. április/május 2013. Hrvatski klub Augusta Šenoe August Šenoa Horvát Klub Fotó: Ákos Kollár 2 Rijeke spajaju A folyók összekötnek Štovani čitatelju!

Részletesebben

A MAGYAR KÖZTÁRSASÁG HIVATALOS LAPJA

A MAGYAR KÖZTÁRSASÁG HIVATALOS LAPJA A MAGYAR KÖZTÁRSASÁG HIVATALOS LAPJA Budapest, 2006. áp ri lis 19., szerda 46. szám I. kötet Ára: 1679, Ft TARTALOMJEGYZÉK 20/2006. (IV. 19.) BM r. A belügyminiszter irányítása alá tartozó szervek, valamint

Részletesebben

RAJZ ÉS VIZUÁLIS KULTÚRA HORVÁT NYELVEN

RAJZ ÉS VIZUÁLIS KULTÚRA HORVÁT NYELVEN Rajz és vizuális kultúra horvát nyelven középszint 1011 É RETTSÉGI VIZSGA 2010. október 18. RAJZ ÉS VIZUÁLIS KULTÚRA HORVÁT NYELVEN KÖZÉPSZINTŰ ÍRÁSBELI ÉRETTSÉGI VIZSGA JAVÍTÁSI-ÉRTÉKELÉSI ÚTMUTATÓ NEMZETI

Részletesebben

123. szám A MAGYAR KÖZTÁRSASÁG HIVATALOS LAPJA. Budapest, 2007. szep tem ber 21., péntek TARTALOMJEGYZÉK. Ára: 1155, Ft

123. szám A MAGYAR KÖZTÁRSASÁG HIVATALOS LAPJA. Budapest, 2007. szep tem ber 21., péntek TARTALOMJEGYZÉK. Ára: 1155, Ft A MAGYAR KÖZTÁRSASÁG HIVATALOS LAPJA Budapest, 2007. szep tem ber 21., péntek 123. szám TARTALOMJEGYZÉK 241/2007. (IX. 21.) Korm. r. A köz al kal ma zot tak jog ál lá sá ról szó ló 1992. évi XXXIII. tör

Részletesebben

Ked ves Ta ní tók! Ked ves Szü lôk!

Ked ves Ta ní tók! Ked ves Szü lôk! Ked ves Ta ní tók! Ked ves Szü lôk! A tech ni ka ro ha mos fej lô dé se szük sé ges sé te szi, hogy már egé szen ki csi kor ban in for - ma ti kai és szá mí tó gép-fel hasz ná lói is me re tek kel bô vít

Részletesebben

ŠTA JE NOVO U ŠKOLI KABINET ZA TV TEHNIKU ZLATARI U SVOM KABINETU

ŠTA JE NOVO U ŠKOLI KABINET ZA TV TEHNIKU ZLATARI U SVOM KABINETU NASTAVAK REFORME SREDNJE STRUČNOG OBRAZOVANJA U SRBIJI Naša škola je među 21 odabranom školom u kojima je započeta druga faza reforme. Program reforme srednjeg stručnog obrazovanja, započet krajem 2003,

Részletesebben

O sličnostima tipova prikaza* A tárgy- és képtípusok hasonlóságairól

O sličnostima tipova prikaza* A tárgy- és képtípusok hasonlóságairól O sličnostima tipova prikaza* A tárgy- és képtípusok hasonlóságairól Izvorni znanstveni rad Srednjovjekovna arheologija Original scientific paper Mediaeval archaeology UDK/UDC 904(4-191.2):739.048 904(4-11):739.048

Részletesebben

HUNGARY / ALBANIA / BOSNIA AND HERZEGOVINA / CROATIA / MONTENEGRO / SERBIA / SLOVENIA

HUNGARY / ALBANIA / BOSNIA AND HERZEGOVINA / CROATIA / MONTENEGRO / SERBIA / SLOVENIA 2009. svibanj Forever Godina XIII. broj 5. svibanj 2009. NIJE ZA PRODAJU HUNGARY / ALBANIA / BOSNIA AND HERZEGOVINA / CROATIA / MONTENEGRO / SERBIA / SLOVENIA KIŠNE KAPI Nevjerojatno! Stigao je travanj,

Részletesebben

Gábeli Ádám és felesége, Gábeli Teréz gyerekeikkel az 1900-as években

Gábeli Ádám és felesége, Gábeli Teréz gyerekeikkel az 1900-as években A falu lakói A fa lu ban az 1800-as évek vé gé ig szin te csak a né met nem - ze ti sé gû õs la ko sok éltek. Az 1890-es évek vé gé tõl azon ban a bánya nyi tás ha tá sá ra na gyon sok bá nyász ér ke zett,

Részletesebben

TARTALOMJEGYZÉK. Bu da pest, 2006. feb ru ár 14. Ára: 1518 Ft 3. szám. 2005. évi CLXIII. tv.

TARTALOMJEGYZÉK. Bu da pest, 2006. feb ru ár 14. Ára: 1518 Ft 3. szám. 2005. évi CLXIII. tv. Bu da pest, 2006. feb ru ár 14. Ára: 1518 Ft 3. szám 2002. december TARTALOMJEGYZÉK TÖRVÉNYEK 2005. évi CLXIII. tv. 2005. évi CLXXIV. tv. Az adózás rendjérõl szóló törvény egyes rendelkezéseinek alkalmazásáról

Részletesebben

NAGYÍTÁS MOL NÁR ISCSU ISTVÁN RAINER M. JÁ NOS SÁRKÖZY RÉKA A HATVANAS ÉVEK VILÁGA 339

NAGYÍTÁS MOL NÁR ISCSU ISTVÁN RAINER M. JÁ NOS SÁRKÖZY RÉKA A HATVANAS ÉVEK VILÁGA 339 NAGYÍTÁS MOL NÁR ISCSU ISTVÁN RAINER M. JÁ NOS SÁRKÖZY RÉKA A HATVANAS ÉVEK VILÁGA 339 338 A fény ké pe ket a Ma gyar Nem ze ti Mú ze um Tör té ne ti Fény kép tárából (Nép sza bad ságar chí vu m, Ká dár

Részletesebben

13. szám A MAGYAR KÖZTÁRSASÁG HIVATALOS LAPJA. Budapest, 2008. ja nu ár 26., szombat TARTALOMJEGYZÉK. Ára: 465, Ft. Oldal

13. szám A MAGYAR KÖZTÁRSASÁG HIVATALOS LAPJA. Budapest, 2008. ja nu ár 26., szombat TARTALOMJEGYZÉK. Ára: 465, Ft. Oldal A MAGYAR KÖZTÁRSASÁG HIVATALOS LAPJA Budapest, 2008. ja nu ár 26., szombat 13. szám TARTALOMJEGYZÉK 9/2008. (I. 26.) Korm. r. Egyes épí té si tár gyú kor mány ren de le tek mó do sí tá sá ról... 622 10/2008.

Részletesebben

INTRO Pi{e: Marko ^udi}

INTRO Pi{e: Marko ^udi} KULTURNO PROPAGANDNI KOMPLET BR. 46, GOD. III, BEOGRAD, UTORAK, 27. MAJ 2008. Redakcija: Milo{ @ivanovi}, Sa{a Ili}, Tomislav Markovi}, Sa{a ]iri}; Font Mechanical: Marko Milankovi}; E-mail: betonÿdanas.co.yu,

Részletesebben

TERMIN SNIMANJA :00 do 8:10. emitiranje 24. kolovoz, :00 AKCIJA MLADIH. TERMIN SNIMANJA :10 do 8:20

TERMIN SNIMANJA :00 do 8:10. emitiranje 24. kolovoz, :00 AKCIJA MLADIH. TERMIN SNIMANJA :10 do 8:20 SUKLADNO PRAVILIMA INFORMATIVNOG PROGRAMA OTVORENOG RADIJA, OBJAVLJUJEMO RASPORED TERMINA (SNIMANJE I EMITIRANJE) ZA PREDSTAVLJANJE KANDIDATA I NJIHOVIH PROGRAMA NA PARLAMENTARNIM IZBORIMA 2016. SVAKI

Részletesebben

A SZOCIÁLIS ÉS MUNKAÜGYI MINISZTÉRIUM ÉS AZ ORSZÁGOS MUNKAVÉDELMI ÉS MUNKAÜGYI FÕFELÜGYELÕSÉG HIVATALOS LAPJA. Tartalom

A SZOCIÁLIS ÉS MUNKAÜGYI MINISZTÉRIUM ÉS AZ ORSZÁGOS MUNKAVÉDELMI ÉS MUNKAÜGYI FÕFELÜGYELÕSÉG HIVATALOS LAPJA. Tartalom VI. ÉVFOLYAM 9. szám 2008. szep tem ber 25. A SZOCIÁLIS ÉS MUNKAÜGYI MINISZTÉRIUM ÉS AZ ORSZÁGOS MUNKAVÉDELMI ÉS MUNKAÜGYI FÕFELÜGYELÕSÉG HIVATALOS LAPJA Munkaügyi Közlöny Szerkesztõsége 1054 Budapest,

Részletesebben