Razvoj vodograđevne službe u Hrvatskoj do početka 19. stoljeća

Razvoj vodograđevne službe u Hrvatskoj do početka 19. stoljeća Branko Vujasinović, dipl. ing. geod. 1. UVOD Prilog ima namjeru podsjetiti na razdoblje osnivanja vodnogospodarske službe Hrvatske. U dugom rasponu djelovanja vodnog gospodarstva podsjećamo na osobe koje su radile u toj službi od prvih početaka djelovanja te službe, kao i na neke izvedene vodograđevne radove od vremena Rimljana. Naglašava se da su osobe koje su u prošlosti djelovale u vodnom gospodarstvu dobile izobrazbu u školama toga vremena, kada u zemlji još nije bilo odgovarajućih fakulteta. Prilog o biografijama osoba koje su u prošlosti djelovale u hrvatskome vodnom gospodarstvu ima za cilj podsjetiti na osobe koje su radile na vodograđevnim radovima. Izgrađeni objekti rezultat su zamisli koje su projektirale ili izvele osobe s imenom i prezimenom. To je bio i poticaj za izradu biografija osoba koje su zamislile i gradile objekte vodograđevnih radova u početku djelovanja vodnogospodarske službe na području Hrvatske. Nakon višegodišnjeg skupljanja građe iz knjižnica, arhiva i institucija, pregledom knjiga i članaka iz hrvatske povijesti, nekrologa u stručnim časopisima, članaka u dnevnim, tjednim i mjesečnim novinama i časopisima u Hrvatskoj, stekao se dovoljan izvor podataka o izradi biografija osoba u vodnom gospodarstvu Hrvatske. Istraživanja u arhivima i knjižnicama, u Hrvatskom državnom arhivu u Zagrebu, u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici, tehničkoj arhivi Hrvatskih voda u Zagrebu i drugim izvorima podataka. Korišteni su izvori iz enciklopedija, leksikona, biografskih leksikona, kako hrvatskih tako i stranih; slovenskih, austrijskih, mađarskih, njemačkih, francuskih i dr. o radovima povjesničara hrvatske gospodarske povijesti kao: V. Klaić, R. Lopašić, R. Strohal, E. Laszowski, J. Matasović, V. Lapaine, R. Horvat, R. Bićanić, J. Horvat, S. Szavits-Nossan, I. Karaman, Z. Herkov, M. Despot, M. Kolar- Dimitrijević, N. Petrović, D. Roksandić i dr. Ipak, pretežno je korištena tehnička literatura i stručni časopisi, dok je povijesna literatura korištena djelomično iz ranijeg razdoblja, na temelju čega se uspjelo sakupiti i izdvojiti dovoljno relevantnih podataka za izradu biografija koje se prilažu. Posebno je zadovoljstvo što se uspjelo izraditi biografije osoba koje su radile u prošlosti, o kojima se do sada malo ili skoro ništa nije znalo o njihovom doprinosu u vodnom gospodarstvu kao što su: Zornberg, Pisačić, Lapaine, Abramović i mnogi drugi. Možda je najeklatantniji primjer inženjer barun Zornberg, za kojeg u knjizi Zaslužni Hrvati 925.-1925. na strani 292 doslovno piše: inženjer, podrijetlom Nijemac, istakao se sredinom XIX. stolj. kao ravnatelj c. kr. građev. direk. u Zagrebu u mnogim jav.-tehn. pitanjima Hrvatske. Izradio je 1840./44. omašnu osnovu za regulaciju Save i njezinih pritoka. Umro je u Zagrebu god. 1885. Tekst ima ukupno četiri rečenice u pet izvornih redaka. Biografija inženjera Zornberga u ovom radu je ipak mnogo duža. Slično je i s drugim osobama iz povijesti hrvatske vodogradnje. Jedan manji dio biografija objavljivan je postupno u časopisu Hrvatske vode od broja 41 u 2002. godini do broja 55 u 2006. godini, s napomenom da su ovdje priložene biografije ispravljene, dopunjene i korigirane, a većina ih se objavljuje i prvi put. U radu su osobe koje su u prošlosti radili kao mjernici, graditelji, inžiniri ili inženjeri u grani koju danas zovemo vodno gospodarstvo. U početnom djelovanju, sve do druge polovine 19. stoljeća, u Hrvatskoj još ne postoji naziv inženjer, već su taj naziv imale uglavnom strane osobe na radu u Hrvatskoj, jer fakulteta za tu stručnu spremu u Hrvatskoj još nije bilo. Skoro sve osobe koje su radile na poslovima graditeljstva, osim stranaca, pisane su s nazivom graditelj ili mjernik, dok su strane osobe imale naziv inžinir i obavljali su sve vrste graditeljskih poslova od vodogradnji, cestogradnji, mostogradnji do zgradarstva. Osobe koje su radile na poslovima vodogradnji nosile su i naziv graditelj na vodama, vodograditelj, hidrotekt ili hidrauličar. Zornbergova karta rješenja 145

Razlog za izradu ovih biografija je dobiti uvid u djelovanje osoba koje su od najranijih radova na uređenju voda, u većoj ili manjoj mjeri, i sudjelovale u tim radovima. Osim pojedinaca, koji su kao stručne osobe bili izravno vezani na izradu projekata ili izvedbu, u prilogu su i osobe koje su položajem bile uključene i imale utjecaj u donošenju odluka u podučju vodogradnji kao ban, visoka vojna osoba, veliki župan, zastupnik, guverner, grof, barun i sl. (kao npr. ban barun Rauch, Ludovik Adamić, grof Althann, Adamović, Blanchard, grof Czaky, pl. Inkey, Szegedy, barun Scholten, biskup Strossmayer, biskup Vrhovac i drugi). Za pojedine osobe, osobito u zadnjem razdoblju, koje su duže vrijeme sudjelovale na radovima u Hrvatskoj, ima dovoljno podataka da se mogao izraditi potpuniji opis djelovanja. Time se stvorila dovoljna baza podataka o mnogim pojedincima koji su svojim radom pridonijeli uvidu u izvedene objekte vodogradnje te tako doznali i njihov udjel u hrvatskom vodnom gospodarstvu. Ukupno je u ovom radu obrađeno oko 50 biografija osoba u vremenskom razdoblju od prvih radova početkom 18. stoljeća pa do polovine 19. stoljeća, dakle razdoblje od oko 130 godina. Iz obrade je izostao određeni broj osoba iz objektivnih razloga, koje su zaslužile mjesto u radu, ali zbog pomanjkanja izvornih podataka nije ih bilo moguće uključiti. Stoga se ovim radom otvara mogućnost da se to dopuni. Osnovna namjera rada je da djelovanja i zasluge pojedinaca iz prošlih vremena ostanu zapisani, jer su mnogi od njih položili temelje hrvatskoga vodnoga gospodarstva. Uz biografije priložene su slike osoba, neke od njih, zbog patine vremena, nedovoljne kvalitete u usporedbi s novim digitalnim fotografijama. Za neke osobe, posebno iz ranijeg razdoblja, zbog pomanjkanja ili loših slika, priloženi su potpisi - autogrami, od nekih su sačuvanji crteži, nacrti ili izvodi iz projekata, dok su za neke priloženi naslovi radova ili knjiga, što dokazuje njihovo djelovanje. 2. PRVI RADOVI NA VODAMA Prvi radovi na uređenju Save, koji se smatraju početkom radova uređenja i čišćenja korita rijeke Save za poboljšanje plovidbe, obavljeni su 1722. godine, ali ne na području Hrvatske, već na uzvodnom dijelu prema Ljubljani, dok su 1723. godine počeli i radovi na čišćenju rijeka za lakšu plovidbu na području Hrvatske. Zaključcima Sabora te godine izdana je naredba o čišćenju rijeke Drave za bolju plovidbu. Iz odluka Sabora, 1730. godine, doznaje se da tada nije bilo službe za uređenje rijeka, već se u Zaključcima odlučuje: Vlasnici zemlje uz Savu imaju očistiti obalu u potrebnoj širini i korito očistiti od panjeva i busenja. Ovaj podatak ukazuje da su u početku radovi na poboljšanju plovidbe bili izvađani obaveznim besplatnim radom vlasnika priobalnih posjeda, tlakom ili prisilnim radom, a tek kasnije državne institucije i nadležna tijela preuzimala su na sebe brigu o izvedbi radova. Ovako se plovilo Savom u gornjem toku (izvor: Valvazor, 1689.) Iza toga radovi na Savi obavljani su 1733. godine, kada je izvršeno i prvo čišćenje i uređenje rijeke Save za bolju plovidbu na području Kraljevine Hrvatske i Slavonije. Na hrvatskom Saboru 1735. godine raspravljalo se o prijedlogu i nacrtu Neuczera o radovima na uređenju rijeke Save za plovidbu, kada je donesena odluka o čišćenju i uređenju Save za bolju plovidbu. Iste godine imenovani su povjerenici za čišćenje i izvedbu novih prokopa na dijelu Save kod Zagreba. I u odlukama Sabora iz 1736. i 1739. godine su zaključci savske i kupske obale imaju se očistiti do širine 6 hvati. Ovaj podatak se posebno ističe jer te godine ulaze u anale hrvatske vodoprivrede kao godine početka djelovanja vodnog gospodarstva na uređenju rijeka na području Hrvatske. Sljedeći veći radovi na čišćenju i uređenju Save od panjeva, stabala i drugog raslinja te obala od grmlja i ostalih zapreka počeli su 1758. godine. Iza toga počela se plovidba Savom postupno povećavati pa je poslije ovih radova čišćenja zabilježeno da je Savom plovilo oko 50 lađa natovarenih žitom koje se prevozilo iz Ugarske, odnosno Podunavlja, u pravcu luka na Jadranu. Karta Drave 146

3. BIOGRAFIJE OSOBA Adamović Ivan Kapistran I. pl. Čepinski (23. 10. 1720., Varaždin ili Pečuh - 4. 12 1808., Čepin). Veleposjednik, gospodarstvenik, dožupan. Otac Martin mu je bio upravitelj beljskih dobara. Obitelj Adamović plemićkog je roda podrijetlom iz Bosne, a ugarsko-hrvatsko plemstvo dobili su od Karla III. 1714. godine i odvjetak je stare plemićke obitelji. Studirao je pravo i od 1752. godine je službenik, od 1754. godine je veliki bilježnik, od 1758.-1766. godine je dožupan Virovitičke županije. Godine 1754.-1765. sudjelovao je u radu Hrvatsko-ugarskog sabora, od 1762. godine je kraljevski savjetnik, a 1765. godine za zasluge u novačenju dobio je posjed Čepin, po kojem je dobio pridjevak Čepinski. Na posjedima je prvi počeo na velikim površinama saditi konoplju, a 1765. godine podigao je prvu užarnicu. Za vodno je gospodarstvo značajan jer je radio na odvodnji i melioraciji svog posjeda već 1780. godine, kada je na svom posjedu izvršio odvodnju područja i izveo prvi prokop Sarvaškog kanala i vode odveo s područja kod Tenje i tako među prvima u Hrvatskoj obavio melioraciju posjeda. Pomogao je graditi gimnaziju u Osijeku. Preveo je na hrvatski Slavonski urbar Marije Terezije. Napisao je Gospodarski pravilnik, upute za organizaciju i vođenje velikog gospodarstva. (Izvori: 1. Nekrolog, Narodne novine, Zagreb, 1876., br. 194 od 25. 8. 1876; 2. Despot Miroslava: Industrija i trgovina građanske Hrvatske 1873.- 1880., Zagreb, 1979., str. 267; 3. Hrvatski biografski leksikon, Zagreb, 1983., sv. 1, str. 19-20; 4. Spannbauer Ivan Nepomuk: Odvodnja sa slavonske dravsko-dunavske nizine, prijevod s njemačkog, Osijek, 2006.). Ivan Kapistran I. pl. Čepinski Adamović Becker pl. Johann (oko 1741. - 2. 2. 1789., Varaždin), inženjer. Vodio je radove uređenja plovidbe na Savi i Kupi, a poslije i na Dravi. Godine 1782. predložio je uređenje Kupe u Karlovcu, gdje je Sussany gradio i popravljao svoje lađe. Nakon hidrografske izmjere Drave (1780.), snimio je Dravu 1784. godine od Legrada do ušća u Dunav. U Varaždinu je 1784. godine vodio gradnju prvog drvenog mosta preko rijeke Drave, a u varaždinskom području je od 1786. do 1789. godine radio na odvodnji zamočvarenih dijelova. Ugarsko kraljevinsko vijeće osnovalo je 1784. godine komisiju za pregled Kupe u kojoj su bili: Becker, ravnatelj Ravnateljstva za plovidbu, Josip Walcher, te pomoćnik Johann Stanislav Heppe. Komisija je trebala brinuti za plovidbu rijekama na kojima je bilo smetnji pri održavanju plovidbe kada je u koritima rijeka bilo klada, granja i stabala, podvodnih stijena, sprudova i nanosa te mlinova koji su smetali plovidbi. Od 9. rujna 1784. godine je na čelu Ravnateljstva za plovidbu, kada se trebalo obje rijeke osposobiti za plovidbu i kada je počelo uređenje Save i Kupe za plovidbu. Proveo je 1785. godine topografsku i hidrografsku izmjeru za izradu karte Save i Kupe, izradivši 9 listova sa naseljima i selima; popisani su čardaci, postavljeni novi miljokazi za plovidbu, sve vodenice popisane, ucrtane su nove kopitnice (lat. viae repulsoriae; njem. Treppelwege, Pferdeschlag) širine oko 11 m za vuču lađa uz Savu i Kupu, koje je trebalo očistiti od šiblja, grmlja i stabala. Tada su postavljene oznake prvih miljokaza uz Savu, a predložio je i premještanje raštela s kopitnice kod Mitrovice. Na karti iz 1785. godine vidi se da su do te godine bili izgrađeni nasipi uz Savu između Jaruga i Topole, nizvodno od Županje, dok nasipi od Topole do Rajeva Sela i Gunje tada još nisu postojali. Na karti su u posebnom profilu označene velike vode 1770., 1775. i 1785. godine. Po zadnjoj velikoj vodi iz 1785. godine uspoređivani su vodostaji i građeni nasipi. Od 1786. godine postavljen je za inspektora za plovidbu u Hrvatskoj. Osim na Savi i Kupi radio je i na Dravi kao inspektor za Hrvatsku. (Izvor: 1. Zatezalo Đuro: Kupa kao plovni put u XVIII. i XIX. stoljeću, Karlovac-Radovi i građa iz dalje i bliže povijesti, Zbornik 2, Karlovac, 1970., str. 16; 2. Kostić Mita: O dunavsko-savskoj trgovini, lađama, lađarima i lađarskim cehovima u XVIII. i XIX. veku do pojave železnice, Historijski časopis, br. IX.-X., Beograd, 1959.; 3. Tkalac Krunoslav: Sava kao plovni put u 18. i 19. stoljeću, JAZU, Radovi centra za organizaciju naučnoistraživačkog rada u Vinkovcima, Zagreb, 1973. str. 219, 221, 225, 229; 4. Herkov Zlatko: Povijest zagrebačke trgovine, Građa za gospodarsku povijest Hrvatske, JAZU, knjiga 21, Zagreb, 1987.; 5. Herkov Zlatko: Gradnja ratnih brodova u Kraljevici 1764.-1767., Historijski arhiv Pazin i Rijeka, knjiga 6, Pazin-Rijeka, 1979. str. 20; 6. Lapaine Valentin: Stare i nove vodograđevine u Hrvatskoj i Slavoniji, Zagreb, 1896. str. 11; 7. Lopašić Radovan: Karlovac-poviest i miestopis grada i okoline, Zagreb, 1879.; 8. Vaniček Franz: Specialgeschichte der Militärgrenze aus Originalquellen und Quellenwerken igeschöpft, II. band, Wien, 1875. str. 643; 9. Hrvatski 147

Beckerova izmjera Drave biografski leksikon, sv. 1, Zagreb, 1983. str. 572; 10. Slukan Mirela: Hidrografske karte rijeka kao izvori za proučavanje dinamike hidrografskih odnosa, Hrvatske vode, br. 34, Zagreb, 2001. str. 18, 23; 11. Vujasinović Branko: Radovi na uređenju Kupe za plovidbu izvedeni do kraja 18. stoljeća, Hrvatske vode, Zagreb, br. 29, 1999., str. 437). Brequin de Demenge Johann (?, Nizozemska - 1. mj. 1785., Beč), pukovnik u inženjerskom korpusu. U Beču je 1747. godine dobio čin majora, bio je arhivar u inženjerskom korpusu, kao pukovnik u inženjerskom korpusu nadležan je za mostove. Bio je savjetnik Trgovačke Intendance u Trstu i administrator u uredu za vodogradnje, zatim pomoćnik u Direkciji za građevinarstvo u Beču te predsjednik Vrhovnog građevnog ravnateljstva. Kao savjetnik u tršćanskoj Intendanci pregledao je 1756. godine luke Jadrana i plovne rijeke radi bolje prometne povezanosti unutrašnjosti s lukama Jadrana. U pregledu radova na uređenju Kupe, u izvještaju iz listopada 1766. godine konstatirao je da radovi na poboljšanju plovnosti Kupe sporo napreduju. (Izvori: 1. Herkov Zlatko: Povijest zagrebačke trgovine, Građa za gospodarsku povijest Hrvatske, Jazu, knjiga 21, Zagreb, 1987. str. 118.; 2. Herkov Zlatko: Gradnja ratnih brodova u Kraljevici 1764.-1767., Historijski arhiv Pazin i Rijeka, knjiga 6, Pazin-Rijeka, 1979.; 3 Herkov Zlatko: Iz povijesti javnih financija, financijskog prava i razvitka financijskih znanosti Hrvatske (od početka 16. stoljeća do polovine 19. stoljeća), Zagreb, 1985.; 4 : Wurzbach C.: Biographisches Lexikon, sv. 2, Beč, 1857. str. 134-135). Fremaut Maksimilijan, nizozemski inženjer vodogradnji i hidrauličar, savjetnik Komercijalne Intendance, glavni ravnatelj brodogradilišta u Kraljevici od 1764.-1767. Sredinom 18. stoljeća radio u Trstu te Austriji, Ugarskoj, Hrvatskoj te Podunavlju na uređenju rijeka za lakšu plovidbu. Poslije rekonstrukcije Begejskog kanala u Banatu 1759.-1760. godine bio je na radu u Hrvatskoj. Po odluci Beča početkom 1762. Godine, da se u Hrvatskoj urede i plovne rijeke Sava i Kupa, bio je u komisiji za pregled rijeka, kada je pregledao Savu i Kupu te cestu Karolinu i luke Trst, Rijeku i Kraljevicu. U izvještaju 1762. godine iznio je stav o plovidbi Kupom i Savom te o prometu cestom do mora, iza čega su mu Dvorsko komercijalno vijeće i Temišvarska povlaštena kompanija povjerili izvedbu radova na uređenju Kupe i izgradnji skladišta za žito u Sisku. Skladišta su bila neophodna zato što je žito bilo izloženo vremenskim nepogodama na otvorenom prostoru u Sisku i Karlovcu. 1762. godine je bio imenovan voditeljem tehničkih radova na uređenju Kupe između Siska i Karlovca i uređenju ceste Karoline za promet do luka Jadrana. Za uređenje Kupe je umjesto skupih radova produbljenja dna korita predložio nužne radove za održavanje plovidbe Kupom, u plovidbu Savom je predložio uvesti manje Kranjske lađe, a na Kupi je, zbog niskih vodostaja i plićina, predložio uvađanje lakših lađa. Odmah 1762. godine izradio je nacrt većeg skladišta za žito u Karlovcu i njegova gradnja je odobrena 1766. godine kada je isto i izgrađeno na pola puta između Karlovca i Dubovca u sredini okuke Kupe. Nacrt za skladište u Sisku izradio je 1765. godine i nacrti tih skladišta sačuvani su u Hrvatskom državnom arhivu u Zagrebu. Izveo je radove na Kupi i na održavanju prometa cestom Karolinom. Tada je izveo kanal kod Sredičkog da bi izbjegao veliki prag u koritu gdje je plovidba bila otežana. Uredio je kopitnice duž Kupe za vuču lađa uzvodno i proveo premještanje mlinova-vodenica koje su smetale plovidbi, a duž toka Kupe bilo je oko 100 vodenicamlinova. Izvedenim radovima, već 1762. godine je izvoz žitarica iz Podunavlja prema moru bio dvostruko veći od prethodnih godina. Sredinom 1764. godine izradio je izvještaj o plovidbi Kupom te radovima za poboljšanje plovnosti Savom i Kupom. Na području Hrvatske je 1768. godine izradio nacrte za radove na čišćenju Save i Kupe. Za uspješno obavljene radove, iza 1770. godine, bio je postavljen za c. k. Komesara sveukupne plovidbe i glavni nadzornik za radove na Savi i Kupi kao i za cestu Karolinu. Tada je izradio projekt Kupe za plovidbu kod Ozlja, gdje je trebalo obići stijenu i slapove izgradnjom posebnog Regulacija Kupe u Karlovcu 148

Nacrt skladišta iz 1762. godine kanala. Taj kanal je po njegovim nacrtima kasnije u potpunosti izveo Matija Heppe. (Izvori: 1.Karaman Igor: Prilog za povijest Senja i Karlobaga u drugoj polovici XXVIII. stoljeća-historijski zbornik XIX-XX.,Zagreb, 1966-1967.; 2. Karaman Igor: Privredni život Banske Hrvatske 1700. do 1850. godine, Zagreb, 1989. s 78-79; 3. Petrović Nikola: Plovidba i privreda srednjeg Podunavlja u doba merkantilizma, Beograd, 1978. s 31 i 84; 4. Herkov Zlatko: Iz povijesti javnih financija, financijskog prava i razvitka financijskih znanosti Hrvatske (od početka 16. st.-do polovine 19. stoljeća), Zagreb, 1985.; 5. Herkov Zlatko: Povijest zagrebačke trgovine, Građa za gospodarsku povijest Hrvatske, Jazu, knjiga 21, Zagreb, 1987. str. 118; 6. Strohal Rudolf: Grad Karlovac opisan i orisan, Karlovac, 1906.; 7. Zatezalo Đuro: Kupa kao plovni put u XVIII. i XIX. stoljeću, Karlovac - Radovi i građa iz dalje i bliže povijesti, Zbornik 2, Karlovac, 1970. str. 16; 8. Herkov Zlatko: Gradnja ratnih brodova u Kraljevici 1764.-1767., Historijski arhiv Pazin i Rijeka, knjiga 6, Pazin-Rijeka, 1979.). Gruber Gabrijel (6. 5. 1740., Beč - 26. 3. 1805., Petrograd, Rusija), redovnik, opat, isusovac, hidrotehničar. U red isusovaca ušao je 1755. godine, studij teologije i filozofije završio u Grazu, predavao je latinski na akademiji u Beču, od 3. srpnja 1768. godine u Ljubljani, gdje je od 4. mjeseca 1769. godine predavao na mehaničkoj školi crtanje, geometriju, hidrauliku i inženjerske znanosti te brodogradnju, a ujedno se bavio i gradnjom brodova na moru i rijekama. Radio je na rješenju Ljubljanskog Barja i izradio 1770. godine projekte i nacrte koje je odobrio za izvedbu inženjer Vinko Struppi, nakon čega je 1772. godine počela izvedba, a radove je završio inženjer Struppi 1782. I danas u Ljubljanskom Barju glavni kanal nosi ime Grubera. Od 1772. godine imenovan je ravnateljem Prve divizije u Ljubljani, u čijoj nadležnost su bile Sava, Kupa i Ljubljanica. Izradio je 1772.-1773. godine planove za uređenje Kupe i za radove na Savi, gdje su i bili radovi sa fašinama za zatvaranje jednog rukavca Save. Za izvedene radove 1773. godine podnio je izvještaj 1774. Godine, gdje navodi gradnju obilaznog kanala kod Ozlja, razbijanje stijena i produbljenje korita Kupe kod Karlovca, popravke i radove na kanalu i brani kod Sredičkog na Kupi te radove na Savi kod Siska u postojećem koritu Kupe. Ispitivao je mogućnost plovidbe Kupom uzvodno od Karlovca do Broda na Kupi i tu predložio neke nužne radove. Potvrdio je da se stanje plovidbe i plovnosti Kupom znatno popravilo i za veće lađe kod viših vodostaja. Za Varaždinski generalat izvodio je između 1773. i 1776. godine čišćenje korita rijeke Drave između Osijeka i Legrada, a iza toga radio je 1777. godine na mjerama za sprječavanje poplava na toku rijeke Drave. Gruber je iz Ljubljane otišao 1784. godine u Rusiju, gdje je na isusovačkom kolegiju predavao mehaniku i arhitekturu i u Petrogradu je 1800. godine izabran za rektora isusovačkog kolegija, a od 1802. godine je postao general ruske isusovačke provincije gdje je i umro. Poslije smrti sin Tobias, geograf i hidrograf, objavio je knjigu o regulaciji rijeke Save za koju se smatra da ju je napisao njegov otac Gabrijel Gruber. (Izvori: 1. Matasović Josip: O banovinskoj trgovini u XVIII. stoljeću, Jugoslovenska Gabriel Gruber 149

njiva, Zagreb, br. 50, 1919. s 798; 2.Herkov: Gradnja ratnih brodova u Kraljevici 1764.-1767., Historijski arhiv Pazin i Rijeka, knjiga 6, Pazin-Rijeka, 1979. str. 91, 130; 3. Herkov Zlatko: Povijest zagrebačke trgovine, Građa za gospodarsku povijest Hrvatske, Jazu, knjiga 21, Zagreb, 1987. str. 97-98; 4. Despot Miroslava: Historijat trgovačkih putova između Rijeke i zaleđa u XVIII. i XIX. stoljeću, Rijeka zbornik, Rijeka, 1953. 5.. Horvat J.: Kultura Hrvata kroz 1000 godina, knjiga II, Zagreb, 1942. str. 127; 6. Slovenski biografski Leksikon, sv. 1, Ljubljana, 1925-1952. str. 268-269; 7. Wurzbach dr. C. von: Biographisches Lexikon der Kaiserthumms Oestereich, sv.5, Beč, 1859. str. 385-386.; 8. Hrvatski državni arhiv, sign 5. Zemaljske komisije Sabora Hrvatske, Dalmacije i Slavonije 1618-1848, kutija 45; 9. Hrvatski državni arhiv, sign 426, Ujedinjena banskovaraždinsko-karlovačka Generalkomanda, kut. 9 i 10; 10. Enciklopedija Slovenije, sv. 3, Ljubljana, 1989. str. 400.; 11. Vujasinović Branko: Radovi na uređenju Kupe za plovidbu izvedeni do kraja 18. stoljeća, Hrvatske vode, Zagreb, br. 29, 1999., str. 436). Heppe Johann Stanislav (oko 1750. -?), inženjer, sin je Matije Heppa, graditelj. Završio je vojnu inženjersku akademiju i bio c. k. savjetnik, od 1784. pomoćnik je Josipa Walchera, direktora za plovidbu Savom i Kupom te u komisiji sa Walcherom i Beckerom kada se vršio pregled Kupe. Godine 1792. izvršio je pregled izvedenih radova. Od 1795. godine je c. k. savjetnik i direktor Ugarske građevinske Direkcije u Budimu koja je bila nadležna za plovne rijeke i putove u Hrvatskoj i Ugarskoj. Poslije smjene braće Kiss s dužnosti voditelja radova na Begejskom kanalu, postavljen je za voditelja uprave kanala i vodio je nadzor i kontrolu nad izvedbom kanala. (Izvori: 1. Zatezalo Đuro: Kupa kao plovni put u XVIII. i XIX. stoljeću, Karlovac - Radovi i građa iz dalje i bliže povijesti, Zbornik 2, Karlovac, 1970. str. 16; 2. Herkov Zlatko: Gradnja ratnih brodova u Kraljevici 1764.-1767., Historijski arhiv Pazin i Rijeka, knjiga 6, Pazin-Rijeka, 1979.; 3. Lopašić Radovan: Karlovac poviest i miestopis grada i okolice, Zagreb, 1879.; 4. Petrović Nikola: Plovidba i privreda srednjeg Podunavlja u doba merkantilizma, Beograd, 1978. str. 117, 181, 273; 5. Vujasinović Branko: Kanal Dunav-Sava, Građevinar, br.7, Zagreb, 1997.; 6. Calendarium Zagrabiense, Zagreb, 1793. - 1804.; Tkalac Krunoslav: Sava kao plovni put u 18. i 19. stoljeću, Jazu- Radovi centra za organizaciju naučno-istraživačkog rada u Vinkovcima-Zagreb,1973. str. 230).. Kiss, pl. József (19. 3. 1748., Budim - 13. 3. 1813., Sombor), inženjer. Završio je c. k. vojnu inženjersku akademiju u Wiener Neustadtu i bavio se vodogradnjama. Radio je na Dunavu kod Bratislave, zatim u Ugarskoj i u Hrvatskoj te u Bačkoj kao i u Ugarskoj komori. Radio je na rješenju odvodnje i uređenju vodnih problema u močvarnim područjima. Izradio je projekt kanala za odvodnju između Kule i Vrbasa koji se počeo graditi 1785. godine. Predložio je Ugarskoj komori izvedbu odvodnog kanala između Sivca i Vrbasa za odvodnju područja sivačkog blata u Crnoj Bari. Gradnja ovog kanala, dužine 30 km, počela je 1786. godine i kanal je bio završen 1787. godine. Od 1788. godine bio je vodeći inženjer Komore i rješavao vodne probleme u Bačkoj. Pod kraj 1791. godine predložio je izvedbu plovnog kanala spojem Dunava iznad Monoštora s Tisom kroz područje Bačke. Kanal Dunav-Tisa trebao je biti prvi plovni kanal u Monarhiji. Za izvedbu kanala osnovano je Povlašteno brodarsko društvo s privatnim kapitalom. Kanal je projektiran sa dužinom od preko 100 km i radovi na izgradnji počeli su u lipnju 1793. godine i uz velike teškoće pri izvedbi kanal je predan prometu 1801. godine. Iste 1795. godine Kiss je u ime Kompanije predložio prometni projekt velikih razmjera u kojem je bilo 6 velikih projekata kanala povezanih radi ostvarenja kombiniranog plovnocestovnog prometnog puta od Podunavlja do mora. Namjera projekta bila je ostvariti brži prometni put radi bržeg povezivanja Podunavlja i Panonske nizine s lukama Jadrana i Primorja. Iza prihvaćanja ideje i prijedloga za izgradnju kanala, nadležna tijela dala su podršku te predložila Dvoru da se Kompaniji osiguraju sve olakšice i dade podrška kako bi se ostvario novi cestovnoplovni put do mora. No trebalo je svladati i brojne administrativne, pravne i tehničke prepreke do početka gradnje. Car Franjo I. u travnju 1795. godine u načelu je odobrio prijedlog Kompanije za izgradnju ovog kanala, a Reskriptom od 23. ožujka 1796. godine donio je odluku da se Kompaniji dodijeli Koncesija za izvedbu projekta. Osnovna svrha izgradnje kanala bila je skraćenje plovnog puta, smanjenje troškova prijevoza te izbjegavanje teških dionica na Savi sa nanosima kod ušća. Poslije provedenih priprema za početak gradnje kanala, u proljeće 1796. godine počeli su i radovi na gradnji Karlovačkog kanala koje je u ime Kompanije vodio brat Joszefa Kissa, inženjerski kapetan Gabor Kiss. Nedugo poslije početka došlo je do neočekivanih teškoća za graditelje koji su istodobno bili voditelji radova i na kanalu Dunav- Tisa. Tehničke teškoće nastale su i zbog neobavljenih terenskih istražnih radova pa su radovi sporo napredovali. Gotovo istodobno pokrenuta je i istraga o odgovornosti braće Kiss na gradnji kanala Dunav-Tisa koja je trajala do 1798. godine. Iz tih, kao i tehničkih poteškoća, radovi na Karlovačkom kanalu, nedugo iza toga bili su obustavljeni, a braća Kiss su smjenjeni s dužnosti voditelja radova na ovom, kao i na kanalu Dunav-Tisa te su odstranjeni s gradilišta, a iza toga i iz Kompanije. Kompanija je 1800. godine donijela novu odluku da se nastavi s radovima na projektu kanalizacije Kupe, ali s novim projektom i novim inženjerima. (Izvori: 1. Petrović Nikola: Plovidba i privreda srednjeg Podunavlja u doba merkantilizma, Beograd, 1978.; 2. Despot Miroslava: Nekoliko značajnijih datuma iz povijesti riječne trgovine i brodarstva u Hrvatskoj od 1700. do 1939. godine, Dunavski Lloyd, 1952.-1962., Monografija, Sisak, 1962.; 3. Sršan S.:Povezivanje Slavonije plovnim kanalima i rijekama s Jadranom, Đakovački vezovi, 1987, str. 213-243.; 4. Tkalac Krunoslav: Sava kao plovni put u 18. i 19. stoljeću, Jazu-Radovi centra za organizaciju naučno- 150

istraživačkog rada u Vinkovcima-Zagreb, 1973. str. 231; 5.Calendarium Zagrabiense, Zagreb, 1793.; 6. Vujasinović Branko: Radovi na uređenju Kupe za plovidbu izvedeni do kraja 18. stoljeća, Hrvatske vode, Zagreb, br. 29, 1999., str. 437-439). Kussevich Franciscus, potpukovnik. Na sjednici Sabora 12. svibnja 1757. godine bio je u Povjerenstvu sa Georgiusom Dragovanichem, kojem je na čelu Gall, kada je odlučeno da se izrade nacrti o sprječavanju prodora rijeke Save kod Lučkog blizu Zagreba. (Izvor.:Hrvatske kraljevinske konferencije, svezak 4, (1742.-1792.), Zagreb, 1992. Magdeburg, pukovnik, zapovjednik petrovaradinske Generalkomande. Za vrijeme posjeta cara Josipa II. Vojnoj krajini, u svibnju 1783. godine na proputovanju kroz Karlovac, po nalogu cara sastavio je 3. listopada 1783. godine popis smetnji i teškoća plovidbe rijekom Savom s prijedlozima za otklanjanje. Pri trećem posjetu cara Josipa II. Vojnoj krajini i Hrvatskoj u lipnju 1786. godine na osnovi žalbi trgovaca žitom, lađara i brodara na poteškoće pri plovidbi, 7. srpnja 1786. godine slavonsko-banatskoj Generalkomandi naređena je izvedba radova za poboljšanje plovidbe. Magdeburg, u činu generalmajora, sastavio je 17. srpnja 1786. godine popis smetnji za plovidbu sa prijedlozima za uređenje Save i uklanjanje svih smetnji plovidbi. Nakon ovih naloga počelo se sa izmještanjem vodenica, riječno korito je bilo čišćeno od panjeva, na više mjesta podignuti su novi nasipi, izgrađeni pregradni nasipi na starim meandrima Save, uređene su kopitnice uz Savu, na kopitnicama su izgrađeni propusti i mostovi preko kanala i potoka koji utječu u Savu, obnovljeni su ili postavljeni miljokazi uz obalu i drugi radovi. Nakon tog uređivanja Save za bolju plovidbu, svake godine obala i korito Save su se održavali u stanju za obavljanje plovidbe u svim uvjetima. (Izvori: 1. Lopašić Radovan: Karlovac poviest i miestopis grada i okolice, Zagreb,1879.; 2. Kostić Mita: O dunavskosavskoj trgovini, lađama, lađarima i lađarskim cehovima u XVIII. i XIX. veku do pojave železnice, Istorijski časopis, br. 9-10, Beograd, 1959.; 3. Despot Miroslava: Historijat trgovačkih puteva između Rijeke i zaleđa u XVIII. i XIX. stoljeću, Rijeka zbornik, Rijeka, 1953.). Maire, F. J., francuski inženjer hidraulike, hidrotehnike i geografije (prema službenom nazivu). Kao strani stručnjak radio je preko 15 godina u Austriji i u to vrijeme je izradio više prijedloga, planova, nacrta i projekata te bio inicijator novih prijedloga za gradnju plovnih kanala u Monarhiji. Izradio je i objavio 1786. godine veliki projekt više plovnih kanala u carevini, čiji je cilj bio povezivanje svih dijelova carevine od Beča zrakasto na sve strane. Glavno ishodište kanala bio je Beč, a svrha je bila jačanje i brži razvoj gospodarstva glavnog grada Monarhije. Projekt je predviđao devet glavnih magistralnih kanala od kojih su tri međudržavna plovna kanala koji bi se koristili za plovidbu ili bi se spojili na plovne rijeke. Za Hrvatsku je najinteresantnija bila prva magistrala- plovni kanal koji je trebao povezati József pl. Kiss Nacrt Kupe Beč sa sjevernim Jadranom i Kraljevicom. Kanal bi spojio Kraljevicu preko Karlovca, Zagreba, Sv. Ivana Zeline, Varaždina sve do Beča s namjerom da se spoji i s rijekom Rajnom. Tim projektom bi se spojile rijeke Kupa, Sava, Drava, Mura, Raab, Leytha, Fisch i Schwechat do spoja s Dunavom. Prema tlocrtnom i uzdužnom profilu kanal bi spojio Kraljevicu s Brodom na Kupi sve do rijeke Dobre između Skrada i Tounj-Zdenca kod Josipdola, odakle bi išao Dobrom do utoka u Kupu iznad Karlovca gdje su trebali biti odvojci kao moguće varijante kanala. Prvi, kanalizirani dio izveo bi se u dva dijela; jedan od mora do brdske akumulacije vode za stalnu opskrbu kanala vodom i drugog od akumulacije do Dobre. Prvi dio kanala bio bi dug 51.200 m i imao bi 45 ustava - brodskih prevodnica, a drugi dio od akumulacije bi bio dug 22.800 m i imao bi 7 ustava-brodskih prevodnica. Kanal bi do Dobre bio dug 74 km i opskrbljivao bi se vodom iz akumulacije kod Ravne Gore (nedaleko Fužina) koja bi imala zapreminu 151

Maireov nacrt, Zagreb, 1786. god. Maireov nacrt uređenja Kupe, 1786. god. 25,5 milijuna prostornih metara, a voda bi se dovodila kanalima dužine 21 km. Dio kanala imao bi akvadukte i sifone, a akumulacijski bazen bi se punio s tri dovodna kanala iz Kupe i drugih okolnih vodotoka. Ustave- prevodnice trebale su biti duge 62,2 m, široke 4,7 m i duboke 3,2 do 3,8 m i mogle bi primati lađe dužine 27 m i širine do 4 m s gazom do 1 m dubine i s nosivosti lađa 780 do 840 tona. U projektu su bili uzdužni i poprečni presjeci i tlocrti ustava- prevodnica te nacrti lađa-jedrenjaka koje su bile projektirane za plovidbu kanalom od Kraljevice do Beča. Iz tlocrta kanala razabire se da je Maire imao razrađene i druge varijante ovog kanala. Posebno se osvrnuo na stanje ekonomije, gospodarstva, trgovine i posebno prometa, plovidbe i plovnosti većih rijeka te način financiranja izgradnje planiranih kanala. Na završetku je naveo da bi se planirani kanali mogli bez teškoća izvesti za pedeset godina. Odbacio je način izvedbe javnih radova tlakom i besplatnim radom koju je smatrao neprimjerenom vremenu, a razradio je način i mogućnost financiranja ovih planiranih kanala. Bio je protivnik gradnje iz sredstava državne blagajne, a zalagao se i preferirao gradnju privatnim sredstvima osnivanjem dioničarskih društava i korištenjem plaćene radne snage za izvedbu radova i taj način izvedbe je smatrao najboljim rješenjem. Sve planirane kanale Maire je ucrtao u hidrografskoj karti austrijskih nasljednih zemalja s ove strane Rajne. Na karti su posebno naznačene akumulacije, plovne rijeke i planirani kanali te paralelni kanali s rijekama, rijeke koje se mogu osposobiti da postanu plovne, neplovne rijeke, postojeće plovne putove, glavne ceste, granice između provincija i veća naseljena mjesta. Osim kanala u kartu je ucrtao i prethodne projekte koje je uspjeo sakupiti. Unatoč svim naporima, planirani kanali ostali su samo na papiru, jer nije naišao na razumijevanje vladinih službenika koji nisu imali najosnovnija saznanja o koristi od plovnih rijeka i modernih plovnih kanala. (Izvori: 1. Herkov Zlatko: Gradnja ratnih brodova u Kraljevici 1764.-1767., Historijski arhiv Pazin i Rijeka, knjiga 6, Pazin-Rijeka, 1979. str. 24; 2. Petrović Nikola: Plovidba i privreda srednjeg Podunavlja u doba merkantilizma, Beograd, 1978.; 3. Vujasinović Branko: Plovni kanali prema zamisli F. J. Maire-a iz 1786. godine s posebnim osvrtom na kanal Kraljevica-Beč- Rajna, Hrvatske vode, br. 2/1993. str. 153-156 i br. 3/1993. str. 218-220, Zagreb, 1993.; 4. Vujasinović Branko: Kanal Dunav-Sava, Građevinar, br. 6, Zagreb,1997., str. 351-356). Nani Polo i Girolamo Corner, guverneri Venecije, dobili su 1663. godine zadatak da izvrše uređenje i regulaciju rijeke Mirne, o čemu su postojali planovi iz 1631. godine. Glavni razlog za izvedbu radova na uređenju Mirne i njenom osposobljenju za plovidbu bila je potreba izvoza drva iz Motovunske šume koja se trebala prevoziti lađama poslije uređenja Mirne za plovidbu. (Izvor: Kos Zorko: Vodoprivreda gornjeg Jadrana povijest razvoja vodnog graditeljstva na vodnom području Primorsko-istarskih slivova, Rijeka, 2001. s 40). Nunković Ignac, inspektor mostova ( Pontis inspectoris ). Pod njegovim nadzorom je 1785. godine u Zagrebu izgrađen drugi, manji drveni most preko rukavca Save nedaleko glavnog, velikog drvenog mosta preko Save. (Izvori: 1. Herkov Zlatko: Gradnja ratnih brodova u Kraljevici 1764.-1767., Historijski arhiv Pazin i Rijeka, 152

knjiga 6, Pazin-Rijeka, 1979.; 2. Vujasinović Branko: O prvom mostu preko Save kod Zagreba, Zagrebačka vodoprivreda, br. 46/1993 i 47/1994, Zagreb, 1993. 1994.; 3. Vujasinović Branko: O mostovima i cestama u Zagrebu krajem 18. stoljeća, Komunalni Vjesnik, br. 101, Zagreb, 1994., str. 12.). Onofrio della Cava (di Giordano Onofrio de la Cava), majstor graditelj iz Napulja. U Dubrovniku je sagradio Knežev dvor između 1435. i 1444. godine sa još jednim majstorom iz Napulja (Andriuzzi de Bulbito) te potpisao ugovor s Dubrovačkom Republikom 1436. godine o gradnji vodovoda dužine 11.700 m sa izvora Šumeta na visini 106 m nad morem. Vodovod je imao 4 vodna spremišta i bio je izgrađen do 1438. godine. Na strani Place kod Pila bio je podignut veliki okrugli vodospremnik poznat kao Velika Onofrijeva česma (oštećena u potresu 1667.). Česmu su po Onofrijevu nacrtu klesali Petar Martinov iz Milana i domaći klesari, dok je Mala česma bila na drugom kraju Place pokraj zgrade Glavne straže ispred Lote. Obe česme bile su gotove do 1442. godine. Dubrovački vodovod ima posebni značaj u području hrvatske vodoprivrede, posebno u gradnji vodovoda, jer je prvi vodovod novijeg doba poslije Rimljana u Hrvatskoj sa poznatim imenima graditelja koji su ga izgradili. (Izvori: 1. Hrvatska enciklopedija, sv. 5, Zagreb, 1945, str. 385; 2. Enciklopedija hrvatske umjetnosti, sv. 1, Zagreb, 1995. str. 216; 3. Enciklopedija Jugoslavije, sv. 3, Zagreb, 1984., str. 650 i 662; ). Mala Onofrijeva česma Plemić Georg, protonotar i Sigismund Domijanić, vicekolonel, imenovani su odlukom Sabora 28. 2. 1703. godine da poprave i izgrade nasipe na Savi. (Izvor: Hrvatske kraljevinske konferencije, sv. 1, 1689.-1716., Zagreb, 1983. str. 206). Poleni Giovanni, profesor fizike na Sveučilištu u Padovi. Izradio je 1738. godine prvi projekt uređenja rijeke Mirne. (Izvor: Kos Zorko: Vodoprivreda gornjeg Jadrana povijest razvoja vodnog graditeljstva na vodnom području Primorsko-istarskih slivova, Rijeka, 2001. str. 43). Pongrátz pl. Ignác (1754., Bratislava - iza 1804., Varaždin), inženjer vodogradnji, direktor komorskog inženjerskog ureda. Diplomirao je 1774. godine na ekonomskom kolegiju, od 1785. godine je inženjerski pristav u uredu inženjerske komore u Aradu, gdje je radio na održavanju riječnog plovnog puta na Marošu, kao i na snimanju i izradi hidrografske karte. Od 1785. godine je u Zagrebu, gdje je kao inženjer vodio radove na regulaciji rijeke Save, 1789. godine izradio je plan poštanskih putova između Zagreba i Varaždina, od 1789. godine voditelj je ureda u Varaždinu i radio je na regulaciji rijeka Drave i Mure. Godine 1804. izradio je hidrografske karte rijeke Save koje su u Državnom arhivu u Budimpešti. Godine 1793. je glavni inženjer Ugarskog ureda za javne radove i plovidbu u područnom uredu za Hrvatsku u Zagrebu (Dirigens Geometra), od 1804. do 1806. godine je glavni inženjer Ugarskog ureda za javne radove za plovidbu u Hrvatskoj (Directio Hydraulico-Dirigens Geometra-Regnum Croatia). Pregledao je Lonjsko polje 1790. godine kada je vidio i ostala poplavna područja prije početka izrade projekta. Poslije pregleda izradio je karte dijela područja Save između Rugvice i ušća Une u Savu kod Jasenovca sa hidrografskom izmjerom Save i njenih pritoka, kada je izrađena nova karta Save sa 29 listova koja je bila podloga za dalje radove projektiranja. Na osnovi te karte 1793. godine sastavio je i izradio prvu dokumentaciju u kojoj je predložio prvi projekt za uređenje Lonjskog polja (Campus Loniae) prema kojem bi se uredile nizine Posavlja od Rugvice ispod Zagreba sve do Stare Gradiške. U rješenju je predvidio prekope na Savi izvedbom kineta na mjestima velikih zavoja i okuka kod Mahova, Tišine, Galdova, Topolovca, Mužilovčice i Lonje, čime bi se skratio plovni put za 36 km, zatim uređenje ušća pritoka na kojima treba porušiti mlinske brane i druge smetnje, kao i ribarske pletere radi bržeg otjecanja vode u Lonjskom polju. Isto tako iz korita Save treba odstraniti panjeve, stabla, raslinje i prepreke kojih je mnogo, jer se sakupljalo stoljećima, kojim će se otkloniti smetnje za otjecanje vode. Rijeku Lonju od ušća Ilove poznatu i pod nazivom Trebež, trebalo je koritom Željana ili Zelenim jarkom uvesti u Veliki Strug i prekopom u Mali Strug te kod Stare Gradiške uvesti u Savu. Pongratz je osim izvedbe regulacijskih radova na Savi predvidio čišćenje kanala i jaraka koji bi osim odvodnje mogli služiti i za natapanje Lonjskog polja u vrijeme velikih voda Save. Osobitost ovog projekta je što 153

nije predviđao izgradnju popratnih nasipa uz Savu, jer je smatrao da će se korita pritoka sama proširiti i produbiti. Zbog toga nije predvidio niti pojačanje ili povišenje savskih nasipa kao ni izvedbu obaloutvrda na potrebnim mjestima. O projektu se dosta diskutiralo i predlagale su se nadopune, ali se nije ništa izvodilo. Pongratzu pripada zasluga što je izradio prvi plan i projekt uređenja Save i rješenje odvodnje Posavine i Lonjskog polja, čime su se trebali otkloniti uzroci poplava i područje zaštitilo od poplava. Prvi je predložio rješenje odvodnje izvedbom glavnog odušnog kanala sredinom Lonjskog polja i ta je ideja ostala u svim kasnijim projektima i svi kasniji projekti Lonjskog polja su imali rješenje izvedbe glavnog odvodnog kanala sredinom lijevog zaobalja savske doline. I aktualno rješenje tog područja, Kanal Lonja- Strug, bazira se na prvotnoj ideji Pongratza vođenjem glavnog odvodnog recipijenta odušnog kanala sredinom Lonjskog polja. Iste 1793. godine predložio je i rješenje savske doline od Zemuna do iznad Siska. (Izvori: 1. Beyer Anton: Regulacija Save za tiem izsušba i natapanje Posavja u Hrvatskoj i Slavoniji, Zagreb, 1876. ( na njemačkom i hrvatskom -prijevod Ivan vitez Trnski); 2. Lapaine Valentin: Stare i nove vodograđevine u Hrvatskoj i Slavoniji, Zagreb, 1896. str. 13; 3. Šega Ferdo: Lonjsko polje, Revija Zagreb, br. 7., 1939.; 4. Novum calendarium, Budim, (1793.- 1806.); 5. Calendarium Zagrabiense, Naslov s potpisom Ignáca pl. Pongrátza Karta Lonje Ignáca pl. Pongrátza Zagreb, (1793.-1806.; 6. Vujasinović Branko: Historijat hidrotehničkih i melioracionih radova u dolini rijeke Save, Savjetovanje o Posavini, Zagreb, 1971. str. 42; 7. Slukan Mirela: Hidrografske karte rijeka kao izvori za proučavanje dinamike hidrografskih odnosa, Hrvatske vode, br. 34, Zagreb, 2001. str. 23-25; 8. Magyar Életrajzi Lexikon, sv. 2, Budapest, 1962., str. 432.). Prisco Lucio, duumvir, vojni tribun, graditelj i građanin Pule. U drugom stoljeću sagradio je o svom trošku vodovod za opskrbu vodom viših i nižih dijelova grada Pule, a za kasnije održavanje vodovoda oporukom je ostavio veći iznos sredstava. Navodno je ovaj vodovod započeo graditi još car Oktavijan (Octavianus cca. 63. - 14. godine pr. Krista, kasnije nazvan Augustus) gradnjom velike cisterne u predjelu Dvojnih vrata. Ime Lucia Prisca posebno se ističe u hrvatskoj vodogradnji jer je prvo ime i prezime osobe za koju je potvrđeno da je izgradila neki vodograđevni objekt na području Hrvatske. (Izvor: Kos Zorko: Vodoprivreda gornjeg Jadrana povijest razvoja vodnog graditeljstva na vodnom području Primorskoistarskih slivova, Rijeka, 2001. str. 198). Raab pl. Franz Anton (21. 12. 1722., St. Leonhard, Koruška - 20. 4. 1783., Beč.), dvorski savjetnik. Završio je pravne studije u Grazu i sa 30 godina po preporuci carice Marije Terezije postavljen je za savjetnika tršćanske trgovačke Intendance 1752. godine. Od Dvora je dobio zadatak da ispita mogućnosti bržeg izvoza žita iz Banata i Podunavlja do mora Dunavom, Dravom, Savom i Kupom. Nastojalo se ispitati stanje plovidbe i bržeg prijevoza žita do luka Jadrana, umjesto obilaznog puta cestom preko Ljubljane do Trsta. Jedan od pokušaja bio je komisijski pregled u listopadu 1759. godine koji je vodio savjetnik Raab u ime tršćanske Intendance. Zadatak je bio ponovo pregledati rijeke Savu i Kupu te vidjeti mogućnosti prijevoza žita za izvoz plovnim rijekama do Karlovca i dalje cestom do mora. Raab je tada bio zagovornik puta preko Ljubljane, ali ga je pregled Kupe uvjerio da bi osposobljenje ovog plovnog puta bio povoljniji i jeftiniji prometni pravac do mora od dotadašnjeg. U komisijskom pregledu uz Raaba su bili: Theodor Schley, predstavnik Banske Hrvatske, sudac Ivan Bužan i predstavnik vojne oblasti J. M. Mayer. Nakon pregleda terena, u izvještaju Raab je predložio radove koje bi trebalo izvesti na Savi i Kupi, gdje se posebno ističe uređenje Kupe i potreba regulacije radi bolje prometne veze s morem. Izvještaj je bio podloga caričinom nalogu o početku radova na uređenju Kupe za sigurniju plovidbu. Opsežniji radovi na Kupi počeli su u siječnju 1760. godine, što se smatra početkom prvih radova na uređenju i osposobljenju Kupe za plovidbu koje je od 1762. godine vodio i nadzirao izvedbu inženjer Fremaut. Ravnateljstvo za plovidbu sa savjetnikom Raabom je u ljeti 1771. godine ponovo obavilo komisijski pregled rijeka na području zagrebačke županije. U komisiji su uz Raaba tada bili i županijski sudac zagrebačke županije Josip Špišić i mjernik, redovnik, isusovac Ivan Stipanović. Poslije pregleda ovih rijeka komisija je u Jasenovcu 17. 09. 154

1771. godine sastavila i potpisala Zapisnik o stanju na rijekama te priložila i prijedlog nacrta Plovidbenog reda koji je kasnije prihvaćen, iza čega su radovi na uređenju Kupe nastavljeni. (Izvori: 1. Karaman Igor: Privredni život Banske Hrvatske od 1700.-1850. godine, Zagreb, 1989. str. 73; 2. Karaman Igor: Djelatnost trgovinskogospodarske komisije Hrvatskog kraljevinskog vijeća, Historijski zbornik, br. 17, Zagreb, 1964. god.; 3. Wagner W.: Sava i vojni komunitet Brod (1692.-1873.), Historijski institut Slavonije i Baranje, Zbornik 15, Osijek, 1978. god.; 4. Zatezalo Đuro: Kupa kao plovni put u XVIII. i XIX. stoljeću, Karlovac-Radovi i građa iz dalje i bliže povijesti, Zbornik 2, Karlovac, 1970.; 5. Herkov Zlatko: Povijest zagrebačke trgovine, Građa za gospodarsku povijest Hrvatske, Jazu, knjiga 21, Zagreb, 1987. str. 118.; 6. Herkov Zlatko: Iz povijesti javnih financija, financijskog prava i razvitka financijskih znanosti Hrvatske od početka 16. stoljeća do polovine 19. stoljeća, Zagreb, 1985.; 7. Strohal Rudolf: Grad Karlovac opisan i orisan, Karlovac, 1906.; 8. Hrvatski državni Arhiv, sign.12, Hrvatsko kraljevinsko vijeće 1767.-1779., kut. 59/1771 i kutije 64, 66, 181, 184, 186 i 190; 9. Hrvatski državni arhiv, sign. 848, Depozit Cuvaj, Povijest trgovine, obrta i industrije u Hrvatskoj i Slavoniji od najstarijih vremena do danas, sv.1, kut.1, str. 370 a; 10. Herkov Zlatko: Gradnja ratnih brodova u Kraljevici 1764.-1767., Historijski arhiv Pazin i Rijeka, knjiga 6, Pazin-Rijeka, 1979. str. 130; 11. Tkalac Krunoslav: Sava kao plovni put u 18. i 19. stoljeću, Jazu- Radovi centra za organizaciju naučno-istraživačkog rada u Vinkovcima-Zagreb, 1973. str. 240). Renner Friedrich Conrad, inženjer. Sa inženjerima Durchlasserom i Kaltschmidtom sudjelovao je na izmjeri Save od izvora u Sloveniji do ušća u Dunav između 1729. i 1735. godine, kada je izrađena prva hidrografska karta toka Save. (Izvor: Slukan Mirela: Hidrografske karte rijeka kao izvori za proučavanje dinamike hidrografskih odnosa, Hrvatske vode, br. 34, Zagreb, 2001. str. 21). Schley Theodor, kapetan Temišvarskog Banata. Sudjelovao je u provedbi mjera za razvoj prometa između unutrašnjosti i mora i radio na poboljšanju plovidbe predlažući mjere za uređenje rijeka. Ispitivao je pogodniji kopneni i vodeni prometni pravac za izvoz žita iz Banata i Podunavlja na Jadran. Kopnenim dijelom obišao je 1756. godine područje od Banata do Karlovca te pregledao stanje cesta i plovnih rijeka. Sagradio je 3 lađe i napunjenim žitom 1757. godine pošao iz Banata i u Sisku žito pretovario na manje lađe i krenuo Kupom preko Karlovca gdje je dio žita prodao, a ostatak pretovario na kola i prevezao do Rijeke gdje je robu prodao. U Rijeci je kupio drugu robu, natovario na kola i krenuo nazad istim putem do Karlovca te Kupom, Savom i Dunavom stigao do Banata. U izvještaju iz listopada 1757. godine upozorio je na probleme na koje je nailazio te predložio gradnju novih skladišta za žito zbog potrebe prekrcaja žita iz većih u manje lađe u Sisku, a iz lađa u kola u Karlovcu. Prednost je dao plovnom putu Kupom na kojoj bi trebalo riješiti teškoće kao što su sprudovi, panjevi i stabla u koritu i posebno vodenice koje su smetnja za obavljanje plovidbe. Istodobno je na obali trebalo očistiti grmlje, stabla i šikare radi vuče lađa. Po nalogu Dvorske trgovačke komore, slijedeće 1758. godine, ponovo je s natovarenim lađama žitom na plovidbi od Zemuna do Siska i dalje Kupom do Karlovca te cestom do Rijeke i dalje do Trsta, no ovaj put pod vojnom pratnjom krajiških graničara. Svu robu je dopremio do Trsta gdje ju je prodao, a kupio je kolonijalnu robu (šećer, ušećereno voće, limun, masline, haringe i sl.) te sve dopremio cestom do Rijeke i Kupom, Savom i Dunavom do Banata. Nakon obračuna troškova dokazao je da se Kupom može ploviti te da mu je put bio isplativ i rentabilan, jer je na putu zaradio više od 800 forinta, što je u to doba bio veliki novac. Na osnovi tih iskustava i izvještaja iste godine, vlasti su odlučile da se Sava treba očistiti od klada, panjeva, a obala od šiblja, grmlja, šikara i stabala radi lakše vuče lađa uzvodno kopitnicama koje je trebalo izgraditi. U izvještaju od ožujka 1759. godine naveo je perspektive razvoja trgovine i prometa do Rijeke. Upozorio je na prednost ceste Karoline u odnosu na obilazni put preko Ljubljane i Kranjske do Trsta. Velika smetnja bile su vodenice koje usporavaju promet plovnim objektima, jer ih ima mnogo na Kupi, te naveo radove da bi plovidba bila lakša i omogućila odvijanje prometa iz unutrašnjosti i Kupom te cestom do mora. Schley je naveo da na ovom pravcu Kupom uzvodno prema moru i nizvodno prema Dunavu godišnje plovi oko 1000 koraba i drugih plovnih objekata. Samo sredstvima od uvođenja naplate brodarine, po njegovom mišljenju, mogli bi se izvesti svi predviđeni radovi na Kupi i drugim rijekama. Prema njegovom planu trebala su se izgraditi nova skladišta za žito u Karlovcu, volumena do 20.000 mjerova, i slično skladište u Sisku. Jedina teškoća izvedbi radova na Savi bili su Turci na njenoj desnoj obali, jer nisu bili zainteresirani za uređenje rijeka. Iz tih razloga radovi na uređenju Kupe i Save prema Schleyevim prijedlozima nisu se mogli obaviti u predloženom vremenu. Prema jednom zapisu izgleda da su se ipak neophodni radovi na čišćenju i uređenju Kupe počeli obavljati 1758. godine, jer u izvještaju Slavonsko vojno zapovjedništvo 1759. godine u dopisu Beču ističe fizičke i političke teškoće za obavljanje radova na čišćenju i uređenju ovih rijeka. U isto vrijeme Schley je s inženjerom Gastlom bio među osnivačima Temišvarske trgovačke povlaštene kompanije koja je uz pomoć Dvorske komore osnovana u kolovozu 1759. godine sa zadatkom prometnog povezivanja nizinskih područja Podunavlja s morem koristeći plovidbu Dunavom, Savom i Kupom. Vlasti su nastojale u više navrata preispitati stanje plovnosti i prijevoz žita do luka Jadrana umjesto dotadašnjeg obilaznog puta preko Ljubljane do Trsta. Jedan od pokušaja bio je komisijski pregled u listopadu 1759. godine u kojem je bio i savjetnik Tršćanske intendance Raab. Zadatak je bio da se ponovo pregledaju i obiđu rijeke Sava i Kupa te razmotre mogućnosti prijevoza žita koje je bilo za izvoz, plovnim rijekama do Karlovca te 155

cestom do mora. Osobno Raab je bio zagovornik puta preko Ljubljane. U komisijskom pregledu bili su i Theodor Schley, predstavnik Banske Hrvatske sudac Ivan Bužan i predstavnik vojne oblasti J. M. Mayer. Nakon obavljenog pregleda, u izvještaju Raab navodi radove koje bi trebalo izvesti na Savi i Kupi, a navodi i ostale probleme za koje smatra da se moraju riješiti kao što je činjenica da na cesti između Karlovca i Rijeke ima samo 170 kola za prijevoz žita, što nije bilo dovoljno za količine koje su stizale do Karlovca. Posebno se ističe uređenje Kupe i potrebu njene regulacije, odnosno potrebnog uređenja radi ostvarenja bolje prometne veze s morem. Podnešeni izvještaj bio je podloga caričinom odobrenju i nalogu o početku radova na uređenju Kupe za bolju i sigurniju plovidbu. Radovi na Kupi počeli su u siječnju 1760. godine kada je Kompanija, na poticaj Schleya, pokrenula pitanje uređenja Kupe za plovidbu radi lakšeg i kraćeg plovnog puta do mora. Iz navedenih razloga Schley je zaslužan kako za prve inicijative i prijedloge o uređenju Kupe i Save za plovidbu, tako i za njegove inicijative za izvedbu prvih sustavnih radova na uređenju tih rijeka. (Izvori: 1. Bićanić Rudolf: Doba manufakture u Hrvatskoj i Slavoniji 1750.-1860., Zagreb, 1951. str. 259.; 2. Lapaine Valentin: Stare i nove vodograđevine u Hrvatskoj i Slavoniji, Zagreb, 1896.; 3. Karaman Igor: Privredni život banske Hrvatske od 1700.-1850., Zagreb, 1989.; 4. Petrović Nikola: Plovidba i privreda srednjeg Podunavlja u doba merkantilizma, Beograd, 1978.; 5. Wagner Wilhelm: Sava i Vojni komunitet Brod (1692.-1873.), Historijski institut Slavonije, prijevod s njemačkog, Zbornik 15, Osijek, 1978.; 6. Karaman Igor: Djelatnost trgovinsko-gospodarske komisije Hrvatskog kraljevinskog vijeća, Historijski zbornik, br. 17, Zagreb, 1964.; 7. Andrić Neda i sur.: Povijest Rijeke, Rijeka, 1988. str. 259) Schwitzen Sigmund Freiherr von (24. 1. 1747., Graz - 24. 6. 1834., Waldegg, Austrija), barun. Studirao je pravne znanosti i radio u državnoj upravi i gospodarstvu te namješten u Štajerskoj. U početku je bio pokrajinski načelnik u Ljubljani, zatim je od 1788. godine administrator i pomoćnik u upravi državnih dobara u užoj Austriji, poslije je savjetnik Dvorske komore, član je bankovne deputacije (1793.), član Ugarske dvorske kancelarije i od 1815. godine državni savjetnik u državnoj službi. Na području Hrvatske i Ugarske bio je angažiran na raspravama o gradnji plovnih kanala i predloženih projekata za izvođenje. U raspravi o predloženom kanalu Dunav-Tisa, u proljeće 1792. godine, u Dvorskoj komori u Beču, u memorandumu je obrazložio svoje stavove i smatra da će kanal Dunav-Tisa imati više koristi u trgovini, prometu, gospodarstvu, kao i u vojnom pogledu ako se razmotri i važnost izgradnje plovnog kanala Dunav-Sava te je prvi predložio da se ispita ta mogućnost. Od tada se zalagao i za gradnju kanala Dunav-Sava radi ostvarenja kraćeg prometnog puta do mora. Barun Schwitzen među prvima je potaknuo ideju i inicirao rasprave u Dvorskoj komori u Beču te se zalagao za dalje istraživanje opravdanosti gradnje kanala Dunav-Sava. U komisiji iz rujna 1792. godine u kojoj su bili inženjeri - predstavnici Dvorskog ratnog savjeta i Građevne direkcije Generalkomande slavonske Vojne krajine, prihvaćen je prijedlog i sugestija baruna Schwitzena da se Dunav i Sava spoje jednim plovnim kanalom iz čega su uslijedili kasniji radovi braće Kiss na pripremi izrade projekta za ovaj kanal. (Izvori: 1. Petrović Nikola: Plovidba i privreda srednjeg Podunavlja u doba merkantilizma, Beograd, 1978.; 2. Vujasinović Branko: Kanal Dunav-Sava, Građevinar, br. 7 9/1997., Zagreb, 1997.; 3. Wurzbach C,: Biographisches Lexikon, sv. 33, Beč, 1877. str. 191-194). 156