Tri sela podno Zlatnog brda Željko Predojević
Općina Popovac Općina Popovac jedinica je lokalne samouprave koja se prostire na 60 km2, od čega je 4635 hektara poljoprivredno obradivih površina i 820 hektara šumskih površina. Na tom prostoru nalaze se tri naseljena mjesta: Popovac, Kneževo i Branjina u kojima djeluje jedna osnovna škola s dvije područne.
Prvi spomen naselja
Bán - Popovac Prvi spomen naselja 1214. godine pod imenom Bán. Po njemu je nazvanao i Bansko brdo
Povijesni ojkonimi Popovca relativno su slični, tako se naselje u srednjem vijeku spominje pod imenima Bán, Bánfalva i Baán, u osmanskome i postosmanskome razdoblju Ban i Bankafalu, u vrijeme vlastelinstva Belje Ban i Báán, a od 1904. godine ime mijenja u Baranyaban te ga naposljetku od 1918. godine nazivamo Popovac
Kisfalud - Branjina Prvi poznati spomen naselja bilježi se 1214. godine pod imenom Kysfalod. Kysfolud, Kyusfolud, Kysfalwd Tradicijsko Kišfala ime:
Početkom dvadesetoga stoljeća preimenovana u Baranyakisfalud Otprilike od osnutka Kraljevine SHS nazivamo ju Branjinom Nijemci koji su u njoj stanovali dvjestotinjak godina (1752.-1945.) nazivali su ju i Kleindorf ili Kischfalud
Lak Főherceglak Kneževo Na prostoru današnjega Kneževa u srednjem vijeku nalazilo se selo Lak koje se prvi puta spominje 1296. godine pod imenom Look.
Današnje se naselje počelo izgrađivati početkom 19. stoljeća. Godine 1827. godine nadvojvoda Carlo Ludwig premjestio središte beljskog imanja u tadašnje Kneževo koje je nazvano Főherceglak kao spoj imenice főherceg koja znači nadvojvoda, knez i imena prijašnjega naselja Lak
KASNOANTIČKO RAZDOBLJE
Rimska civilizacijska dostignuća na području Baranje možemo, zasada, samo fragmentarno proučavati jer većina je istraživanja ovog područja bila kabinetska, uz poneka rekognosciranja, ali nije bilo sustavnih arheoloških istraživanja.
U okolici naselja Popovac pronađen je niz arheoloških artefakata, a najznačajniji jesu žrtvenici posvećeni božanstvu Liberu. Jedan je posvećen božanskome paru Liberu i Liberi te prikazuje reljefe s prikazivanjem berbe, a drugi je posvećen Liberu Pateru, natpis na njemu spominje Aurelija Konstancija i njegovog sina Venancija koji su zajednički zasadili 400 arpena vinograda.
Pretpostavljeni natpis na žrtveniku Deo Lib(ero) patri/ Aur(elius) Cons[tanti]us / ex pro[c(uratore)] v[i]n[ea]r(um) / inst(ituendarum) qui viribus / 5 suis inseruit / per instant(iam) Ve / nanti(i) fili(i) sui / vineae ar(e)p(ennes) CCCC / ex his v(itibus) Cupenis / 10 v(itibus) Terminis / v(itibus) Valle(n)sibus / v(itibus) Caballiori(s).
Prijevod natpisa Bogu Ocu Liberu! Aurelije Konstancije, bivši prokurator vinograda koji je svojim sredstvima, a uz pomoć njegova sina Venancija, oplemenio 400 arpena vinograda, između ostaloga kupenskim, terminijskim, valenskim i kabaliorijskim vrstama loze.
Datacija 4. stoljeće: po obliku slova, Konstancije i Venancije; tipična kasnoantička imena, poganski zavjet na natpisu sugerira kako žrtvenik nije nastao u razdoblju kasne antike zbog, tada već važeće, zabrane poganskih božanstava te prihvaćanja kršćanstva kao državne religije.
Lokaliteti U literaturi se u ovome kontekstu najčešće spominje lokalitet Antiana, no uz nju mogući su i lokaliteti Quadriburgium te Aureus Mons
Konstancije je zasadio vinograd veličine 400 arpena 1259m2 = 50 hektara = tridesetak ljudi Villa rustica
Antianae /Antiana/Antianus Ako i Antoninov itinerar i Tabula Peutingeriana spominju postaju Antianae svakako možemo zaključiti kako je ona imala važnu ulogu u organizaciji rimske vlasti u baranjskom dijelu provincije Panonije.
Antianae Bila je dio hrvatskog dijela panonskog podunavskog limesa, koji se proteže od Batine Skele (Ad Militare) do Iloka (Cuccium), dugačkog 188 km. Autori ovu postaju traže uglavnom u Branjinom Vrhu ili u Popovcu, međutim više toga govori u prilog Popovcu (Radman Livaja 2003: 116). Vjeruje se kako je Antianae tijekom 4. st. bila organizirana ili kao rimski kaštel ili kao villa te ju iz tog razloga najčešće i vežemo uz žrtvenike jer isti tematiziraju vinogradarstvo koje pak vežemo uz villu odnosno skup zgrada s pripadajućim zemljištem na kojem se proizvode pojedina dobara, u ovom slučaju vino.
Quadriburgium
Quadriburgium
pretpostavlja se da je riječ o ostatcima utvrđenja iz razdoblja Rimskog Carstva koje je vjerojatno bilo castrum, rimski vojni logor.
Sličan je oblik ucrtan na jednoj rukopisnoj karti projekta Albrechtova kanala s označenim lokalitetom, nastaloj prije približno 200 godina, označen u obliku jednostavne nepravilne izdužene četvrtaste vinjete, s kratkim opisom Rudera Arcis Romanae Quadriburgi. To bi moglo značiti da su u vrijeme anonimnoga autora te karte još bili vidljivi arheološki ostaci rimske utvrde (Ilkić 2008: 199-208).
Postojanje rimskoga lokaliteta pod istim imenom bilježi i Josip Payr, visoki dužnosnik Belja, koji je opisao beljsko vlastelinstvo 1824. godine, Izvan Popovca, na branjinvrškoj strani, nalazište je negdašnjeg dvorca ili gradića prilične veličine odakle je povađeno već mnogo građevnog kamena. To je nalazište rimskog porijekla jer se kod iskopa kamena naišlo na više urna u koje su Rimljani, kako je opće poznato, spremali pepeo spaljenih mrtvaca. Našlo se i hrastovog lišća između žbuke u prirodnoj boji, ali i promijenjenog oblika zbog pomanjkanja zraka, kako je to vidio gospodin prota kod jedne urne u Branjini. To je očiti znak da je u blizini postojala hrastova šuma. Grad se zvao Quadriburg ili Kvadriburka, kako to dokazuju iskopane cigle i kamenje s tim natpisom. Jedna od tih cigli nalazi se u kneževskom arhivu. Na drugim je ciglama natpis: Legio VII. (Sršan 2002: 103.)
Spominju ga i kanonske vizitacije iz 1829. godine, koje ovo mjesto također nazivaju rimski Quadriburgium.
Poglavlje V. Od onoga što se nekoć kao i tijekom kasnijih vremena, dogodilo u ovoj župi spomena su dostojni: Rimski Quadriburgium, čiji se ostatci još vide. Njega spominje mnogopoštovani gospodin Josip Koller, veliki prepošt pečuške katedralne crkve i kanonik, u svojoj Povijesti pečuške biskupije. (Sršan 2004: 149.)
Žrtvenici bi mogli potjecati i iz ovog lokaliteta ukoliko u obzir uzmemo činjenicu kako mnogi epigrafski nalazi, te figuralni prikazi svjedoče da su pripadnici rimske vojske na odgovarajućim kultnim mjestima po vojnim okolima štovali niz heroiziranih i deificiranih ličnosti te razna božanstva (Ferri 2003: 452), te činjenici da se upravo u dunavskim provincijama Libera često pridružuje svom paredru Liberu i zajedno s njim štuje među vojnicima rimskih legija. (Šarić 1981: 68) što se primjećuje na drugom žrtveniku koji prikazuje reljefe berbe grožđa.
Aureus Mons Znanstvenici su već istaknuli pretpostavku o tomu da se Aureus Mons može povezati i s nazivom nekoga antičkoga mjesta, pa tako i uz Popovac, a ne isključivo samo s Banskim brdom prema podatcima iščitanim iz Notitiae dignitatum. Prema njoj je Legio VI Herculia bila razdijeljena na tri dijela, i to u Aureus Mons, Teutoburgium i Onagrinum. On bi mogao pripadati kasnoj antici, ukoliko je uistinu u njemu bilo sjedište prefekta šeste Herkulove legije, jer je tu vojnu formaciju utemeljio car Dioklecijan.
Uzevši u obzir arheološka nalazišta, artefakte pronađene na njima te pisane izvore možemo zaključiti kako je na području Popovca zasigurno postojao značajniji rimski lokalitet, je li to bio Quadriburgum, Antiana ili Aureus Mons, zasad nije moguće pouzdano govoriti. Posebice ako je uistinu na ovom prostoru bio stacioniran dio Legio VI Herculia jer tada bi ondje morala biti organizirana i sva, njima potrebna, logistička potpora, ali i canabae za civilno stanovništvo koje je pratilo legionare. Stoga mogućnost postojanja jednog naselja ne isključuje mogućnost postojanja drugoga.
KASNI SREDNJI VIJEK
Prve feudalne odnose koji su nam poznati za ove prostore čitamo u jednom sudskom procesu koji datira u 1443. godinu. Sačuvan je dokument u kojem se bilježi spor velikaške obitelji Morovića (László Maroth) za naselja i pustare ovog dijela Baranje. Kao dokazni materijali poslužili su dokumenti o prijašnjim sporovima koji datiraju od 1214. godine.
Vlastelinstva 1214. obitelji Mojs obitelj Veki (Weyk) dio loze Bodolyai 1442. obitelj Moroth 1481. obitelj Geréb do osmanske okupacije
Samostani Samostan Brana posvećen svetom Mihovilu, a kojega su u 13. stoljeću podigli Mojševi Lokalitet: u blizini grada Baranyavára, sjedišta Baranjske županije Središnji samostan ovih prostora
Samostan u Geti (monasterium S. Hippolyti de Geth ) vjerojatno posvećen svetom Hipolitu, a ne zna se kojega je bio reda. Ostatci njegove crkve još su se dobro vidjeli u 18. stoljeću kada je u popisu župa iz 1773. godine za ovaj samostan zapisano: Napuštena crkva na dobru Gett, pučki zvanom Buszeklisza, pripada knezu Eugenu. Ona je u starini podignuta iz čvrstog materijala, bez tornja, sada s porušenim svodom svetišta, te s jednim bočnim zidom znatno slomljenim, dok ostali zidovi stoje cijeli, medu kojima su već narasli visoki hrastovi.
OSMANSKO RAZDOBLJE
Od 1526. godine Preustroj upravnih jedinica od 1543. godine Mohački sandžak Nahija Branjin Vrh
Sela u nahijama bila su malena i o njima nemamo velik broj konkretnih podataka, no kako znamo da se porez plaćao po ognjištu, saznajemo da je stanovništvo opalo za oko 50%.
Popis oporezivanih iz 1554. godine ujedno nam je najstariji pouzdani popis stanovništva. Ban (Popovac): Bata, Cseber (dvije obitelji), Gaz, Geci (?), Lantos, Madaras, Markos, Molnár, Répás, Sándor, Sipöc, Szenger (dvije obitelji) i Tód Kysfalod (Branjina): Gadáni, Gál, Györ, Laki, Szöke i Torma.
UC 1564. Sela su porez plaćali i u vinu, ali spominje i njihove mlinove Sljedeći popis stanovništva iz 1591. bilježi potpuno drugačija mađarska prezimena - ukazuje na česte migracije stanovništva
Navodno su zgrade uništili Turci. Nekada su ruševine služile kao boravište jednoj turskoj razbojničkoj bandi. Trgovci su onuda mogli prolaziti iz Osijeka i Slavonije za Peštu samo zajednički, u velikim skupinama. Ako su ovdje sretno prošli, onda su mogli sigurno sve do Pešte. Zbog toga se kasnije to mjesto prozvalo Busija. Spajanjem starih dvaju naziva, Busija i Klisa, došlo se do sadašnjega imena vlastelinske šume Busiklica. Sršan, Stjepan, Stanovništvo i gospodarstvo Baranje 1766. i 1824. godine, Građa za povijest Osijeka i Slavonije: knjiga XIV., Državni arhiv u Osijeku, Osijek, 2002., 103.
Do 17. stoljeća postojao je običaj prisilnog nastanjivanja u određene krajeve, no nakon njega migracije su bile i stvar osobne odluke. Kontinuitet naseljavanja i promjene etniteta uglavnom saznajemo iz popisa stanovništva ili poreznih spisa promatrajući prezimena koje se na njima nalaze. Čest je i slučaj da je popisivač naišao na privremeno prazna naselja, ali ne jer su ona bila depopulirana, već iz razloga što bi ih stanovnici napustili i skrili se radi osobne sigurnosti. Primjerice popisivač mohčke nahije bilježi: Sela su zbog okupljanja vojske nenastanjena, žitelji se nalaze po otocima, među brdima i šumama.
POSTOSMANSKO RAZDOBLJE
Osmanlije su se na ovim prostorima zadržali sve do 1687. godine kada se zbila Nađharšanjska bitka. Nakon oslobođenja od Osmanlija, oslobođeni se krajevi smatraju novostečenom imovinom, neoaquisticum, pa ondje nije uspostavljena stara mađarska uprava Ratom vraćeno područje pripalo je po ius belli carskoj osvajačkoj vojsci
U Mađarskom državnom arhivu u popisima UC postoji i dokument Inventatio, datiran na 28. srpnja 1687. godine, u kojem se nalaze popisi imanja i njihovih vlasnika. U navedenome dokumentu može se iščitati da su dijelovi Baranje u vrijeme Osmanlija bili i u vlasništvu moćne feudalne obitelji Zrinski
Stanovništvo Baranje koje je ondje živjelo za vrijeme osmanske vlasti u velikoj se mjeri iselilo, a na njihovo se mjesto doseljava novo stanovništvo, ponajviše katolici iz sjeverne i zapadne Bosne (Šokci), te Srbi pod vodstvom Arsenija Crnojevića (1690.). Česte promjene u stanovništvu uvjetovali su stalni nemiri koji su se zbivali na ovim područjima (Rakocijev ustanak)
BELJSKO RAZDOBLJE
Na katolički blagdan Badnjaka 1698. godine austrijski je car Leopold I. područje južne Baranje dodijelio princu Eugenu Savojskom, iznimno uspješnom austrijskom vojskovođi, koji se istakao u pobjedi nad Osmanlijama kod Sente 11. rujna 1697. godine.
Darivano se beljsko imanje prostiralo na površini od oko 800 km za čije je sjedište vlasnik odabrao selo Bilje gdje je 1702. godine podigao utvrđeni dvorac.
Upravitelji Belja Eugen Savojski (1698. 1736.) Habsburška kruna (Elizabeta, Marija Terezija) Marija Krisitina i Albert Sakso-Tešenski (1780.-1822.) Carl Ludwig majorat, seli sjedište u Kneževo 1827. Albert Habsburški (1847.-1897.) Fridrih Habsburški (1897.-1918.) Kraljevina Jugolsavija (1918.-1941.) Mađarksa okupacija Albrecht SFRJ do Domovinskog rata 2005. Agrokor
Naseljavanje Nijemcima Kroz 18. stoljeće otpočelo je i naseljavanje beljskoga imanja Nijemcima Vlastelinstva su im obećavala povlastice ukoliko se usele baš na njihove posjede, najčešće nisu morali plaćati poreze tri godine. Naseljavanja Nijemaca u Baranju događala su se sporadično, bez plana, a od 1712. do 1723. godine događa se bez ikakve zakonske osnove Schwäbische Türkei
Popovac - 1738. - prema matičnim knjigama rođenih prvo ime germanskoga podrijetla, a službeno od 1750. godine Doseljeni su Nijemci ostavili na prostoru Baranje veliki pečat koji je danas postao i jednim od temelja njezina kulturološka identiteta. Njemački je utjecaj danas najvidljiviji na primjerima same organizacije sela, načina izgradnje kuća i njihovih oblika, ali zasluga im ide i za podizanje katoličkih crkvi u naseljima Branjina, Popovac i Kneževo.
U Beču je 1772. godine objavljen propis pod nazivom Glavna uputa za naseljavanje. Prema tom propisu postoje tehničke norme za osnivanje naselja, oblikovanje kućišta, za gradnju kuće i ostalih zgrada.
Dvorac u Kneževu
1827. godine Ludwig sjedište beljskog imanja seli iz Bilja u Kneževo Adaptacija starih gospodarskih zgrada u dvorac klasicističkog stila 1852. godine Ulogu sjedišta direkcije Belja dvorac je vršio do 1937. godine, a od 1961. godine postaje arhivom Belja i ova mu je uloga namijenjena i danas.
Uz dvorac, još prije njegove izgradnje, podignut je prilično velik perivoj. Sadnja drveća i brojnih vrsta voćnjaka započela je 1814. godine, a kasnije dobiva oblik klasicističkog perivoja. Perivoj je 1976. godine zaštićen na površini od 7 hektara kao prirodna baština u kategoriji spomenik parkovne arhitekture.
Popovačka crkva svetoga Josipa (1778.)
Odobravam predmet i dajem nalog mađarskoj Komori, da odmah u proljeće započnu s gradnjom crkve u Neubom, odmah pošalju tlocrt i troškovnik i pomogne općini, da joj se pošalje sposoban svećenik i učitelj, obojica njemačke nacionalnosti. Josip Župa od 1780. godine
Parohijska crkva Vavedenja Presvete Bogorodice u Popovcu (1726.)
Crkva Pohođenja Blažene Djevice Marije u Branjini (1858.)
Parohijska crkva sv. Nikolaja u Branjini (1808.)
Crkva sv. Hildegarde u Kneževu (1855.)
Pravoslavna crkva Svetog Velemučenika i Pobjedonosca Gregorija (1929.)
Popovački kužni pil Krajem 18. stoljeća u Popovcu je izgrađen i spomenik sv. Trojstvu
Svetište Marija Lurd u Popovcu
Mještani su ga počeli podizati u vrijeme nedaća Prvoga svjetskog rata 1915. godine Narod je te godine otvorio svoje novčanike kako bi na svetištu podigli kip Gospi, a obitelj Scheibl je darivala i zemljište na kojem je izgrađena spilja svetišta po uzoru na onu u Lurdu, zato se i svetište naziva po ovom poznatome marijanskome svetištu. Konačno nekoliko godina kasnije završena je izgradnja spilje s mjestom za zvono iznad nje te je podignut i kip Gospi koji je posvećen 1921. godine.
Izvor svete vode
Studenac izvor studene svete vode Vjeruje se da svetište datira u srednji vijek, pravoslavna ga crkva veže uz 1296. godinu
Svetište Popovac Kapelica iz 1911. Marijansko svetište
Školstvo 1777. godine Ratio educationis Opći školski i obrazovni sustav za Ugarsko kraljevstvo i njemu pridružene zemlje prije Ratio educationisa još uvijek nema školskih zgrada, no znamo da se nastava svakako izvodila organizirane su dvije škole, jedna za katoličku, a druga za pravoslavnu djecu već se 1757. godine spominje učitelj, ali ne i njegovo ime.
U Popovcu se 1789. godine izgrađuje prva školska zgrada, do tada se nastava odvijala u prostorijama župne zgrade
Prva školska zgrada u Branjini izgrađena je 1797. godine i također je služila i kao učiteljev stan i školska zgrada.
Sportska udruženja Na inicijativu Stevana Mihaldžića starijeg u Branjini se 21. travnja 1786. godine organizira Baranjsko streljačko društvo Savojski princ Krajem 19. stoljeća, točnije 1891. u Kneževo je osnovana šahovska skupina. Šah su zaigrali beljski radnici tadašnje Mašinske radionice. Nogometno se ludilo prvo pojavljuje u Kneževu već 1919. godine kada je osnovan, i u pečuškom nogometnom podsavezu registriran, prvi klub pod nazivom FTTE.
1928. godine u Kneževu se osniva nogometni klub Belje.
u Branjini se 1952. godine osnovao nogometni klub pod nazivom BSK Branjinski Sport Klub, a u Popovcu 1955. nogometni klub Hajduk.
Beljska direkcija (1937)
Dana 25. svibnja 1985. godine u Kneževu je otkriven spomenik radniku metalcu, rad akademskog kipara Marijana Sušca iz Osijeka, istoga je dana u mjestu otvoreno i novo crpilište, bunar i centralna vodovodna mreža. Spomenik je podignut u čast radnicima koji su bili zaposleni u Tvornici opreme i strojeva
Prekretnice Nakon Drugog svjetskog rata naselja nakon dvjesto godina boravka na ovim prostorima napuštaju Nijemci, a koloniziraju ih Međimurci, Zagorci, Podravci i Dalmatinci.
Radni logori za Švabe Logor Popovac-Zmajevac Gakovo Lokalni radni logori
Kazivačica Pozvek iz Kneževa sjeća se da je i u Kneževu također postojalo više manjih radnih logora za njemačko stanovništvo. Terali ih u logore. Tamo đe je bila hmeljara, tamo je bio logor. Tamo su živjeli svi skupa. Bog zna koliko ih je bilo. Iz Bačke, iz svuda su došli. I bilo je tu gore prema Malom Kneževu, i tu đe je sad ta radiona. Ovi što su bili u hmeljari, dolje su bili oni, a gore su kudelju češljali, preli te špage.
Prema podatcima Mathiasa Volka život je izgubilo 86 branjinskih Nijemaca, dok se njihov broj kao umrlih ili nestalih na internetskim stranicama Totenbuch Donauschwaben penje do 118, a Vladimir Geiger navodi brojku 124, dok za Popovac se na istoj internetskoj stranici bilježi 346 nestalih i ubijenih Nijemaca, dok Johann Zeiler navodi 353 osobe, a isti broj poginulih za Popovac navodi i Geiger.
Stanovništvo Baranje po narodnosti 1900. 10% 13% 34% 43% Nijemci Mađari Srbi Hrvati
Stanovništvo Baranje po narodnosti 1921. 20% 14% 1% 32% 33% Mađari Nijemci Hrvati Srbi Ostali
Stanovništvo Baranje po narodnosti 1961. 6% 25% 27% 42% Hrvati Mađari Srbi Ostali
KOLONIZACIJA Zakon o agrarnoj reformi i kolonizaciji - 23. kolovoz 1945. godine Odlučeno je da se u Baranju naseli 1000 obitelji boraca iz Hrvatske i to u općinama Darda, Jagodnjak i selima oko Belja: 500 iz Dalmacije 300 s Banije 200 s Korduna No, odustaje se od naseljavanja obitelji s Banije i Korduna te se nastanjuju obitelji iz Hrvatskoga zagorja i Međimurja Krajnji ishod: 401 obitelj Samostalno doseljavanje nakon kolonizacije do sredine 50ih godina 20. stoljeća
Nazivi za kolonizirane Dođoši Kajbuši Kuferaši Kolonisti Zagorci
Danas Posljedice Domovinskog rata Većinsko hrvatsko stanovništvo (kolonizirano) Multikulturalno Multikonfesionalno Traženje identiteta
Ne zaboravimo kaj Školski projekt, PŠ Branjina 2009./2010.
Traženje identiteta 2010. godina 2011. godina
KUD Bijeli ljiljani
Izvori: Izvori i literatura Magyarország Levéltár kratica: MOL (Mađarski državni arhiv): 1. A Középkori Magyarország Levéltári Forrásainak Adatbázisa (Baza podataka arhivske građe za srednjovjekovnu Mađarsku): Internet stranica za pristup arhivskoj građi: http://mol.arcanum.hu/dldf/opt/a100517htm?v=pdf&a=start Serijski broj dokumenta: 64764 Serijski broj dokumenta: 1448 Serijski broj dokumenta: 1726 2. Urbaria et Conscriptiones: Internet stranica za pristup arhivskoj građi: http://mol.arcanum.hu/urbarium/opt/a100112.htm?v=pdf&a=start Urbaria et Conscriptiones REGESTRATA 97:21 (1564. godina) Urbaria et Conscriptiones REGESTRATA 50:25 (1565. godina) Urbaria et Conscriptiones REGESTRATA UC 76:17 (1602. godina) Urbaria et Conscriptiones REGESTRATA UC 56 : 41(1687. godina) 3. Az 1715. évi országos összeírás, Baranya, 33. TÉKA, Internet stranica za pristup građi: http://www.arcanum.hu/mol/lpext.dll/1715/17ef/181d?f=templates&fn=main-h.htm&2.0
Državni arhiv u Osijeku: HR - DAOS - 470, Analitički inventar beljsko vlastelinstvo 1726. - 1921., serija C, zemljišne karte, 1781. - 1916. Katastarski prikaz Popovca iz 1865. Arhiv Belja u Kneževu: Urbanistički plan Kneževa, Föherceglaki házscoportok rájza Plan des Forsthaidukenhaus in Kazuk st. neuen Kleinviehställen, Föherceglak, 1907. List Beljski brigadir, Organ sindikalne organizacije i direkcije poljoprivrednoga dobra Belje, brojevi od 1948.-1952. Belje, list udruženoga rada Poljoprivredno industrijskoga kombinata, brojevi od 1974.-1985
Arhiv općine Popovac: Ort Kisfalud, Josephinische Aufnahme aus dem Jahre 1783. Königreich Ungarn, Verwaltungsgebiet-Oedenburg Comitat Baranya, Kisfalud im Jahre 1858. mit 231 Häuseren Župni ured u Popovcu: Visita Canonica parochiae Báán, 1829. Spomenice župe Popovac (1915.-1933.) Osnovna škola Popovac: Spomenice Osnovne škole Popovac (1960.-1991.) Pravoslavna crkva Popovac Povelja o posvećenju crkve Vavedenja Presvete Bogorodice u Popovcu (1726.) Povelja o posvećenju crkve sv. Nikolaja u Branjini (1808.) Povelja o posvećenju crkve Svetog Velemučenika i Pobjedonosca Gregorija u Kneževu (1929.)
Objavljeni izvori: Gattermann, Claus Heinrich, Die Baranya in den Jahren 1686 bis 1713: Kontinuität und Wandel in einem ungarischen Komitat nach dem Abzug der Türken, Universitätsverlag Göttingen, 2004. Komorski popis naselja Belja iz 1766. u: Sršan, Stjepan, Stanovništvo i gospodarstvo Baranje 1766. i 1824. godine, Državni arhiv u Osijeku, 2002 Payr, Josip, Opis beljskog vlastelinstva 1824., u: Sršan, Stjepan, Stanovništvo i gospodarstvo Baranje 1766. i 1824. godine, Državni arhiv u Osijeku, 2002. Kanonske vizitacije, knjiga I. Baranja 1729.-1810., prepisao, preveo i priredio: dr. sc. Stjepan Sršan, Državni arhiv u Osijeku, 2003. Kanonske vizitacije, knjiga II. Baranja 1829.-1845., prepisao, preveo i priredio: dr. sc. Stjepan Sršan, Državni arhiv u Osijeku, 2004. Sršan, Stjepan, Baranja 1785. godine, Državni arhiv u Osijeku, Osijek, 1999. Sršan, Stjepan, Stanovništvo i župe u Slavoniji 1745.-1774., Državni arhiv u Osijeku, 2007. Šematizam srpskopravoslavne mitropolije Karlovacke, 1905. Zakon o agrarnoj reformi i kolonizaciji ( Službeni list FNRJ, br. 64/45, 16/46, 24/46, 99/46, 101/47, 105/48, 4/51, 19/51, 42-43/51, 21/56, 52/57, 55/57 i Službeni list SFRJ, br. 10/65)
Božić, Nikola, Batinska bitka, Beograd, Rad, 1978. Božić Bogović, Dubravka, Katolička crkva u južnoj Baranji u 18. stoljeću: Iz zapisa kanonskih vizitacija, Matica hrvatska, Beli Manastir, 2009. Božić Bogović, Dubravka, Vjerski život njemačkog stanovništva u južnoj Baranji krajem 18. stoljeća, u: Godišnjak Njemačke zajednice / DG Jahrbuch / Renata Trischler (ur.), Osijek: Njemačka zajednica, 2009.. Brein, Freirich, Edelreben für den Goldenen Berg (CIL III 10275), Forum Archaeologiae 38/III/2006. (http://farch.net) (12. 12. 2009. 14,31) Brüstzle, Josip, Povijest katoličkih župa, preveo Stjepan Sršan, Državni arhiv u Osijeku, 1999. Csánki, Dezső, Magyarország történelmi földrajza a Hunyadiak korában, 5 sv. digitalizirana knjiga, u: Arcanum DVD könyvtár IV - Honismeret, családtörténet, heraldika, Budapest, 2002.
Dálnoki, Orsolya, Collected or cultivated? Exotic and indigenous fruit remains from Celtic to Roman times in Pest County, Plants and Culture: seeds of the cultural heritage of Europe, Hungary, Edipulgia, 2009. Engel, Pál, Középkori magyar genealógia, digitalizirana knjiga u: Arcanum DVD könyvtár IV - Honismeret, családtörténet, heraldika, Budapest, 2002. Ferri, Naser, Štovanje lokalnih božanstava od strane pripadnika rimske vojske na području Dardanije, Opvsc. archaeol. 27, 2003. Fieder, Mária, Baranya vármegye korai ómagyar kori helyneveinek nyelvi elemzése, Bölcsészettudományi Kar, Debreceni Egyetem, 2007. Franc, Josip, Sakralna baština njemačkih sela u Baranji, u: Godišnjak Njemačke zajednice / DG Jahrbuch / Renata Trischler (ur.), Osijek: Njemačka zajednica, 2006. Vol.13 No.1, Galiot Kovačić, Jadranka: Gospodarski i kulturni utjecaji njemačkih doseljenika na tradicijski život Slavonije, Baranje i zapadnog Srijema, od početka 18. stoljeća do 1941. godine, u Etnološka istraživanja, Vol.1 No.12/13, siječanj 2008.
Geiger, Vladimir, Logori za folksdojčere u Hrvatskoj nakon Drugoga svjetskog rata 1945. - 1947., u: Časopis za suvremenu povijest, Vol. 38 No. 3, 2006. Geiger, Vladimir, Sudbina jugoslavenskih Nijemaca u hrvatskoj i srpskoj književnosti, Zajednica Nijemaca u Hrvatskoj, Zagreb, 2009. Göricke-Lukić, Hermine, Rimski zlatni novac u Muzeju Slavonije Osijek, Osječki zbornik, XXII.-XXIII., Muzej Slavonije Osijek, 1997. Gradovi i općine Republike Hrvatske, glavni i odgovorni urednik Slavko Šisler ; uredništvo Dragutin Pavličević... [et al.]., Mato Lovrak, Zagreb, 2007. Grubar, Adam i Živković, Petar, Obrazovanje na Belju i obrazovna struktura zaposlenih, u: Tri stoljeća Belja, Dušan Čalić (ur.), Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti, Zavod za znanstveni rad Osijek, Osijek, 1986. Ilkić, Mato i Ćurković, Ivica, Prilog poznavanju spona s korpusom u obliku slova S, Vjesnik za arheologiju i povijest dalmatinsku, Vol.1 No.101, prosinac 2008. Ilkić, Mato, Popovac - lokalitet Tuneli, Vjesnik Arheološkog muzeja u Zagrebu (0350-7165) 41, 2008.
Jadrić, Ivana, Liberov kult u rimskoj provinciji Dalmaciji, s http://bib.irb.hr/prikazirad?&rad=313097 (14. 12. 2009. 21,37) Jalžić, Branko, Veliki i Mali rudnik bazalta u Baranji, Meridijani (75.), 2002., časopisa za zemljopis, povijest, ekologiju i putovanja. Karaman, Igor, Osnovna obilježja imanja Belje i Darda u sastavu kasnofeudalnih/kapitalističkih zemljoposjeda na baranjsko-slavenskom tlu do 1918. godine, u: Tri stoljeća Belja, Dušan Čalić (ur.), Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti, Zavod za znanstveni rad Osijek, Osijek, 1986. Maticka, Marijan, Agrarna reforma i kolonizacija u Baranji 1945.-1948. godine, u: Tri stoljeća Belja, Dušan Čalić (ur.), Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti, Zavod za znanstveni rad Osijek, Osijek, 1986.
Međeral-Sučević, Krešimir, Usporedni pregled hrvatskih i mađarskih baranjskih ojkonima, FOC 15 (2006) Mihaldžić, Stevan, Baranja: od najstarijih vremena do danas, Beograd: Biblioteka grada Beograda, 1992. Miletić Stanić, Nada, Pravoslavne crkve u Baranji, Muzej Vojvodine, Novi Sad, 1999. Mócsy, András, Pannonia and Upper Moesia: a history of the middle Danube provinces of the Roman Empire, Svezak 4 iz Provinces of the Roman Empire, Routledge, 1974., s http://books.google.hr/ (17.12. 2009. 19,17) Osonjački, Daška, Selo broji 441 dušu, u: Godišnjak Njemačke zajednice/dg Jahrbuch 2010 (Osijek, 2010.)
Predojević, Željko, Multikulturalna baranjska bit uvjetovana povijesnim čimbenicima, u: Godišnjak ogranka Matice hrvatske u Belom Manastiru, urednik: Edo Jurić, Matica hrvatska ogranka Beli Manastir, Beli Manastir, 7/2010. Predojević, Željko, Žrtvenici Liberu iz Popovca, u X. međunarodni kroatistički znanstveni skup, urednik: Stjepan Blažetin, Znanstveni zavod Hrvata u Mađarskoj, Pečuh, 2012., 378.-392. Predojević, Željko, O toponimima južne Baranje podno sjeverne strane Banskog brda, u Folia Onomastica Croatica, 21(2012) 173-194 Predojević, Željko Pšihistal, Ružica, 2013. Ostatci kajkavske tradicijske kulture na području Baranje i problem njezina identiteta. Institut za etnologiju i folkloristiku udruga Matapur Predojević, Željko, 2013. Doprinosi mađarske i hrvatske historiografije za istraživanja srednjovjekovlja južne Baranje. u: Danubius Noster 1 (2013). Baja, Republika Mađarska: Eötvös József Főiskolá
Sanader, Mirjana, Imago Provinciarum, Alfa, Zagreb, 2008. Sanader, Mirjana, The ripa pannonica in Croatia. U: Zsolt Visy ur.: The Roman army in Pannonia, Pecs, 2003. Savić, Svetozar, Porijeklo i istorija gajenja vinove loze, s www.montenegro.yuku.com (21. 12. 2009. 16,33) Sekulić, Ante, Hrvatski baranjski mjestopisi: Povijest hrvatskih imena u Baranji, Školska knjiga, Zagreb, 1996. Sršan, Stjepan, Baranja, Matica hrvatska, Osijek, 1993. Sršan, Stjepan, Stanovništvo i gospodarstvo Baranje 1766. i 1824. godine, Građa za povijest Osijeka i Slavonije: knjiga XIV., Državni arhiv u Osijeku, Osijek, 2002. Stanković, Ružica, Geografski prikaz Kneževa, diplomski rad, Osijek, 1976. Slukan Altić, M., Povijesna kartografija: Kartografski izvori u povijesnim znanostima, Izdavačka kuća Meridijani, Samobor, 2003.
Željko Predojević Fotografije